REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-115/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Mariji Krajnović u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, iznos od 4.424,80 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim na iznos od:

-2,85 € od 01. listopada 2009.,

-17,92 € od 01. studenog 2009.,

-21,82 € od 01. prosinca 2009.,

-24,66 € od 01. siječnja 2010.,

-29,24 € od 01. veljače 2010.,

-28,04 € od 01. ožujka 2010.,

-33,95 € od 01. travnja 2010.,

-32,66 € od 01. svibnja 2010.,

-48,91 € od 30. lipnja 2010.,

-44,01 € od 30. srpnja 2010.,

-49,41 € od 01. kolovoza 2010.,

-59,72 € od 01. rujna 2010.,

-56,40 € od 01. listopada 2010.,

-49,39 € od 01. studenog 2010.,

-62,95 € od 01. prosinca 2010.,

-79,85 € od 01. siječnja 2011.,

-68,20 € od 01. veljače 2011.,

-72,43 € od 01. ožujka 2011.,

-66,75 € od 01. travnja 2011.,

-67,61 € od 01. svibnja 2011.,

-90,18 € od 01. lipnja 2011.,

-91,70 € od 01. srpnja 2011.,

-111,19 € od 01. kolovoza 2011.,

-101,74 € od 01. rujna 2011.,

-91,33 € od 01. listopada 2011.,

-90,03 € od 01. studenog 2011.,

-89,10 € od 01. prosinca 2011.,

-93,68 € od 01. siječnja 2012.,

-98,49 € od 01. veljače 2012.,

-98,85 € od 01. ožujka 2012.,

-95,63 € od 01. travnja 2012.,

-97,22 € od 01. svibnja 2012.,

-99,17 € od 02. lipnja 2012.,

-96,34 € od 03. srpnja 2012.,

-97,14 € od 01. kolovoza 2012.,

-95,45 € od 02. rujna 2012.,

-92,37 € od 02. listopada 2012.,

-96,31 € od 05. prosinca 2012.,

-97,21 € od 03. siječnja 2013.,

-91,24 € od 03. veljače 2013.,

-94,01 € od 03. ožujka 2013.,

-96,46 € od 03. travnja 2013.,

-94,11 € od 03. svibnja 2013.,

-94,11 € od 03. svibnja 2013.,

-86,09 € od 02. srpnja 2013.,

-88,29 € od 02. kolovoza 2013.,

-88,29 € od 02. kolovoza 2013.,

-90,67 € od 01. rujna 2013.,

-95,58 € od 02. listopada 2013.,

-92,78 € od 05. studenog 2013.,

-95,06 € od 03. siječnja 2014.,

-97,05 € od 08. veljače 2014.,

-98,52 € od 08. ožujka 2014.,

-97,05 € od 09. travnja 2014.,

-95,61 € od 10. svibnja 2014.,

-95,01 € od 08. lipnja 2014.,

-94,97 € od 08. lipnja 2014.,

pa do isplate, po stopi koju se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.066,60 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 17. siječnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. Tužitelj u tužbi navodi da su prednik tužitelja SV i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012467271 od 02. svibnja 2007., kojim Ugovorom je odobren kredit u valuti CHF, kao i da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Nadalje, tvrdi da je s SV dana **.**.2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine, kojim Ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te tvrdi da je temeljem navedenog ustupa na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 06. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. tog Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je navedene presude potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. Tužitelj tako tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz gore navedene presude, i to jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom te zato što sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužitelj stoga tužbom potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezivanju glavnice za valutu CHF u ukupnom iznosu od 2.778,23 EUR uz naknadu troškova parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije potrošač, da tuženik nije sklopio ugovor sa tužiteljem, pa zato nema pravne osnove za isplatom koju tužitelj traži. Ističe prigovor zastare navodeći da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako nije određen drugačiji rok zastare, a u konkretnom slučaju da zastara počinje teći od dana zaključenja ugovora, da se u konkretnom ugovoru o kreditu radilo o iznosima plaćenim od strane prednika tužitelja u anuitetima, pa je i u tom slučaju nastupila zastara temeljem čl. 226. ZOO-a, te se poziva i na odredbe čl. 241. ZOO-a navodeći da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presudu koja je donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača, te da presuda u tom postupku nema pravni učinaka erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, pogotovo kada je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje vozila dok se navedena odluka čak ni posredno ne može primjenjivati na auto kredite. U odnosu na Ugovor o krediti navodi da je sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, dakle da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno ni ne zakonito, te da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te smatra da su navedene odredbe ugovora o kreditu jasno unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodanih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu, te da predmetna odredba o valuti u CHF je jasno koncipirana ugovorom o kreditu i na taj način je jasno i nesumnjivo izražena volja stranaka. Navodi da je korisnik kredita prije zaključenja ugovora mogao od djelatnika tuženika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a da je o oscilacijama tečaja CHF korisnik kredita bio obaviješten i upoznat kros priopćenja HNB-a. Navodi kako tuženik nije mogao znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki porast vrijednosti valute u CHF, pa se isto ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama.

3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu podneskom od 06. ožujka 2023. u bitnome navodeći kako se protivi istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije pozivajući se na odredbe čl. 80. ZOO-a. U odnosu na osporavanje tuženika vezano za presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite navodi da odluka donesena u postupku kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i radi isplate. Vezano za prigovor zastare skreće pozornost na odluku vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017 u kojemu je pitanje zastare potraživanja temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu u potpunosti razjašnjeno, pa je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek trenutkom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 14. lipnja 2018. Nadalje se poziva i na odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP-a.

4. Tuženik u podnesku od 31. kolovoza 2023. i u nastavku postupka uglavnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu, a tužitelj u podnesku od 09. listopada 2023. i u nastavku postupka uglavnom ponavlja navode iz tužbe i ranijeg podneska.

5. Tužitelj je podneskom od 22. listopada 2024. konačno postavio tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci ove presude uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, te je uredio zahtjev za isplatom zatezne kamate na pojedinačno utužene iznose.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz čitanjem svih spisu priležećih isprava te je provedeno financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o. koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo dipl. oec. RV (nalaz i mišljenje na listovima 539- 566 spisa).

7. Obzirom da tuženik tijekom postupka nije predlagao provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, odnosno personalnih dokaza, tužitelj je na pripremnom ročištu dana 09. svibnja 2024. (list 523-524 spisa) odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov pravni prednik, odnosno korisnik kredita SV.

8. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa u ukupnom iznosu od 4.424,80 EUR po osnovi ništetnosti odredbi predmetnom ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

10. Među stranka nije sporna kvalifikacija pravne osnove utuženja. Među strankama su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja te je sporno je li nastupila zastara.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 8-12 spisa) utvrđeno je da je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita SV kredit u iznosu od 26.755,98 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s namjenom kupnje vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Navedeno među strankama nije sporno, kao što nije sporni niti da je korisnik kredita po navedenom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio kredit.

12. Među strankama nije sporno niti da je korisnik kredita SV s tužiteljem **.**.2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine (list 6 spisa) kojim ustupa tužitelju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, dok će se nominalni iznos ustupljene tražbine točno utvrditi u sudskom i/ili izvansudskom postupku u kojem će tužitelj kao primatelj od dužnika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine.

13. Prvenstveno, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe se da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). S time u vezi, za navesti je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina jer za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Stoga, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. siječnja 2023., a da je zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda, poslovni broj 1401/2012 od 04. srpnja 2013., dakle od 14. lipnja 2018., to proizlazi da petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a nije protekao pa je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

15. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe se slijedeće. Odredbom čl. 80. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu stoga ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Valja istaknuti i da je tražbina iz čl. 2. predmetnog Ugovora o ustupu novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Naime, predmetni Ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl.87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Imajući u vidu izneseno, Ugovor o u ustupu tražbine u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Predmetnim presudama već je deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom navedenog, tužitelj nije bio dužan u okviru ovog postupka dokazivati da su predmetne odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je on ustupio tužitelju.

17. Stoga, s obzirom da je utvrđeno da predmetni Ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenio kao neosnovan. Za uputiti je da navedeno proizlazi i iz mišljenja nezavisnog odvjetnika Suda Europske unije pod brojem C-383/2018 od 23. svibnja 2019., izraženo u točkama 21., 24. i 25. predmetnog mišljenja.

18. Nadalje, u odnosu na tvrdnje tuženika iznesene tijekom postupka, ističe se kako se presuda donesena u postupku kolektivne zaštite ima primijeniti na konkretan odnos. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

19. Naime, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa stoga niti nije bilo potrebno, kako to tuženik tvrdi, u konkretnoj parnici postavljati deklaratorni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti konkretne odredbe iz ugovora o kreditu. U tom pravcu ističe se da, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, ista obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate, kakav je i konkretan predmet. Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuju se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa se tako primjenjuje i na kolektivni spor u kojem je tužba podnesena 2012. godine.

20. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom te je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07) u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 06. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/0., 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOOa te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

21. Stoga, imajući u vidu da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati. Na navedeno upućuje i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Neodlučno je pritom što je namjena predmetnog Ugovora o kreditu kupnja vozila, a ne rješavanje stambenog pitanja, jer se presuda iz kolektivnog spora odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

22. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. S time u vezi, odredbom čl.323. st. 1. ZOO-a određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

23. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu proizlazi da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 26.755,98 CHF (čl. 1. Ugovora), kao i da je ugovoreno da će se kredit isplatiti u jednakih 84 mjesečnih anuiteta, koji se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za valutu CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora).

24. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se te odredbe ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, sukladno odredbi čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

25. Imajući u vidu da je tuženik osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje na okolnost kolike su iznose izražene u kunama po mjesecima prednici tužitelja preplatili svojom uplatom predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bili dužni platiti po ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja kredita. Vještačenje je provedeno po društvu DARFIN d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire mag. oec. RV.

26. Vještak je u okviru izrade nalaza analizirao predmetni Ugovor o kreditu, Ugovor o ustupu tražbine i otplatni plan u CHF prema obračunu banke te utvrdio da sveukupno otplata kredita iznosi 34.108,77 CHF, od čega je otplata glavnice 26.755,98 CHF i kamata 7.352,79 CHF. Slijedom toga je vještak tabelarno prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos te je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju bane važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 35.488,20 kn, odnosno 4.704,84 EUR. Vještak je potom u točki 2. mišljenja izvršio prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama s osnove valutne klauzule te je tako utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko manje plaćene razlike prebijemo s više plaćenim razlikama, iznosi 35.325,72 kn, odnosno 4.688,58 EUR. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok su tuženikovi prigovori sadržajno bili pravne naravi, s time da je tuženik na ročištu dana 17. prosinca 2025. izjavio da nema prigovora na matematički izračun vještaka, te su se stranke suglasile da nije potrebo pozivati i saslušavati vještaka.

27. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, naglašavajući pri tom da potražuje utuženi iznos od 4.424,80 EUR kako je to navedeno u tužbi (radi se o manjem iznosu od onoga kojeg je utvrdio vještak), te je isti uredio u pogledu tijeka zateznih kamata.

28. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, te je isto tako usmeno otklonio prigovore tuženika na njegov pisano izrađen nalaz i mišljenje, cijeneći kako se radi o prigovorima pravne naravi, a što je mišljenje i ovog suda.

29. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, sud je zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 4.424,80 EUR, ukoliko se manje plaćene razlike prebiju s više plaćenim razlikama. Kako tužitelj konačno određenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 4.424,80 EUR uzimajući u obzir i negativne razlike utvrđene vještačenjem, kao i zatezne kamate na pojedinačno utužene iznose preplata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim u cijelosti slijedom čega je valjalo je u skladu s odredbama čl. 80. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st.1. istog Zakona, kao i u skladu s čl. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

30. U odnosu na zakonske zatezne kamate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P- 1401/2012 utvrđeno je pod točkom IV. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, koje konkretne datume tuženik nije osporio, pa je stoga i u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

31. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

32. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova ovog parničnog postupka troškovima donesena je u skladu s odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP-a, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19 i 92/21, dalje u tekstu: Uredba o tarifi), prema zahtjevu za naknadom troškova na listu 295. spisa te vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

33. Tužitelju je u trošak parničnog postupka kao potreban priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1 Tarife) u zatraženom iznosu od 199,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 49,75 EUR, trošak sastava podneska od 06. ožujka 2023. (Tbr. 8.1 Tarife) u zatraženom iznosu od 199,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 49,75 EUR, trošak sastava podneska od 09. listopada 2023. (Tbr. 8.1 Tarife) u zatraženom iznosu od 199,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 49,75 EUR, trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 09. svibnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 50,00 EUR, trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 25,00 EUR, trošak sastava podneska od 22. listopada 2024. (Tbr. 8.1 Tarife) u zatraženom iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% ( Tbr. 42.) u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. prosinca 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 50,00 EUR, trošak uplaćenog predujma za provođenje vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 45,35 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 2.066,60 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

34. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka donesena je u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, a odluka o stopi zatezne kamate donesena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl.29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od dana donošenja presude pa do isplate.

35. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova djelomično je odbijen je u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2024. iz razloga što za navedeni podnesak tužitelju pripada nagrada po Tbr. 8.3. Tarife kako mu je to i dosuđeno. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen za ukupan iznos od 125,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

36. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, sud nije smatrao posebno odlučivati o njegovom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Marija Krajnović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467 st. 1 ZPP).

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.