REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: 77561654785

Poslovni broj P-589/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku u Vinkovcima, V. Nazora 3, OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, sada Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui, Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Slavenom Karaban, odvjetnikom iz Vinkovaca, te punomoćnika tuženika odvjetnika Davor Petrović iz OD Mađarić i Lui, Zagreb, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 24. siječnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3856230, koji je zaključen između tužitelja MŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, ulica Petrinjska broj 59, OIB: 53056966535, u dijelu u kojim se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb da tužitelju JŠ iz [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.466,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi z.z. kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope z.z. kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

Na iznos od 00,78 EUR počev od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

Na iznos od 08,98 EUR počev od 31. listopada 2008. g. do isplate, Na iznos od 00,38 EUR počev od 30. studenoga 2008. g. do isplate, Na iznos od 11,32 EUR počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate, Na iznos od 13,00 EUR počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 13,76 EUR počev od 28. veljače 2009. g. do isplate, Na iznos od 11,94 EUR počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 12,34 EUR počev od 30. travnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 09,07 EUR počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 06,65 EUR počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 07,30 EUR počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 08,57 EUR počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate, Na iznos od 08,46 EUR počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 07,17 EUR počev od 31. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 09,59 EUR počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 11,52 EUR počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate, Na iznos od 14,27 EUR počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 13,64 EUR počev od 28. veljače 2010. g. do isplate, Na iznos od 17,37 EUR počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 16,66 EUR počev od 30. travnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 18,04 EUR počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 30,00 EUR počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 27,54 EUR počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 35,05 EUR počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 32,45 EUR počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 28,28 EUR počev od 31. listopada 2010. g. do isplate, Na iznos od 37,09 EUR počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 48,30 EUR počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 40,36 EUR počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 43,15 EUR počev od 28. veljače 2011. g. do isplate, Na iznos od 39,61 EUR počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 40,24 EUR počev od 30. travnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 55,27 EUR počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 56,73 EUR počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 69,08 EUR počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 62,65 EUR počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate, Na iznos od 55,61 EUR počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 54,39 EUR počev od 31. listopada 2011. g. do isplate, Na iznos od 53,85 EUR počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate, Na iznos od 57,18 EUR počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate, Na iznos od 60,08 EUR počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 60,47 EUR počev od 29. veljače 2012. g. do isplate, Na iznos od 58,46 EUR počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

Na iznos od 59,82 EUR počev od 30. travnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 60,75 EUR počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 59,19 EUR počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 59,60 EUR počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 58,43 EUR počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate, Na iznos od 55,90 EUR počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,

Na iznos od 58,59 EUR počev od 31. listopada 2012. g. do isplate, Na iznos od 59,89 EUR počev od 30. studenoga 2012. g. do isplate, Na iznos od 58,98 EUR počev od 31. prosinca 2012. g. do isplate, Na iznos od 53,90 EUR počev od 31. siječnja 2013. g. do isplate, Na iznos od 58,22 EUR počev od 28. veljače 2013. g. do isplate, Na iznos od 58,59 EUR počev od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

Na iznos od 56,90 EUR počev od 30. travnja 2013. g. do isplate, Na iznos od 51,64 EUR počev od 31. svibnja 2013. g. do isplate, Na iznos od 51,50 EUR počev od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

Na iznos od 52,80 EUR počev od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

Na iznos od 54,87 EUR počev od 31. kolovoza 2013. g. do isplate, Na iznos od 57,74 EUR počev od 30. rujna 2013. g. do isplate,

Na iznos od 56,26 EUR počev od 31. listopada 2013. g. do isplate, Na iznos od 57,31 EUR počev od 30. studenoga 2013. g. do isplate, Na iznos od 58,50 EUR počev od 31. prosinca 2013. g. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju MŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.425,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 14. lipnja 2023. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 029-50-3856230 dana 27. prosinca 2006. (nastavno: Ugovor) na iznos od 17.846,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj se obvezao tuženiku vratiti iznos kredita u 84 mjesečnih anuiteta.

1.1. Tužitelj navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anutiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog toga tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno, način primjene iste je nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te je kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Pri tome, tužitelj se poziva na sudsku praksu i to presudu suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTS RH) posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno presuđeno (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/2018) da su tužene banke među kojima je i banka tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, odnosno ugovorima ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije u vrijeme zaključenja navedenih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90., a kasnije i protivno odredbama novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Predmetna Presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017. potvrđena je Presudom Vrhovnoga suda RH u Zagrebu br. Rev-2221/2018. Navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Sukladno čl. 69. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odo-brava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbe o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otpla-te pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu itd.

1.3. Dodatno tužitelj ukazuje i na nepostojanje propisa u vrijeme zaključenja ugovora koji bi nalagali bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u referentnom razdoblju, to ne daje tuženoj ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svome nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja kao potrošača.

1.4. Imajući u vidu pravne posljedice ništetnih odredbi, tužitelj po deklaratornom tužbenom zahtjevu traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Također, tužitelj tužbom potražuje i sve iznose koje je uplatio u iznosu većem od stvarne obveze, temeljeći svoj zahtjev na odredbama kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 27. prosinca 2006. zaključili navedeni ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 17.846,40 CHF s redovnom kamatom od 5,20% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tužitelj je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, jer tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Završno, ističe da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka ZŠ, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 9. prosinca 2024. potražujući preplaćeni iznos od 2.466,03 eura.

4. Na dostavljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik se nije pisano očitovao, a nije prigovarao nalazu niti na ročištu održanom kod ovoga suda 12. prosinca 2024. na koje je pristupio pozvani vještak.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu s otplatnim planom (list 19-45 spisa), zahtjev za kredit (list 51 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 59-68 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 12. prosinca 2024. (list 75-78 spisa).

6. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50-3856230 dana 27. prosinca 2006., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.846,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novoga vozila.

7.1. Uvidom u ugovor o kreditu sa otplatnim planom po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

8. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je kredit podigao 2006. godine radi kupovine novog osobnog vozila, a tada je radio u „Poletu“ kao vozač. Otišao je u Opelovu auto kuću „Opel Kozina“, gdje je izrazio namjeru da kupi novi osobni automobil, a budući nije imao dovoljno novca, isti su ga uputili na RBA banku radi podizanja kredita. Potom je otišao u banku gdje ga je dočela službenica banke te mu je objašnjeno da mu je najpovoljnije podiči krediti u CHF zbog sigurnosti i stabilnosti valute. Nije mu nuđen kredit u nekoj drugoj valuti već samo u CHF. Tom prilikom službenica banke nije mu ništa objasnila vezano za rizike podizanja kredita, a niti su mu objašnjeni rizici za valutnu klauzulu odnosno promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bio zaposlen kao vozač u „Polet“ Vinkovci, a kredit je isključivo otplaćivao on, te ga je otplatio do kraja tj. u cijelosti. Nakon potpisivanja ugovora isti je pročitao te je pitao službenicu vezano za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što mu je ista odgovorila da je to zanemarivo i da me ne treba brinuti. O drugim odredbama ugovora nije postavljao pitanja budući je tada tečaj bio stabilan. Prije podizanja kredita nije se s nikim ranije konzultirao niti je išao u druge banke provjeravati uvjete. U vrijeme podizanja kredita nije bio član trgovačkog društva niti je imao obrt. Iz banke ga nisu kontaktirali zbog promjene kamatne stope niti zbog promjene valute. Ugovor ga je dočekao gotov koji je naknadno samo potpisao te na nikoji način nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu. Nije htio mijenjati pojedine odredbe ugovora nakon što ga je pročitao. Ugovor je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, a tom prilikom javnog bilježnika nije niti sreo, niti su mu njegove zaposlenice išta objasnile vezano za ugovor o kreditu. Samo je dobio obavijest o povećanju kamatne stope na kućnu adresu, a nije ga ranije nitko kontaktirao da će doći do promjene kamatne stope niti dali je suglasan o istoj. Nije bio svjestan da će doći do promjene visine rate zbog promjenjive kamatne stope i srednjeg tečaja budući je tečaj bio stabilan i vjerovao je u valutu CHF. Nije se raspitivao kolika bi mu bila rata kredita u valuti euro.

11. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju novog vozila Opel.

11.1. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

12. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

13. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.846,40 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

15.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

16. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku ZŠ, dipl. oec. iz [adresa].

16.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.846,40 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, a koji dan je bio 28. prosinca 2006., te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,589816 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,20% godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata mijenjale visine kamatne stope a time i iznos anuiteta.

16.2. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule vještak u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 17.846,40 CHF po važećem srednjem tečaju HNB za 1 CHF. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 253,92 CHF dana 28.12.2006., sve po srednjem tečaju HNB.

16.3. Vještak nadalje navodi da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja predmetnog ugovora o kreditu, utvrđen je u visini od 2.466,03 eura, ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate predmetnog ugovora o kreditu, utvrđen je u visini od – 85,66 eura, ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj utvrđen je u visini od 2.380,37 eura.

17. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 09. prosinca 2024. uskladio sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ZŠ, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

19. Tužitelj je zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.466,03 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tuženik se nije očitovao na podnesak tužitelja kojim uređuje tužbeni zahtjev. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina nesporna, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

21. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

22. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 14. lipnja 2023., to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

23. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.425,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda (11.9.2024. i 12.12.2024.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50,00 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT), sastav obrazloženog podneska od 9.12.2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), koje radnje ukupno nose 450,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a iznosi 900,00 eura, uvećano za pripadajući PDV dobije se iznos od 1.125,00 eura, te zatražen trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, što čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura.

24.1. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 24. siječnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku OD Mađarić i Lui, Zagreb