Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-252/2020-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja FR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branimiru Fingleru, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, [adresa], OIB 91547293790, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, te uz javnu objavu presude, 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i to po zahtjevu za izravnu naplatu novčane tražbine tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, OIB: 91547293790, temeljem bjanko zadužnice izdane u Osijeku 19. kolovoza 2008. godine na kojoj je javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka ovjerila potpis 19. kolovoza 2008. godine pod poslovnim brojem OV-25314/08, a koji zahtjev za izravnu naplatu je kod Financijske agencije zaprimljen 5. ožujka 2020. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik, kao ovrhovoditelj, protiv njega, kao ovršenika, Zahtjevom za izravnom naplatom zaprimljenim kod FINA-e 5. ožujka 2020. zatražio izravnu naplatu svoje navodne novčane tražbine u iznosu od 41.994,80 kn sa zateznim kamatama tekućom od 26. kolovoza 2008. do isplate, a temeljem bjanko zadužnice izdane u Osijeku 19. kolovoza 2008. na kojoj je javni bilježnik Mirjana Borić ovjerila potpis pod posl.br. OV-25314/08. Nadalje, navodi da je ovom sudu podnio prijedlog radi donošenja rješenja o proglašenju nedopuštenim zatražene pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava i odgode izdavanja naloga za prijenos te je Zaključkom ovog suda br. Ovr-216/2020-4 od 27. travnja 2020. upućen da u roku 15 dana od dostave Zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava. Navodi kako je gore navedeni Zaključak primio 5. svibnja 2020. Ističe kako je naplata odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava temeljem bjanko zadužnice nedopuštena i nezakonita, jer je predmetna bjanko zadužnica nevaljana i ništetna te ne može imati svojstvo valjane ovršne isprave niti učinak rješenja o ovrsi i nije podobna za ovrhu, te on nije dužnik iz bjanko zadužnice temeljem koje je protiv njega zatražena naplata, kao i da nema nikakvog duga prema tuženiku i nije mu poznato na što se odnosi navodna tražbina tuženika, te ističe kako je ista i zastarjela. Navodi kako je u predmetnoj bjanko zadužnici kao dužnik označen nepostojeći subjekt odnosno " [obrt], obrt za trgovinu i ugostiteljstvo", bez naznake obrtnika fizičke osobe tj. vlasnika obrta, pri tome se pozivajući i na odredbe čl. 2. Zakona o obrtu, čl. 17. i 18. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi čl. 21. st. 2. Ovršnog zakona, te na čl. 77. Zakona o parničnom postupku, a u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a. Prema tome, a budući da je u bjanko zadužnici kao dužnik naveden samo obrt, bez naznake fizičke osobe vlasnika obrta, dakle, nepostojeći subjekt bez pravne i stranačke sposobnosti, pa je očito da on (tužitelj) nije dužnik iste. Isto tako, navodi kako takav nedostatak isprave tuženik nije mogao ispraviti tek u postupku ovrhe, označavanjem ovršenika kao fizičke osobe samo u tekstu zahtjeva za izravnom naplatom. Nadalje, tužitelj pored navedenog ističe i da je obrt " [obrt] u vl. GR" odjavljen s danom 13. siječnja 2011., pa je tako i pogrešno označen u Zahtjevu kao vlasnik postojećeg obrta. Tužitelj navodi i kako Zahtjev za izravnu naplatu od 5. ožujka 2020. nije podnio vjerovnik iz bjanko zadužnice, niti od njega ovlaštena osoba, navodeći da je u bjanko zadužnici kao vjerovnik označen Hrvatski zavod za zapošljavanje, sa sjedištem u [adresa], dok je u Zahtjevu za izravnu naplatu od 5. ožujka 2020. kao ovrhovoditelj označen Hrvatski zavod za zapošljavanjem sa sjedištem u [adresa], a da je uvidom u sudski registar HZZ-a razvidno da adresa [adresa] nije adresa sjedišta vjerovnika iz bjanko zadužnice ili eventualno neke od njegovih podružnica. Isto tako, navodi da je Zahtjev podnio Regionalni ured Osijek te potpisao predstojnik ureda, a da je za zastupanje HZZ-a pred sudovima i drugim tijelima ovlašten isključivo ravnatelj Zavoda, koji tu ovlast na druge može prenijeti samo po punomoći, pa je stoga uz Zahtjev morala biti priložena i valjana punomoć potpisniku Zahtjeva, što nije učinjeno. Prema tome, a sukladno čl. 209. st. 8. OZ-a FINA ne smije provesti ovrhu na temelju neuredno zahtjeva za naplatu i nevaljane osnove za plaćanje, nego je morala sukladno odredbama ZPNOS i Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe utvrditi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje i podnositelju vratiti neuredan zahtjev za izravnu naplatu i nepodobnu osnu za plaćanje, uz obavijest o nemogućnosti provedbe ovrhe. Ističe kako nema nikakvog duga prema tuženiku, pa je stoga osporavao postojanje i visinu tuženikove navodne tražbine, te ističe i da je tuženikova tražbina zastarjela. Naime, navodi da je odredbom čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida vjerovnikovom radnjom (ne i radnom neovlaštene treće osobe) poduzete protiv dužnika (a ne i protiv neke treće osobe), pa kako je tuženik 3. lipnja 2011. zatražio naplatu temeljem bjanko zadužnice u kojoj je kao dužnik naveden obrt, bez naznake fizičke osobe vlasnika obrta, a u zahtjevu za naplatu tj. u dopisu od 3. lipnja 2011. izrijekom naveo da zahtjeva naplatu protiv cit. " [obrt] obrt za trgovinu i ugostiteljstvo", bez naznake fizičke osobe obrtnika, time je zastara mogla biti prekinuta samo prema obrtu kao takvom, ali ne i prema njemu (tužitelju), kao fizičkoj osobi. Nadalje, ističe da budući da obrt ne može biti stranka bilo kojeg postupka pa tako niti postupka provedbe ovrhe, podnošenjem bjanko zadužnice na naplatu 2011. nije moglo doći do prekida zastare prema tužitelju, tim više jer zahtjevom za naplatu nije niti zahtijevana provedba ovrhe protiv tužitelja (bilo osobno, bilo kao vlasnika obrta), nego protiv obrta kao različitog i to nepostojećeg subjekta. Pored navedenog, tužitelj ističe kako uz zahtjev za naplatu od 3. lipnja 2011. nije sukladno Statutu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dostavljena valjana punomoć za podnošenje zahtjeva za naplatu bjanko zadužnice pročelniku Područne službe Osijek, a koji je zahtjev potpisao, pa prema tome predmetni zahtjev nije podnio vjerovnik iz bjanko zadužnice niti od njega ovlaštena osoba. Nadalje, navodi da s obzirom da se ovrha smatra dovršenom već dostavom osnove za plaćanje FINA-i, a da navodna tražbina ovrhovoditelja nije namirena temeljem tog zahtjeva, zastara bi ponovno počela teći sljedeći dan nakon dostavljana zadužnice na naplatu, te je i nastupila do podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu od 5. ožujka 2020., isto tako, odredbom čl. 180.a st. 4. OZ-a propisano je da će sud obustaviti ovrhu ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi (dakle, u cijelosti) u roku od godine dana od dostave toga rješenja banci i ako ovrhovoditelj u tom roku ne predloži izmjenu sredstava provedbe ovrhe, prema tome, nakon što tuženik u roku od godine dana od dostave bjanko zadužnice FINA-i nije bio namiren u cijelosti sukladno bjanko zadužnici, a u tom roku nije temeljem zadužnice zatražio ovrhu na drugom sredstvu i predmetu ovrhe, ovrha se smatra obustavljenom protekom roka od godine dana od dostave zadužnice FINA-i, te se sukladno odredbi čl. 242. ZOO-a smatra da eventualni prekid zastare nije nastupio. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će proglasiti nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu novčane tražbine tuženika te potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. Tuženik navodi da iznos radi kojega je pokrenuo postupak izravne naplate predstavlja iznos koji je tuženik uplatio tužitelju jer je zaposlio osobu stariju od 45 godina starosti a sukladno Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja za 2008., te je potom tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o dodjeli potpore za zapošljavanje ženskih osoba starijih od 45 godina i muških osoba iznad 50 godina starosti. Međutim, tužitelj je tuženika obavijestio da je raskinuo ugovor o radu sufinancirane osobe. Dana 21. srpnja 2018. na snagu je stupio Zakon o otpisu duga fizičkim osobama temeljem kojeg zakona je tužitelju otpisan dug u iznosu od 10.000,00 kn s osnova glavnice i u iznosu od 8.805,12 kn zaduženih kamata. Sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine“68/2918, u nastavku:ZPONS) Financijska agencija (u nastavku: FINA) prestala je s izvršenjem osnove za plaćanje bjanko zadužnice broj Ov-25314/08 od 19.kolovoza 2008., te je zastarni rok počeo teći iznova. Tuženik je 5. ožujka 2020. pokrenuo postupak naplate potraživanja putem bjanko zadužnice u iznosu od 41.994,80 kn sa zateznim kamatama. Nadalje, navode da je Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice od 3. lipnja 2011. podnijela ovlaštena osoba, pročelnik Područne službe Osijek, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. A Zahtjev za izravnu naplatu od 5. ožujka 2020. podnijela je ovlaštena osoba vjerovnika, predstojnik Regionalnog ureda Osijek- NR. Nadalje, navode da je u bjanko zadužnici jasno navedeno tko je dužnik i tko da je vidljivo tko je potpisao zadužnicu. U vezi prigovora zastare navodi da je tuženik pokretanjem postupka izravne naplate 3. lipnja 2011. prekinuo zastaru, a tako i 5. ožujka 2020., te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao zaključak ovog suda posl.br. Ovr-216/2020-4 od 27.4.2020. (list spisa 8-13), prijedlog ovršenika (ovdje tužitelja) (list spisa 14-17), Zahtjev za izravnu naplatu FINE (list spisa 18-19), dopis HZZ-a FINI od 4.3.2020. i 3.6.2011. (list spisa 20 i 21), Bjanko zadužnica (list spisa 22-25), izvadak iz Sudskog registra za HZZ-o (list spisa 26-37), rješenje Osječko- baranjske županije, Službe za gospodarstvo od 17.1.2011. (list spisa 38), Ugovor o dodjeli potpore za zapošljavanje ženskih osoba iznad 45g. i muških osoba iznad 50g. sklopljen između parničnih stranaka (list spisa 57-60), Bjanko zadužnica (list spisa 61-62), Obrazac za suglasnost – neispunjeni (list spisa 63), dopis HZZ-a o raskidu Ugovora o radu sufinancirane osobe od 27.5.2009. (list spisa 64), dopis HZZ-a – poziv na očitovanje povodom otpuštanja sufinanciranog djelatnika od 1.6.2009. (list spisa 65), Zahtjev za primanje zamjenske osobe od 21.10.2009. (list spisa 66), dopis HZZ-a od 30.10.2009. (list spisa 67-68), dopis obrta INTUIT- obavijest o nastavku radnog odnosa za sufinanciranu osobu od 9.11.2009. (list spisa 69), dopis HZZ-a od 19.11.2009. (list spisa 70), dopis HZZ-a od 14.1.2010. (list spisa 71), dopis HZZ-a – povrat sredstava zbog neispunjenja ugovornih obaveza od 4.2.2010. (list spisa 72- 73), dopis HZZ-a – opomena za povrat sredstava od 3.1.2011. (list spisa 74-77), dopis HZZ-a od 3.6.2011. (list spisa 78), dopis HZZ-a – pokretanje postupka naplate potraživanja od 26.5.2011. (list spisa 79-80), dopis obrta [obrt] – zamolba za sklapanje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 29.6.2011. (list spisa 81), izvod s računa INTUTI Osijek - puštanje Bjanko zadužnice (list spisa 82), dopis HZZ-a – obavijest o otpisu duga i poziv za sklapanje izvansudske nagodbe od 23.5.2019. (list spisa 83 -85), dopis tužitelja - zamolba za otpis potraživanja koja su u apsolutnoj zastari od 28.5.2019. (list spisa 86), dopis HZZ-a – odgovor na zahtjev tužitelja od 3.6.2019. (list spisa 87-90), dopis HZZ-a – zahtjev za naplatu bjanko zadužnice broj OV-25314/08 od 4.3.2020. uz Zahtjev za izravnu naplatu (list spisa 91—93), Ovlaštenje za ĐR od 4.10.2007. (list spisa 94), Ovlaštenje od 1.10.2018. za NR (list spisa 95-97).

3.1. Sud nije prove dokaz saslušanjem tužitelja iz razloga što je na ročištu od 4. prosinca 2024. punomoćnik tužitelja naveo da odustaje se od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja pljenidbe i prijenosa a temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu kod Financijske agencije zaprimljenog 5. ožujka 2020. godine radi razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ).

6. Iz zaključka ovog suda posl.br. Ovr-216/2020-4 od 27.4.2020. (list spisa 8-13) proizlazi da je tužitelj (kao ovršenik) upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja pjenidbe i prijenosa nedopuštenim i to po zahtjevu za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenute na temelju bjanko zadužnice pod poslovnim brojem OV-25314/08 od 19. kolovoza 2008. a iz razloga što je tužitelj (kao ovršenik) u žalbi naveo žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ-a.

7. Iz Zahtjeva za izravnu naplatu FINE od 5. ožujka 2020. (list spisa 18-19) proizlazi da je Zahtjev za izravnu naplatu protiv tuženika kao ovršenika podnio Hrvatski zavod za zapošljavanja, a da je podnositelj – punomoćnik NR, te da je zahtjev podnesen temeljem bjanko zadužnice broj OV-25314/08 od 19. kolovoza 2008. sa specifikacijom u privitku. Iz navedene specifikacije proizlazi da tuženik navodi FINI da je izvornik bjanko zadužnice isknjižen temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPONS i da se nalazi kod FINE, te da se zahtjeva naplata tražbine u iznosu od 41.994,80 kn sa zateznim kamatama.

8. Iz dopisa tuženika FINI od 3. lipnja 2011. (list spisa 21 i 78) proizlazi da tuženik dostavlja FINI a naplatu bjanko zadužnicu [obrt] obrt [obrt] broj OV-25314/08, te ako se ne može naplatiti od dužnika da isti naplati od jamca placa.

9. Iz Bjanko zadužnice od 18. kolovoza 2008. (list spisa 22-25) proizlazi da se izdaje na iznos do 100.000,00 kn, da je dužnik [obrt], obrt za trgovinu i ugostiteljstvo, te da daje suglasnost radi naplate tražbine u iznosu od 51.994,80 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 25.kolovoza 2008., vjerovniku Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Zagreb. U potpisu je pečat INTUIT i potpis dužnika- tj. tužitelja a što proizlazi iz javnobilježničke ovjere.

10. Iz izvatka iz Sudskog registra za HZZ-o (list spisa 26-37) proizlazi da ima OIB:91547293790, sa sjedištem u [adresa].

11. Iz rješenja Osječko-baranjske županije, Službe za gospodarstvo od 17.1.2011. (list spisa 38) proizlazi da je 13. siječnja 2011. odjavljen obrt [obrt].

12. Iz Ugovora o dodjeli potpore za zapošljavanje ženskih osoba iznad 45g. i muških osoba iznad 50g. od 19. kolovoza 2008. sklopljen između parničnih stranaka (list spisa 57-60) proizlazi da je ugovor sklopljen između Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i GR, te da se zavod obvezuje sufinacirati zapošljavanje za ŠR, u ukupnom iznosu od 51.994,80 kn, te da će navedeni iznos biti uplaćen jednokratno. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da se poslodavac obvezuje vratiti Zavodu isplaćena sredstva iz čl. 2. Ugovora zajedno s kamatama u visini zateznih kamata za svaku pojedinu osobu koju nije zadržao u radnom odnosu do isteka ugovorenog roka u svim slučajevima raskida ugovora uvjetovanim od strane poslodavca.

13. Iz dopisa HZZ-a o raskidu Ugovora o radu sufinancirane osobe od 27. svibnja 2009. (list spisa 64) proizlazi da odgovaraju na tužiteljevu obavijest o raskidu Ugovora o radu sufinancirane osobe, te upućuju tužitelja da se obrati Područnoj službi Osijek radi dogovora o zapošljavanju zamjenske osobe prema uvjetima i propisanim rokovima iz Ugovora.

14. Iz Dopisa tuženika upućenog tužitelju od 30. listopada 2009. (list spisa 67- 68) proizlazi da su nastupili uvjeti za raskid Ugovora, te da je u obvezi vratiti neisplaćenu potporu u cijelosti uvećanu za zatezne kamate.

15. Iz dopisa obrta [obrt] obavijest o nastavku radnog odnosa za sufinanciranu osobu od 9. studenog 2009. (list spisa 69) proizlazi da obavještavaju tuženika da su 1. studenog 2009. ponovno sklopili Ugovor o radu sa sufinanciranom osobom ŠR.

16. Iz dopisa HZZ-a od 19. studenog 2009. i 14. siječnja 2010. (list spisa 70-71) proizlazi da prihvaćaju prijedlog tužitelja o nastavku radnog odnosa za sufinanciranu osobu ŠR te da su pozvali tužitelj na potpis Ugovora o izmjeni Ugovora o dodjeli potpore za zapošljavanje po kojem je ispravljeno vrijeme sufinanciranja ŠR.

17. Iz dopisa HZZ-a – povrat sredstava zbog neispunjenja ugovornih obaveza od 4. veljače 2010. (list spisa 72-73) proizlazi da su je tuženik utvrdio da između tužitelja i djelatnice LR prekinut radni odnos 31. prosinca 2009., te da je tužitelj obvezan izvršiti povrat sredstava koja su mu isplaćena temeljem ugovora.

18. Iz dopisa obrta [obrt] – zamolba za sklapanje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 29. lipnja 2011. (list spisa 81) proizlazi da je obrt [obrt] **.**.2011. podnio molbu tuženiku za sklapanje sporazuma o izvansudskoj nagodbi.

19. Iz dopisa HZZ-a – obavijest o otpisu duga i poziv za sklapanje izvansudske nagodbe od 23. svibnja 2019. (list spisa 83 - 85) proizlazi da tuženik obavještava tužitelja da je raskidom ugovora nastao dug obrta [obrt] u iznosu od 51.994,80 kn uvećan za zatezne kamate. Nadalje, 21. srpnja 2018. na snagu je stupio Zakon o otpisu duga fizičkim osobama („Narodne novine“ 62/18), temeljem kojeg zakona je tužitelju kao dužniku otpisan dug u iznosu od 10.000,00 kn s osnova glavnice i u iznosu od 8.805,12 kn zaduženih kamata. Nadalje, nude tužitelju mogućnost obročnog vraćanja duga putem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi.

20. Iz dopisa tužitelja - zamolba za otpis potraživanja koja su u apsolutnoj zastari od 28. svibnja 2019. (list spisa 86) proizlazi da tužitelj obavještava tuženika da nije u mogućnosti prihvatiti ponudu za sklapanjem sporazuma o izvansudskoj nagodbi

21. Iz Ovlaštenja za Antuna Barukčića od 4. listopada 2007. (list spisa 94) i NR od 1. listopada 2018. (list spisa 95-97) proizlazi da je isti ovlašten poduzimati sve pravne radnje u svezi s postupcima postupke prisilne naplate.

22. Ocjenom svih dokaza posebno i svih dokaza zajedno ovaj sud je utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom 19. kolovoza 2008. Ugovor o dodjeli potpore za zapošljavanje ženskih osoba iznad 45 godina i muških osoba iznad 50 godina kojim se tuženik obvezao tužitelju da će sufinancirati zapošljavanje za ŠR, u ukupnom iznosu od 51.994,80 kn, te da će navedeni iznos biti uplaćen jednokratno. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da se poslodavac obvezuje vratiti Zavodu isplaćena sredstva iz čl. 2. Ugovora zajedno s kamatama u visini zateznih kamata za svaku pojedinu osobu koju nije zadržao u radnom odnosu do isteka ugovorenog roka u svim slučajevima raskida ugovora uvjetovanim od strane poslodavca. Tužitelj je obavijestio tuženika da je u travnju 2009. raskinuo ugovor sa sufinanciranom osobom. Nadalje, tužitelj je potom obavijestio tuženika da je 1. studenog 2009. ponovno sklopio ugovor sa sufinanciranom osobom, ali se nije odazvao na poziv tuženika da sklope novi ugovor u kojem će izmijeniti vrijeme sufinanciranja.

23. Nadalje, kako tužitelj nije sklopio novi ugovor s tuženikom, isti je u lipnju 2011. podnio Zahtjev za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice broj OV-25314/08 od 19. kolovoza 2008. a radi naplate iznosa koji je tužitelju isplaćen temeljem Ugovora o sufinaciranju. Navedeni zahtjev podnijela je ovlaštena osoba ĐR sukladno ovlaštenju od 4. listopada 2007.

24. Tijekom postupka nije sporno da tužitelj nije podmirio navedenu tražbinu tuženika, nego je sporno je li Zahtjev za izravnu naplatu iz 2020., podnesen od ovlaštene osobe, je li podnesen protiv osobe koja je označena kao dužnik na bjanko zadužnici, može li se na temelju bjanko zadužnice koja nije solemnizirana pokrenuti postupak prisilne naplate, te je li nastupila zastara, a sukladno zaključku ovoga suda kojim je tužitelj upućen u parnicu (list spisa 8), odnosno iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ-a.

25. U konkretnom slučaju, u vrijeme kada je tužitelj izdao zadužnicu bio je na snazi Ovršni zakon („Narodne novine“ broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. u nastavku:OZ/96) prema kojem za valjanost zadužnice nije bilo potrebno solemnizirati zadužnicu, nego je bilo dovoljno da je na njoj ovjeren potpis izdavatelja, odnosno solidarnog jamca, te ista ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl. 183. OZ/96). Tek donošenjem Ovršnog zakona („Narodne novine“ 139/10) zadužnica poprima oblik solemnizirane privatne isprave koja je izjednačena s javnobilježničkim aktom. Dakle, predmetna zadužnica, a na kojoj je ovjeren potpis tužitelja predstavlja privatnu ispravu jer nije potvrđena po javnom bilježniku, pa slijedom navedenoga, takva zadužnica ne može imati značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2260/2017-2 od 14. studenog 2017.).

25.1. Dakle, predmetna zadužnica nema snagu pravomoćne sudske odluke, već dostavom FINI proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno i nije rješenje o ovrsi, pa stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. , 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO). Dakle, na predmetnu zadužnicu se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Nadalje, potrebno je reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018. doneseno pravno shvaćanje:“ Na tražbinu iz zadužnica koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, dok se na tražbine iz zadužnica koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. ZOO-a.

27. Sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

28. Budući da je zadužnicu tužitelj potpisao 19. kolovoza 2008., a da je tuženik Zahtjev za izravnu naplatu podnio 3. lipnja 2011. (list spisa 21. i 78), unutar roka od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, u konkretnom slučaji nije nastupila zastara utužene tražbine prije nego je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu 3. lipnja 2011.

29. Zadužnica je ovršna isprava (ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi) te podnesena na naplatu dovodi do prekida zastare, sukladno čl. 241. ZOO-a.

29.1. Odredbom čl. 245. st.1., 3. i 6. ZOO-a propisano je nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom dugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na drugi način. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

29.2. U konkretnom slučaju, prekid zastare nastao je podnošenjem zadužnice na naplatu i trajao je do okončanja postupka prisilne naplate. Postupak naplate pred FINA-om trajao je do stupanja na snagu ZPONS odnosno do 4. kolovoza 2018. i tog dana, sukladno čl. 12. ZPONS, FINA je prestala s izvršavanjem predmetne osnove za plaćanje te je istu isknjižila. Dakle, zastara je ponovno počela teći od 5. kolovoza 2018. i vrijeme proteklo prije prekida zastare ne uračunava se zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a).

29.3. Kako je zastara, nakon prekida, ponovno počela teći 5. kolovoza 2018., a tuženik podnio novi Zahtjev za izravnu naplatu 5. ožujka 2020., nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenoga, nije nastupila zastara, te nije osnovan razlog iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a.

30. Nadalje, nije osnovan tužiteljev navod tijekom postupka da zahtjev za izravnu naplatu nisu podnijele osobe koje su za to imale potrebna ovlaštenja, jer suprotno proizlazi iz Ovlaštenja (list spisa 94-97). Isto tako, nije osnovan tužiteljev navod da vjerovnik koji podnosi zahtjev za izravnu naplatu 3. lipnja 2020. nije isti vjerovnik kao vjerovnik na zadužnici. Naime, kao vjerovnik na zadužnici je naznačen Hrvatski zavod za zapošljavanje [adresa], a u zahtjevu za izravnu naplatu kao vjerovnik naznačen je Hrvatski zavod za zapošljavanje, [adresa]., OIB:91547293790. Iz sudskog registra (list spisa 26) proizlazi da Hrvatski zavod za zapošljavanje, [adresa], ima OIB: 91547293790, odnosno isti OIB koji je naveden u Zahtjevu za izravnu naplatu od 3. lipnja 2020., odnosno navedeni zahtjev podnio je vjerovnik koji je označen kao vjerovnik u zadužnici.

30.1. Tužitelj tijekom postupka navodi i da je u zadužnici naveden kao dužnik [obrt], obrt za trgovinu i ugostiteljstvo, koji je brisan iz obrtnog registra, a da je ovrha pokrenuta protiv njega, odnosno da ovrhovoditelj na temelju ovršne isprave ne može tražiti ovrhu protiv ovrhovoditelja. Navedeni navodi tužitelja nisu osnovani, naime na zadužnici se nalazi i potpis dužnika- tužitelja, a koji je ovjeren i javni bilježnik je potvrdio da je tužitelj potpisao navedenu zadužnicu, a osim toga, tužitelj kao vlasnik obrta odgovara za obveze obrta, te prestankom obrta ne prestaju postojati obveze obrtnika nastale obavljanjem obrta.

30.2. Slijedom navedenoga, nije osnovan niti razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a.

31. Tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj nije platio sporni iznos novca, nego je tužitelj navodio da nema nikakvog duga prema tuženiku. Tuženik je tijekom postupka dokazao da je na temelju Ugovora o dodjeli potpore za zapošljavanje ženskih osoba iznad 45g. i muških osoba iznad 50g. od 19. kolovoza 2008. sklopljenim između parničnih stranaka (list spisa 57-60) tužitelju jednokratno isplatio iznos od 51.994,80 kn na ime sufinanciranja zapošljavanja ŠR. Nadalje, tijekom postupka nije sporno da je tuženik raskinuo Ugovor o radu sa sufinanciranom osobom ŠR. Imajući na umu sve navedneo, sud je utvrdio da je tuženik imao pravo potraživati povrat sufinanciranih sredstava a sukladno čl. 6. Ugovora o dodjeli potpore, pa je stoga tuženik imao pravo i podnijeti zahtjev za izravnu naplatu na temelju zadužnice. Utuženi iznos je manji od iznosa koji je tužitelju isplatio tuženik, jer je tužitelju otpisan dug u iznosu od 10.000,00 kn na ime glavnice, te dug na ime zateznih kamata u iznosu od 8.805,12 kn. 31.1. Slijedom navedenog, nije osnovan niti razlog iz čl. 50. st. 1. OZ-a.

32. Imajući na umu sve navedeno, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan i odlučeno je kao pod toč. I/ izreke.

33. Tužitelj je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

34. Tuženik nije potraživao naknadu troška postupka.

Osijek, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku