Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pr-309/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice JI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Šutalo, odvjetnici u Valpovu, protiv tuženika RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu potpisanog po tužiteljici i tuženiku 22.srpnja 2016.

II. Nalaže se tuženiku RI, Vl. ugost. Obrta „ [obrt]“, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici JI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom, noćnog rada, dvokratnog rada i dr. za razdoblje od 01. 12. 2011. Do 31. 07.2016.g. isplati iznos od ukupno 11.264,31 EUR-a (jedanaesttisućadvjestošezdesetčetirieura-tridesetjedancent) bruto zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 6,33 EUR-a od 15. 12. 2011.g.

- na iznos od 127,93 EUR-a od 15. 01. 2012.g.

- na iznos od 181,53 EUR-a od 15. 02. 2012.g.

- na iznos od 99,50 EUR-a od 15. 03. 2012. g.

- na iznos od 254,66 EUR-a od 15. 04. 2012.g.

- na iznos od 255,74 EUR-a od 15. 05. 2012.g.

- na iznos od 274,02 EUR-a od 15. 06. 2012.g.

- na iznos od 221,57 EUR-a od 15. 07. 2012.g.

- na iznos od 90,89 EUR-a od 15. 08. 2012. g.

- na iznos od 315,88 EUR-a od 15. 09. 2012.g. - na iznos od 140,90 EUR-a od 15. 10. 2012.g.

- na iznos od 271,85 EUR-a od 15. 11. 2012.g.

- na iznos od 266,55 EUR-a od 15. 12. 2012.g.

- na iznos od 111,84 EUR-a od 15. 01. 2013.g.

- na iznos od 312,40 EUR-a od 15. 02. 2013.g.

- na iznos od 108,94 EUR-a od 15. 03. 2013.g.

- na iznos od 347,34 EUR-a od 15. 04. 2013.g.

- na iznos od 129,51 EUR-a od 15. 05. 2013.g.

- na iznos od 208,17 EUR-a od 15. 06. 2013.g.

- na iznos od 134,31 EUR-a od 15. 07. 2013.g.

- na iznos od 304,32 EUR-a od 15. 08. 2013.g.

- na iznos od 307,47 EUR-a od 15. 09. 2013.g.

- na iznos od 243,63 EUR-a od 15. 10. 2013.g.

- na iznos od 121,94 EUR-a od 15. 11. 2013.g.

- na iznos od 175,78 EUR-a od 15. 12. 2013.g.

- na iznos od 141,88 EUR-a od 15. 01. 2014.g.

- na iznos od 354,64 EUR-a od 15. 02. 2014.g.

- na iznos od 238,07 EUR-a od 15. 03. 2014.g.

- na iznos od 95,02 EUR-a od 15. 04. 2014.g.

- na iznos od 383,76 EUR-a od 15. 05. 2014.g.

- na iznos od 249,41 EUR-a od 15. 06. 2014.g.

- na iznos od 201,72 EUR-a od 15. 07. 2014.g.

- na iznos od 276,23 EUR-a od 15. 08. 2014.g.

- na iznos od 133,02 EUR-a od 15. 09. 2014.g.

- na iznos od 202,98 EUR-a od 15. 10. 2014.g.

- na iznos od 306,01 EUR-a od 15. 11. 2014.g.

- na iznos od 264,45 EUR-a od 15. 12. 2014.g.

- na iznos od 186,60 EUR-a od 15. 01. 2015.g.

- na iznos od 233,57 EUR-a od 15. 02. 2015.g.

- na iznos od 223,56 EUR-a od 15. 03. 2015.g.

- na iznos od 93,17 EUR-a od 15. 04. 2015.g.

- na iznos od 262,68 EUR-a od 15. 05. 2015.g.

- na iznos od 163,11 EUR-a od 15. 06. 2015.g.

- na iznos od 568,97 EUR-a od 15. 07. 2015.g.

- na iznos od 300,29 EUR-a od 15. 08. 2015.g.

- na iznos od 263,97 EUR-a od 15. 09. 2015.g.

- na iznos od 35,24 EUR-a od 15. 10. 2015.g.

- na iznos od 73,27 EUR-a od 15. 11. 2015.g.

- na iznos od 101,74 EUR-a od 15. 12. 2015.g.

- na iznos od 96,64 EUR-a od 15. 01. 2016.g.

- na iznos od 211,67 EUR-a od 15. 02. 2016.g.

- na iznos od 186,49 EUR-a od 15. 04. 2016.g.

- na iznos od 149,92 EUR-a od 15. 05. 2016.g.

- na iznos od 204,29 EUR-a od 15. 06. 2016.g.

- na iznos od 90,93 EUR-a od 15. 07. 2016.g. po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.“

II/ Nalaže se tužiteljici JI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 4.312,50 EUR-a (četiritisućetristodvanaesteura-pedesetcenti), u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljicin zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 2. prosinca 2011. zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme, a zatim 1. ožujka 2012. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta kuhar u ugostiteljskom objektu " [obrt]", [adresa]. Ugovor o radu prestao je Sporazumom sklopljenim dana 22. srpnja 2016., te je radni odnos tužiteljice prestao kod tuženika 29. srpnja 2016. Nadalje, navodi da su ona i tuženik ugovorili osnovnu mjesečnu plaću u iznosu od 4.000,00 kn bruto, a u pisanom ugovoru naznačen je iznos od 3.500,00 kn bruto, koja se povećava za rad blagdanom ili drugim neradnim danom, za rad na Uskrs, nedjeljom, noću itd. Isplata plaće dogovorena je do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec koji rok tuženik u pravilu nije poštovao, te je svaki mjesec smanjivao ugovorenu osnovnu bruto plaću. Osim svakomjesečnog smanjivanja plaća, navodi da joj tuženik nije evidentirao pa prema tome ni platio sve odrađene prekovremene sate, rad nedjeljom i blagdanom, noćni rad i drugo. Isto tako, navodi da joj je tuženik, osim naknade za rad nedjeljom, blagdanom i prekovremeni rad, ostao dužan i plaće za lipanj i srpanj 2016. u iznosu od najmanje 5.300,00 kn uvećano za dodatke na plaću predviđene čl. 10. Ugovora o radu i pripadajuće zakonske kamate. Prema tome, navela je da joj tuženik duguje najmanje 40.000,00 kn i to na ime razlike plaće za razdoblje od 2. prosinca 2011. do 29. srpnja 2016., prekovremenog rada, rada u neradne dane te na ime plaće za lipanj i srpanj 2016. Slijedom svega navedenog predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, a nakon izrade Nalaza i mišljenja, tužiteljica je podneskom od 9. studenog 2018. preinačila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu na ime prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom, noćnog rada, dvokratnog rada i dr. za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. srpnja 2016. u iznosu od 84.870,98 kn bruto zajedno sa zateznom kamatom.

1.2. Nakon ukidbene odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-1088/2019-2 od 1. listopada 2019., u ponovljenom postupku tužiteljica je podneskom od 16. veljače 2023. pored dotadašnjeg tužbenog zahtjeva istaknula je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora, tako da tužbeni zahtjev glasi: I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu potpisanog po tužiteljici i tuženiku 22. srpnja 2016., II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom, noćnog rada, dvokratnog rada i dr. za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. srpnja 2016. iznos od 11.264,31 EUR-a/84.870,98 kn bruto zajedno sa zateznom kamatom te potražuje troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da kako je s tužiteljicom dana 22. srpnja 2016. zaključio Sporazum o raskidu ugovora o radu kojim je u čl. 2. konstatirano da tužiteljici pripada pravo na plaću u skladu sa Ugovorom o radu koja do tada nije bila isplaćena, a to je plaća za srpanj 2016. U čl. 3. Sporazuma tužiteljica je izjavila kako prema tuženiku nema nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa, zbog čega se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu. Osim toga, tuženik osporava tvrdnju tužiteljice kako je dogovorena mjesečna bruto plaća u iznosu od 4.000,00 kn, budući je Ugovorom o radu određena bruto plaća u iznosu od 3.500,00 kn. Nadalje, naveo je da osporava tvrdnju tužiteljice da je samovoljno smanjivao ugovorenu mjesečnu plaću, kao i da joj je za mjesec svibanj isplatio bruto plaću od 2.863,64 kn, za mjesec travanj bruto plaću od 3.000,00 kn, a za mjesec ožujak bruto plaću od 3.195,65 kn, jer navedene tvrdnje tužiteljice vezano za to ne proizlaze niti iz obračunskih lista koje je tužiteljica dostavila uz tužbu, već suprotno da joj je za mjesec ožujak 2016. isplatio bruto plaću od 3.591,30 kn, za travanj bruto plaću od 3.650,00 kn te za svibanj bruto plaću od 3.722,73 kn, dakle, sve više od ugovorene bruto plaće od 3.500,00 kn. Ističe kako je razlog povećanja plaća za navedene mjesece bio rad nedjeljom i praznikom, što ukazuje na to da joj je u skladu sa Ugovorom i zakonom uvećao plaću za te dane. Slijedom toga, navodi kako se time osporava i tvrdnja tužiteljice da joj nije evidentirao, a time ni isplatio rad nedjeljom i blagdanom. Tuženik je osporavao i navode tužiteljice kako joj duguje plaću za lipanj i srpanj 2016. u iznosu od najmanje 5.300,00 kn uvećano za dodatne na plaću pri čemu je opet, navodi, potpuno nejasan takav obračun tužiteljice, odnosno, o kakvom tom drugom dijelu plaće za mjesec lipanj 2016. tužiteljica govori. Ističe kako je tužiteljici isplatio za navedene mjesece u cijelosti plaću, a sve u skladu sa Sporazumnim raskidom ugovora o radu. Dodaje i kako je u potpunosti neistinita, proizvoljna i paušalna tvrdnja tužiteljice kako joj za period od 2. prosinca 2011. do 29. srpnja 2016. duguje na ime prekovremenog rada te plaće za lipanj i srpanj 2016. iznos od 40.000,00 kn, pri tome istaknuvši još jednom kako joj je za ta dva mjeseca isplatio plaću, dok iznos od 40.000,00 kn koji potražuje je u potpunosti neutemeljen. Slijedom svega navedenog predložio je sudu da u cijelosti odbije, kao neosnovanu, tužbu tužiteljice te je obveže da mu podmiri parnične troškove.

2.1. Tijekom postupka tuženik navodi da „Raspored rada“ na temelju kojeg dokumenta tužiteljica potražuje utužene iznose za prekovremeni rad, nije vjerodostojan dokument, te da je neistinit, sačinjen isključivo u svrhu postupka i zahtjeva za isplatom nepripadajućih iznosa. Nadalje, podatke u navedeni „Raspored rada“ unosila je sama tužiteljica i NI koji u drugom sporu zahtjeva isplatu po istoj osnovi. Nakon što je vještak izradio Nalaz i mišljenje, tuženik je isticao da je vještak u Nalazu i mišljenju naveo da je tijekom vještačena utvrđeno da u spisu nije priložena dokumentacija za cijelo utuženo razdoblje, te je 2. kolovoza 2018. tužitelju vještak uputio dopis sa upitom ima li tužiteljica evidenciju Raspored rada za razdoblje prosinac 2013. do srpanj 2016. Tužiteljica je na upit odgovorila te je 6. rujna 2018. dostavila Raspored rada za razdoblje od prosinca 2013. do srpnja 2016. Stoga tuženik ističe da je Raspored rada za navedeno razdoblje tužiteljica dostavila tek na traženje sudskog vještaka, a ne prilikom podnošenja tužbe, iz čega proizlazi da je navedeni dokaz dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, a istome se tuženik protivi.

2.2. Nakon što je tuženiku na ročištu održanom 2. ožujka 2020. dostavljen podnesak tužiteljice koji je istaknula i tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu, tuženik je molio kraći rok radi očitovanja, te je u podnesku od 13. ožujka 2020. naveo da su odredbe Sporazuma jasne i nesporne, te da se i dalje protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako je postavljen podneskom od 2. ožujka 2020.

3. U ukidbenoj odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1088/19-2 od 1. listopada 2019. navedeno je da je prvostupanjski sud u prvostupanjskom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te je počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U ukidbenoj odluci navedeno je da je potrebno da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku raspravi volju stranka prilikom sklapanja Sporazuma, te da utvrdi da li odredba čl. 3. proizvodi pravne učinke s obzirom da tužiteljica niti tvrdi niti dokazuje da bi u eventualnoj sudskoj odluci stavila izvan snage tu odredbu, te ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao obračunske (platne) liste za tužiteljicu (list spisa 4-7), Ugovor o radu sklopljen 1. ožujka 2012. između tužiteljice i ugostiteljskog obrta [obrt] (list spisa 8-9 i 62-64), preslik papira na kojem piše od kada do kada je tužiteljica radila (list spisa 10), preslik rasporeda rada u kuhinji za vremensko razdoblje od prosinca 2011. do prosinca 2013. (list spisa 11- 51), preslik papira s rukom pisanim planom rasporede rada (list spisa 52-56), Sporazumni raskid Ugovora o radu od 22. srpnja 2016. (list spisa 61), preslik izvoda prometa po računu tuženika otvoren kod Addiko banke d.d. (list spisa 66-67), preslik izvoda promet po tekućem računu tužiteljice otvoren kod PBZ banke d.d. (list spisa 83-86), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 95-118), preslik zapisnika u predmetu Pr-715/2016 (list spisa 129-131), platnu liste za tužiteljicu i preslike Evidencije o radnom vremenu radnika – tužiteljicu (list spisa 139-162), očitovanje vještakinje od 4.lipnja 2023. (list spisa 243-244), te je saslušao svjedoka NI, vještakinju, tužiteljicu i tuženika.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu od 22. srpnja 2016., zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, rad nedjeljom i blagdanom, te plaće za lipanj i srpanj 2016.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 2. prosinca 2011. zaključili Ugovor o radu na određeno vrijeme, a zatim 1. ožujka 2012. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta kuhar u ugostiteljskom objektu " [obrt]", [adresa], kao ni to da je Ugovor o radu prestao je Sporazumom sklopljenim dana 22. srpnja 2016. i da je radni odnos tužiteljice prestao kod tuženika 29. srpnja 2016.

8. Među parničnim strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu, te je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno.

9. Iz Ugovora o radu sklopljenog 1. ožujka 2012. između tužiteljice i ugostiteljskog obrta [obrt] (list spisa 8-9 i 62-64) proizlazi da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, te da za obavljanje poslova u redovitom radnom vremenu poslodavac se obvezuje isplaćivati bruto plaću u visini od 3.500,00 kn, osnovna plaća se uvećava za dodatke:rad blagdanom ili drugim neradnim danom i to na Uskrs, rad nedjeljom, noćni rad, rad u dugoj smjeni, dvokratni rad, prekovremeni rad, za sate pripravnosti od ponedjeljka do subote, za sate pripravnosti nedjeljom, za blagdane i neradne dane.

10. Iz Sporazumnog raskida Ugovora o radu od 22. srpnja 2016. (list spisa 61) proizlazi da Ugovor o radu sklopljen dana 2. prosinca 2011. prestaje vrijediti s danom 29. srpnja 2016., do prestanka Ugovora o radu, radnik ima pravo na plaću u visini određenoj Ugovorom o radu. Iz čl. 3. proizlazi da Ugovorene strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu. Navedeni Sporazum potpisan je od direktora Borik, ugostiteljski objekt, ŽI i JI.

11. Iz preslike izvoda prometa po računu tuženika otvoren kod Addiko banke d.d. (list spisa 66-67) proizlazi da je tužiteljici isplaćena plaća za lipanj 2016 u iznosu od 2.955,20 kn i to dana 12. rujna 2016., te plaća za srpanj 2016. je ispaćena 18. listopada 2016. u iznosu od 2.643,71 kn.

12. Iz preslike izvoda promet po tekućem računu tužiteljice otvoren kod PBZ banke d.d. (list spisa 83-86) proizlaze uplate na račun tužiteljice- plaće, te visina uplata na ime plaće za razdoblje od 2013. do 2018.

13. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje (list spisa 95-118) proizlazi da je utvrdila da bi tužiteljici pripadala razlika plaće u ukupnom iznosu od 84.870,98 kn za razdoblje od 1. prosinca 2011.g. do 31. srpnja 2016. godine, a prema ugovorenoj bruto plaći u iznosu od 3.500,00 kn mjesečno. Za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 30. studenog 2011. razlika plaće iznosi 36.446,32 kn, a za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 31. srpnja 2016. razlika plaće iznosi 84.870,98 kn. Vještakinja je Nalaz i mišljenje izradila prema priloženom rasporedu rada – evidenciji radnog vremena koju su sačinjavali sami radnici tuženika, te je na ugovorenu osnovnu plaću obračunala i dodatke za rad blagdanom ili drugim neradnim danom, rad nedjeljom, noćni rad, rad u drugoj smjeni, prekovremeni rad i drugo, a što je ugovoreno Ugovorom o radu.

13.1. Iz očitovanja vještakinje od 4. lipnja 2023. (list spisa 243-244), proizlazi da je Nalaz napravljen sukladno pravilima struke, a temeljem dokumentacije priložene u spisu, te ukoliko sud smatra da nešto od dokumentacije priložene u spisu nije predmet vještačenja, zamolila je da joj tada da uputu za daljnje postupanje kako bi se predmetna dokumentacija izuzela iz vještačenja. Slijedom navedenog, navela je kako u cijelosti ostaje pri svom Nalazu i mišljenju od 19. rujna 2018.

13.2. Iz iskaza vještakinje Ane Šarić proizlazi da ostaje u cijelosti kod svog Nalaz i mišljenja, a u vezi primjedbi tuženika navela je da se tome pisano očitovala, te da ostaje pri svojem Nalazu i očitovanju u kojem je navela da je Nalaz radila temeljem dokumentacije koja priliježe spisu i to na temelju Obračuna plaće u razdoblju vještačenja, Evidencije radnom vremenu radnika koje je izdao poslodavac, rasporedu rada, a koji je vodio radnik i temeljem Ugovora o radu sklopljenog s radnikom. Prilikom izračuna u okviru vještačenja uzela je u obzir obje evidencije (Evidenciju poslodavca i raspored o radu radnika) te je radila usporedbu onog što je evidentirao poslodavac i onog što je evidentirao radnik, te je iskazala razlike uočene u odnosu tih dviju evidencija. Kod obračuna plaća naveden je broj radnih sati i taj broj sati iz obračuna plaći podudara se sa brojem radnih sati iz evidencije radnog vremena poslodavaca. Prekovremeni rad koji je izračunala utemeljila ga je na rasporedu radnog vremena koje je tužiteljica dostavila u spis. Navela je da je uzela u obzir svu dokumentaciju koja je bila priložena u spisu, s tim da je napomenula da nijedna od te dvije dokumentacije (Evidencija poslodavca i raspored o radu radnika) nije ovjerena, te se po težini vjerodostojnosti mogu voditi na istoj razini. Raspored rada nitko nije potpisao, i obuhvaćao je raspored više radnika, isto tako, navela je da Evidencija rada koju je vodio poslodavac, u većinskom dijelu, nije bila potpisana, tako da je u odnosu na 56 mjeseci koji su bili obuhvaćeni vještačenjem potpisano je bilo svega 9 mjeseci. Dodala je kako je u poslovnoj praksi nekih caffe barova, kafića i restorana da radnici tih ugostiteljskih objekata imaju šifre po kojima vode blagajne, tako da se kroz tu blagajnu može utvrditi u kojoj su smjeni i u koje radno vrijeme radili, ali da ne zna je li imanje tih šifri obveza, da to poslodavac radi da bi mogao pratiti svoje djelatnike i da iste postoje od kada postoje fiskalne blagajne.

13.3. Iskaz vještaka, kao Nalaz i mišljenje, sud je ocijenio vjerodostojnim jer je izrađen sukladno zadatku suda (list spisa 90), te prema pravilima struke. Vještakinja je da bi postupila po zadatku suda i izračunala je li tuženik isplatio plaće tužiteljici u razdoblju od 2. prosinca 2011. do 29. srpnja 2016., a kad je prilikom izrade Nalaza i mišljenja utvrdila da u spisu ne prileži Raspored rada ta dio vremena za koji mora izraditi Nalaz i mišljenje, a kako bi postupila po zadatku suda, od tužiteljice zatražila dostavu navedenih Rasporeda rada. Osim toga, svoj Nalaz i mišljenje izradila je uzimajući u obzir i Evidencije poslodavca.

14. Iz iskaza svjedoka NI proizlazi da je kod tuženika radio od 1. travnja 2014. do kraja srpnja 2016. te da je tužiteljica JI radila je s njim, a oboje su radili kao kuhari. Nakon što mu je predočen na uvid Sporazum o raskidu ugovora o radu (stranica 61 spisa), navodi da je takav Sporazum potpisao i on, a bio je prisutan kada je tužiteljica potpisala taj Sporazum. Negdje dva tjedna prije nego li su tužiteljica i on, svatko za sebe potpisali Sporazum o raskidu ugovora o radu, su tuženiku najavili da ne bi više kod njega radili i dogovor usmeni je bio da se odradi otkazni rok od dva tjedna. Baš u tom periodu, jedno poslije podne, supruga tuženika, UI, došla je tužiteljici i njemu, te im je za svakog donijela Sporazum o raskidu ugovora o radu. Sjeća se da je tužiteljica UI rekla da bi željela taj Sporazum pročitati, a da joj je UI na to odgovorila: "Pa zar ti meni ne vjeruješ, toliko dugo radiš kod nas?". Nakon toga, tužiteljica i on uopće nisu pročitali Sporazum već su ga potpisali. Nadalje, prije nego li su tužiteljica i on potpisali Sporazume o raskidu, s tuženikom nije bilo nikakvih dogovora kako će taj Sporazum izgledati. Tužiteljica, isto kao i on, je odlučila prestati raditi kod tuženika, budući da im je dva mjeseca kasnila plaća. Prije nego li je potpisan Sporazum o raskidu tužiteljica i on nisu izravno tuženiku rekli da im nešto duguje, međutim, to se znalo budući da su dvije plaće kasnile, a dugovao im je i za prekovremene sate koje su odradili. Isto tako, niti tužiteljica niti on nisu nikada izravno tuženiku rekli da prema njemu nemaju nikakvih potraživanja. Ne zna što se događalo poslije nakon što je tužiteljica pročitala Sporazum u kojem stoji da prema tuženiku nema nikakvih potraživanja. Evidenciju odnosno raspored rada sačinjavala je tužiteljica. Raspored rada je tužiteljica sačinjavala na način da je ona pravila plan rada tko će raditi određeni dan, a potom bi taj radnik koji je taj dan odradio upisao koliko je točno sati odradio. Ne zna je li tuženik ovaj raspored rada koji je tužiteljica sačinjavala vidio, ali isto mu je bilo dostupno jer je to stajalo u prostoriji gdje je stajala ostala dokumentacija. Ne zna je li tuženik imao nekakvu svoju evidenciju rada. Isto tako, naveo je da je kod tuženika bilo prekovremenog rada, pogotovo kada su se odrađivali svatovi, pa bi primjerice znao doći u subotu u podne te ostati sve do 6 ujutro u nedjelju i onda ponovno doći raditi od 10 ili 11 sati, pa do 18 ili 19 sati, a isto tako radila je i tužiteljica. Nije bio prisutan trenutku kada je tužiteljica rekla da neće raditi kod tuženika. S tuženikom nije bilo govora o prekovremenim satima kada je odlučio dati otkaz, a misli da je ista situacija bila i kod tužiteljice. Nije bilo govora ni da će se sastavljati pisani sporazum u tom pravcu. Nadalje, tužiteljica i on su tuženiku sredinom srpnja 2016. najavili otkaz odnosno rekli da kod njega više ne bi radili. UI, prilikom davanja Sporazuma o raskidu tužiteljici, istoj nije zabranila da čita taj Sporazum, ali joj je na jedan način, koji nije bio ni drzak, a ni lijep, rekla da nema potrebe čitati taj sporazum. Nije mu poznato od kada je tužiteljica radila kod tuženika, ali misli da negdje dvije godine prije nego li je on počeo raditi.

15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kod tuženika radila 4 i pol godina na poslovima kuharice u kuhinji. Evidenciju radnog vremena vodila je ona, a o njoj su znali i šefovi, te je evidencija uvijek bila u ladici i dostupna uvijek svima. Nakon što joj je predočena evidencija o radnom vremenu za mjesec rujan 2015., tužiteljica je potvrdila da je istu ona potpisala. Nakon što su joj predočeni rasporedi rada za rujan na strani 112 spisa, tužiteljica je izjavila da je ona vodila tu evidenciju. Evidenciju za rujan 2015., a koja ne odgovara rasporedu rada za rujan 2015., pa npr. za 4. rujan u evidenciji radnog vremena navedeno da je radila od 6 do 14,00 sati odnosno 8 sati, a u rasporedu rada za rujan (na strani 112 spisa) je navedeno da je radila od 6 do 17,00 sati, potpisala je zbog toga što joj je šefica rekla da se moraju uokviriti u redovno radno vrijeme. Ne zna zašto sve ostalo evidencije nisu potpisane. S tuženikom je ugovorila plaću u iznosu od 4.000,00 kn usmeno, a ugovorom o radu 3.500,00 kn. Na račun joj je tuženik uplaćivao do 3.000,00 kn zbog nekakvog poreza, a nije joj bilo jasno zbog čega, a ostatak joj je tuženik isplaćivao u koverti, za što ima i dokaz. Sporazum o raskidu ugovora o radu je potpisala nakon što je obavijestila tuženika da neće više raditi kod njega, te se nakon toga s njim dogovorila da odradi otkazni rok, a u roku od dva dana supruga tuženika je donijela na potpis Sporazum o raskidu ugovora o radu koji je već bio sačinjen od strane tuženika. Zvanično nije tražila od tuženika da joj isplati naknadu za prekovremeni rad. Izjavila je da nije dobivala slobodne dane na ime prekovremenog rada, te da je znala raditi i u dane kada bi trebala koristiti slobodni, neradni dan, ukoliko bi bila neka proslava. Tužiteljica je pojasnila da je radno vrijeme kod tuženika dogovoreno tako da se radilo jedan dan prva smjena, sljedeći dan druga smjena, a treći dan je trebala biti slobodna. Međutim, ukoliko su treći dan bili svatovi, tada bi dan prije morala odraditi prekovremeno kako bi napravila sve pripreme za svatove, a slijedeći dan kada je trebala biti slobodna morala je raditi svatove. Radno vrijeme je bilo od 6,00 do 14,00 sati prva smjena, od 14,00 do 22,00 sati druga smjena, a radnim danima je kuhinja inače radila do 22,00 sata.

15.1. Na raspravi od 17. veljače 2023. tužiteljica je navela da joj je kod tuženika radni odnos prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu koji je zatražila, iz razloga jer joj se ukazala mogućnost zaposlenja u Njemačkoj. Podnijela je pisani zahtjev za sporazumni raskid ugovora. Poslodavac je pristao na sporazumni raskid ugovora o radu, nakon čega je rekao da mora odraditi 15 dana po zakonu. Sporazumni raskid ugovora o radu je potpisala. Na potpis joj ga je donijela gospođa UI. Počela je čitati tekst sporazuma, a bio je prisutan gospodin NI i sada pokojna ZI. Kada je počela to čitati, gospođa UI joj je rekla "Šta, jel vi nama ne vjerujete? Hoćemo li vas prevariti?" i govorila je potpišite, potpišite, tako da nije uspjela do kraja pročitati i kada je potpisala i kada je to uzela na miru da pročita, shvatila da prema njoj nije postupljeno fer niti korektno, jer joj je trebala dati da taj sporazum pročita i da vidim što potpisujem, ali kada je potpisala to je bilo gotovo. Nakon što je potpisala sporazumni raskid radnog odnosa, gospođa UI je uzela svoj primjerak, a njoj je ostao jedan. Tužiteljica je potvrdila da je sporazumni raskid ugovora o radu ona potpisala. Nadalje, navela je da kada je dobila na potpis sporazumni raskid ugovora o radu, da ga nije mogla pročitati. Kasnije je pročitala i članak 3., u kojem je navedeno da ugovorne strane suglasno potvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih drugih potraživanja, ali joj je bilo kasno. Nakon potpisivanja sporazumnog raskida ugovora o radu nije kontaktirala sa UI. Obrt tuženika bio je obiteljski obrt i koliko zna, UI je vodila papire. Prije potpisivanja sporazumnog raskida ugovora o radu nije razgovarala sa tuženikom vezano za dugove koje tuženik ima prema njoj, ali je usmeno tražila od tuženika kada će joj platiti razliku plaće te je on obećavao da će platiti. Prilikom sporazumnog raskida ugovora o radu, o tome uopće nije govora. Nisu razgovarali o isplati za prekovremene sate, to je sve pisalo u ugovoru. Nadalje, navodi da se nije odrekla svojih prava iz radnog odnosa.

15.2. Na upit punomoćnika tuženika da li su gospođa ili gospodin UI na bilo način uvjetovali potpisivanje sporazumnog raskida ugovora o radu, tužiteljica izjavljuje da oni što su mislili su napisali i dali na potpis te naveli da nemaju nikakvog dugovanja prema njoj. Zbog proteka vremena ne može se točno sada sjetiti koliko je dug tuženika prema njoj iznosio. Kada je odlazila pitala je tuženika kada će platiti i da su joj ostali dužni, a to je bilo prije potpisivanja sporazumnog raskida ugovora o radu. Tražila da joj plate što joj je ostao dužan i to je gospodin UI znao.

16. Iz iskaza tuženika proizlazi da je tužiteljica kod njega radila nekih 4 do 5 godina na poslovima kuharice. S tužiteljicom je ugovorio plaću Ugovorom o radu, ali ne zna točno u kojem iznosu, te dodaje da su tužiteljici sve plaće isplaćene. Ukoliko je tužiteljica radila prekovremeno tada bi jedan od sljedećih dana dobila slobodan dan. Za to vrijeme bi je mijenjao netko drugi tko je radio u kuhinji. Ne zna tko je sastavio Sporazum o raskidu ugovora o radu, ali takav sporazum koristi već duže vremena. Evidenciju o radnom vremenu vodili su radnici sami, te im je po toj evidenciji radnog vremena sve i plaćeno. Nakon što mu je predočena jedna od evidencija u prilozima spisa za prosinac 2011., tuženik je izjavio da je to evidencija na koju je mislio i da su

1 0

tu evidenciju vodili radnici, a na upit suca zašto ista nije potpisana, tuženik je naveo da ne zna, da je to trebao potpisati netko od radnika. Nakon što mu je predočena evidencija za siječanj 2015. te na upit čiji je potpis na istoj, tuženik je izjavio da misli da je to potpis tužiteljice. U odnosu na raspored rada u kuhinji, tuženik je naveo da su se radnici sami dogovarali kako će raditi u kuhinji. Radnici su radili tako da su bili u prvoj ili drugoj smjeni pa bi bili slobodni. Nekad je u smjeni radio jedan radnik, a nekad dvoje. Također je dodao da su se u restoranu održavali svatovi i neke druge svečanosti, ali ne baš često. Radnici su tada morali odraditi, ali su nakon toga dobivali slobodni dan. Prekovremeni radi obračunavao bi na način da kada bi se utvrdilo koliko su sati radnici odradili, toliko bi sati dobili na ime slobodnog dana. Radnicima ništa nije plaćeno na crno, sve je plaćeno preko tekućeg računa. Na ime plaće ništa nije davano u kovertama, osim božićnice koja je davana na ruke. Situacije u kojima je koristio sporazum za koji je izjavio da je tipski, naveo je da ga koristi kada se radi o sporazumu raskida ugovora o radu.

16.1. Na raspravi održanoj 17. veljače 2023. tuženik je naveo da je tužiteljicin radni odnos prestao na način da je zatražila sporazumni raskid ugovora o radu, na što je pristao, jer nije imao izbora. Nije navodila razloge zbog kojih traži raskid radnog odnosa, a tražio je i NI, sa kojim je ista bila u ljubavnoj vezi, zbog čega su morali pobjeći u Njemačku. Njegova supruga UI radila je u obrtu kao član obitelji te je ona odnijela na potpis sporazumni raskid ugovora o radu tužiteljici. Tekst tog sporazuma izvučen sa interneta, jer je zakonodavac propisao način njegovog sastavljanja. Tužiteljici je zadnja plaća isplaćena prije nego što je dobio poziv za sud u ovom predmetu. To je bilo sve što je bio u obvezi tužiteljici isplatiti. Nije imao drugih obveza prema tužiteljici u trenutku sporazumnog raskida radnog odnosa. Tužiteljica je potpisala sporazumni raskid ugovora o radu, ponavlja da nije bio tome prisutan, a niti mu je supruga rekla da je bilo ikakvih problema u vezi tog sporazumnog raskida ugovora o radu. Nadalje, naveo je da se ne može očitovati bi li pristao na sporazumni raskid ugovora o radu da se tužiteljica kod potpisivanja sporazuma izjasnila o dugovanjima za koje smatra da postoji. Izjavljuje da sporazumni raskid nije toliko bitan, jer radnici mogu dati otkaz i otići. Nadalje, navodi da tužiteljica nije prije sporazumnog raskida radnog odnosa zahtijevala da joj isplati ovo što sada tužbom potražuje. Tužiteljica nije od njega zahtijevala nikakvu isplatu osim razlike plaće, koja joj je potom i isplaćena. U trenutku tog sporazumnog raskida, bio je jedino dužan tu razliku plaće. Tuženik je naveo da prekovremenog rada ima svugdje u ugostiteljstvu, ali se ugovor o radu navedeno regulira na način da djelatnik koji radi prekovremeno ostvaruje pravo na slobodne dane. Nadalje, naveo je da nikada nije vršio isplatu za prekovremeni rad. Ne može se sjetiti kako je računao slobodne dane za prekovremene sate. U vrijeme kad je tužiteljica radila u njegovom obrtu je bilo prekovremenog rada kad su bili svatovi. Svatovi su bili jedino subotom i to nije bilo učestalo, tijekom tjedna nije bilo potrebe ostajati duže. Kada su bili svatovi ostajalo se do kada je to bilo potrebno, a tijekom tjedna do 22,00 sata, što je bilo u okviru radnog vremena.

17. Iskaz svjedoka NI ocijenio je vjerodostojnim u dijelu u kojem iskazuje da je radio kod tuženika, u dijelu u kojem navodi da su on i tužiteljica zatražili sporazumni otkaz ugovora o radu, te u dijelu da je bio prisutan kada je zaposlenica tuženika UI donijela njemu i tužiteljici sporazumni raskid ugovora o radu, kao i u dijelu u kojem iskazuje o obimu i načinu rada, kao i vođenju

1 1

Rasporeda rada, jer je u tom dijelu iskaz svjedoka jasan, detaljan, te je u skladu s iskazom tužiteljice i tuženika.

17.1. Nadalje, iskaz svjedoka NI u dijelu u koje navodi da je UI donijela njemu i tužiteljici Sporazum o raskidu ugovora o radu, da ga nisu pročitali, kao i da prethodno s tuženikom nije bilo razgovora o njihovim potraživanjima prema tuženiku s osnove prekovremenih sati, te da UI nije zabranila tužiteljici da pročita Sporazum o prestanku radnog odnosa sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća i u bitnom je u pogledu navedenog u skladu s iskazom tužiteljice. Potrebno je reći da se iskaz svjedoka razlikuje od iskaza tužiteljice u dijelu u kojem navodi rečenice koje je tužiteljici izrekla UI. Ali, budući da je od navedenog događaja do vremena iskazivanja proteklo pet godina, sud smatra da je moguće da postoje mala odstupanja u prenošenju sadržaja navedenih rečenica koje je izrekla UI tužiteljici, s tim da je potrebno naglasiti da je u tom dijelu iskaz tužiteljice suštinski isti iskazu svjedoka.

18. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je iskazivala o načinu i obimu posla kod tuženika, kao i u dijelu u kojem je navela da je zatražila sporazumni raskid ugovora o radu, te da je Sporazumni raskid ugovora o radu donijela UI, da isti nije pročitala prilikom potpisivanja, da ga je potpisala, da prije i tijekom Sporazumnog raskida ugovora o radu nije razgovarala s tuženikom o isplati za prekovremene sate, jer je u tom dijelu iskaz tužiteljice jasan, detaljan te je u skladu s iskazom svjedoka NI i tuženika.

18.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio nevjerodostojnim u dijelu u kojem je iskazivala da joj je zaposlenica tuženika UI nije dala da pročita tekst Sporazumnog raskida ugovora o radu, jer navedeno ne proizlazi iz iskaza svjedoka NI koji je iskazivao da tužiteljici nije zabranjeno da pročita Sporazumni raskid ugovora, a koji je bio prisutan prilikom tužiteljicinog potpisivanja Sporazuma.

19. Iskaz tuženika sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je iskazivao o tome da tužiteljica bila zaposlena kod njega, kao i da prije potpisivanja Sporazuma o raskidu radnog odnosa tužiteljica nije zahtijevala isplatu prekovremenih sati jer je u tom dijelu iskaz tuženika u skladu s iskazima tužiteljice i svjedoka NI. Nadalje, iskaz tuženika je sud ocijenio vjerodostojnim i u dijelu u kojem je tuženik naveo da tužiteljica od njega nije potraživala nikakvu isplatu osim razlike plaće, a koja joj je potom i isplaćena prije nego je dobio poziv za sud (isplata plaće za mjesec lipanj i srpanj 2016.), jer je u navedenom dijelu iskaz detaljan, jasan i logičan. Osim toga, tužiteljica u svom iskazu navodi da nije izrijekom tražila isplatu prekovremenih sati, a usmeno da je tražila da joj plati razliku plaće.

19.1. Iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi da je bilo prekovremeni sati ali da je tužiteljica za prekovremene sate dobila slobodne dane a sukladno ugovoru o radu, sud je ocijenio nevjerodostojnim. Naime, iz Ugovora o radu ne proizlazi da će se prekovremeni sati zamijeniti slobodnim danima, nego je izričito navedeno kako će se plaćati prekovremeni sati.

17. Ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je utvrdio:

1 2

- da je tužiteljica zatražila od tuženika sporazumni raskid ugovora o radu jer je imala namjeru zaposliti se u Njemačkoj,

- da je djelatnica tuženika UI sačinila i donijela Sporazumni raskid ugovora o radu tužiteljici,

- da je u čl. 3. Sporazumnog raskida ugovora o radu navedeno da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog na temelju Ugovora o radu,

-da tužiteljica nije pročitala Sporazumni raskid ugovora o radu prije nego ga je potpisala,

- da tuženik niti UI nisu zabranili tužiteljici da pročita Sporazumni raskid ugovora o radu, a nisu niti uvjetovali potpisivanje i otkazivanje istog,

- da prije potpisivanja Sporazumnog raskida ugovora o radu tužiteljica nije razgovarala s tuženikom, niti potraživala od tuženika isplatu za prekovremene sate,

- da je potraživala samo razlike plaća – plaće za mjesec lipanj i srpanj 2016., a koje su joj isplaćene u rujnu i listopadu 2016.,

- da je na radu kod tuženika bilo prekovremenih sati, da tuženik nije isplaćivao plaću uzimajući u obzir i odrađene prekovremene sate.

18. U ponovljenom postupku (nakon ukidbene odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1088/2019-2) tužiteljica je podneskom predanim na raspravi 2. ožujka 2020. preinačila tužbu na način da je tražila i utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu, te je navela da je navedena odredba protivna osnovnim načelima obveznog prava i moralu društva jer je u sporazum uglavljena s ciljem nezakonitog i protuustavnog zadržavanja koristi ostvarene prekovremenim radom. Ovdje je potrebno reći da se tuženik nije izričito protivio preinaci tužbe, te se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, pa se smatra da je tuženik dao pristanak sukladno čl.190. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP), te je ovaj sud odlučivao o tužbenom zahtjevu od 2. ožujka 2020.

19. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19.1. Odredbom 279. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Ugovor sklopljen uporabnom sile prema ugovornoj strani je ništetan.

19.2. Odredbom čl. 282. ZOO-a propisano je da kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.

20. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je prilikom potpisivanja Sporazuma počela čitati tekst Sporazuma ali da joj je UI rekla "Šta, jel vi nama ne vjerujete?

1 3

Hoćemo li vas prevariti?" i govorila potpišite, potpišite, tako da nije uspjela do kraja pročitati.

20.1. Iz navedenog dijela iskaza tužiteljice, a imajući na umu i iskaz svjedoka NI koji je naveo da UI nije tužiteljici zabranila čitanje Sporazuma, prema ocjeni ovoga suda, ne proizlazi da je UI, zaposlenica tuženika, zabranila tužiteljici čitanje teksta Sporazuma, kao niti da joj je rekla da je u tekstu Sporazuma napisano nešto što nije napisano, odnosno da joj je lažno predočen drugačiji tekst sporazuma. Isto tako, ovaj sud smatra da i okolnost da tužiteljica nije izričito od tuženika tražila isplatu prekovremenih, kako tijekom radnog odnosa tako ni prije potpisivanja Sporazumnog raskida ugovora o radu, upućuje na zaključak da tuženik nije u tekst sporazuma stavio nešto suprotno onome o čemu se prethodno pregovaralo i što je dogovoreno.

20.2. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da predmetni Sporazum nije sklopljen pod prijetnjom, a kako nije bilo prijetnje nije moglo doći niti do straha. Potrebno je reći da tužiteljica nije dokazala da je potpisala navedeni Sporazum pod nedopuštenom prijetnjom, radi čega da je imala opravdani strah zbog kojega je potpisala Sporazum, a nije dokazala niti uzročnu vezu između, prijetnje, straha i volje za potpisivanjem sporazuma.

20.3. Osim toga, tužiteljica nije niti dokazala da je prilikom potpisivanja Sporazuma postojao nesporazum o pravnoj naravi ili bilo kojoj odredbi. Naime, tužiteljica je tijekom postupka navodila da prije potpisivanja Sporazuma nije vodila razgovore s tuženikovom u vezi isplate prekovremenih sati, pa stoga nije niti bilo nesporazuma o vezi odredbi Sporazuma jer nije u isti stavljeno nešto suprotno onome što su pregovarali.

21. Nadalje, suprotno navodima tužiteljice, odredba čl. 3. Sporazuma nije protivna prisilnim propisima i moralu društva.

21.1. Naime, tužiteljica kao potpuno poslovno sposobna osoba koja se vlastitim očitovanjem volje – potpisivanjem Sporazuma (kao i odlukom da isti ne pročita) odrekla tražbina s naslova radnog odnosa na dopušteni način, odnosno njezina izjava da nema potraživanja prema tuženiku kao sudioniku u obveznom odnosu koji slobodno uređuje obvezne odnose nije bila suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ili moralu društva (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-94/2015-2 od 5. ožujka 2019.). Ovdje je potrebno reći da s obzirom na kratkoću teksta Sporazuma o raskidu ugovora o radu odnosno da isti ima svega četiri rečenice, kao i jednostavnost i jasnoću rečenica, tužiteljica je mogla pročitati i razumjeti u vrlo kratkom vremenu, pa stoga tuženik ne može biti odgovoran zbog toga što tužiteljica nije pročitala Sporazum, a osobito jer joj nije zabranio da isti pročita.

22. Slijedom navedenoga, a kako odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu nije potpisana pod prisilom, prijetnjom, kao niti su stranke bile u nesporazumu, a nije protivna niti Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prisilnim popisima i moralu društva, ista nije ništetna, te je stoga, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ništetnost navedene odredbe.

1 4

23. Budući da nije ništetna, odredba čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o radu proizvodi pravne učinke, a kako je tužiteljica navela da nema drugih potraživanja prema tuženiku, ovaj sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu.

24. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I/ izreke.

25. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st.1. ZPP-a. Tuženiku je priznata naknada troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., u nastavku:Tarifa), te trošak zastupanja na ročištima 21. studenog 2016., 27. ožujka 2018., 3. prosinca 2018., 19. veljače 2018., 2. ožujka 2020., 29. rujna 2021., 14. listopada 2021., 17. veljače 2023., 10. listopada 2024., 4. prosinca 2024., za svako ročište 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, ukupno iznosi 2.000,00 EUR-a. Nadalje, tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište 5. travnja 2017., 1. prosinca 2017. i 7.listopada 2022., za svaki pristup na ročište 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife što iznosi 150,00 EUR-a, te trošak sastava podnesaka od 22. listopada 2018., 31. prosinca 2018., 13. ožujka 2020. i 26. srpnja 2024., za svaki podnesak 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što iznosi 800,00 EUR-a. Nadalje, tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude 5. travnja 2019. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, te trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.10. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 3.450,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 4.312,50 EUR-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

25.1. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 20. veljače 2017. i 2. ožujka 2018. jer nisu bili potrebni za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a navode iz podneska tuženik je mogao iznijeti na ročištima.

26. Tužiteljica je u cijelosti izgubila u sporu pa joj ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

Osijek, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika