Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-2852/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužiteljice NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 17. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužene, dana 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. toč. 6.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora: 060602140294 zaključenog dana 16. lipnja 2006. između tužiteljice i tužene u dijelu u kojem je tužena u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o tarifi naknade Banke slijedom čega tužiteljica nije dužna tuženoj platiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 19.174,40 kuna /2.544,89 EUR.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.544,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 2. svibnja 2016. pa do isplate po stopi od 14,00%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o je

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.285,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025., kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa tuženom dana 16. lipnja 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora: 060602140294, kojim je tužena odobrila tužiteljici kreditni iznos od 118.500,00 CHF. Navedenim Ugovorom, u čl. 6. toč. 6.3, ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita, pa je tako, između ostalog, određeno „za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke“. Naprijed citirana odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora: 060602140294 da je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi, te kao takva nepoštena odnosno ništetna. Ta odredba da je suprotna odredbi čl. 1102. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Pored prednjega, ističe ni to da tužiteljica sa tuženom nije imala mogućnosti pregovarati o navedenoj odredbi na bilo koji način kao što to, nažalost, nije mogla ni u pogledu drugih odredbi. Međutim, unatoč prednjem, koristeći položaj „jače stranke“, tužena da je od tužiteljice, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, dana 2. svibnja 2016. naplatila iznos od 19.174,40 kuna/2.544,89 EUR. Tužiteljica da je prije otplate kredita pokušala od tužene ishoditi mogućnost da joj se ne naplati naknada, međutim tužena da se oglušila na takav zahtjev tužiteljice odnosno negativno odgovorila tako da je tužiteljica bila prisiljena uplatiti označenu naknadu u iznosu od 2.544,89 EUR. Stoga, kako tužiteljica smatra da tuženoj, iz opisanih razloga, ne pripada pravo naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita pa kako tužena odbija vratiti tužiteljici taj iznos, to je je tužiteljica prisiljena ustati ovom tužbom.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je tužba neosnovana i stoga nepodobna za daljnje postupanje, u svakom slučaju u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i utuženu visinu tužbenog zahtjeva kao i eventualno buduće postavljene i precizirane tužbene zahtjeve, te poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice te predlaže da se postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju (ili odbace) kao neosnovani uz dosudu obveze tužiteljici na podmirenje svih troškova postupka. Tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan, jer tužiteljica više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužiteljica poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015 konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Također, ističe da je ugovorni odnos prestao ispunjenjem jer je tužiteljica kredit tj. ugovorene anuitete podmirila (vratila) tuženiku dana 2.5.2016., radi čega pogotovo više tužiteljica nema pravnu osnovu niti utemeljenja za podnošenjem ovakve vrste tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita tj tzv. izlazne naknade. pa tužbeni zahtjev treba odbaciti a podredno odbiti tim više jer tužiteljica nije za vrijeme trajanja ugovora niti tražila raskid ugovora o kreditu a niti je tužila ovog tuženika. Također, osporava u potpunosti navode iz povijesnog dijela tužbe budući da je tužena u cijelosti bio informirala tužiteljicu o visini naknade u slučaju da ista odluči prijevremeno otplatiti kredit tj vratiti ugovorene anuitete tuženoj, a time u ovom slučaju da nije došlo do posljedice u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i iz razloga jer je predmetni osnovni ugovor izmijenjen suglasnom voljom ovih stranaka njegovim dodatkom br.1., i jer je došlo do njegove izmjene – tj. konverzije iz CHF u EUR. Također se ovdje posebno ističe i da je naknada kao i ugovorena kamata bila određena i da je bila ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna ali nema govora o tome da bi tužena po bilo kojoj osnovi neosnovano teretila tužiteljicu pa tako niti za tečaj, naknadu ili pak za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo sukladno odredbama Ugovora o kreditu. Također da nema govora o nikakvoj šteti a niti stjecanju koristi bez osnove na strani tužene po bilo kojem osnovu pa tako niti temeljem utužene ugovorne odredbe budući on niti osnovnim ugovorom a niti njegovim anexom i dodatkom br.1 i dr; naravno nije počinio nikakvu štetu tužiteljici niti je ona bilo kojim neosnovanim ili pak nezakonitim postupanjem tužene uopće nastala ovoj tužiteljici. Također, a cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 6. prosinca 2023., to ističe kako je prošlo puno više od tri odnosno više od 7 i pol godina od plaćene izlazne naknade pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice čak i da ono kojim slučajem i postoji u zastari odnosno da je zastarilo dakle u potpunosti se pravno ugasilo zbog čega tužiteljica nema pravo na bilo koje tužbeno potraživanje na teret tužene pa tako niti u odnosu na naplaćenu izlaznu naknadu tj. naknadu za prijevremenu otplatu kredita a sa kojom visinom kao i ugovorenim postotkom se ista bila u potpunosti suglasila. Što se tiče dakle samog merituma spora, tuženik ističe i to da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima kao i promjenjiva kamatna stopa, ali i naknada za prijevremenu otplatu kredita pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO, tako i s aspekta odredbi ZZP. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužiteljica da je s tuženom pregovarala o svim spornim ugovornim odredbama pa tako i o visini naknade u slučaju da ona odluči za vrijeme trajanja njezine obveze prema tuženiku prijevremeno otplatiti u cijelosti svoje ugovorene anuitete ili pak djelomično, a ona nije tada a niti kasnije zatajila tužiteljici niti jednu jedinu informaciju koju je imala, ili za koju je znala, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirala i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule ali jednako tako i kamatne stope a koju je tužiteljica izabrala kao promjenjivu a ne fiksnu što se ovdje samo podredno ističe. Tako, da je tužena imala pravo naplatiti ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita a to njezino pravo proizlazi iz njezinih akata koji nisu bili u suprotnosti sa bilo kojom zakonskom normom a niti je ta naknada bila nezakonita iz bilo kojeg razloga. Naime, svakoj Banci pa tako i tuženoj nastaju materijalni troškovi kao i troškovi radi prikupljanja dokumentacije, dodatnog utroška radnih sati djelatnika tužene radi čega je ona kao uostalom i druge banke imala pravo čak i naplatiti tzv. izlaznu naknadu od tužiteljice a koja je ugovorena i koje doista nije bila velika i tegobna za tužiteljicu, te nije bila nezakonita ili pak nemoralna a niti je prouzročila neravnotežu a pogotovo ne značajnu u pravima i obvezama ugovornih stranaka radi čega tužiteljica nema pravnu osnovu za utuženim potraživanjem na teret tužene. Tužena također ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, te prigovor radi prebijanja.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060602140294 SN od 14.6.2006. (l.s. 6-16), prikaz prometa računa iz arhive za period od 1.1.2016. do 31.12.2018. (l.s. 51), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 52), pregled uplata (l.s. 53-58), dopis od 13.11.2015. (l.s. 59-61), otplatni plan (l.s. 67-73), pregled uplata (l.s. 74-77), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 78-81), Dodatak br. 2. ugovora o kreditu broj: 151109070240 od 19.1.2016. (l.s. 87-93), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060602140294 SN od 8.8.2006. (l.s. 104-105), amortizacijski plan (l.s. 113-120), obavijest o naplati interkalarne kamate (l.s. 121-122), izvadak iz Odluke o naknadama za usluge poslovanja s građanima od 2.5.2016. (142-156), te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužiteljice da joj tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama i to čl. 6. toč. 6.3., sklopljenog između ovdje stranaka dana 16. lipnja 2006., koja se odnosi na naknadu u slučaju prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita, isplati iznos od 2.544,89 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2016. pa do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 16. lipnja 2006. zaključile predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060602140294 SN, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Igoru Lučev iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-423/06 istog dana, kojim ugovorom je tužiteljici odobren stambeni kredit za kupnju i adaptaciju stana, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.500,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, odnosno 360 jednakih mjesečnih anuiteta, te promjenjivu kamatnu stopu u visini od 4,39% godišnje.

6.1. Također nije sporno niti da su dana 8. kolovoza 2006. stranke zaključile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 060602140294 SN, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Igoru Lučev iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-423/06 dana 27. studenog 2006., kao niti da su dana 19. siječnja 2016. zaključile Dodatak br. 2. ugovora o kreditu broj: 151109070240, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Alisi Kale iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-584/16 dana 29. siječnja 2016., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim iste utvrđuju kako nedospijela glavnica kredita denominiranjem u EUR na dan 19. siječnja 2016. iznosi 64.666,30 EUR, kao i da mijenjaju početno ugovorenu kamatnu stopu, koja u trenutku zaključenja Dodatka br. 2. Ugovora iznosi 5,84%.

7. Tako, tužena u konkretnom slučaju tužiteljici osporava svojstvo potrošača, odnosno navodi kako je ista dužna dokazati da se u konkretnom slučaju radi o fizičkoj osobi i da je sklopila pravni posao s ciljem koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Tu činjenicu ovaj Sud nalazi dokazanom na temelju sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužiteljice iz kojih proizlazi da je kredit podignut u svrhu kupnje nekretnine za potrebe tužiteljičine obitelji, da je dakle, tužiteljica kao fizička osoba sklopila pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ili njezinoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj Sud nalazi da tužiteljica ima status potrošača i stoga se ista može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba čl. 6. toč. 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora: 060602140294 zaključenog dana 16. lipnja 2006. između tužiteljice i tužene, glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

11.1. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita tužiteljice, niti je dokazala na što se to točno odnosi visina troškova tzv. izlazne naknade. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita određuje sukladno odluci o tarifi naknada tužene, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. izlazna naknada - naknada za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

11.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita iz čl. 6. toč. 6.3. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da vrati tužiteljici ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude.

13. Nadalje, ovaj Sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, u toč. I. izreke presude, otkada teče i zastrani rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. U odnosu na prigovor radi prebijanja, tzv. sudski prijeboj (compensatia per iudicem), ističe se da se radi o procesnopravnom zahtjevu kojim tužena traži da sud izvrši prijeboj njezinog potraživanja, a po osnovu za sve iznose kada je tužiteljica plaćala manje ugovorenu mjesečnu ratu, koji je kao takav ovaj Sud našao neosnovanim obzirom da o sudskom prijeboju sud odlučuje samo ukoliko nađe osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na više plaćene anuitete (kada je tečaj valute i kamata bila viša od početno ugovorene), pa kako tužbeni zahtjev u tom dijelu nije ni postavljen, a ni dosuđen, nema procesne osnove za odlučivanje o postojanju tražbine tužene, te je odlučeno kao u točki I. izreke Rješenja.

15. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti, ističe se da je isti u cijelosti neosnovan budući da je predmetnim Ugovorom i to čl. 17. toč. 17.2. u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem je ovaj ugovor zaključen, pa uzimajući u obzir odredbu čl. 48. st. 1. ZPP kojim propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, te oodredbu čl. 59. ZPP kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istoj priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 100 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 1.7.2024. – 100 bodova, te trošak zastupanja na ročištima dana 8.7.2024., 2.10.2024. i 17.12.2024. – svaki po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,95 EUR, sveukupno iznosi 1.285,95 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na previsoko postavljen iznos sudske pristojbe na tužbu te uopće zatraženi iznos sudske pristojbe na presudu, koje obveze je tužiteljica oslobođena kao potrošač, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke Rješenja.

Zadar, 24. siječnja 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženoj po pun.