REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-534/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 12. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, odvjetnice Martine Radovan i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ŠC, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 310525 sklopljenog 18. siječnja 2005. između tužiteljice ŽC kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditora koja glasi: „Naknade: Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00 % (jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužiteljici ŽC iznos od 501,33 EUR (petstojedan euro i tridesettri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2005. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužiteljici ŽC trošak parničnog postupka u iznosu od 1.256,18 EUR (tisućudvjestopedesetšest eura i osamnaest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽC podnijela je 13. lipnja 2023. tužbu u kojoj je navela da je 18. siječnja 2005. sa pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 310525 kojim se isti obvezao staviti joj na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 77.360,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita, a da je sa pravnim slijednikom VOLKSBANK d.d., a pravnim prednikom tuženika Hravtska poštanska banka d.d. 13. srpnja 2016. sklopila aneks navedenog ugovora. Dalje je navela da je prethodno navedenim ugovorom ugovorila administrativnu naknadu od 1 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, da je tu naknadu platila u iznosu od 3.777,24 HRK 31. siječnja 2005., no da smatra da je ova ugovorna odredba ništetna jer je protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu obzirom se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je na nju mogla imati kakav utjecaj. Navela je i da joj ova ugovorna odredba nije bila objašnjena i da smatra da je naplata ove naknade bila nezakonita. Slijedom navedenog predložila je da sud presudom utvrdi da je ova ugovorna odredba, citirana u izreci ove presude, ništetna te da tuženiku naloži da joj na ime povrata iste isplati utuženi iznos u sada važećoj valuti EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2005. do isplate kao i da tuženiku naloži da joj naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojoj je naveo da tužbu u cijelosti osporava, da smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i to jer je u zastari te jer je navod tužiteljice da je koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovan. Još je naveo da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 4.6% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa da smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe. Još je naveo da je čl. 6. ugovora jasno propisano da se tužiteljica tuženiku obvezuje platiti naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita, da smatra da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici te da je očito da se o ovoj naknadi pregovaralo obzirom su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife, a tužiteljica je bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Još je naveo da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ovog ugovora bila uvriježena praksa banaka, a da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te da je ona u svakom trenutku od sklapanja ovog ugovora mogla odustati pa da nema sumnje u to je li postupao nedopušteno odnosno protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik je također naveo kako smatra da tužiteljica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini istog te je slijedom svega navedenog predložio tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljici naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 5 do 13 spisa), preslike izvadaka (list 14 i 15, 18 do 28 spisa), presliku punomoći (list 16 i 17 spisa), presliku kartice prometa (list 29 do 45 spisa) i presliku sudske prakse (list 67 do 175 spisa), saslušao je tužiteljicu (list 180 spisa) i proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 187 do 189 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno je li odredba čl. 5. ugovora o kreditu koji su sklopili (list 6 spisa), a kojom je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti pravnom predniku tuženika naknade sukladno njegovoj odluci i to administrativnu naknadu od 1 % jednokratno na iznos odobrenog kredita ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu: ZOO), a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljici ono što je njegov pravni prednik temeljem ove ugovorne odredbe primio. Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo.

6. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba čl. 5. ugovora o plaćanju administrativne naknade jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovu naknadu platiti kao i da njenu visinu utvrđuje tuženik, no ne i što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovodi do situacije da tužiteljica opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

7. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

8. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati da je ovu naknadu obvezna platiti, no ne i razumjeti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici upravo ovo i objasnio dok iz iskaza tužiteljice ŽC saslušane kao stranke da su joj u banci rekli da je plaćanje ove naknade obveza koju mora ispuniti bez daljnjih objašnjenja i da je jedino razumjela da ju mora platiti da bi joj kredit bio isplaćen, a koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ju tuženik nije informirao o troškovima na koje se odnosi predmetna naknada kao i da o toj naknadi nije mogla pregovarati te da joj je bilo jasno samo da ovu naknadu mora platiti.

9. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

10. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužiteljice kao stranke da je ovaj kredit podigla za kupnju stana te da nikada nije imala tvrtku ili obrt otvoren na svoje ime, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupala kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredbe čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji joj je na ime plaćanja u istom ugovorene naknade naplatio i to u iznosu od sada važećih 501,33 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 28. studenog 2024. (list 187 do 189 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od dana isplate ove naknade, koji također jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 28. studenog 2024., a koji datum tuženik i nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju ove naknade. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude, a tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj važećim odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a.

12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečenu naknadu uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja iste, stav je ovog suda da se ova obveza ne može promatrati odvojeno od utvrđene ništetnosti pa da, obzirom je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, niti zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništetnih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog ograničenja, a valja reći i da je posljedica utvrđenja ništetnosti povrat u stanje prije ništetnog ugovaranja pa se takvo postupanje razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta, a koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima (tako i ŽS Rijeka u Gž-666/13).

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je, obzirom je uspjela u ovom sporu, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/23) pa tako trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 29.4.2024. i 10.12.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 18.10.2024. i 12.12.2024. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR iznosi 1.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 150,00 EUR te trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 EUR pa joj je ukupno dosuđen trošak ovog postupka u iznosu od 1.256,18 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 8.11.2024. jer u spis podnesak sa tim datumom nije zaprimljen. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

14. Zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom nije uspio u ovom sporu pa je odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. siječnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici ŽC po punomoćnici

2. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d.