Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-69/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri, odvjetnicima u Zadru, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, dana 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom 28. ožujka 2006., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 435,33 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. travnja 2006. godine pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025., kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tužena, koja je tada poslovala pod nazivom Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., sklopili Ugovor o kreditu br. 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom 28. ožujka 2006. godine. Tužena da je tužitelju po Ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita (dalje - naknada). Naknada da je naplaćena 4. travnja 2006. godine u iznosu od 3.279,97 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije HRK-EUR iznosi 435,33 EUR. Tužena da nije imala pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tužene da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Tako, Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Naime, Ugovor da je u cijelosti pripremila i predložila tužena, a prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženu. Ističe kako je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, te upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Zaključno, drži da je tužena navedenim postupanjem tužitelju pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove, stoga da je dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da prije svega drži kako je tužbom trebalo obuhvatiti i EF (sudužnika), a nadalje da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Naime, obzirom da je tužba podnesena dana 11.1.2024., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 11.1.2019.. godine nastupila je zastara potraživanja. Tako, drži da ukoliko je tužitelj bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada da je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere, pa činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Naime, osnova ove tužbe da može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove, a za taj institut da se primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO. Nadalje, da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, te da apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tako, tužena smatra da su tužitelj i ona pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da je potrebno utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; koja oba uvjeta se kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita da je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj da je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Pri tome se dodatno ukazuje kako je tužitelj izvršio konverziju predmetnog ugovora i Aneksom Ugovora o kreditu stvorio novu pravnu osnovu za EUR kredit, dok tužitelj prilikom sklapanja Aneksa nije tražio izmjenu kakvih drugih odredbi osnovnog ugovora. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tužena kao kreditor da nije ovlaštena samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezana pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita, pa se poziva na odredbe čl. 173. Zakona o bankama, te tvrdi da je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Nadalje, tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer drži da ona nije pala u zakašnjenje prema tužitelju, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tužene. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada da nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Imajući u vidu navedeno, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu br. 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.3.2006. (l.s. 4-9), isplatni nalog – obračun od 4.4.2006. (l.s. 12), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to čl. 5. st. 2., sklopljenog između ovdje stranaka dana 28. ožujka 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 435,33 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2006. pa do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 28. ožujka 2006. tužitelj i pravni prednik tužene zaključile predmetni Ugovor o kreditu br. 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.600,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, odnosno 260 mjesečnih anuiteta, te promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako, u konkretnom slučaju ovaj Sud nalazi dokazanom činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača, obzirom isto proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja koji navodi da je kredit podignut u svrhu adaptacije nekretnine u kojoj tužitelj i danas živi s obitelji, da je dakle, tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj Sud nalazi da tužitelj kao takav može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu br. 236-67/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog dana 28. ožujka 2006., između tužitelja i pravnog prednika tužene, glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“

11.1. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem odnosno obradom kredita tužitelju, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za obradu kredita. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za obradu kredita određuje sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za obradu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

11.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude. Iako samo paušalno osporenu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj Sud je utvrdio uvidom u isplatni nalog – obračun od 4. travnja 2006.

13. Tako, ovaj Sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, u toč. I. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 50 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 6.5.2024. – 50 bodova, te trošak zastupanja na ročištima dana 23.10.2024. i 18.12.2024. – svaki po 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, sveukupno iznosi 500,00 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude i postavljene iznose sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, kojih obveza je tužitelj oslobođen kao potrošač, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove Presude.

Zadar, 24. siječnja 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.