REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj:P-
263/2022-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po OD Hećimović & Partneri d.o.o Slav. Brod, Ante Starčevića br. 40, protiv Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, zastupane po OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva br. 6., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 1.958,95 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 9. prosinca 2024. godine, u nazočnosti tužiteljice osobno, i opunomoćenika stranaka, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 24. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 3207931370/06 od 22. studenog 2006. sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužiteljice IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda, pod brojem: Ou-1671/2006 dana 18. prosinca 2006. godine,
koja u članku 1. glasi:
„...u kunskoj protuvrijednosti od CHF 15.471,76 (slovima: petnaesttisućačetiristosedamdesetjedanšvicarskifranakisedamdesetšestrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”, koja u članku 2. glasi:
„...u
anuitetima iznos
od CHF
15.471,76
(slovima: petnaesttisućačetiristosedamdesetjedanšvicarski franakisedamdesetšestrapena)...”, „...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja....”,
koja u članku 6. glasi:
„...u
kunskoj
protuvrijednosti
CHF
218,68
(slovima:
dvjestoosamnaestšvicarskihfranakaišezdesetosamrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja...”,
II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 1.958,95 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
-0,69 eur od dana 18.03.2008. do isplate,
Poslovni broj: P-
263/2022-35
-2,56 eur od dana 18.10.2008. do isplate,
-5,15 eur od dana 13.11.2008. do isplate,
-0,06 eur od dana 19.12.2008. do isplate,
-10,17 eur od dana 20.01.2009. do isplate,
-10,93 eur od dana 17.02.2009. do isplate,
-13,42 eur od dana 12.03.2009. do isplate,
-8,21 eur od dana 17.04.2009. do isplate,
-7,75 eur od dana 12.05.2009. do isplate,
-6,30 eur od dana 13.06.2009. do isplate,
-6,78 eur od dana 18.07.2009. do isplate,
-5,81 eur od dana 11.08.2009. do isplate,
-6,75 eur od dana 17.09.2009. do isplate,
-5,41 eur od dana 16.10.2009. do isplate,
-6,57 eur od dana 17.11.2009. do isplate,
-6,39 eur od dana 16.12.2009. do isplate,
-9,49 eur od dana 15.01.2010. do isplate,
-11,36 eur od dana 12.02.2010. do isplate,
-10,87 eur od dana 13.03.2010. do isplate,
-13,63 eur od dana 13.04.2010. do isplate,
-16,76 eur od dana 15.05.2010. do isplate,
-18,26 eur od dana 15.06.2010. do isplate,
-21,90 eur od dana 16.07.2010. do isplate,
-19,03 eur od dana 13.08.2010. do isplate,
-28,84 eur od dana 17.09.2010. do isplate,
-25,50 eur od dana 16.10.2010. do isplate,
-26,71 eur od dana 16.11.2010. do isplate,
-32,37 eur od dana 16.12.2010. do isplate,
-34,09 eur od dana 19.01.2011. do isplate,
-30,86 eur od dana 16.02.2011. do isplate,
-32,08 eur od dana 16.03.2011. do isplate,
-30,74 eur od dana 15.04.2011. do isplate,
-37,35 eur od dana 18.05.2011. do isplate,
-45,19 eur od dana 15.06.2011. do isplate,
-52,79 eur od dana 16.07.2011. do isplate,
-72,10 eur od dana 13.08.2011. do isplate,
-46,75 eur od dana 14.09.2011. do isplate,
-42,66 eur od dana 15.10.2011. do isplate,
-42,23 eur od dana 16.11.2011. do isplate,
-42,95 eur od dana 16.12.2011. do isplate,
-47,14 eur od dana 14.01.2012. do isplate,
-48,81 eur od dana 16.02.2012. do isplate,
-48,54 eur od dana 13.03.2012. do isplate,
-47,21 eur od dana 13.04.2012. do isplate,
-47,86 eur od dana 16.05.2012. do isplate,
-49,05 eur od dana 15.06.2012. do isplate,
-47,61 eur od dana 14.07.2012. do isplate,
-47,96 eur od dana 04.08.2012. do isplate,
-44,04 eur od dana 20.09.2012. do isplate,
-46,54 eur od dana 16.10.2012. do isplate,
-48,04 eur od dana 15.11.2012. do isplate,
-46,76 eur od dana 14.12.2012. do isplate
Poslovni broj: P-
263/2022-35
-47,23 eur od dana 15.01.2013. do isplate,
-44,34 eur od dana 15.02.2013. do isplate,
-44,91 eur od dana 16.03.2013. do isplate,
-48,08 eur od dana 16.04.2013. do isplate,
-43,43 eur od dana 14.05.2013. do isplate,
-43,45 eur od dana 15.06.2013. do isplate,
-43,11 eur od dana 16.07.2013. do isplate,
-43,24 eur od dana 15.08.2013. do isplate,
-44,34 eur od dana 17.09.2013. do isplate,
-45,80 eur od dana 15.10.2013. do isplate,
-45,99 eur od dana 16.11.2013. do isplate,
-48,01 eur od dana 13.12.2013. do isplate
i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III Odbija se tužiteljica IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s dijelom tužbenog zahtjeva na ime promjenjive kamatne stope u iznosu od 661,82 EUR.
IV Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.896,87 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. IB podnijela je tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. Ističe da su dana 22. studenog 2006. godine u Slavonskom Brodu tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 3207931370/06, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužiteljici, kao korisnici kredita iznos kredita u kunskoj Poslovni broj: P-
263/2022-35
protuvrijednosti od 15.471,76 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate kredita, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti s danom 12. prosinca 2013.
1.2. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan plaćanja. Pored iznosa glavnice tužiteljica je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bila u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,00% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužiteljice.
1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 1. izreke, utvrđeno je da je 1-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.
1.4. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.
Poslovni broj: P-
263/2022-35
1.5. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
1.6. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
1.7. Tužiteljica ističe da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
1.8. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
1.9. Tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 1. prosinca 2006. do 31. prosinca 2013. i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 1. prosinca 2006. do 31. prosinca 2013., na koji tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavila okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužiteljici, tužiteljica će specificirati tužbeni zahtjev.
1.10.Tužiteljica tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom Poslovni broj: P-
263/2022-35
odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
1.11. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora koje se odnose na valutu i izmjenu redovne kamatne stope u skladu s odlukom kreditora, te da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 19.000,00 kuna.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 30-42) ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer su ugovorne stranke u čl. 16 Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu banke.
2.1. Nadalje ističe kako je tužba nerazumljiva jer potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno kako to nalaže odredba čl. 186. Zakona o parničnom postupku.
2.2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.
2.3. Tuženik smatra da je potraživanje tužiteljice zastarilo, jer se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ističe, naime, da se u postupcima koje potrošač osobno pokrene, radi o postupcima o naknadi štete, te se primjenjuje čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230 ZOO-a. Ako bi se primijenio i duži zastarni rok od 5 godina da su sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 27. listopada 2016., zastarjela. Posebno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.6.2019. tako da tužiteljica podnošenjem tužbe na dan 27. listopada 2021. nema pravo potraživati navodno pretplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope.
2.4. Tuženik ističe da su Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018 te Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuje Odluka suda EU u predmetu C-81/2019. Iz navedene Odluke proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.
2.5. Kako je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu, kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskog prava.
2.6. Smatra da time otpada kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
2.7. Tuženik također ističe da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, tako i za CHF. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Svojim potpisom na ugovoru da je potvrdila da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
Poslovni broj: P-
263/2022-35
2.8. Rizik promjenjivosti tečaja odnosi se i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, a razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti.
2.9. Što se tiče ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim propisima. Navodi da je prije donošenja ZID ZKP (NN 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije no što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a tek je prema ZID ZKP (NN112/12) bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, što je i učinio donošenjem Općih uvjeta promjene kamatnih stopa koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013. Nadalje, smatra da nije pravno dopušteno kamatnu stopu , koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.
2.10. U pravnoj teoriji da je uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebne kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa.
2.11. Tuženik osporava i tijek zakonskih zateznih kamata pozivajući se na odredbu čl. 214 Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ugovorne stranke iz ništavog ugovora, kakav stav je zauzeo građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici od 5. ožujka 2004., treba smatrati savjesnim. Stoga da bi, ukoliko sud ocjeni osnovanim tužbeni zahtjev, tužiteljica imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.
2.12. Tuženik spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio bilo kakvu štetu tužiteljici.
Ističe da tužiteljicu nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje.
3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku od 9.12.2021. (list br. 102-106) osporava navod tuženika da bi tužbeni zahtjev bio postavljen suprotno članku 186. i članka 187. Zakona o parničnom postupku, jer je vidljivo da tužba sadrži sve sastojke iz članka 186. stavka 1. istog Zakona. Podredno, navodi da je tužiteljica već tužbom postavila određeni tužbeni zahtjev u njegovom kondemnatornom dijelu, navodeći ukupni iznos koji potražuje od tuženika, kao i tijek i stopu zakonskih zateznih kamata.
3.1. Slijedom navedenog, da neosnovano tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti iz razloga jer se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi.
3.2. Glede prigovora zastare ističe da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici odjela od30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojima su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno Poslovni broj: P-
263/2022-35
u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tuženikov prigovor zastare neosnovan je i iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, s tim da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima.
Navodi tužiteljice u skladu su s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, kojom odlukom je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.‟
3.3. Što se tiče promjenjive kamatne stope ponovo ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Smatra da tuženik neosnovano tužbeni zahtjev tužiteljice nastoji prikazati kao negaciju tuženikovog prava ugovoriti s korisnicima svojih usluga promjenjivu kamatnu stopu, što nije točno. Dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka, čije se utvrđenje ništetnim točkom I. tužbenog zahtjeva traži, nisu ništetni zato što je istima ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već zato što su iste odredbe omogućavale tuženiku jednostrano mijenjanje kamatne stope bez prethodno ugovorenih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara, sve na štetu tužiteljice, a kako je to navodima tužbe obrazloženo.
3.4. U odnosu na valutnu klauzulu ponovo upire na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je u točki I izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine.
3.5. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika i nadalje smatra neosnovanim u potpunosti, ističući kako je navedena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Odabir odvjetnika izvan mjesta prebivališta tužitelja, u mjestu sjedišta tuženika, također bi tužiteljici uzrokovao nepotrebne, znatne troškove putovanja izvan mjesta prebivališta u mjesto sjedišta odvjetničkog ureda ili obrnuto, jer je neupitno da je neposredna komunikacija između stranke i punomoćnika nužna i neophodna tijekom vođenja sudskog postupka. Navodi tužiteljice u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98.
Poslovni broj: P-
263/2022-35
3.6. Podneskom od 22.3.2023. (list br. 191), a imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev tako da potražuje samo preplaćene iznose po osnovi razlike po tečaju CHF, te predlaže da se utvrde ništetnim odredbe koje se odnose na valutu u CHF, a na ime stečenog bez osnove potražuje iznos od 1.858,12 EUR,.
4. Tuženik u podnesku od 3.11.2023. (list br. 202-210) ističe da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijevala utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 19.000,00 kuna. Kako je podneskom 22. ožujka 2023. uredila tužbeni zahtjev, potražujući samo iznos s osnova valutne klauzule, smatra da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 663,61 EUR kojem povlačenju se izričito protivi, i predlaže da sud donese meritornu odluku. U odnosu na povlačenje deklaratornog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, istom povlačenju se ne protivi, ali potražuje trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR.
4.1. Ponovo ističe da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnesu prema stranoj valuti. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva tužiteljici, te da je bila svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe, odnosno da je ista bila dovoljno informirana i bila svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za CHF. Ustraje na prigovoru zastare te prigovara na tijek zakonske zatezne kamate koja bi mogla teći tek od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, tj. od 14. 6. 2014., odnosno od 15. 6. 2018.
5. Tužiteljica podneskom od 10.11.2023. (264-266) ističe da je tužbeni zahtjev na ime kamatne stope povukao sukladno navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. tako da sud treba dopustiti povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koje uređenje tužbenog zahtjeva je posljedica dakle mijenjanja prakse Vrhovnog suda RH. Smatra da tuženiku ne pripadaju troškovi postupka u odnosu na razliku između prvotnog i uređenog tužbenog zahtjeva, odnosno da bi tuženik imao pravo na naknadu troškova samo ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva.
6. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207931370/06 dana 22.11.2006. godine prema kojem ugovoru je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.471,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
7. Prijeporna je nadležnost ovoga suda, osnov i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonskih zateznih kamata.
Poslovni broj: P-
263/2022-35
8. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je Rješenjem ovoga suda od 7. listopada 2022. (list br. 118-123) potvrđenog Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1053/2022-2 (list br.194).
9. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 22.11.2006. (list br. 8-12), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list br. 13), Otplatni plan (list br. 14-24), Obavijest o otplati kredita (list br. 26) promet po kreditu (list br. 52-59), u Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 17.2.2024. (list br. 277-295) te u sve priloge u spisu. Saslušana je i tužiteljica.
10. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, odbivši tužiteljicu s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.
11. Po ocjeni suda, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor. Naime tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora imala status potrošača jer je isti zaključila kao fizička osoba u svrhu kupnje automobila. Iz samog ugovora proizlazi da je isti sklopljen izvan profesionalne djelatnosti tužiteljice s ciljem zadovoljenja vlastite (privatne) potrebe koja se ogleda u korištenju sredstava kredita za kupnju automobila.
12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je auto koristila isključivo za osobne potrebe.
13. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 26.2.2024. (list 304-307) uredila tužbeni zahtjev potražujući s osnova valutne klauzule u CHF iznos od 1.958,95 EUR.
14. Tuženik se podneskom od 8.3.2024. (list br. 335) protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Navodi, naime, da je tužiteljica podneskom od 26. veljače 2024. preinačila tužbeni zahtjev na način da sada zahtijeva isplatu iznosa od 1.958,95 EUR s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli čime je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev za iznos od 100,83 EUR s obzirom da je postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 22.3.2023. tražila isplatu iznosa od 1.858,12 EUR. Smatra kako navedena preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a opreza radi protivi se preinaci tužbe, te predlaže da sud donese rješenje kojim će utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena. Nadalje ističe prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev.
15. Tužiteljica u podnesku od 13.3.2024. (list br. 372) ističe da sukladno čl. 190. stavak 2. ZPP-a može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Smatra da predmetnom preinakom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužiteljica povećala postojeći tužbeni zahtjev na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, odnosno u skladu s provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.
15.1. Obzirom da se tuženik usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope, sud je odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva nakon Poslovni broj: P-
263/2022-35
provedenog financijskog vještačenja, te je sud postupao po preinačenom tužbenom zahtjevu.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
16.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
16.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
16.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
17. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207931370/06 od dana 22. studenog 2006. godine utvrđeno je da je tuženik korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti od 15.471,76 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao navedeni kredit vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama na način utvrđen ugovorom, odnosno obvezao se otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 218,68 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
18. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 u odnosu na promjenjivu Poslovni broj: P-
263/2022-35
kamatnu stopu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te odredbe predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
18.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 19. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit digla krajem 2006. godine za kupovinu automobila Reno Clio u iznosu od oko 15.000 CHF, kojeg još uvijek koristi i koristila ga je za osobne potrebe. Nije imala obrt niti udio u trgovačkom društvu. U trenutku kada je kupovala auto radila je kao novinar. Nije se odlučivala za kredit u CHF već je došla u Auto kuću Vidaković, gdje joj se svidio auto i odlučila ga kupiti, te su joj rekli da ode u Zagrebačku banku radi ishođenja kredita, iako ona nije bila klijent Zagrebačke banke. Došla je sa svim papirima u Zagrebačku banku, oni su joj sačinili Ugovor o kreditu u CHF, te joj nisu ništa drugo nudili, a mislila je da je to valjda najpovoljnije. Nitko joj ništa nije govorio prilikom sklapanja ugovora, odnosno pojašnjavao odredbe ugovora. Znala je koliki iznos kredita diže, kolika je rata i na koji rok diže kredit. Rata je u početku bila oko 1.010,00 kuna, da bi nakon određenog vremena došla na 1.500,00 kuna koji iznos je bio pola njene plaće i jedva ga je plaćala. U banci su joj pripremili i sastavili ugovor i ona ga je tamo i potpisala. Tom prilikom joj nitko nije rekao kako se mijenja kamatna stopa, niti je ona mislila da će se kamatna stopa mijenjati i da će zbog toga rata rasti. Također joj nisu govorili o nikakvim rizicima sklapanja ugovora u CHF, sve je bilo divno dok nije potpisala ugovor. Ona je mogla dići kredit tako da može otplaćivati 1/3 od plaće i bila je sretna da može kupiti novi auto, tako da nije tražila neka posebna objašnjenja. Rata joj je odgovarala, mogla ju je otplaćivati i nije smatrala da će tečaj otići, da uslijed tečaja neće moći otplaćivati rate kredita. Da je bila takva rata od početka, sigurno ne bi niti digla kredit, odnosno ne bi imala uvjete za dizanje kredita obzirom na visinu plaće. Ne sjeća se tko je nosio ugovor na solemnizaciju, u banci je potpisan ugovor, a na ništa nije upozorena niti savjetovana.
19.1. I iz iskaza tužiteljice, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o promjeni kamatne stope, niti je tužiteljica bila upoznata sa svim parametrima koje dovode do promjene kamatne stope. Istoj nisu bile predočeni Poslovni broj: P-
263/2022-35
informacije koje su omogućavale sagledavanje njezine obveze u cjelini, osobito u svezi promjene kamatne stope, niti joj je pružena mogućnost da izrazom svoje volje utječe na visinu preuzeta obveze
19.2.Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku.
19.3. Stoga je sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članaka 1.,2 i 6. Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i način otplate, odlučivši kao u točki I izreke presude, dok je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi s kojim povlačenjem se tuženik suglasio.
20. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.
20.1. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( „Narodne novine“ 35/05, 41/08,125/11,78/15) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
20.2 Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužiteljica sukladno istom i specificirala određeni tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je u podnesku od 29.2.2024. (list br. 308) istakao da nema prigovora na matematički izračun vještaka ističući da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan uzeti u obzir i negativnu tečajnu razliku, kada je tečaj bio manji od početnog, a koja iznosi 68,99 EUR.
20.3. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 17.2.2024. proizlazi da razlika više plaćenog zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune tijekom otplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike obračunskih i plaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, iznosi 1.958,95 EUR, a razlika više plaćenih anutiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope iznosi 661,82 EUR.
20.4. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tužiteljica na ime razlike više plaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja (ništetne odredbe) platila više iznos od 1.958,95 Eura te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II, dok je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 661,82 EUR, a koji iznos se odnosi na razliku više plaćenog s osnova promjenjive kamatne stope (točka III izreke presude).
20.5. Naime, kako je tužba podnesena 27.10. 2021., a odluka Trgovačkog suda kojom je pružena kolektivna zaštita vezano za kamatnu stopu postala je pravomoćna 14. 06. 2014., to je imajući u vidu zastarni rok od pet godina, koji sukladno stavu Vrhovnog suda počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, navedeno potraživanje Poslovni broj: P-
263/2022-35
zastarjelo, te je sud odbio tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 661,82 EUR.
21. Prigovor zastare nije osnovan za potraživanje s osnova valutne klauzule, jer prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Rok zastare dakle počinje teći od 14. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 27. listopada 2021., to prigovor zastare nije osnovan.
21.1. Također je neosnovan prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od 2007. godine, a obzirom da je prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takovog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.
22. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužiteljice po kreditu, jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti je istakao prijeboj, odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 2. ZPP-a. Vrijednost tužbenog zahtjeva iznosi 2.620,77 EUR, a sud je tužiteljici dosudio iznos od 1.958,95 EUR. 23.1. Tužiteljica je uspjela sa 87,5 % tužbenog zahtjeva. Naime, uspjela je 100% u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu 75%, ( 100 + 75 = 175: 2 = 87,5%).
23.2. Tuženik je uspio s 12,5% tužbenog zahtjeva (0 % u odnosu na osnov, a 25% u odnosu na visinu, 0+25=25 :2=12,5%)
23.3. Sud je zatim od postotka tužiteljice oduzeo postotak tuženika, te odmjerio trošak tužiteljice prema preostalom postotku, a koji iznosi 75%.
20.4. Sud je priznao tužiteljici nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 9.12.2021. (list br. 102) u iznosu od200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.3.2023. (list br. 191) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 10.11.2023. (list br. 264) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 22.11.2023. (list br. 268) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 26.2.2024. (list br. 304) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 13.3.2024. (list br. 372) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 9.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 2.125,00 EUR. Trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 72,66 EUR, a trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR. Ukupno troškovi parničnog postupka iznose EUR 2.595,83 EUR.
20.5. S obzirom na uspjeh u parnici od 75% sud je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka priznao iznos od 1.946,87 EUR.
Poslovni broj: P-
263/2022-35
20.6. Preostale troškove kao nesvrsishodne u smislu čl. 155 ZPP-a sud nije priznao. 20.7. Sud je priznao opunomoćeniku trošak odgode glavne rasprave od 28.10.2024. u iznosu od 50,00 EUR jer je ista odgođena zbog nedolaska tužiteljice. Sud je utvrđeni iznos troška tužiteljice umanjio za priznati iznos troška tuženiku, te je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos od 1.896,87 EUR.
20.8. Sud nije priznao tuženiku troškove na ime povučenog dijela deklaratornog zahtjeva jer tuženiku nisu nastali nikakvi troškovi u svezi s povučenim dijelom.
21. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 24. siječnja 2025.
S u d a c
Snježana Polgar
Pouka o pravu na žalbu :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. OD Hećimović & Partneri d.o.o Slav. Brod, Ante Starčevića br. 40
2. OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva br. 6
