Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-230/2024-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužiteljice KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave održane i zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba 3. (treće) Naknada iz Ugovora o kreditu broj 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. godine, zaključenog između tužiteljice KĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, a koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici KĆ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

- 2

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti u kojoj je navela da je kao korisnica kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. godine kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.113,42 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. Naknada, predmetnog Ugovora, ugovoreno je da Kreditor sada tuženik naplaćuje od korisnika kredita sada tužiteljice 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Spornim člankom Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita od strane tuženika, koja je tužiteljici naplaćena jednokratno u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, i to prije isplate, odnosno za taj iznos je tužiteljici manje isplaćen kredit. Tužiteljica je istaknula da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženika da od tužiteljice naplati naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, tzv. naknada za obradu kredita, nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Navela je da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da ju tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, da joj je sve ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Navela je da joj tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u svezi sa postupkom odobrenja kredita niti joj je na koji način prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena, odnosi. Smatra da je odredba članka 3. ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja te joj je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje tuženika za ekstra profitom) obveza te da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Da je tome tako proizlazi i iz pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P – 6318/2020 – 47 od 1. prosinca 2022. godine, koja je donesena povodom njezine tužbe protiv tuženika, a kojom je potraživala naknadu više plaćenog s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivosti kamatne stope. Navela je da iz priložene pravomoćne presude jasno proizlazi kako se radi o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, a na odredbe kojeg ugovora ona nije imala nikakvu

- 3

mogućnost utjecaja te da joj je tuženik dana 5. svibnja 2006. naplatio naknadu za obradu kredita temeljem članka 3. ugovora u iznosu od 2.635,45 kuna.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 108/2024-4 od 26. travnja 2024. ovaj sud je određen kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu te je spis ustupljen ovom sudu na daljnje postupanje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tuženik smatra da sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Naveo je da su neosnovani navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Smatra da i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. (str. 5-9 spisa), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-279/2023-2 od 18. siječnja 2024. (str. (10-15 spisa), potvrdu tuženika od 7. ožujka 2024. (str. 16 spisa) i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 01.10.2005. do 31.12.2005.g. (str. 29-31 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. koja glasi da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.113,42 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1.

- 4

ugovora) s namjenom kupnje novih vozila – OPEL (članak 6. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. ugovora). Nije sporno da se tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora prezivala K, kao i da je tužiteljici prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 5. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.635,45 kuna (3,30 % od iznosa kredita) na način da je naplaćena, odnosno ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a što je tuženik sam potvrdio u potvrdi od 7. ožujka 2024.

8. Među strankama je sporno da li je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ništetna.

9. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

10. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor sklopila sa tuženikom radi kupnje automobila za vlastite potrebe. Nije bila vlasnica obrta niti poduzeća u to vrijeme. Automobil je kupila u autokući Rajković u [adresa]. U autokući su joj ponudili kredit u CHF i to kod tuženika jer misli da su u to vrijeme poslovali sa tuženikom. Navela je da joj je ponuđen kredit samo u švicarskim francima, da joj u autokući ništa nisu govorili da bi trebala platiti nekakve naknade te da se ne sjeća se što su mi još govorili o samom ugovoru, misli da joj nisu dali promotivne uvjete tuženika. Navela je da nije bila u banci u vezi ovog ugovora i koliko se sjeća ugovor je dobila na potpis u autokući. Ne sjeća se da li je mogla pregovarati o odredbama ugovora. Misli da nije nikakvu naknadu platila nakon sklapanja ugovora o kreditu, odnosno misli da je tuženik to odradio. Nije imala nikakav doticaj sa novcem od kredita, odnosno taj novac je banka prenijela izravno autokući. Vjerojatno je banka tada naplatila i tu naknadu. Doznala je da je banka naplatila

- 5

naknadu u sudskom postupku kojeg je pokrenula protiv tuženika vezano uz valutu i kamatu. Odgovarajući na posebna pitanja zamjenice punomoćnika tuženika, tužiteljica je iskazala da se ne sjeća se da li je pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja, da se ne sjeća se da li je tražila dodatna pojašnjena vezana uz odredbe ugovora o kreditu te da zna izračunati postotak od određenog broja.

11. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/07 jer je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/07 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

12. Iz navoda tužiteljice da joj autokući nisu rekli da će joj naplatiti nekakve naknade, da joj nisu dali promotivne uvjete tuženika, da nije bila u banci u vezi ovog ugovora i da je ugovor dobila na potpis u autokući, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

13. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora (tužiteljica u banci nije niti bila), pa tako niti o odredbi o naknadi iz čl. 3. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (3,30 % od iznosa kredita).

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

15. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 11. srpnja 2024. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 14. studenog 2024. i 15. siječnja 2024. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 400 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 800,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene

- 6

pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojba na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.079,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužiteljici priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 24. siječnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljica po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku