REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-176/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja PODRAVKA d.d. Koprivnica Ante Starčevića 32, OIB: 18928523252 (kao pravni sljednik trgovačkog društva DANICA d.o.o. Koprivnica, Đelekovečka cesta 21, OIB: 71246956955), kojeg zastupaju punomoćnici Damir Barišić i Vedran Barišić, odvjetnici u Koprivnici, Basaričekova 27, protiv tuženika CODE PAK d.o.o. Matulji, Popovićev put 2 c, OIB: 80760420362 (kao pravni sljednik trgovačkog društva VENDICIJA d.o.o. Matulji, Popovićev pute 2/C, OIB: 25575098205), radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije, poslovni broj Ovrv-238/2015 od 24. srpnja 2015. kojim je naloženo tuženiku CODE PAK d.o.o. Matulji, Popovićev put 2 c, OIB: 80760420362 (kao pravni sljednik trgovačkog društva VENDICIJA d.o.o. Matulji, Popovićev pute 2/C, OIB: 25575098205), platiti tužitelju PODRAVKA d.d. Koprivnica Ante Starčevića 32, OIB: 18928523252 (kao pravni sljednik DANICA d.o.o. Koprivnica, Đelekovečka cesta 21, OIB: 71246956955), glavnicu u iznosu od 48.016,17 eura (četrdeset i osam tisuća šesnaest eura i sedamnaest centi), uvećanu za zakonsku zateznu kamatu koja teče:

- na iznos od 1.036,34 eura od 6. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 2.646,77 eura od 13. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 6.255,90 eura od 20. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 280,02 eura od 27. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 7.505,82 eura od 27. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 3.211,45 eura od 3. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 3.553,32 eura od 10. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 172,79 eura od 17. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 4.409,34 eura od 17. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.992,53 eura 0d 22. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 2.631,46 eura od 29. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 2.472,34 eura 7. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 564,20 eura od 7. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 3.346,23 eura od 14. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 167,51 eura od 21. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 2.496,56 eura od 21. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 3.018,91 eura od 28. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 2.254,61 eura od 7. ožujka 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku CODE PAK d.o.o. Matulji, Popovićev put 2 c, OIB: 80760420362, u roku od 8 dana naknaditi tužitelju DANICA d.o.o. Koprivnica, Đelekovečka cesta 21, OIB: 71246956955, trošak parničnog postupka u iznosu od 5.038,72 eura (pet tisuća trideset osam eura i sedamdeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Nataše Šuran iz Opatije, poslovni broj Ovrv-238/2015 od 24. srpnja 2015. naloženo je tuženiku platiti tužitelju (tada DANICA mesna industrija d.o.o. Koprivnica) glavnicu u iznosu od 361.777,81 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.999,28 kn te predvidive troškove postupka, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv ovog rješenja tuženik je podnio prigovor, pobijajući predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti. Osporio je osnovanost i visinu tužiteljeve tražbine ističući kako tužitelj kao dokaz svog potraživanja dostavlja tek izvadak iz poslovnih knjiga koji predstavlja jednostranu ispravu i ne može biti dokaz postojanja poslovnog odnosa niti visine potraživanja. Osporio je i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose tražbine od dana dospijeća pojedinog iznosa te je naveo kako nije jasan ni temelj potraživanja „vanbilančne kamate“ u iznosu od 163,90 kn. Pojasnio je kako su stranke 16. svibnja 2014. održale pregovore o mogućoj poslovnoj suradnji - doradi svježeg mesa za kupce tužitelja na području Kvarnera i Istre. Dana 21. kolovoza 2014. tužitelj se javio tuženiku uz iskazanu namjeru pokretanja zajedničke suradnje na način da bi tuženik trebao obrađivati i pakirati svježe meso tužitelja te isto prevoziti do tužiteljevih kupaca. Suradnja između stranaka je nastavljena i tako što je tužitelj 27. studenog 2014. zatražio od tuženika ponudu cijene za određenu robu koju nemaju u svom asortimanu te koju bi naručivali od tuženika. Nadalje, dana 9. siječnja 2015. tuženik je predložio nove pregovore u cilju nastavka poslovne suradnje, zajedničkog nastupa na tržištu Primorsko - goranske i Istarske županije, a na koje pregovore je tužitelj pristao 19. siječnja 2015. Kako su do tada već nastali određeni dugovi tuženika prema tužitelju, 26. veljače 2015. započeti su i pregovori oko zatvaranja potraživanja kroz preuzimanja dijela opreme tuženika. U konačnici je postignut dogovor prema kojem je tužitelj pristao preuzeti najam poslovnog prostora tuženika od Grada Rijeke i ukupan dospjeli dug tuženika kompenzirati s tuženikovom opremom koja se nalazi u objektu – poslovnom prostoru. Tuženik je na to pristao uz kraću odgodu zbog dogovora pravne procedure s Gradom Rijeka. Međutim, ne čekajući odgovor Grada Rijeke, tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu dana 16. srpnja 2015. godine. Dakle, stranke su započele pregovore u cilju međusobne suradnje i zajedničkog nastupa na tržištu. Iz ove suradnje su obje stranke trebale profitirati, međutim, od te suradnje korist je ostvario jedino tužitelj od kojeg je tuženik naručivao određenu robu, dok je tužitelj, djelomično ogluhom, a djelomično direktnim odbijanjem bez navođenja konkretnih razloga otklonio sve prijedloge tuženika za njegovo uključivanje u proces proizvodnje i distribuiranja. Tuženik je ukazao i na to da je dana 15. travnja 2014. pred Trgovačkim sudom u Rijeci sklopljena predstečajna nagodba kojom su utvrđene obveze tuženika prema vjerovnicima u iznosu od 53.149.435,56 kn, a ponuđena suradnja s tužiteljem, tuženiku je predstavljala izlaz iz financijskih problema te je zato pristao na sve uvjete koje je nudio tužitelj. Tuženik je naveo kako je namjera stranka bila izvršiti svojevrsnu kompenzaciju kao način podmirenja duga tuženika prema tužitelju. Tužitelj nije doveo u sumnju postojanje svoje namjere da se dug podmiri na jedan od takvih načina te je tuženik nudio više načina podmirenja dospjelog dugovanja. Dakle, nije postojala namjera stranaka da tuženik dospjelo dugovanje prema tužitelju podmiri isplatom u novcu već je postojala namjera da se dugovanje podmiri na druge načine. Prema tome, a s obzirom na postignuti sporazum stranaka oko podmirenja duga, ne postoji više ovlaštenje tužitelja tražiti isplatu u novcu od tuženika. Predložio je da sud stavi izvan snage pobijano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te da ukine provedene radnje, a postupak da nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-2920/2015-2 od 27. kolovoza 2015. stavljeno je izvan snage navedeno rješenje o ovrsi i postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Istim rješenjem taj sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. S obzirom na to da je DANICA d.o.o. Koprivnica brisana iz sudskog registra, a njezin pravni sljednik je PODRAVKA d.d. Koprivnica te je isto tako i tuženik VENDICIJA d.o.o. Matulji brisan iz registra, a njegov pravni sljednik je CODE PAK d.o.o. Matulji, u odnosu na stranke nastupio je prekid postupka po sili zakona (čl. 212. st. 1. t. 4. ZPP-a) te je sud rješenjem poslovni broj P-176/2024-2 od 26. ožujka 2024. nastavio postupak u odnosu na pravne sljednike stranaka (koje je pravno sljedništvo utvrđeno uvidom u sudski registar).

5. U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 7. listopada 2024., tužitelj je pojasnio kako su sve tražbine tužitelja prema predniku tuženika i tuženiku nastale nakon što je prednik tuženika, dana 15. travnja 2014., sa svojim vjerovnicima sklopio predstečajnu nagodbu pred Trgovačkim sudom u Rijeci. Sve tražbine tužitelja prema tuženiku nastale su i dospjele u vremenu između studenoga 2014. i ožujka 2015., a poslovna suradnja prednika tužitelja s prednikom tuženika temeljila se na Ugovoru o prodaji broj 2/2014 od 1. rujna 2014. Navedenim Ugovorom tuženik je kao kupac preuzeo obvezu plaćanja kupljene robe novcem, prijenosom sredstava na račun tužitelja kao prodavatelja te predmetnim Ugovorom nije dogovoren drugačiji način plaćanja. Tražbina tužitelja prema tuženiku temelji se na računima za isporučenu robu – mesne proizvode – koje je tuženik kupio od tužitelja, radi daljnje prodaje. Tuženik je isporučenu robu preuzeo od tužitelja, što proizlazi iz dostavljenih otpremnica. U razdoblju poslovne suradnje tužitelj je tuženiku isporučivao robu prema narudžbama i potrebama tuženika. Nakon ožujka 2015., tužitelj je s tuženikom nastojao postići dogovor o naplati dospjelih tražbina te je tužitelj radi visine dospjelog nepodmirenog duga, u ožujku 2015. obustavio isporuke robe prema tuženiku, a tuženik je predlagao tužitelju nastavak suradnje „preko trećih“, što tužitelju nije bilo prihvatljivo. Tuženik je potom predlagao i plaćanja putem „višestrukih kompenzacija“, no to nije bilo provedivo niti moguće, a zatim je, na inicijativu tuženika, među strankama spomenuta i mogućnost preuzimanja tuženikove opreme od strane tužitelja, a koja se u to vrijeme nalazila u poslovnom prostoru tuženika u Rijeci. No, do isporuke te opreme od strane tuženika prema tužitelju nije došlo. Dakle, tužitelj se nije odrekao prava na naplatu dospjele i nepodmirene tražbine u novcu te među strankama nije postignut sporazum o podmirenju duga pa slijedom toga nije ni došlo do isporuke opreme tuženika prema tuženiku. Podneskom od 7. listopada 2024. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u eurima, preračunavajući utuženi iznos sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22).

6. U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 16. listopada 2024. tuženik je osporio da bi mu roba bila dostavljena u količini kako je to navedeno u računima, a što da ne može ni provjeriti zbog proteka vremena. Isticao je kako nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o prodaji od 1. rujna 2014. Međutim, stranke su se dopunski dogovorile i o distribuciji svježeg mesa na području Kvarnera i otoka. Temeljem tog dogovora, tuženikov prednik je bio angažirana izvršiti distribuciju robe za otok Rab što je VENDICIJA d.o.o. i izvršila. Za tu uslugu tuženik nije ispostavio račune jer je s tužiteljem dogovorena kompenzacija s robom koju je tužitelj isporučio tuženiku. Iz navedenog proizlazi da je postignut valjani sporazum stranaka oko podmirenja duga, uslijed čega ne postoji pravo tužitelja zahtijevati isplatu u novcu.

7. Podneskom od 18. listopada 2024. tužitelj je osporavao tvrdnje tuženika o postojanju sporazuma o podmirenju duga na drugi način, osim novčanom isplatom. Istaknuo je i da tuženik nije mogao dokazati vlasništvo nad opremom koju je tužitelju nudio na ime namirenja duga pa nije ni moglo doći do sporazuma o drugom načinu podmirenja duga. Sve da i jest takav sporazum postignut, to ne bi utjecalo na postojanje prava tužitelja, da namirenje svoje tražbine zahtijeva isplatom u novcu.

8. Sud je proveo dokaze uvidom u isprave u spisu.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni osnovan.

10. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz isprava u spisu da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o prodaji broj 2/2014 od 1. rujna 2014. kojim se tužiteljev prednik DANICA d.o.o. Koprivnica kao prodavatelj, obvezao tuženikovom predniku VENDICIJA d.o.o. Matulji kao kupcu isporučivati robu iz svog asortimana, a tuženikov prednik kao kupac se obvezao robu preuzeti i platiti cijenu (stranica 94 do 98 spisa). Sporno je, je li tužitelj tuženiku isporučio robu u količini navedenoj u utuženim računima (koju činjenicu je tuženik osporio podneskom od 16. listopada 2024.) te jesu li stranke ugovorile drugačiji način ispunjenja od isplate cijene u novcu, odnosno jesu li ugovorile kompenzaciju tužiteljeve tražbine prema tuženiku s tuženikovom opremom iz poslovnog prostora tuženika u Rijeci (kako je to tuženik tvrdio u prigovoru protiv rješenja o ovrsi) ili kompenzacijom s izvršenom uslugom distribucije tužiteljeve robe na otok Rab kako je to tuženik tvrdio podneskom od 16. listopada 2024.

11. Tuženikov prigovor kojim je osporio isporuku robe u količinama navedenima u isporučenim računima, sud je ocijenio paušalnim, usmjerenim na odugovlačenje postupka i posljedično, neosnovanim. Naime, tužitelj je svoju tražbinu utemeljio na računima broj: 6892-200-1 koji glasi na iznos od 4.250,93 kn (stranica 99 spisa), 16525-200-1 koji glasi na iznos od 25.212,18 kn (stranica 101 spisa), 13134-200-1 koji glasi na iznos od 1.262,13 kn (stranica 104 spisa), 16526-200-1 koji glasi na iznos od 18.810,35 kn (stranica 106 spisa), 19328-200-1 koji glasi na iznos od 22.745,98 kn (stranica 110spisa), 22446-200-1 koji glasi na iznos od 16.987,38 kn (stranica 112 spisa), 189221-2001- koji glasi na iznos od 56.552,88 kn (stranica 114 spisa), 193097-200-1 koji glasi na iznos od 24.196,69 kn (stranica 116 spisa), 199836-200-1 koji glasi na iznos od 26.772,47 kn (stranica 118 spisa), 200310-200- 1 koji glasi na iznos od 1.301,91 kn (stranica 120 spisa), 200922-200-1 koji glasi na iznos od 33.222,20 kn (stranica 122 spisa), 203872-200-1 koji glasi na iznos od 15.012,75 kn (stranica 124 spisa), 2648-200-1 koji glasi na iznos od 19.826,75 kn (stranica 126 spisa), 6890-200-1 koji glasi na iznos od 18.627,88 kn (stranica 128 spisa), 179676-200-1 koji glasi na iznos od 20.063,09 kn (stranica 130 spisa), 183031-200-1 koji glasi na iznos od 19.942,11 kn (stranica 132 spisa), 186677-200-1 koji glasi na iznos od 47.135,09 kn (stranica 134 spisa) i broj 189112-200-1 koji glasi na iznos od 2.109,81 kn (stranica 136 spisa). U svakom računu specificirani su prodani proizvodi, njihova količina i cijena te je svaki od navedenih računa popraćen odgovarajućom otpremnicom koja potvrđuje isporuku upravo one količine robe koja je navedena u računu. Tako računu broj 6892-200-1 odgovara otpremnica broj 1803956851 (stranica 100 spisa), računu broj 16525-200-1 odgovara otpremnica broj 1803966856 (stranica 102 spisa), računu broj 13134-200-1 odgovara otpremnica broj 13134-200-1 (stranica 104 spisa) računu broj 16526-200-1 odgovara otpremnica broj 1803977364 (stranica 107 spisa), računu broj 19328-200-1 odgovara otpremnica broj 1803987371 (stranica 111 spisa), računu broj 22446-200-1 odgovara otpremnica broj 1803997913 (stranica 113 spisa), računu broj 189221-2001-1 odgovara otpremnica broj 1803898677 (stranica 115 spisa), računu broj 193097-200-1 odgovara otpremnica broj 1803912969 (stranica 117 spisa), računu broj 199836-200-1 odgovara otpremnica broj 1803921594 (stranica 119 spisa), računu broj 200310-200- 1 odgovara otpremnica 1803935935 (stranica 121 spisa), računu broj 200922-200-1 odgovara otpremnica broj 1803935750 (stranica 123 spisa), računu broj 203872-200- 1 odgovara otpremnica broj 1803943250 (stranica 125 spisa), računu broj 2648-200- 1 odgovara otpremnica 1803948830 (stranica 127 spisa), računu broj 6890-200-1 odgovara otpremnica 1803956551 (stranica 129 spisa), računu broj 179676-200-1 odgovara otpremnica broj 1803864775 (stranica 131 spisa), računu broj 183031-200- 1 odgovara otpremnica broj 1803877473 (stranica 133 spisa), računu broj 186677- 200-1 odgovara otpremnica broj 1803887809 (stranica 135 spisa) i računu broj 189112-200-1 odgovara otpremnica broj 1803901328 (stranica 137 spisa). Sve otpremnice potpisane su kako od strane prodavatelja (tužiteljevog prednika) tako i od strane kupca (tuženikovog prednika) te su ovjerene štambiljem obiju stranaka. Tuženik nije osporavao vjerodostojnost predmetnih isprava. Prema tome, navedene isprave dokazuju da je tužitelj tuženiku isporučio robu u onoj količini koja je navedena u ispostavljenim računima.

12. Neosnovanim su ocijenjeni i tuženikovi navodi prema kojima su stranke dogovorile drugačiji način ispunjenja tuženikove obveze isplate cijene, odnosno njegovi navodi prema kojima su stranke ugovorile kompenzaciju s tuženikovom opremom iz poslovnog prostora u Rijeci, odnosno s uslugama distribucije tužiteljevih proizvoda na Rab. U tom kontekstu se prije svega ističe da iz prepiske između stranaka koja je vođena putem elektronske pošte uglavnom između VS i US na strani tuženika i ZS na strani tužitelja tj. njihovih prednika (stranica 19 do 21 spisa) proizlazi da tuženik nije osporavao postojanje duga prema tužitelju i da su stranke zaista komunicirale o mogućnosti ispunjenja te obveze tuženika na način da tužitelj preuzme opremu maloprodajnog objekta koji objekt je bio u najmu tuženika. Međutim, iz predmetne prepiske ne proizlazi i da su stranke postigle takav sporazum, odnosno da su ugovorile zamjenu ispunjenja tužiteljeve tražbine na isplatu cijene u novcu, kompenzacijom u opremi (stvarima) pa da je tuženikova obveza, umjesto isplate u novcu, postala obveza prijenosa vlasništva na njegovim stvarima u vrijednosti isporučene robe. Drugim riječima, iz navedene prepiske ne proizlazi da su se stranke suglasile da postojeću obvezu na isplatu cijene, zamijene novom (predajom opreme u vrijednosti duga prema tužitelju), a u smislu odredbe čl. 145. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). Iz navedenog ne proizlazi ni da su stranke izrazile volju da eventualnim stvaranjem nove obveze (na predaju opreme odgovarajuće vrijednosti) prestaje stara obveza na isplatu cijene u smislu odredbe čl. 146. ZOO-a. Prema tome, već iz navedene prepiske proizlazi da ne samo da se stranke nisu dogovorile o promjeni sadržaja obveze već se nisu izričito ni suglasile o tome da obveza isplate cijene prestaje. Ovdje se dodaje i da iz sadržaja Ugovora o prodaji broj 2/2014 kojeg su sklopili pravni prednici stranaka proizlazi da je ugovoreno kako će svaka izmjena Ugovora biti valjana ukoliko je sastavljena u pisanom obliku i potpisana od ovlaštenih osoba obiju strana (čl. XXI. Ugovora). Prema tome, a kako su se stranke Ugovorom sporazumjele o tome da je poseban oblik pretpostavka valjanosti izmjena njihovog Ugovora (čl. 289. ZOO-a), čak i da su usmeno ugovorile promjenu sadržaja obveze, takav Ugovor ne bi proizvodio pravni učinak (čl. 290. st. 2. ZOO-a). Ovdje se dodaje i da je tuženik tijekom ovog postupka mijenjao tezu u odnosu na način ispunjenja obveze ističući i kako su stranke (dopunski) dogovorile da će se usluga distribucije robe koju je za tužitelja vršio tuženik kompenzirati sa cijenom robe koju tužitelj potražuje, međutim, ni ove tvrdnje, čak i da su istinite, ne oduzimaju tužitelju pravo potraživati od tuženika isplatu cijene u novcu. Ponavlja se, promjena sadržaja Ugovora nije bila u pisanom obliku kako su stranke izričito ugovorile, niti je tuženik tvrdio da je takvim dogovorom tužitelj izričito odustao od prava na isplatu cijene robe u novcu. Ovdje se napominje da su stranke na okolnosti spomenutih dogovora predlagali saslušati svjedoke VS, US, ZS i FS, međutim, sud je ove dokaze ocijenio nepotrebnima provoditi jer je relevantne činjenice utvrdio iz isprava u spisu (prethodno spomenute prepiske putem elektronske pošte i Ugovora koji predviđa pisanu formu u odnosu na njegove izmjene i dopune). Osim toga, a s obzirom na to da se radi o poslovnom odnosu iz 2015. godine, upitno je u kojoj mjeri bi predloženi svjedoci imali saznanja o relevantnim činjenicama o poslovanju stranaka u tom razdoblju. Zato sud ove dokaze nije proveo (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

13. Prema tome, a kako tuženik nesporno nije platio cijenu isporučene robe (niti je na bilo koji drugi način prestao njegov dug prema tužitelju), a rezultati dokaznog postupka ne upućuju na zaključak o tome da su stranke izvršile novaciju ugovora te da je tužitelj pri tom bio suglasan s tim da se ugasi postojeća obveza tuženika na isplatu cijene, tuženik je sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a i čl. 166. st. 1. ZOO-a dužan platiti tužitelju cijenu isporučene robe. Ugovorena cijena među strankama nije bila sporna, a vrstu i količinu isporučene robe sud je utvrdio prema ispravama u spisu, a kako je to obrazloženo u točki 11. obrazloženja ove presude. Pri tom se napominje da je tužitelj podneskom od 7. listopada 2024. pojasnio kako njegova tražbina po računu broj 179676-200-1 iznosi 7.808,33 kn/1.036,34 eura, iako taj račun glasi na iznos od 20.063,09 kn, a s obzirom na to da je tuženik dio tog računa u visini od 12.254,76 kn/1.626,49 eura platio 18. ožujka 2015. Iz sadržaja navedenog podneska proizlazi i da tužitelj ne potražuje vanbilančne kamate koje je označio u prijedlogu za ovrhu u iznosu od 163,90 kn već potražuje neplaćenu glavnicu po utuženim računima na ime kupoprodajne cijene za isporučenu robu s pripadajućim kamatama.

14. Slijedom navedenog, a kako tuženik nije tužitelju platio kupoprodajnu cijenu za isporučenu robu po utuženim računima, primjenom odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 451. st. 3. ZPP-a presuđeno je kao u točki I. izreke. Kako tuženik svoju obvezu plaćanja utužene novčane tražbine nije ispunio po dospijeću, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, osnovan je i tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Stopa zakonskih zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. U odnosu na zakonske zatezne kamate napominje se da je dospijeće plaćanja naznačeno u svakom pojedinom računu te tako označeno dospijeće, nakon primitka utuženih računa tuženik nije osporavao.

15. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka na ime troška javnobilježničke nagrade (čl. 5. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku - „Narodne novine“ broj 9/21) i troška javnog bilježnika u ukupnom iznosu od 4.999,26 kn/663,72 eura koliko mu je odmjereno rješenjem o ovrsi i koji trošak proizlazi iz računa javnog bilježnika na stranici 7 spisa. Tužitelju je odmjeren trošak u iznosu od po 1.000,00 eura za sastav podnesaka od 7. listopada 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) i 18. listopada 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za pristup ročištu od 9. prosinca 2024. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), dok je tužitelju za pristup ročištu od 8. listopada 2024. odmjeren trošak u visini od 500,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife. Na navedeni trošak tužitelju pripada i PDV u iznosu od 875,00 eura (Tbr. 42. Tarife). Dakle, tužitelju je odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 5.038,72 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke. Kamata na trošak parničnog postupka određena je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Rijeci 24. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.