REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 83: P-2701/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. studenog 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja FU, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika ZU odvjetničke vježbenice, dana 24. siječnja 2025.
p r e s u d i o je
¸
I Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 228-50- 4855358, od dana 06. svibnja 2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski pod brojem: OV-10518/08, dana 07. svibnja 2008. godine, koji glasi: “NAKNADA 3.70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju EU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 388,97 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. svibnja 2008. godine pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. 01 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 3.331,80 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 27. prosinca 2021. godine navodi da je sa Raiffeisenbank Austria d.d. dana 06. svibnja 2008. godine, sklopio Ugovor o kreditu, broj 228-50- 4855358, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 17.655,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno članku 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. točka 1. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,05 % godišnje. Tuženik, osim što je u ugovoru određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećenja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Vezano za navedeno, tužitelj je već kod naslovljenog suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojima je uređena kamatna stopa, a u kojoj parnici je i uspio, te ishodio pravomoćnu presudu u svoju korist. Osim navedenog, presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:
Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,49 CHF. Nadalje u predmetnom ugovoru o kreditu broj 228-50- 4855358, od dana 06. svibnja 2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski pod brojem: OV-10518/08, dana 07. svibnja 2008. godine, sadržana je i nezakonita odredba o naknadi za obradu kredita, pa je tako člankom 3. Ugovora određeno kako se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje u visini od 3,70 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a koja naknada je tužitelju naplaćena. Odredba je ništetna prije svega iz razloga kako je to opisano u točki III historijata tužbe - o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru bez da je potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj istih, nejasno je od čega se sastoji naknada za obradu kredita, te na koji je način određena njihova visina. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njezinim određivanjem. Slijedom svega navedenog sa osnova pretplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111 st. 1 ZOO-a tužitelj prema zahtjevu u podnesku od 18.04.2023. potražuje iznos od 3.805,37 EUR /28.671,57 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci I izreke ove presude, iznos od 388,97 EUR / 2.930,71 kn po osnovi isplate ulazne naknade, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbe č. 7.toč. 1. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, te čl. 3. o ulaznoj naknadi.
2. U odgovoru na tužbu od 20. siječnja 2022. godine tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Vlaste Podgajskog, pod brojem OV-10518/2008, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospođu ŽU, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tužitelj također u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je ugovorena člankom 3. ugovora o kreditu, a kojom su stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu suglasno ugovorile jednokratnu naknadu u iznosu od 3,70 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Isto tako, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,70% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P- 517/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020. Konačno, s obzirom da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 99. ZPP-a kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P-10705/21 od 26.09.2023. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 228-50-4855358, od dana 06. svibnja 2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski pod brojem:
OV-10518/08, dana 07. svibnja 2008. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, naložio tuženiku da isplati tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.805,37 € (28.671,57 kn), s pripadajućim zateznim kamatama tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, zatim da se utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu koji glasi: “NAKNADA 3.70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te naložio tuženiku, da tužitelju na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 388,97 € (2.930,71 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. svibnja 2008. godine pa do isplate, kao i trošak parničnog postupka od 2.746,78 EUR/20.695,61 kn sa zateznom kamatom od 26.09.2023. do isplate.
4. Županijski sud u Splitu presudom i rješenjem Gž-2721/2023-3 od 069.12.2023. potvrdio je prethodno navedenu presudu pod točkom I. i II izreke , a istu ukinuo pod točkom III.IV i V izreke u pogledu ništene odredbe o ulaznoj naknadi, isplate iznosa po tom osnovu i parničnog troška.
5. U obrazloženju iste presude i rješenja stoji žalbeni navodi i razlozi tuženika su osnovani u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o naknadi za obradu kredita i troška prijenosa prava vlasništva vozila od 3,70% i isplati iznosa od 388,97 eura odnosno 2.930,71 kuna sa zakonskom zateznom iz te osnove. To stoga što u postupku nije na nedvojben način utvrđeno je li se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te je li ona suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno ništetna. Pored toga nije utvrđeno koji iznos od 3,70% se odnosi na naknadu za obradu kredita, a koji iznos za prijenos prava vlasništva vozila te u kojem dijelu i za koji iznos bi ta odredba bila ništetna.
6. S obzirom da za taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nije dao valjane razloge, temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, prvostupanjska presuda je ukinuta u pobijanom dijelu pod točkama III., IV. i VI. izreke i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s tim da prvostupanjski sud raspravi sporna pitanja na koja mu je ukazano ovom odlukom.
7. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izračun valutne razlike i naplaćenih naknada (list 8-10 spisa) presliku Ugovora o kreditu (11-15 spisa), prijepis Knjigovodstvena kartica (list 16-21 spisa), Otplatni plan za navedeni kredit (list 22-28 spisa), presliku zahtjeva za kredit sa zadužnicom (list 40-41 spisa), predračun Kozina d.o.o. za kupnju vozila uz suglasnost (list 43-44 spisa), pročitao je vještvo dipl. oec. Petre Blašković (list 75-81 spisa) i iskaz (list 93-94 spisa), Potvrdu od 30.01.2024. (list 189 spisa), te dopunski saslušao tužitelja (list 195 spisa).
8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
9. Među strankama nije sporno da su iste dana 06.05..2008. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 17.655,76 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 7,05% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora.
10. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 84 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit se koristi najkasniji do 31.08..2008. godine, a u svrhu kupnje vozila, dok je Čl. 3. stranke ugovaraju kako se tužitelju obračunava naknada od 3,70 % od iznosa kredita, jednokatno prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
11. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.09.2008.
12. U ponovnom postupku sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna naknada, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa isplaćene po osnovi te ništetne odredbe, te je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i visina zahtjeva obzirom na uputu ŽS Splita da tijekom postupka nije utvrđeno koji iznos od 3,70 % se odnosi na naknadu za obradu kredita, a koji iznos za prijenos prava vlasništva vozila te u kojem dijelu i za koji iznos bi navedena odredba bila ništava.
13. Iz potvrde tuženika od 30.01.2024.dostavljenoj u ponovnom postupku jasno proizlazi kako je priliko isplate kredita tužitelju dana 09.05.2008. naplaćena naknada za obradu kredita od 2.930,70 kn (3,70% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. NAKNADA Ugovora o kreditu i ista je ustegnuta od iznosa kredita, dok je trošak prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kn također ustegnuta sukladno čl. 3. NAKNADAS Ugovora o kreditu i to od iznosa odobrenog kredita, iz koje potvrde jasno proizlazi kako je tužitelj utužio upravo i samo iznos naknade za obradu kredita u visini od 2.930,70 kn odnosno 3,70 % od iznosa isplaćenog kredita.
14. U svom životnom i logičnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor zaključio u Auto kući Kozina, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 17.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. Njemu je u auto kući ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, te je shvatio odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 1.100,00 kn, a kasnije 1.900,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne zna da li mu je i kada naplaćena ulazna naknada, a niti koliko je ista iznosila. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nisam bio vlasnik obrta niti tvrtke.
15. U životnoj i logičnoj dopuni svog iskaza koju sud također u cijelosti prihvaća tužitelj navodi kako je pročitao ugovor prije potpisivanja i vidio je da mora platiti ulaznu naknadu, no ta mu odredba nije posebno rastumačena. Ta naknada je naplaćena od isplaćenog iznosa kredita, u trenutku kad mu je isplata izvršena. Nema saznanja na šta se odnosi ulazna naknada. Nije mu predočena nikakva dokumentacija banke vezana za način obračuna i visinu ulazne naknade. Kada mu se predočava potvrda o plaćenoj naknadi s lista 189 spisa navodi da je iznos koji se navodi u toj potvrdi naplaćen na ime ulazne naknade o kojoj govori. Nije tražio nikakvo objašnjene odredbe o ulaznoj naknadi.
16. Iz dijela vještva dipl. oec. Petre Blašković proizlazi kako je temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,70% od iznosa kredita. Kredit je isplaćen 09.05.2008. godine što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 17.655,76 CHF te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 3,70% iznosi 653,26 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,486264 kn) daje iznos od 2.930,71 kn.
17. Ovaj sud u je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. 20. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Petre Blašković kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.
18. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno: - da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i - da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.16. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 27.12.2006., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).
19. Nadalje potrebno je navesti kako iz provedenih dokaza, iskaza tužitelja, te navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,70% od iznosa kredita.
20. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
21. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,70% od ukupnog iznosa kredita, a niti tuženik dokazuje da je to navedeno u aktima banke budući da se aktima banke u drugim sličnim postupcima jednako kao i u ugovoru samo navodi i naknada u visini od 3,70% od iznosa kredita i naplaćuje se pri isplati kredita, kao jedan od osnovnih uvjeta za odobravanje kredita.
22. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati, bez obzira što iz iskaza tužiteljice proizlazi kako mu je bila jasna odredba o ulaznoj naknadi koju je prethodno pročitao. S obzirom da je tužitelj temeljem odredbe članka 3 ugovora plato tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno a što proizlazi iz iskaza samog tužitelja, Potvrde od 30.01.2024. i vještačkog nalaza, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 stavak 1 ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 stavak 1 ZZP ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
23. Kako se navedena odredba među strankama ne može primijeniti tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju te ugovorne odredbe te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj ništetnoj osnovi.
24. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
25. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da joj tuženiku izvrši isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadu u iznosu od 388,97 EUR, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
26. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do 30.12.2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).
27. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 199,08 EUR, za sastav podneska od 02.06.2022., 18.04.2023., 25.05.2023. i 07.02.2024., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 11.04.2022., 07.11.2022., 21.04.2023. i 08.09.2023., 16.04.2024. i 06.11.2024. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 2.400,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 600,00 EUR kn, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 EUR.
27. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 18.04.2023. u iznosu od 4.194,34 EUR/.
28. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 3.331,80 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u odnosu na konačni zahtjev, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
29. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. 24. siječnja 2025. do isplate.
U Zagrebu, dana 24. siječnja 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
