Poslovni broj: Us I-3383/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, uz sudjelovanje zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetniku Franji Šebijanu iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, Pavlinska 5, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi plaćanja posebnog poreza na motorna vozila, 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II- 471-01/22-01/162, Urbroj: 513-04-23-3 od 24. veljače 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-01/22-01/162, Urbroj: 513-04- 23-3 od 24. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Zagreb, Klasa: UP/I-415-02/20-18/903, Urbroj: 513-02-3005/14-22-10 od 11. veljače 2022.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelj je dužan platiti ostatak posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 12.415,48 kuna, za rabljeni osobni automobil Audi Q3 2.0 TDI stranih registarskih oznaka [registarska oznaka], kao i pripadajuće kamate u iznosu od 931,41 kunu te mu je naloženo da plati i daljnju kamatu za neplaćeni iznos posebnog poreza, uz napomenu da ukoliko ne izvrši navedena plaćanja da će se pristupiti prisilnoj naplati te da žalba ne odgađa izvršenje.

3. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu, u kojoj navodi, da se drugostupanjsko rješenje u cijelosti temelji na dokumentaciji koja uopće u upravnom postupku nije dostavljena tužitelju na očitovanje, odnosno da tužitelj uopće nije imao uvid u istu, a iz čega proizlazi da je takvim postupanjem povrijeđena odredba čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo navode kako je tužitelj u Republici Hrvatskoj porezni obveznik, da je u Republici Hrvatskoj evidentiran kao primatelj dohotka od kapitala, da u Republici Hrvatskoj posjeduje nekretnine i pokretnine te da u Republici Hrvatskoj živi u obiteljskoj kući i da za istu plaća sve režijske troškove. Smatra da sve prethodno navedeno nije točno iz razloga jer je od 1973. godine bio u radnom odnosu u Njemačkoj te je u istoj državi podmirivao sve porezne obveze koje proizlaze iz radnog odnosa i ostvarivanja dohotka. Nadalje, ističe da u Republici Hrvatskoj ne može biti evidentiran kao porezni obveznik sukladno čl. 14. Općeg poreznog zakona iz razloga jer nije snosio nikakve porezne obveze u Republici Hrvatskoj. Točno je da je vlasnik nekretnine u Republici Hrvatskoj i to nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] POD KLJUKE, koja se sastoji od Livade površine 1381 m2 te Oranice površine 2087 m2, te čkbr. [katastarska čestica] PODRUTE, koja se sastoji od Dvorišta površine 1060 m2, Kuće, [adresa], površine 229 m2 te Gospodarske zgrade površine 133 m2, koje su obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], no predmetne nekretnine predstavljaju nasljedstvo koje je stekao iza svog pokojnog oca, pa stoga ima obvezu povremeno obilaziti predmetnu nekretninu i održavati ju na način da ista ne ugrožava druge nekretnine i vlasnike istih što je obveza svakog vlasnika nekretnine. Stoga se predmetna činjenica nikako se ne može smatrati presudnom za odlučivanje o činjenicama važnima za razrezivanje posebnog poreza za motorna vozila. Ukazuje i da, suprotno navodima prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela, nije vlasnik pokretnina o kojima se vode posebni javni upisnici i registri, a koje pokretnine bi bile značajne radi donošenja zaključka da tužitelj povremeno obavlja određene djelatnosti poput poljoprivrede, ribolova i ostalih djelatnosti ili hobija, a što bi eventualno moglo dovesti do zaključka da isti boravi u [adresa] više od 185 dana. Paušalno se i navodi da je tužitelj primatelj dohotka od kapitala bez da je navedeno na temelju kojih isprava bi takva činjenica bila utvrđena, što je predstavljalo poreznu osnovicu te u kojem razdoblju je takav porez razrezan, tu činjenicu izričito osporava iz razloga jer nikada nije ostvario bilo kakvi dohodak u RH u smislu Zakona o porezu na dohodak. Ukazuje da razdoblje utvrđeno pobijanim rješenjem od 13. svibnja 2019. godine do 24. kolovoza 2019. godine nikako ne predstavlja razdoblje od 185 dana da bi se temeljem istog mogao razrezati predmetni porez. To razdoblje da je, utvrđeno temeljem evidencije o prelasku državne granice, a koju tužitelj kategorički osporava. Naime, predmetno razdoblje je, sukladno navodima prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela, utvrđeno temeljem evidencije o prelasku državne granice, a koju kategorički osporava. Ističe da uopće ne poznaje osobe za koje, u evidenciji o prelasku državne granice Dubrava Križovljanska, stoji da su bili putnici u njegovom osobnom automobilu, a niti poznaje ostale osobe za koje u evidenciji stoji da su putovale s njim. Nadalje, ističe da je prvostupanjskom tijelu dostavio ispravu naziva aufenthaltstitel kojom se dokazuje pravo prebivališta u [adresa] te da je prema definiciji aufenthaltstitel dokument s elektronskim medijem za pohranu i obradu, u obliku kreditne kartice kojom stranac u Njemačkoj i ostatku Europske unije može dokazati svoje pravo prebivališta.

Uzimajući u obzir sve navedeno, ukazuje da je navedenim postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine sadržano u članku 8. ZUP-a koje nalaže da se u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Smatra, nasuprot utvrđenjima iz prvostupanjskog i pobijanog rješenja da nema nikakvih životnih interesa u RH jer u trenutku podnošenja tužbe ima 72 godine, u Njemačkoj živi sa suprugom, potomaka nema, a nema ni živuće rodbine u Republici Hrvatskoj, ostvaruje mirovinu i zdravstveno je osiguran u Njemačkoj, a jedini razlog zašto povremeno dolazi u Republiku Hrvatsku jest taj što dolazi provjeriti stanje nekretnine koju ima u vlasništvu te platiti režije za istu pa mu nije jasno temeljem čega je utvrđeno da ima životne interese u Republici Hrvatskoj iz čega bi proizlazilo da isti boravi u [adresa] duže od 185 dana. Ističe da je razvidno da se u konkretnom slučaju ima primijeniti čl. 16. st. 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila iz razloga jer tužitelj predstavlja fizičku osoba s prebivalištem u drugoj državi članici Europske unije koja koristi na području Republike Hrvatske motorno vozilo registrirano u drugoj državi članici Europske unije u razdoblju, kontinuiranom ili ne, od najduže šest mjeseci za svako razdoblje od 12 mjeseci. Uzimajući u obzir cjelokupni činjenični i pravni supstrat u konkretnoj upravnoj stvari, razvidno je da je pobijano rješenje doneseno na temelju nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, da je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku bilo nedostataka koji utječu na rješenje stvari te da drugostupanjsko rješenje nije na zakonu osnovano. Predlaže da sud uvaži tužbu te poništi osporavano rješenje, te potražuje troškove postupka.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

5. Podneskom od 4. prosinca 2023. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu te je u bitnome ponovio navode iz tužbe.

6. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 13. siječnja 2025. godine stranke, iako uredno pozvane, nisu pristupile. Opunomoćenik tužitelja je 10. siječnja 2025. dostavio sudu podnesak u kojem je naveo da povlači dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja te je predložio da sud donese odluku sukladno stanju spisa, popisao je trošak iznosu od 1.000,00 eura za sastav tužbe od 12. travnja 2023., sastav podneska od 4. prosinca 2023. u iznosu od 1.000,00 eura te za sastav podneska od 10. siječnja 2025. također u iznosu od 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV od 25%, a što sveukupno iznosi 3.750,00 eura.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da su 24. rujna 2020. carinski službenici na sajmu u Biškupcu kontrolirali predmetno vozilo, Audi Q3, njemačkih registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je koristio tužitelj i koje je u njegovu vlasništvu. O provedenom nadzoru sastavljen je Zapisnik od 24. rujna 2020. i Zapisnik o ispitivanju osumnjičenika, također od 24. rujna 2020. iz kojih proizlazi da se radi o vozilu stranih registarskih oznaka, da se vozilo nalazi u Republici Hrvatskoj više od 185 dana gledajući unazad godinu dana kao i izjava tužitelja da nije bio svjestan da je u prekršaju. Na zapisnike tužitelj nije imao što za izjaviti i iste je vlastoručno potpisao. Iz spisa također proizlazi da predmetno vozilo nije prijavljeno nadležnoj carinskoj službi, niti je registrirano u [adresa] po unosu, da je tužitelj Hrvatski državljanin, da ima prijavljeno prebivalište u [adresa]. Iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, ispostave Novi Marof, Klasa: 410-01/20-01/43, Urbroj: 513-07-05-04/20-2 od 9. prosinca 2020. proizlazi da je tužitelj upisan u registar poreznih obveznika kao rezident Republike Hrvatske od 26. siječnja 1989., te da je evidentiran kao primatelj dohotka od kapitala.

10. Odredbom članka 4. stavak 1. točka c) Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine" broj: 15/13., 108/13., 115/16., 127/17., 121/19., dalje u tekstu: Zakon), propisano je da je nezakonita uporaba motornih vozila svako korištenje, posjedovanje te činjenično ili pravno raspolaganje motornim vozilom na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez.

11. Prema odredbi članka 5. stavak 1. točka 1. Zakona, predmet oporezivanja su motorna vozila na koje nije obračunat i plaćen posebni porez u Republici Hrvatskoj koja se registriraju sukladno posebnim propisima, i to osobni automobili i ostala motorna vozila konstruirana prvenstveno za prijevoz osoba, uključujući motorna vozila tipa karavan, kombi i trkaće automobile iz tarifnih oznaka KN: 8703 21, 8703 22, 8703 23, 8703 24, 8703 31, 8703 32, 8703 33 i 8703 90, osim sanitetskih vozila, dostavnih »van« vozila i vozila posebno prilagođenih za prijevoz osoba s invaliditetom.

12. Odredbom članka 6. stavak 1. točka 3. Zakona, propisano je da je obveznik plaćanja posebnog poreza na motorna vozila osoba koja je nezakonito uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske.

13. Odredbom članka 8. stavak 1. Zakona propisano je da obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz članka 5. stavak 1. Zakona nastaje kada se utvrdi da su motorna vozila nezakonito upotrebljavana na području Republike Hrvatske, dok je stavkom 2. točka 2. istog članka propisano da kod nezakonite uporabe motornih vozila na području Republike Hrvatske obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza, osim u drugim slučajevima propisanim tim Zakonom, nastaje kad se utvrdi da je fizička osoba s prebivalištem u [adresa] posjedovala motorno vozilo na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez ili koristila takvo motorno vozilo na cesti u Republici Hrvatskoj. U smislu odredbe stavka 3. istog članka smatra se da fizička osoba ima prebivalište u [adresa] ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske.

14. Člankom 16. stavak 1. Zakona propisano je da se ne smatra se da je motorno vozilo nezakonito upotrebljavano na području RH ako fizička osoba s prebivalištem u drugoj državi članici Europske unije koristi na području RH motorno vozilo registrirano u drugoj državi članici Europske unije u razdoblju, kontinuiranom ili ne, od najduže šest mjeseci za svako razdoblje od 12 mjeseci.

15. Dakle, vezano na prethodno utvrđeno činjenično stanje, sud primjećuje da su navodi iz tužbe, koji se tiču prebivališta tužitelja, u suprotnosti s navodima iz izjava danih na Zapisnike od 24. rujna 2020., a koji Zapisnici, u smislu odredbe čl. 76. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09. i 110/21., dalje u tekstu: ZUP), imaju dokaznu snagu javne isprave budući da ih je tužitelj potpisao bez primjedbi, čime je ujedno i potvrdio istinitost takvog činjeničnog utvrđenja.

16. Iz tih izjava proizlazi da je unazad godinu dana od kad je zatečen u upravljanju motornim vozilom, tužitelj napustio Njemačku i vratio se u Republiku Hrvatsku, a iz čega proizlazi da je tužitelj, u smislu odredbe čl. 8. st. 3. Zakona, stvarno živio na teritoriju Republike Hrvatske.

17. Ni ostali tužiteljevi navodi u tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu pa slijedom navedenog ne dolazi u obzir primjena članka 16. stavak 1. Zakona na koju se tužitelj poziva u tužbi.

18. Na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu, tj. svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tijela državne uprave, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je rješenje tuženika zakonito doneseno. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar. 19. Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ("Narodne novine" broj 36/24; u daljnjem tekstu: ZUS), pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

20. Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

U Splitu 24. siječnja 2025.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja

2. Tuženiku

3. U spis

4. Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ