Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4376/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja SM (alias: SMJ), rođen **.**.1993. u mjestu Sialkot, Islamska Republika Pakistan, državljanina Islamske Republike Pakistan, smješten u Prihvatilištu za tražitelje azila, Sarajevska 41, Zagreb, kojega zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Cekić i Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon zaključene tajne i usmene rasprave dana 17. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika stranaka, dana 24. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/4113, URBROJ: 511-01-212-23-16 od 10. siječnja 2024. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćenici Jeleni Cekić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Cekić i Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura, a u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužitelj s prijedlogom za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 24. listopada 2024. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/4113, URBROJ: 511-01- 212-23-16 od 10. siječnja 2024. godine, kojim se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio SMJ, rođen 21. sprnja 1993. godine u mjestu Sialkot, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan.

2. Tužitelj u tužbi navodi da pobija zakonitost tuženikove odluke zbog povrede pravila upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno ističe da izreka osporenog rješenja ne sadrži sve elemente da bi se po njima moglo postupati. Naime, članak 37. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti određuje da se prilikom odluke o zahtjevu za međunarodnom zaštitom mora odlučiti i o mjeri osiguranja povratka, dok stavak 2. ukazuje na primjenu članka 184. stavka 3. Zakona o strancima, a koji dio izreke manjka u pobijanom rješenju, pa rješenje kao takvo ne sadrži sve elemente, kako bi bilo zakonito, jasno i izvršivo. Tužitelj se kao radno sposobna osoba mogao zaposliti u svojoj državi, ali bi prilikom zasnivanja radnog odnosa bio podvrgnut nečovječnom postupanju uslijed nehumanih uvjeta rada, a zbog čega bi trpio ozbiljnu nepravdu. Naime, radni uvjeti su takvi da je tužitelj radio po 16-17 sati na dan bez mogućnosti ostvarivanja dovoljne zarade da se prehrani. Takvi uvjeti rada su za tužitelja bili iscrpljujući i nečovječni, te je unatoč toliko velikom broju radnih sati isti bio gladan i onemogućen se prehraniti, zbog čega je trpio ozbiljnu nepravdu, pa je bio prinuđen napustiti svoju državu. Tužitelj ističe da pogrešno tuženik zaključuje da su razlozi za napuštanje države Islamske Republike Pakistan bili ekonomske prirode. Riječ je o nečovječnom postupanju u radnom odnosu bez mogućnosti pružanja zaštite tužitelju kao radniku od strane državnih institucija, a kamoli od strane bilo kakvih organizacija, udruženja koje brinu o statusu radnika, a koje suštinski tamo i ne postoje. Međutim, da tužitelj nije trpio ozbiljnu nepravdu u vidu dugotrajnog rada od 16-17 sati što je utjecalo na njegovo zdravstveno, fizičko stanje, te da se od zarade mogao prehraniti, isti ne bi bio u potrebi odlaziti iz svoje države, niti bi trpio ozbiljnu nepravdu. Prema stavu tužitelja ozbiljna jest nepravda kada osoba radeći 16-17 sati dnevno i dalje ostaje gladna, a da pri tom ne reagiraju institucije te države, niti takvoj osobi pružaju zaštitu od trpljenja takve nepravde. Tužitelj dakle, opravdano strahuje od povratka u Islamsku Republiku Pakistan zbog gore navedenih razloga. Tužitelj ističe kako je tuženik u upravnom postupku koji je prethodio, pogrešno primijenio odnosno propustio primijeniti Direktivu 2011/95/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu, te sadržaj odobrene zaštite (dalje: Direktiva). Naime, u pobijanom rješenju pokušava se sav teret dokazivanja i iznošenja navoda prebaciti na tužitelja kao tražitelja azila, što je potpuno suprotno pravilima unutar europskog sustava azila, budući je Direktivom određeno kako je na tražitelju azila samo inicijalni teret, dok će se u potpunosti odluka donijeti u suradnji s tražiteljem azila, a isto se odnosi i na naknadni zahtjev. No, tuženik je suprotno, umjesto rješavanja zahtjeva u suradnji s tužiteljem kao tražiteljem azila, paušalno i neobrazloženo odbio sve navode tužitelja. Štoviše, tuženik navodi kako su razlozi napuštanja zemlje podrijetla isključivo ekonomske prirode, te sekundarne migracije prema drugoj državi članici EU, bez da je na adekvatan način razmatrao i cijenio budući rizik osnovanog straha od nečovječnog postupanja i trpljenja nepravde. Slijedom svega navedenog tužitelj smatra da pobijano rješenje nije moguće ispitati, jer ne sadrži navode o odlučnim činjenicama, te da je tuženik prekršio pravo EU i to temeljna načela koja su inkorporirana u Direktivi 2011/95/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu, te sadržaj odobrene zaštite, posebice u članku 4. Pobijano rješenje nije moguće ispitati, jer suštinski nije obrazloženo niti sadrži odlučne činjenice.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/4113, URBROJ: 511-01-212-23-16 od 10. siječnja 2024. godine, te odobri SMJ, rođen **.**.1993. u mjestu Sialkot, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, te prizna azil. Nadalje, isti predlaže da sud usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći, te naloži tuženiku naknaditi tužitelju uzrokovan trošak u roku od 15 dana.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, tuženik odbija kao netočne navode tužitelja, s obzirom na to da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje, te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70/15, 127/17. i 33/23.) i Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20, 114/22. i 151/22.), uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona. Sukladno članku 185. stavku 3. Zakona o strancima, tuženik nije bio dužan donijeti rješenje o povratku, a donošenje istog ne bi imalo niti životne logike, budući da je tijekom upravnog postupka utvrđeno da je tužitelj dana 6. studenog 2023. godine samovoljno napustio Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, nakon čega se više nije vratio, niti je prijavio novo boravište u zakonski predviđenom roku. S obzirom na navedeno, tuženik nije imao saznanja o tome gdje se tužitelj nalazio. Tužitelj je prilikom podnošenja zahtjeva izričito bio pitan je li u zemlji podrijetla imao problema vezanih uz posao, je li bio kažnjavan, tužen, pritvaran, uhićen ili mu je mjesto boravka bilo pretreseno, isti je odgovorio da nije. Osim toga, naveo je da nikada u zemlji podrijetla nije bio izložen mučenju, maltretiranju, niti fizičkom nasilju, a na upit može li dobiti zaštitu u nekom drugom dijelu svoje zemlje, tužitelj je naveo da mu ne treba zaštita, već posao. Budući da je tužitelj u više navrata isticao da je zemlju podrijetla napustio isključivo zbog ekonomskih razloga, koji prema međunarodnim i nacionalnim pozitivnim propisima nisu osnova za međunarodnu zaštitu, tuženik nije bio niti dužan razmatrati iste. Sukladno članku 52. stavku 3. točki 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da je tražitelj dužan poštivati Ustav, zakone i druge propise Republike Hrvatske, a uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tužitelj kršio zakone i propise ove države. Utvrđeno je da je protiv tužitelja podnesena kaznena prijava br. 511-19- 34/3-K-11/2024 radi osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23. i 36/24.), a izvršenom pretragom mobitela tužitelja pronađena je preslika putne isprave Islamske Republike Pakistan, broj YX6895262, izdana 17. ožujka 2023. godine na ime SM, s rokom važenja do 26. prosinca 2028. godine. Tuženik moli da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis, kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi, Poslovni broj: Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. godine.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka provedeno je saslušanje tužitelja, kao stranke u postupku, te je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta, kao i spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/4113, URBROJ: 511-01-212-23-16 od 10. siječnja 2024. godine (stranica 7-10 spisa), zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći od 9. listopada 2024. godine (stranica 12-14 spisa), službenu bilješku od 6. i 10. studenog, 23., 24. i 25. listopada 2023. godine, potvrdu o pravu na rad tužitelja od 17. listopada 2023. godine, službene bilješke od 17. srpnja i 10. listopada 2023. godine, zapisnik od 27. lipnja 2023. godine povodom uzimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, službenu bilješku od 5. i 13. lipnja, 11. svibnja i 20. ožujka 2023. godine, te službenu bilješku od 13. ožujka 2023. godine o izraženoj namjeri za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 10. siječnja 2024. godine, kojim se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, kojeg je podnio SMJ, rođen 21. sprnja 1993. godine u mjestu Sialkot, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan. Naime, SMJ (u daljnjem tekstu: tražitelj) je dana 13. ožujka 2023. godine u Policijskoj postaji Samobor izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Zahtjev za međunarodnu zaštitu (u daljnjem tekstu: zahtjev) podnio je dana 27. lipnja 2023. godine u službenim prostorijama Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Prilikom uzimanja zahtjeva, tražitelj je naveo da je zemlju podrijetla napustio legalno 2013. godine, te da nije imao ciljanu zemlju. Najprije je boravio oko 6 mjeseci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Dubai, a zatim se legalno preselio u Sultanat Oman, gdje je živio oko 6 godina. Navodi da je zemlju podrijetla napustio zbog ekonomskih razloga, jer nije mogao pronaći posao. U Republiku Hrvatsku ušao je ilegalno dana 13. ožujka 2023. godine. Uvidom u službenu bilješku Prihvatilišta od 6. studenog 2023. godine utvrđeno je da je tražitelj dana 26. listopada 2023. godine samovoljno napustio Prihvatilište, nakon čega se više nije vratio, niti je prijavio promjenu boravišta na području [adresa] u zakonski predviđenom roku, te tuženiku nije poznato gdje se trenutno nalazi. Tražitelj je zemlju podrijetla napustio legalno 2013. godine, kada je otputovao u Ujedinjene Arapske Emirate gdje se zadržao oko 6 mjeseci, a zatim je otputovao u Sultanat Oman, gdje je živio oko 6 godina. Nakon toga, prošao je kroz Islamsku Republiku Iran i Republiku Tursku, a zatim se zaputio u Grčku, u kojoj je boravio oko 3 godine. U Grčkoj je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, ali je istu napustio prije nego što je doneseno rješenje. Prije ulaska u Republiku Hrvatsku dana 13. ožujka 2023. godine, tražitelj je prošao kroz Republiku Sjevernu Makedoniju, Republiku Srbiju, te Bosnu i Hercegovinu. U konkretnom slučaju, identitet tražitelja utvrđen je temeljem njegove izjave. Tražitelj je na zahtjevu izjavio da je državljanin Islamske Republike Pakistan i da ne može priložiti identifikacijske dokumente, jer je iste izgubio u Republici Turskoj. S obzirom da je zahtjev uzet na urdu jeziku, službenom jeziku Islamske Republike Pakistan i da je tražitelj tijekom cijelog postupka odobrenja međunarodne zaštite dosljedno iskazivao o svom imenu i zemlji podrijetla, poklonjena je vjera tim navodima. Slijedom navedenog, tuženik prihvaća materijalnu činjenicu o identitetu i državljanstvu kao vjerodostojnu. Tražitelj je naveo na zahtjevu da je zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga, odnosno zbog nemogućnosti pronalaska posla. Na pitanje može li dobiti zaštitu u nekom drugom dijelu svoje zemlje, tražitelj odgovara da mu ne treba zaštita, već posao. Navodi da ukoliko će se vratiti u zemlju podrijetla, utoliko će se suočavati s istim problemima, a to je nezaposlenost. Navodi da ima veliku obitelj, te da je pronalazak posla u Europi jedini način na koji im može pomoći. Razvidno je kako je tražitelj 2013. godine dobrovoljno napustio svoju zemlju podrijetla isključivo zbog ekonomskih razloga, a ne zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Nadalje, odlaskom iz Prihvatilišta prije okončanja postupka za ostvarenje međunarodne zaštite, tražitelj je propustio priliku da podrobnije objasni izjave, pa se iz svega zaključuje da međunarodna zaštita nije zatražena iz razloga navedenih u članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, već iz razloga sekundarne migracije prema drugoj državi članici Europske Unije. S obzirom da ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla prema međunarodnim i nacionalnim pozitivnim propisima nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite, ovi razlozi se neće dalje razmatrati. Kao što je prethodno navedeno, od materijalnih činjenica prihvaćena je kao vjerodostojna činjenica identitet i državljanstvo, te će se procjena budućeg rizika temeljiti na istoj. Tražitelj prema vlastitim navodima nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. Zemlju podrijetla napustio je legalno 2013. godine isključivo zbog ekonomskih razloga. Tuženik zaključuje da ne postoji sigurnosni rizik koji doseže mjeru ugroze života civilnog stanovništva. S obzirom na navedeno, prihvaćena materijalna činjenica identitet i državljanstvo nije dovoljna za zaključak da za tražitelja, u odnosu na situaciju u zemlji podrijetla, postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu. Prihvaćena materijalna činjenica Identitet i državljanstvo ne može se smatrati dovoljnom za utvrđivanje postojanja osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja sukladno članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i nije utvrđeno da bi se povratkom u zemlju podrijetla tražitelj suočio s takvim proganjanjem. U postupku je ocjenjeno da subjektivni strah tražitelja nije objektivno osnovan, te tražitelj nije u razumnoj mjeri ukazao da bi njegov daljnji boravak ili povratak u zemlju podrijetla zbog razloga navedenih u članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti bio nepodnošljiv. Prihvaćena materijalna činjenica identitet i državljanstvo nije dovoljna za zaključak da za tražitelja u odnosu na situaciju u zemlji podrijetla postoji rizik od ozbiljne nepravde. Odnosno, utvrđeno je da za tražitelja u zemlji podrijetla ne postoji rizik da bi se povratkom suočio s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućem postupanjem ili kažnjavanjem, kao niti individualnom prijetnjom životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situaciji međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. U prilog tome govori i procjena općeg stanja u Islamskoj Republici Pakistan s osvrtom na regiju Punjab u kojoj je tražitelj živio, odnosno podaci iz ACLED-a koji ukazuju na činjenicu da ne postoji sigurnosni rizik za civilno stanovništvo. Sukladno članku 185. stavku 3. Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 133/20, 114/22. i 151/22.), ovo Ministarstvo neće donijeti rješenje o povratku s obzirom da se tražitelj ne nalazi u Republici Hrvatskoj.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, tužitelj u tužbi ističe da se kao radno sposobna osoba mogao zaposliti u svojoj državi, ali bi prilikom zasnivanja radnog odnosa bio podvrgnut nečovječnom postupanju uslijed nehumanih uvjeta rada, a zbog čega bi trpio ozbiljnu nepravdu. Nadalje, radni uvjeti su takvi da je tužitelj radio po 16-17 sati na dan bez mogućnosti ostvarivanja dovoljne zarade da se prehrani, odnosno tužitelj navodi da nije trpio ozbiljnu nepravdu u vidu dugotrajnog rada od 16-17 sati što je utjecalo na njegovo zdravstveno, fizičko stanje, te da se od zarade mogao prehraniti, isti ne bi bio u potrebi odlaziti iz svoje države, niti bi trpio ozbiljnu nepravdu. U svezi s tim treba naznačiti da opisano ne predstavlja djela proganjanja iz članka 23. ZMPZ, odnosno tužitelj ne predstavlja kao radnik/posloprimac pripadnost određenoj društvenoj skupini, kako je ista definirana člankom 22. točkom 5. ZMPZ. Osim toga, treba naglasiti da tuženik pravilno prihvaća materijalnu činjenicu o identitetu i državljanstvu tužitelja kao vjerodostojnu, a što potvrđuje i preslika putne isprave Islamske Republike Pakistan, broj YX6895262, izdana 17. ožujka 2023. godine na ime SM, s rokom važenja do 26. prosinca 2028. godine. Međutim, druge činjenice treba cijeniti shodno istaknutom stajalištu tužitelja "da svaki stranac na početku daje različite informacije zbog bojazni prema službenicima, prema policajcima i sucima, te da tek nakon četiri godine čovjek može iznositi činjenice drugačije". Stoga je tužitelj još istaknuo da je "moguće da je lagao na prvom intervjuu, jer je bio nov u Hrvatskoj, a prethodni planovi su mu bili vezani za Italiju, Francusku i druge zapadne zemlje, a nakon što se predomislio i odlučio ostati u Hrvatskoj, sad ima drugačije mišljenje i drugačije sve doživljava". Tako je tužitelj izjavio, između ostalog, na zapisnik od 27. lipnja 2023. godine, povodom uzimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da se dobro razumije s prevoditeljem, te da je isti upozoren da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, te u slučaju davanja lažnog iskaza može snositi kaznenu i materijalnu odgovornost. Nadalje, tužitelj je naveo u svom iskazu da nije bio zaposlen u Pakistanu, te da je Pakistan napustio iz ekonomskih razloga, jer u Pakistanu nije mogao naći posao, pa je to jedini razlog zašto je otišao. Njemu ne treba zaštita, nego posao. Tužitelj je napustio Pakistan legalno 2013. godine, a ušao je u Republiku Hrvatsku ilegalno pješice u trećem mjesecu 2023. godine, s time da ga je uhitila policija u Samoboru na putu prema Sloveniji. Međutim, u svom iskazu od 17. siječnja 2025. godine tužitelj navodi da je ilegalno napustio Pakistan 17. listopada 2013. godine, te da je ušao u Hrvatsku u listopadu ili studenom 2022. godine ilegalno iz BIH, kada je prešao čamcem u Hrvatsku u blizini Okučana. Od ulaska pa do zaticanja tužitelj je bio smješten u hostelu u Zagrebu, pokraj Lisinskog, a policija ga je zatekla zajedno s grupom imigranata, kada su htjeli prijeći slovensku granicu i uputiti se prema Italiji. Tužitelj je istaknuo da je u Porinu bio dok nije imao novaca, a dok bi imao novaca bio bi u hostelu kraj Lisinskog. Isti je napustio Prihvatilište dana 26. listopada 2023. godine, te se nije vratio u Prihvatilište, a niti je prijavio novo boravište u zakonski određenom roku, kako proizlazi iz službene bilješke Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu od 6. studenog 2023. godine, a sve u svezi primjene članka 185. stavka 3. Zakona o strancima. Pored toga tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, budući da je isti pravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona/11, koji propisuje da će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina tko iz koristoljublja omogući ili pomogne drugoj osobi nedozvoljeno ući, izići, kretati se ili boraviti u [adresa] ili drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, s time da je izrečenu kaznu zatvora i odslužio.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Točka II. izreke presude temelji se na članku 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15. i 155/22.). Naime, odluka o besplatnoj pravnoj pomoći tužitelja proizlazi iz Izjave o imovinskom stanju tužiteljice kao tražitelja međunarodne zaštite od 27. lipnja 2023. godine, odnosno činjenice da isti ne raspolaže novčanim sredstvima ili stvarima, odnosno ne posjeduje novčana sredstva i imovinu, te nije u mogućnosti za vrijeme boravka u RH doći do takvih sredstava. Osim toga, isti ne ostvaruje prihode. Navedeno proizlazi i iz priloženih zahtjeva za odobravanjem besplatne pravne pomoći, s time da za točnost podataka iz tih zahtjeva tužitelj snosi materijalnu i kaznenu odgovornost.

11. Točka III. izreke temelji se na članku 9. Pravilnika, u vezi s Tbr. 27. Odvjetničke tarife, pa dosuđeni trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, obuhvaća sastav tužbe – 500,00 eura, te zastupanje na ročištu dana 17. siječnja 2025. godine – 500,00 eura, te PDV-a – 250,00 eura.

12. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, budući da isti nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavka 2. ZUS-a.

U Zagrebu 24. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

DNA:

1. Odvjetnica Jelena Cekić, ZOU Cekić i Vukelić, [adresa] Zagreb, Horvaćanska cesta 23a

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis