Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-382/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Križanecu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 12. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3206978760, potpisanog/sklopljenog dana 5. srpnja 2006. od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita, te JA (sada IA), kao sudužnika, koji je dana 1. kolovoza 2006. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Zdravki Bišćanin-Pešut, pod brojem: OU-226/2006, kojom je određeno da se korisnik kredita (ovdje tužiteljica) obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika).

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 17. stavak 1. toč. I) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3206978760, potpisanog/sklopljenog dana 5. srpnja 2006. od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita, te JA (sada IA), kao sudužnika, koji je dana 1. kolovoza 2006. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Zdravki Bišćanin-Pešut, pod brojem: OU-226/2006, u dijelu u kojem je određeno da Korisnik kredita (ovdje tužiteljica) snosi i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 196,51 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 8. kolovoza 2006. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužiteljici ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 1.204,64 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od 24. siječnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. U cijelosti se odbija zahtjev punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Marka Križaneca, za naknadu troškova delegacije na teret državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 552,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 5. srpnja 2006., tuženik, kao kreditor, ona, kao korisnik kredita, te JA (sada PA), kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3206978760 (dalje: Ugovor o kreditu). Prema odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu, Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok je odredbom članka 17. stavak 1. točka I) Ugovora o kreditu određeno da javnobilježničke troškove kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po Ugovoru o kreditu snosi Korisnik kredita. Tužiteljici je dana 7. kolovoza 2006. naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 1.480,60 kn. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Temeljem naprijed spomenutih odredbi Ugovora o kreditu tuženik je odredio plaćanje naknada i troškova, temeljem koje je naplatio i jednokratnu naknadu za obradu kredita, a iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo koje će to naknade i troškove tužiteljica biti dužna platiti, na što se navedene naknade odnose, od kojih se to troškova sastoje iste naknade. Dakle, radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi. Nadalje, temeljem takvih odredbi Ugovora o kreditu tuženik je odredio iznos naknade za obradu kredita, a takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivno načelu savjesnosti i poštenja, ništetna. Iz odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik, temeljem sklopljenog ugovora o kreditu, mogao od tužiteljice naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu" jednokratnu naknadu. Nadalje, tuženik je, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja. Tužiteljica potražuje od tuženika povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1.480,60 kn/196,51 EUR[1] , sa zateznim kamatama od dana 8. kolovoza 2006. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako je naznačena u tužbi jer je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 1.523,75 EUR, dok se tužbom potražuje isplata iznosa od 196,51 EUR. Dalje tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik ističe kako je odredba, kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Prema načelu transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik je tužiteljicu u cijelosti informirao o potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, dakle, tužiteljica je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je upoznao i stavio tužiteljici na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita, koji je ugovorila tužiteljica, iznosi 2,00% od iznosa traženog kredita. Tuženik je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu na način da su službenici tuženika tužiteljici jasno iskomunicirali da postoji obveza tužiteljice, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Naknada za obradu kredita pokrivala je troškove poput: operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Tuženik u prilog svojih navoda ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (TA protiv CIB Bank Zrt.). Neosnovani su navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Do takvog zaključka se dolazi ako se uzme u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na predmetno potraživanje tužiteljice, jer je naknada naplaćena 8. kolovoza 2006. Vezano za zakonske zatezne kamate koje tužiteljica potražuje od 8. kolovoza 2006., tuženik ističe da je takav zahtjev neosnovan. Tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206978760 od 5. srpnja 2006. (str. 7-14 spisa), početni otplatni plan uz Ugovor o kreditu (str. 15-18 spisa), promete po kreditu/specifikaciju uplate za razdoblje od 5.7.2006. do 14.6.2013. (str. 19-26 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103210230 (str. 27 spisa), potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 23.5.2023. (str. 28 spisa), zahtjev tužiteljice za dostavom dokumentacije od 18.5.2023. (str. 29 spisa), odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (TA protiv CIB Bank Zrt) (str. 47-55 spisa), uvjete kredita za kupnju rabljenih automobila tuženika (str. 56-57 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. (str. 58-65 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-2101/2022 od 11. listopada 2022. (str. 6717- spisa), sudsku praksu (str. 80-164 spisa, str. 171-177 spisa, str. 181-203 spisa) te je saslušana tužiteljica ĐA i svjedok PA.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. U odnosu na vrijednost predmeta spora, treba istaknuti da je o prigovoru tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora raspravljeno na ročištu od 21. listopada 2024. Na tom ročištu sud je utvrdio da je tužiteljica ispravno odredila vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), s obzirom na točke I. i II. koje su deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (VPS 1.327,22 EUR) te točku III. koja je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (VPS 196,51 EUR), koji iznosi VPS se zbrajaju u smislu članka 37. stavak 1. ZPP. Tako je raspravnim rješenjem od 21. listopada 2024. vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 1.523,73 EUR, a u skladu s člankom 40. stavak 3. ZPP.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 3206978760 od 5. srpnja 2006., utvrđeno je da isti sklopljen između tuženika kao banke, kreditora, tužiteljice ĐA, kao korisnika kredita, i IA, kao sudužnika. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.429,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 5. Ugovora o kreditu navodi se da je namjena kredita kupnja vozila. U članku 2. stavak 3. Ugovora o kreditu određeno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok se u članku 17. stavak 1. točka I) Ugovora o kreditu navodi da javnobilježničke troškove kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom Ugovoru snosi Korisnik kredita.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica ĐA u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunila i objasnila. Tako je iskazala da je predmetni kredit uzela za kupnju osobnog automobila koji je korišten za osobne svrhe. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Navodi da je u vrijeme kada se odlučila za podizanje kredita bila akcija Zagrebačke banke i Autokuće za taj kredit te joj je rečeno da je to najpovoljnija opcija za kupnju automobila. Sve je dogovarala u Autokući, a nakon toga banka ju je zvala da je auto plaćen. Ponuđen joj je samo kredit kojeg je uzela. Kada je došla potpisati ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Nije joj dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Nitko joj nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu te njezina prava i obveze iz ugovora. Ugovor o kreditu pročitala je prije potpisivanja i ugovor je razumjela ali na laičkoj razini jer nije financijski stručnjak. Prilikom čitanja nije uočila odredbu o naknadi za obradu kredita i ne zna dali ju je tko upozorio na tu odredbu ili da će se takva naknada naplatiti. Za predmetnu naknadu saznala je u srpnju 2006. kada je na izvještajima koje je dobila iz banke vidjela da joj je ista naplaćena ali je tada sve već bilo gotovo. Naknada joj je naplaćena u iznosu od 1 460,00 kuna i to na način da joj je taj iznos ustegnut od iznosa kredita. Nije joj rečeno koji troškovi se pokrivaju iz naknade za obradu kredita ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Nije joj prezentirana Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora. Prije ovoga nije imala drugih kredita. Smatra da kredit ne bi mogla dobila da nije platila naknadu za obradu kredita.

8. U svojstvu svjedoka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu i pregovora o odredbama tog Ugovora ispitana je svjedokinja PA. Ista je u svom iskazu navela da je tužiteljica njezina sestra i svrha predmetnog kredita bila je kupnja novog automobila koji je korišten za osobne svrhe, odnosno tužiteljica je auto koristila za sebe te su taj auto koristili i kao obitelj. Ugovor o kreditu sklapao se u Autokući. Službenik Autokuće ponudio je kredit u CHF-u, rekao je da je to kredit sa stabilnom valutnom klauzulom i da će brzo biti riješeni svi uvjeti. Kako tužiteljica nije bila kreditno sposobna ona je pristala biti sudužnik. Kada su ona i tužiteljica došle potpisati ugovor o kreditu u Autukuću on ih je već dočekao unaprijed pripremljen i nisu mogle utjecati na njegov sadržaj već su ga mogle samo potpisati. Ugovor o kreditu je pročitala ali do tada nije dizala kredit te je odredbe Ugovora o kreditu razumjela na laičkoj razini. Nije dana mogućnost pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Djelatnik Autokuće je u kratkim crtama izložio odredbe Ugovora o kreditu. Odredbu Ugovora koja se odnosi na jednokratnu nakandu za obradu kredita nije uočila prilikom čitanja ugovora niti ih je tko upozorio da takva odredba postoji. Od djelatnika Autokuće tražile su jedino informaciju dali je kredit siguran te su vjerovale djelatnicima Autokuće. Nije im prezentirana Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. Iskaze tužiteljice i svjedokinje sud je prihvatio budući da su iste jasno, razumljivo i logično iskazivale o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga i tužiteljica i svjedokinja potvrdile su kako je Ugovor o kreditu sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj se nije moglo utjecati te su potvrdile da nije postojala mogućnost pregovora o odredbama Ugovora o kreditu.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, kredit uzela radi kupnje osobnog automobila. Kupljeni automobil koristila je tužiteljica za vlastite, privatne svrhe, a u istu svrhu automobil je korišten i od članova njezine obitelji. Navedeno je potvrdila i svjedokinja PA u svom iskazu. U trenutku podizanja kredita tužiteljica nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Dakle, tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužiteljice u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njezine informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužiteljica nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 2. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. Tužiteljica je, u predmetnom slučaju, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu, iskaza tužiteljice i svjedokinje IA, a vezano za odredbu članka 2. stavak 3. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije bila nformirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te da joj nije bila predočena Odluka O Tarifi naknada za usluge Kreditora. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da se u spomenutoj odredbi izričito ne navodi da će se naplatiti naknada za obradu kredita, već samo da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a za koju Odluku je, prema iskazima tužiteljice i svjedokinje IA, utvrđeno da istima uopće nije bila prezentirana prije potpisivanja Ugovora o kreditu. Nadalje, u odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se u odredbi upućuje na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u kojoj se, prema navodima tuženika, određuje da će se naplatiti naknada za obradu kredita koja iznosi 2,00% od iznosa traženog kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih odredbi.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužiteljici na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor joj je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovdje treba reći da sve što je naprijed navedeno u odnosu na odredbu članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu se odnosi i na odredbu iz članka 17. stavak 1. točka I) Ugovora o kreditu, s obzirom da se radi o općenitoj, nepreciznoj odredbi o kojoj se nje pregovaralo, a sav teret tzv. "ostalih troškova" je stavljen isključivo na jednu stranu i to na teret tužiteljice. Takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka tim više što se niti ne određuje koji su to mogući troškovi niti se navodi zbog čega bi samo tužiteljica kao korisnik kredita iste morala sam snositi. Stoga je sud i takvu odredbu utvrdio ništavom u točki II. izreke. Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom III. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 196,51 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 8. kolovoza 2006., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. 21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 19.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 21.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 12.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.204,64 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužiteljici nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR s obzirom da u spis nije dostavljen nikakav dokaz da je pribavljanje takve potvrde naplaćeno od strane banke te trošak sastava podneska od 10.9.2024., s obzirom da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

24. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

25. U odnosu na zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

26. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnik tužiteljice za dva održana ročišta potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice i to za svako ročište iznos od 200,00 EUR uvećano za PDV, odnosno naknadu za 4 sata za svako ročište (ukupno 8 sati). Osim toga, potražuje i naknadu troškova putovanja osobnim automobilom do Naslovnog suda i natrag, i to 134,84 EUR na ime troškova putovanja, a 18,40 EUR na ime troška cestarine, odnosno ukupno 152,88 EUR. Dakle, punomoćnik tužiteljice ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 552,88 EUR.

27. Ovaj sud smatra kako izbivanje iz pisarnice (iz sjedišta odvjetničkog ureda u Zagrebu), za prisustvovanje na ročištu pred Općinskim sudom u Kutini, ne traje dulje od 3 sata, s obzirom da isto ne bi bilo razmjerno udaljenosti na relaciji Zagreb - Kutina koja u jednom smjeru iznosi 85 kilometara, a vremenski iznosi oko 1 sat (utvrđeno uvidom u interaktivnu kartu HAK-a), te se stoga navedena udaljenost može prevaliti u trajanju kraćem od tri sata. Treba napomenuti da se u naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice ne uračunava i vrijeme provedeno na ročištu, a sukladno odredbi članka 11. stavak 4. ZS, iz koje jasno proizlazi kako odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom. Stoga, s obzirom da putovanje punomoćnika tužiteljice od sjedišta ureda do sjedišta predmetnog suda i natrag, ne traje više od 3 sata, istome nije priznat zatraženi trošak za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 400,00 EUR temeljem citirane zakonske odredbe.

28. Punomoćniku tužiteljice nije priznat niti trošak prijevoza vlastitim automobilom (uz trošak cestarine), s obzirom da temeljem odredbe članka 11. stavak 4. ZS odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne prijevoza vlastitim vozilom. Stoga punomoćniku tužiteljice nije priznato ni pravo na naknadu troškova javnog prijevoza za pristup na ročišta 21.10.2024. i 12.12. 2024., budući da troškovnikom punomoćnik tužiteljice nije zatražio naknadu troškova javnog prijevoza, već troškove upotrebe vlastitog automobila, na što nema pravo prema prethodno citiranoj zakonskoj odredbi.

29. Slijedom svega navedenog, a u svezi zatraženih troškova s osnova delegacije spisa, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kutina, 24. siječnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćniku Marku Križanecu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

Križanec, Đ & J iz [adresa]

2. Tuženiku po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

I, Knežević & partneri Zagreba