REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-83/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Miroslavu Ružiću, u pravnoj stvari tužiteljice NHC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Dom zdravlja Karlovac, Karlovac, Vlatka Mačeka 48, OIB: 81499488050, zastupanog po punomoćnici Mateji Šola, odvjetnici iz Karlovca, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-1746/2021-22 od 31. siječnja 2024., 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-1746/2021-22 od 31. siječnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„Nalaže se tuženiku DOM ZDRAVLJA KARLOVAC, [adresa], OIB: 81499488050, da tužitelju NHC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 943,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 98,50 eur od 16.05.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 98,69 eur od 16.06.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 98,29 eur od 16.07.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 98,50 eur od 16.08.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 97,75 eur od 16.09.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 97,35 eur od 16.10.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 96,92 eur od 16.11.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 96,49 eur od 16.12.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 96,65 eur od 16.01.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 64,32 od 16.02.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa do isplate,

do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.417,83 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude 31. 1. 2024. do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. U ovomu postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora od 943,46 eura, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457. do 467.a. ZPP.

7. Prema odredbi članka 467. stavaka 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ovog Zakona.

7.1. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario) valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega se tuženik u svojoj žalbi nedopušteno poziva na zakonske žalbene razloge pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (navodeći i „da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da je tužiteljici u trenutku zaključenja Sporazuma 29.06.2020. bilo poznato potraživanje od travnja 2016. do siječnja 2017.“) pa u ovomu dijelu postupka o osnovanosti njegove žalbe valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 943,46 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike u plaći za razdoblje od travnja 2016. do siječnja 2017., utemeljen na odredbama članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koji je sklopljen 26. listopada 2011. (u nastavku: IDDS) između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi, a koji je usvojen u obliku Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011.

9. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenik tuženika kao poslodavca (na radnom mjestu doktorice dentalne medicine) koji predstavlja javnu službu u smislu članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj: 27/01 i 39/09) te da je u tomu razdoblju njezina plaća definirana člankom 4. toga Zakona kojim je propisano da plaće službenika i namještenika čine umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik- namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu staža, dok je osnovica plaća regulirana člankom 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj: 39/09 i 124/09, dalje u tekstu: Zakon o osnovici plaće) tako što je određeno da se ta osnovica utvrđuje kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu da osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom, s tim što je u konkretnom slučaju ta osnovica utvrđena Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi pa prvostupanjski sud smatra da valja primijeniti te odredbe kao kolektivni ugovor sve do siječnja 2017. budući da je člankom XI. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ugovoreno trajanje na određeno vrijeme od pet godine koje je vrijeme produženo za tri mjeseca prema odredbi članka 199. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14).

9.1. Pri tomu je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije zaključujući da je tužiteljica u utuženom razdoblju od travnja 2016. do siječnja 2017., bila u radnom odnosu kod tuženika što ne spori niti tuženik, jer je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora dentalne medicine od 1. travnja 2016. pa nadalje kad joj je radni odnos prestao s danom 30. lipnja 2020. temeljem Sporazuma o prestanku Ugovora o radu od 29. lipnja 2020. pa stoga tužiteljici za dug nastao neisplatom razlike plaće odgovara isključivo tuženik kao njezin poslodavac.

9.2. Nadalje, sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan i po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice („da odredba članka 2. Sporazuma o prestanku Ugovora o radu od 29. lipnja 2020., predstavlja opći otpust duga u smislu članka 206. Zakona o obveznim odnosima -„Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO, kojim su nepobitno ugašena sve tražbine tužiteljice prema tuženiku kao poslodavcu, uključujući i tražbinu koja je predmetom ove tužbe“) osnovom zaključka da tuženik tvrdi da je tužiteljici u trenutku sklapanja Sporazuma o prestanku Ugovora o radu bila poznata tražbina koje je predmet tužbenog zahtjeva (budući se radi o tražbini od travnja 2016. do siječnja 2017.)., međutim, tuženik te navode da bi radilo o sporazumu o otpustu duga u smislu odredbe članka 206. ZOO ničim ne dokazuje, a kako je odredbom članka 90. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje u tekstu: ZR/14) propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu te člankom 93. stavkom 1. ZR/14 da je poslodavac dužan, najkasnije petnaest dana od dana isplate plaće, naknade plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni, pa kako iz obračunskih lista plaće proizlazi da tužiteljici nisu obračunata sva pripadajuća joj uvećanja plaće, a što i je predmet ovog spora, stoga tužiteljici i nije moglo biti poznato predmetna tražbina.

9.3. Osim toga, sud prvog stupnja u cijelosti je odbio kao neosnovan i po tuženiku istaknuti prigovor zastare osnovom zaključka da se najstarija utužena tražbina odnosi na razliku plaće za mjesec travanj 2016. s dospijećem 15. svibnja 2016. (članak 84. stavak 3. Zakona o radu - „Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), kasnije članak 92. stavak 3. ZR/14), a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. travnja 2021., u konkretnomu slučaju, u pogledu utužene tražbine, niti u jednomu dijelu nije došlo do proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

11. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

11.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi odredbe članka 467. stavka 1. ZPP.

11.2. Pri tomu valja ukazati da žalitelj izrijekom ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. svezi s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP te sadržajno ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u svezi s odredbom članka 8. ZPP, međutim, obzirom na sadržaj zakonske odredbe članka 467. stavka 1. ZPP žalba iz ovih zakonskih žalbenih razloga nije dopuštena pa se žalitelj u žalbi nedopušteno poziva i na ove zakonske žalbene razloge.

11.3. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), povredu načela razmjernosti (članak 16. stavak 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

11.4. Radi navedenog, valja zaključiti da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

12. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. U konkretnomu je slučaju nesporno:

- da je tužiteljica u utuženomu razdoblju od travnja 2016. do siječnja 2017. bila zaposlen kod tuženika kao poslodavca, na poslovima doktorice dentalne medicine, koji predstavlja javnu službu u smislu članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj: 27/01 i 39/09),

- da je tuženik u tomu razdoblju obračunavao i isplaćivao tužiteljici plaću prema osnovici od 5.108,84 kune i

- da razlika između tako obračunate plaće i one po osnovici od 5.415,37 kuna, osnovom sadržaja u postupku provedenog financijskog vještačenja, iznosi 7.108,51 kunu (a što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 „daje“ iznos od 943,46 eura) bruto. 14. Tužiteljica svoj zahtjev za isplatu razlike plaće temelji na tvrdnji da su između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama (dalje u tekstu: Izmjene Dodatka Sporazumu) kojima je u članku III. dogovoreno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojemu službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog bruto društvenog proizvoda (BDP) za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom) i primjenjivati se iza toga do prve sljedeće promjene prema tim Izmjenama te da se sve to ostvarilo u studenom odnosno prosincu 2015. kada se osnovica povećala na iznos od 5.415,37 kuna i tuženik kao poslodavac bio dužan obračunati i isplatiti plaću prema toj osnovici u siječnju 2016. pa dalje do siječnja 2017.

15. Tuženik svoje protivljenje tuženom zahtjevu između ostalog, temelji na osporavanju da Izmjena Dodatka Sporazumu predstavlja kolektivni ugovor kako je to bilo utvrđeno u članku 49. stavku 4. Temeljnog kolektivnog ugovora iz 2007. te, posljedično tomu, smatra da se i na sporno razdoblje do zaključno prosinca 2016. ima primijeniti osnovica od 5.108,84 kune bruto, a potom osnovica plaće iz Odluke Vlade Republike Hrvatske od 30. prosinca 2016. koju je tuženik i primijenio.

16. Nije stoga sporno ni:

- da je 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici plaće u javnim službama (dalje u tekstu: Sporazum) kojim je ugovoreno da se u 2007., 2008. i 2009. godini, s primjenom od 1. siječnja svake godine, povećava osnovica za izračun plaća u javnim službama za 6 % u odnosu na prethodnu godinu,

- da su Vlada Republike Hrvatske i isti Sindikati javnih službi 13. svibnja 2009. sklopili Dodatak Sporazumu u kojemu su se suglasili o zamrzavanju osnovice iz 2008. godine u visini od 5.108,84 kune bruto te odredili način povrata osnovice u iznosu od 5.415,37 kuna (preostalih 6 %),

- da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 26. listopada 2011. sklopili Izmjene Dodatka Sporazumu kojim je utvrđeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojemu službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog bruto društvenog proizvoda (BDP) za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto mjereno aritmetičkom sredinom te da se Izmjene Dodatka Sporazumu primjenjuju u trajanju od pet godina, s tim da Izmjene nije potpisao jedan sindikat (iako ih je parafirao) i

- da su Sindikati javnih službi koji su potpisali Izmjene i Vlada Republike Hrvatske 28. prosinca 2012. donijeli Vjerodostojno tumačenje iz kojeg je razvidno da je 7. prosinca 2011. Arbitraža usvojila sadržaj Izmjena Dodatka Sporazumu.

17. Tuženik u ovoj parnici smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio stopu rasta BDP uzimajući u obzir da je dodatnim izračunom Državnog zavoda za statistiku na najmanje pet decimala aritmetička sredina manja od propisanih 2 % (stope iznose 1,15880 % i 2,84015 % pa aritmetička sredina 1,99948%) pa da zbog toga nisu ostvarene pretpostavke za obračun plaća u javnim službama prema osnovici od 5.415,37 kuna bruto (povećanje za 6 %).

18. Iako je prije pokretanja mnogobrojnih parničnih postupaka doista bilo prijepora o tomu koliko je iznosio porast BDP, valja naglasiti kako je u sudskim postupcima bez iznimke kao mjerodavan uzet u obzir realni rast BDP prema prvim procjenama Državnog zavoda za statistiku (1,2 % i 2,8 %) iako je još od prosinca 2015. u javnom prostoru bilo govora o tomu da prema obračunu rasta BDP na pet decimala aritmetička sredina iznosi nešto manje od 2%.

18.1. Ne radi se stoga o relevantnim podacima koji bi u ovomu postupku mogli utjecati na donošenje odluke.

19. Ostaje još pitanje predstavljaju li Dodatak Sporazumu i Izmjene Dodatka Sporazumu valjanu osnovu za određivanje osnovice plaće u javnim službama za razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017. od kada je Vlada Republike Hrvatske (29. prosinca 2016.) donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj: 123/16) odnosno predstavljaju li ti akti odredbe kolektivnog ugovora kojima se u smislu odredbe članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ta osnovica utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom, ili je pak i za sporno razdoblje mjerodavna osnovica u visini od 5.108,84 kune bruto utvrđena Dodatkom Sporazumu od 13. svibnja 2009. prema članku 3. Zakona o osnovici plaće (prijelaznim i završnim odredbama).

20. Uzimljući u obzir da je u svim Temeljnim kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenima nakon sklapanja Sporazuma (TKU/07, TKU/10 i TKU/12) u odredbi koja se odnosi na plaću (članak 49. stavak 4. TKU/07, članak 51. stavak 4. TKU/10 i članak 51. stavak 4. TKU/12), s tim što je u TKU/07 navedeno i da Sporazum i svi sporazumi koji iz njega proističu sadržajno predstavljaju sastavni dio tog kolektivnog ugovora a u ostalima (članak 51. stavak 4. TKU/10 i članak 51. stavak 4. TKU/12) da su Dodatak Sporazumu te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze (te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006.) važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima, kao i da njihova valjanost nije nikada prije dovedena u pitanje (osim za potrebe parničnih postupaka), ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda da se sadržajno radi o kolektivnom ugovoru koji su sklopili Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi i da se slijedom toga ima smatrati kako je osnovica za plaće u javnim službama (pa tako i kod tuženika) u spornom razdoblju bila utvrđena kolektivnim ugovorom u smislu članka 2. Zakona o osnovici plaće i iznosila 5.415,37 kuna.

21. Na valjanost Izmjena Dodatka Sporazumu nije od utjecaja ni okolnost što te Izmjene nije potpisao jedan sindikat (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), iako su ih predstavnici tog sindikata parafirali, s obzirom na to da taj sindikat nije bio isključen iz pregovaranja, a prihvatio je i potpisao TKU/12 pa time i Izmjene Dodatka Sporazumu koje su postale sastavnim dijelom tog TKU (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Revr-408/2012-2 i Ustavni sud Republike Hrvatske broj: U-III-3535/2012).

22. Ima se stoga smatrati da mjerodavna osnovica za obračun plaće tužitelja u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. iznosi 5.415,37 kuna kako je utvrđeno Dodatkom Sporazumu i Izmjenama Dodatka Sporazumu s tim što se uvjet ispunio za plaću u siječnju 2016. i ostvarivao do kraja trajanja Izmjena Dodatka Sporazumu (pet godina i tri mjeseca više prema članku 199. stavku 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14) odnosno da se radilo o utvrđivanju osnovice za izračun plaće, a ne samo o sporazumu o politici plaća općenito.

23. Ovdje se nije radilo o samostalnom određivanju visine osnovice plaće, budući da je ta osnovica bila utvrđena kolektivnim ugovorom u smislu članka 2. Zakona o osnovici plaća tako da je, uzimljući pri tomu u obzir da je tuženik tužiteljev poslodavac i da predstavlja javnu službu, tuženik slijedom toga dužan isplatiti plaću prema mjerodavnoj osnovici. Naime, zbog dugotrajnog negativnog rasta nije odgođena uskladba osnovice, jer pojam „uskladbe“ iz članka VII. stavka 1. Izmjene Dodatka Sporazumu predstavlja "usklađivanje pariteta" između plaće u javnim službama i prosječne bruto plaće u privredi (tako i u Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020.).

24. Dakle, kako je prvostupanjski sud, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je žalitelj ukazivao u žalbi, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. u vezi odredbe članka 457. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

25. Tijekom žalbenog postupka tuženik je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njegove žalbe i trošak sudske pristojbe za žalbu, ali je taj njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan jer nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi odredbe članka 154. stavka 1. ZPP).

U Puli – Pola 24. siječnja 2025.

Sudac

Miroslav Ružić