Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-285/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnice Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 32, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB 140363338777 Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri, Zagreb, Ilica 1A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 6. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 046- 63/2007 koji su 26. 7. 2007. zaključili tužitelj HC kao korisnik kredita i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao prednik tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 6,50 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 046- 63/2007 koji su 26. 7. 2007. zaključili tužitelj HC kao korisnik kredita i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao prednik tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju HC isplati iznos od 2.608,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 93,49 eur od 31.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 174,62 eur od 31.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 174,22 eur od 30.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 178,55 eur od 31.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,81 eur od 30.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 179,86 eur od 31.12.2014.godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 31.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 31.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 30.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 31.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 30.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 31.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 180,82 eur od 30.09.2015. godine pa do isplate,

a koje zakonske zatezne kamate teku na navedene iznose do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju HC isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.397,03 kako slijedi:

- na iznos od 1,49 eur od 30.11.2007. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 5,14 eur od 31.01.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 5,60 eur od 29.02.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 14,81 eur od 31.03.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 1,69 eur od 30.04.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 1,59 eur od 31.05.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 5,87 eur od 30.06.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 1,68 eur od 30.09.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 50,44 eur od 31.10.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 15,04 eur od 30.11.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 33,95 eur od 31.12.2008. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 44,83 eur od 31.01.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 49,96 eur od 28.02.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 41,56 eur od 31.03.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 43,80 eur od 30.04.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 34,18 eur od 31.05.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 30,54 eur od 30.06.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 33,25 eur od 31.07.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 33,06 eur od 31.08.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 34,18 eur od 30.09.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 29,51 eur od 31.10.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 38,30 eur od 30.11.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 40,72 eur od 31.12.2009. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 47,26 eur od 31.01.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 48,82 eur od 28.02.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 58,84 eur od 31.03.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 55,67 eur od 30.04.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 65,94 eur od 31.05.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 79,59 eur od 30.06.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 76,96 eur od 31.07.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 108,90 eur od 31.08.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 98,16 eur od 30.09.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 84,90 eur od 31.10.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 105,17 eur od 30.11.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 129,08 eur od 31.12.2010. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 117,31 eur od 31.01.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 126,12 eur od 28.02.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 117,12 eur od 31.03.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 119,89 eur od 30.04.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 154,05 eur od 31.05.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 165,60 eur od 30.06.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 184,34 eur od 31.07.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 193,85 eur od 31.08.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 157,53 eur od 30.09.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 158,20 eur od 31.10.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 155,21 eur od 30.11.2011. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 159,11 eur od 31.12.2011. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 171,16 eur od 31.01.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 172,32 eur od 29.02.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 166,63 eur od 31.03.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 171,13 eur od 30.04.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 172,97 eur od 31.05.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 169,06 eur od 30.06.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 169,23 eur od 31.07.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 166,57 eur od 31.08.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 159,00 eur od 30.09.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 168,04 eur od 31.10.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 170,70 eur od 30.11.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 167,59 eur od 31.12.2012. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 155,68 eur od 31.01.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 166,93 eur od 28.02.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 166,40 eur od 31.03.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 162,99 eur od 30.04.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 153,25 eur od 31.05.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 150,86 eur od 30.06.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 151,42 eur od 31.07.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 157,26 eur od 31.08.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 165,68 eur od 30.09.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 162,05 eur od 31.10.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 164,95 eur od 30.11.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 167,85 eur od 31.12.2013. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 166,68 eur od 31.01.2014. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 173,70 eur od 28.02.2014 do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 171,41 eur od 31.03.2014. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 168,26 eur od 30.04.2014. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 164,82 eur od 31.05.2014. do 30. 9. 2015.;

- na iznos od 167,03 eur od 30.06.2014. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 76,57 eur od 31.07.2014. do 30. 9. 2015.;

a koje zakonske zatezne kamate teku na navedene iznose do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 30. 9. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HC u dijelu radi isplate iznosa od 8.397,03 eur, kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HCM u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 8,397,03 eur preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju HC nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 700,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HC podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditor zaključili 26. 7. 2007. Ugovor o kreditu broj: 046-63/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod poslovnim brojem OV-17031/2007. Nakon toga stranke su 25. 1. 2016. zaključile i Aneks uz Ugovora o kreditu broj: 046-63/2007 kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorom je tužitelju odobren potrošački kredit u iznosu od 61.974,00 CHF za kupnju poljoprivredne mehanizacije koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok od 10 godina. Odredbom čl. 4. st.3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 703,71 CHF obračunatih po srednjem tečaju zaCHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, između ostalih i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu izreke u kojoj je utvrđeno da su banke, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da su banke, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem Odredbe čl.4. st.3. Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 703,71 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 11.671,07 eur/87.935,66, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom dana 25.01.2016. godine zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 046-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. u iznosu od 9.888,70 eur. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj H. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita), te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije 9.888,70 eur. Uzimajući u obzir navedeno postojala je i razlika u glavnicama iz kojih je vidljivo da tužitelj konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nadležnosti. Naime, sukladno čl. 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: „ZPP“) za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba propisana je opća mjesna nadležnost suda na čijem području se nalazi registrirano sjedište pravne osobe. Nadalje, tuženik ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu broj: 046-63/2007 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 26. srpnja 2007. godine (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) zaključen u Zagrebu. Uz navedeno, tuženik ističe i kako u konkretnom slučaju nije riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, budući da je namjena predmetnog Ugovora o kreditu kupnja poljoprivredne mehanizacije, kao i da su stranke predmetnog ugovora u čl. 16. istoga ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu uvažiti istaknuti prigovor, oglasiti se mjesno nenadležnim te ustupiti predmet stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U- III2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu 12. lipnja 2023. te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Budući da je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, (u sporu „Potrošač“) P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna danom donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014., proizlazi da je dana 13. lipnja 2019. protekao petogodišnji zastani rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tuženik ističe kako je svako pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, odnosno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“) u ovom predmetu pravno neosnovano budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je kupnja poljoprivredne mehanizacije. Dakle, iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj i tuženik nisu sklopili potrošački ugovor te se na navedeni ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno na predmetni Ugovor o kreditu se ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u tzv. slučaju Franak na koji se tužitelj poziva. Nastavno navedenome, u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) implementirana je definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13“). Dakle, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Dakle, odlučna činjenica za ovaj postupak jest svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje. Nastavno navedenome, imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila izgradnja poslovnog objekta, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor. U prilog navedeni tvrdnjama, tuženik u sudski spis dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1860/2023, od 6. lipnja 2022. kojom je županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se utvrđenja iz Presude VTS-a i Presude VSRH-a te odredbe ZZP/03 ne mogu primijeniti u ovom predmetu utvrdio je i Trgovački sud u Pazinu u presudi posl. br. P-266/2018 od 22. veljače 2019. U tom smislu tuženik u privitku dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, Gž- 1182/2021 od 15. prosinca 2021. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti budući se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu i potraživanju za koje je u cijelosti nastupila zastara potraživanja. Nadalje, tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 26. srpnja 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz srpnja 2007, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. 40. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. 57. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: obogaćenje na strani stjecatelj, na teret imovine druge osobe koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZPa, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: „2010. godine - lipanj 2010. godine

- klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); - listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; - ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine - kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: - za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; - za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; - kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: - produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; - omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); - odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); - promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita. 2014. godine - siječanj 2014. - U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5, odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. Tuženik ističe kako je svako pozivanje tužitelja na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH, Presudu VTS-a 2 promašeno iz razloga kako je već obrazloženo u ovome podnesku. U svakom slučaju, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP, osobito čl. 96., 99. i 102. kako je već naprijed navedeno. Sukladno čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno čl. 96. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba iz o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti navedeni u ovome odgovoru na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu sve sukladno Ugovoru o kreditu. Nije sporno da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno tužitelj nije osporavao, odnosno nijednom nije prigovorio pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nije ni raskinuo ugovore. Tužitelj se naknadno i pravno neosnovano protivi načinu promjenjivosti. Ako tužitelj sada želi da početna kamata bude fiksna, tuženik ističe kako navedeno naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da tuženik nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu. Tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 046-63/2007 (str. 9-13 spisa), ponudu (str. 14 spisa), otplatni plan (str. 22-24, 37-40 spisa), promete i izvod po kreditu (str. 25-28 spisa), aneks ugovora o kreditu (str. 29-33 spisa), obavijest (str. 40 spisa), pregled prometa (str. 41-60 spisa), otplatni plana i specifikacija uplata (str. 61-65 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj HC iskazao je da je odlučio kupiti traktor u trgovini Oro internacional u Vrbovcu gdje su mu ponudili dvije mogućnosti oko kupnje traktora i to kreditiranje u valuti euro s time da bi morao čekati isporuku traktora 6 mjeseci i kreditiranje u valuti CHF u kojem slučaju bi mu traktor bio isporučen u roku 10 dana. Traktor je odlučio kupiti i bio mu je potreban, obzirom da se bavi stočarstvom i to za prijevoz stoke, a inače ima registriran OPG koji se bavi djelatnošću stočarstva. To je jedino i osnovno zanimanje kojim se bavi i od toga živi. Dakle, to nije isključivo za prehrambene potrebe njegove obitelji već se bavi prodajom teladi i od toga živi, a ranije i od prodaje mlijeka i mliječnih proizvoda. U toj trgovini uputili su ga u točno određenu banku i to kod prednika tuženika u Zagreb, Trpinsku 9 gdje mu je ponuđeno isključivo kreditiranje u CHF, a vezano u svrhu kupnje traktora. Ističe da se oko pregovaranja vezano za sklapanje ugovora o kreditu sjeća otplatnog plana u kojem je bilo navedeno da će otplatna rata iznositi 2.800,00 kn koji iznos mu je u to vrijeme bio prihvatljiv te je u istom bilo navedeno da će toliko iznositi otplatna rata za cijelo vrijeme otplate kredita. Znao je da ugovaram kredit u stranoj valuti i to CHF te je znao da postoji mogućnost da se ugovoreni iznos mijenja vezano za promjenu tečaja u odnosu na kunu, no nije mislio da rata otplate može toliko narasti i to prije nego je ugovorio konverziju ista je narasla na iznos od oko 5.900,00 kn. Prilikom pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora nitko mu nije pojašnjavao pod kojim okolnostima i uslijed kojih parametara na tržištu bi moglo doći do promjene rate kredita. On taj povećani iznos otplatne rate nije moga više plaćati te je bio na rubu egzistencije i zbog čega je prihvatio ponudu banke da se navedeni ugovor konvertira u ugovor u valuti euro. Zna da mu je prilikom te konverzije priznata preplata u određenom iznosu kojeg ja sada ne može navesti i koliko mu je poznato taj iznos je u cijelosti iskorišten za buduću otplatu kredita nakon konverzije, odnosno niti jedan dio od tog iznosa preplate nije mi isplaćen. Ugovor o kreditu je čitao prije potpisivanja, no nije mu poznato da je ugovorio nadležnost suda u Zagrebu te niti o toj ugovorenoj odredbi nije bilo nikakvog pregovora. Odlazak na sud u Zagreb predstavljao bi mu problem kako financijske prirode, a tako i zbog posla jer osim njega nema tko brinuti o uzgoju stoke. Trenutno ima 30 komada stoke. U tom slučaju ne bi niti pokretao ovu parnicu. Ističe da zapravo nije niti znao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koliko točno iznosi ugovorena kamata već je jedino bio upoznat sa iznosom otplatne rate, a nije znao niti mu je to tko u banci prilikom pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu ili prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjavao, kao niti da bi se radilo o kamatnoj stopi koja bi se pod određenim okolnostima tijekom otplate kredita mogla mijenjati, a niti o kojim bi se to okolnostima to radilo. Ističe da je osim za stoku navedeni traktor koristio i za druge potrebe, primjerice jedno vrijeme nije imao automobil pa se traktorom koristio kao prijevoznim sredstvom, primjerice do trgovine u [adresa], išao je sa traktorom u šumu po drva. Ističe da prije sklapanja ugovora o kreditu nije se raspitivao za kreditiranje kod drugih banaka, pri čemu ističe da su mu u trgovini uputili u točno određenu banku u koju je i otišao.

6. Podneskom od 2. 9. 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 11.716,50 eur, sa zateznim kamatama, čime je za iznos od 45,43 eur, sa zateznim kamatama, preinačio tužbu, kojoj preinaci se tuženik protivio te je sukladno odredbi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) rješenjem br. P-285/2023-23 navedena preinaka dopuštena.

7. Nadalje, podneskom od 17. 9. 2024. tužitelj je nakon dopune financijskog vještačenja konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 11.005,96 eur, sa zateznim kamatama.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu broj 046-63/2007 od 26. 7. 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

12. Kako je prebivalište tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 046-63/2007 od 26. 7. 2007. bilo u [adresa], kao i u vrijeme podnošenja tužbe, a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 16. Ugovora o kreditu) se nalazi u Zagrebu, dolaskom na sud u Zagreb bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

13. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

15. Nadalje, Uvidom u ugovor o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., prednika tuženika, kao kreditora, utvrđeno je da banka tužitelju odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 61.974,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za kupovinu poljoprivredne mehanizacije (čl. 2. Ugovora), zatim, da se na iznos kredita iz čl. 2. obračunavaju kamate od 6,50 % dekurzivno godišnje (čl. 3.), da je rok otplate kredita 10 godina i da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 703,71 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 4.) te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

16. Između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priložene obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, da je odlukom tuženika, izmijenjena visina kamatne stope po ugovoru o kreditu br. 046-63/2007, i to na način da od 2. 8. 2007. ista iznosi 6,5 %, od 29. 2. 2008. 6,990 % te od 30. 6. 2015. ista iznosi 6,030 %.

17. Nije sporno niti da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika kao banke, 25. 1. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 046-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 046-63/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 61.974,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 9.888,70 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 63.267,40 HRK, da se visina iznosa preplate utvrđena na dan 30. 9. 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke, da se iznos preplate od 40.879,94 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a preostali iznos preplate od 22.387,47 HRK će se koristiti sukladno pisanom sporazumu između korisnika kredita i banke. .

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

20. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

21. Navodi tuženika da tužitelj ne ulazi u kategoriju potrošača sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007. i da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kao i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., nisu osnovani.

22. Naime, točno je da je namjena ugovor o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007. bila kupnja poljoprivredne mehanizacije, međutim, iz čl. 2. navedenog ugovora jasno je razvidno da banka odobrava korisniku kredita - potrošački kredit.

23. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da se kreditom koji je predmet spora kupljeni traktor koristi ne samo u svrhu prijevoza stoke jer se kao zanimanjem bavi stočarstvom već i za obiteljske potrebe, primjerice kao prijevozno sredstvo umjesto automobila ili kao teretno vozilo (za prijevoz drva) te u konačnici kraj činjenice da je upravo prednik tuženika tužitelju kao potrošaču sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15), a kojim je obuhvaćena upravo kategorija potrošača prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ponudio konverziju spornog ugovora o kreditu u kredit s valutnom klauzulom u eurima i koja konverzija je u konačnici između tužitelja i prednika tuženika i ugovorena, stranke ju niti ne osporavaju, neutemeljeno je i bespredmetno isticanje tuženika u ovoj parnici da tužitelj kao korisnik spornog ugovora o kreditu nije potrošač u smislu navedene odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03).

24. Dakle, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je prednika tuženika na temelju ništetne odredbe čl. 4. ugovora o kreditu br. 046- 63/2007 od 26. 7. 2007, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

25. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

26. U odnosu na odredbu čl. 6. ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26.

7. 2007, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

27. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

28. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 4. ugovora o kreditu br. 046- 63/2007 od 26. 7. 2007, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

29. Nema mjesta tumačenju da bi se čitanje pisanog iskaza DCM od 24. 8. 2020., zaposlenice tuženika, kojeg tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, no za istaknuti je da niti iz tog pisanog iskaza ne proizlazi da je upravo DCM u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog, niti to proizlazi iz ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007, a navodi iz tog pisanog iskaza prema kojima ista pojašnjava da su svim klijentima tuženika bile dostupne sve relevantne informacije za bilo koju vrstu kreditiranja nisu dokaz da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu doista od strane tuženika bio informiran o tome koji bi bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje tečaja valute švicarski franak u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka ugovora uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe.

30. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

31. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 6. ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

32. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

33. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007,, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

34. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 H od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

35. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

36. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

37. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještak Vlatku Panjkoviću te iz pismenog nalaza i mišljenja istog od 28. 4. 2024. proizlazi da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženome razdoblju iznosi 88,277,95 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR : 7,53450 HRK, iznosi 11.716,50 EUR) u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnih tužitelj je manje platio iznos od 166,51 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, i EUR: 7,53150 HRK, iznosi 22,10 EUR). Glavnica koja je utvrđena dodatkom ugovora o kreditu od 25.01 .2016. iznosi 9.888,70 EUR (75.538,12 HRK) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR. Iznos glavnice koja bi odgovarala glavnici u kunama umanjena za posljedice ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu od 26.07.2007. iznosi 67.602,78 HRK. Razlika u navedenim glavnicama iznosi 7.935,34 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 1,053,20 EUR). Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 63.267,40 HRK. Iznos preplate od 40.879,94 HRK koristi se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se prelata u potpunosti ne iskoristi. Preostali iznos preplate u iznosu 22.387,47 HRK koristi se sukladno pisanom sporazumu između Korisnika kredita i Banke (iznos preplate za povrat). Pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi 88.277,95 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 11.716,50 EUR). Razlika iznosi 65.890,48 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 8.745,17 EUR).Prema navedenom tuženik nije umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu za iznos koji tužitelj potražuje tužbom.

38. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka Vlatka Panjkovića te je na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. 9. 2024. isti iskazao da je u osnovnom nalazu i mišljenju na str. 3 objašnjeno kako je računata samo razlika kao posljedica valutne klauzule, zatim, u odnosu na prigovor da nije koristio fiksirani tečaj 6,39 od dana 31.1.2015.g te da je primijenio pogrešan tečaj na dan 30.1.2012., da se radilo o nenamjernoj pogrešci te fs dostavlja u spis ispravljenu tablicu 1. te ispravljen nalaz i mišljenje. Nadalje, u odnosu na navod tuženika da nije jasno da li je računao da li je utvrđena preplata iz aneksa ugovora o kreditu odgovara stvarnim uplatama tužitelja, smatra da navedeno nije naloženo u zadatku da izračuna, ali se vrlo lako može utvrditi da su uzete u obzir sve uplate tužitelja iz kartice prometa po kreditu i simuliranog otplatnog plana kredita u euru iz aneksa sporazuma o kreditu. Nadalje, u odnosu na navod da je nejasno na što se odnosi razlika u iznos u od 65.890,48 kn, na str. 5 nalaza i mišljenja, iskazao je da navedena razlika sada iznosi 60.536,97 kn i odnosi se na razliku između pozitivne razlike s obzirom na povećanje tečaja i preplate koja je obračunata u konverziji i uz koju stoji da je vraćena tužitelju. Uvaživši prigovore o tečaju iznos razlike dobiven u tablici 1. identičan je sa simuliranim otplatnim planom dostavljenim od strane banke u podnesku. U odnosu na sve ostale prigovore smatra da se radi o pravnim pitanjima.

39. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića od 12. 9. 2024. proizlazi da Pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženome razdoblju iznosi 82.924,44 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR : 7,53450 HRK, iznosi 11.005,96 EUR) u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnih tužitelj je manje platio iznos od 166,51 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, i EUR: 7,53150 HRK, iznosi 22,10 EUR) Gore opisani izračuni prikazani su u Tablici I . Glavnica koja je utvrđena dodatkom ugovora o kreditu od 25.01.2016. iznosi 9.888,70 EUR (75.538,12 HRK) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR. Iznos glavnice koja bi odgovarala glavnici u kunama umanjena za posljedice ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu od 26.07.2007. iznosi 67.602,78 HRK. (Prikazano u Tablici 2). Razlika u navedenim glavnicama iznosi 7.935,34 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 1,053,20 EUR). Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 63.267,40 HRK. Iznos preplate od 40.879,94 HRK koristi se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se prelata u potpunosti ne iskoristi. Preostali iznos preplate u iznosu 22.387,47 HRK koristi se sukladno pisanom sporazumu između Korisnika kredita i Banke (iznos preplate za povrat). Pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi 82.924,44 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 11.005,96 EUR). Razlika iznosi 60.536,97 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 8.034,64 EUR). Prema navedenom tuženik nije umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu za iznos koji tužitelj potražuje tužbom.

40. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića stranke nisu imale prigovora te sud u cijelosti kao stručan i obrazložen prihvaća izračun navedenog vještaka od 12. 9. 2024.

41. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 11.005,96 eur, te da je prema čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno da preplata priznata tužitelju prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015 iznosi 63.267,40 HRK, kao i da se ista koristi dijelom za namirenje budućih anuiteta, a dijelom prema pisanom sporazumu između korisnika kredita i banke.

42. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 11.005,96 eur kojeg je zatražio tužitelj prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) i iznosa preplate od 8.397,03 eur (63.267,40 HRK, fiksni tečaj konverzije 7,53450, utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 2.608,93 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka te imajući u vidu da je datum dospijeća kasniji u odnosu na datum uplate.

43. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 8.397,03 eur, i to od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 046-63/2007 od 26. 7. 2007., u dijelu radi isplate iznosa od 8.397,03 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije).

44. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).

45. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije, isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužitelj i prednik tuženika sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

46. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 12. 6. 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

47. Prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem javne bilježnice Ilinke Lisonek odbijen je kao nepotreban jer između stranaka nije sporno da je ista kao javni bilježnik izvršila ovjeru Ugovora o kreditu br. 046- 63/2007 od 26. 7. 2007., (kojom ovjerom javnog bilježnika se potvrđuje da je navedenu ispravu ispitala i utvrdila da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitala te ih upozorila da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a sudionici da izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji), međutim, po mišljenu ovog suda, navedena okolnost ne upućuje na zaključak da bi javna bilježnica pri ovjeri takve isprave upoznala tužitelja sa parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope ili o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. 48. Ujedno, bespredmetan je prigovor tuženika da je sud dužan uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete odnosno kada je tečaj CHF bio niži od početnog jer tuženik nije istakao niti protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

50. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 24 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 62 % (100%+24%=124%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 76 %, odnosno u konačnici 38 % (76%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 24 % (62%-38%).

51. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 12. 3. 2024., 12. 9. 2024. i 12. 12. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 12. 12. 2023., 2. 9. 2024. i 17. 9. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 375,00 eur, ukupno 1.875,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 24 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 450,00 eur te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eur u cijelosti, sveukupno 700,00 eur.

52. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku