Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-182/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivani Jurčević, odvj.u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18.prosinca 2024. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvj. u Vinkovcima, te punomoćnika tuženika Davora Petrović, odvj. OD Mađarić & Lui d.o.o., Pis. u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 24.siječnja 2025.godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 24.siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 2./ Ugovora o kreditu broj 198-50-3132418 sklopljenog 08. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem: OU-2105/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 7./ Ugovora o kreditu broj 198-50-3132418 sklopljenog 08. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem: OU-2105/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.dZagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužiteljici MZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], razliku anuiteta nastalih zbog povečanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 1.157,02 eura (slovima: tisućustopedesetsedam eura i dva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to:
na iznos od 2,86 EUR od 31.10.2008. do isplate,
na iznos od 5,80 EUR od 31.12.2008. do isplate,
na iznos od 7,92 EUR od 31.1.2009. do isplate,
na iznos od 8,88 EUR od 28.2.2009. do isplate,
na iznos od 6,41 EUR od 31.3.2009. do isplate,
na iznos od 6,93 EUR od 30.4.2009. do isplate,
na iznos od 2,78 EUR od 31.5.2009. do isplate,
na iznos od 0,54 EUR od 31.7.2009. do isplate,
na iznos od 2,15 EUR od 31.8.2009. do isplate,
na iznos od 2,01 EUR od 30.9.2009. do isplate,
na iznos od 0,38 EUR od 31.10.2009. do isplate,
na iznos od 3,43 EUR od 30.11.2009. do isplate,
na iznos od 5,88 EUR od 31.12.2009. do isplate,
na iznos od 9,36 EUR od 31.1.2010. do isplate,
na iznos od 8,57 EUR od 28.2.2010. do isplate,
na iznos od 13,29 EUR od 31.3.2010. do isplate,
na iznos od 12,39 EUR od 30.4.2010. do isplate,
na iznos od 14,14 EUR od 31.5.2010. do isplate,
na iznos od 29,27 EUR od 30.6.2010. do isplate,
na iznos od 26,16 EUR od 31.7.2010. do isplate,
na iznos od 35,67 EUR od 31.8.2010. do isplate,
na iznos od 32,38 EUR od 30.9.2010. do isplate,
na iznos od 27,10 EUR od 31.10.2010. do isplate,
na iznos od 38,25 EUR od 30.11.2010. do isplate,
na iznos od 854,47 EUR od 30.11.2010. do isplate,
i to za razdoblje od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 3./ Ugovora o kreditu broj 198-50-3132418 sklopljenog 08. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem: OU-2105/2005, kojom je ugovorena naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužiteljici MZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi tzv. ulazne naknade iznos od 474,54 eura (slovima: četiristosedamdesetčetiri eura i pedesetčetiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09.11.2005. po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 9./ Ugovora o kreditu broj 198-50-3132418 sklopljenog 08. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem: OU-2105/2005, u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.
VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici MZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.626,54 eura (slovima: tisućušestodvadesetšest eura i pedesečetiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda dana 26. travnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj: 198-50-3132418, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem:
OU-2105/2005, a kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.664,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika, čl. 2 Ugovora, kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF, čl. 7 Ugovora. Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, čl. 3. Ugovora, koja je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, a što je regulirano točkom 9. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna/izračuna kamatne stope, niti joj je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka je u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita.
1.1. Nadalje navodi, da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja.
1.2. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013. godine, koja je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu promjenjive kamatne stope), a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 09.4.2015.g., te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/18, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.
1.4. Tužitelj zaključno ukazuje kako nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točka I., II. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a).
1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.6. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.7. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužiteljci i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjevitu tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.8. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu.
1.9. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti, ali je tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao jednokratnu naknadu (ulaznu) i izlaznu i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.
1.10. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 17. prosinca 2024. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 21. studenog 2024.g. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda dana 18. prosinca 2024.g. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 17. prosinca 2024. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Kako je tužitelj podneskom od 17. prosinca 2024. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa pobliže označenih u izreci, time, suprotno tvrdnji tuženika, nije djelomično povukao tužbu za preostali dio, jer se radi o dva različita zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani-manifestacijski, a drugi kondemnatorni na isplatu konkretno određenog iznosa, koji tijekom postupka nije mijenjan. Stoga pogrešno tuženik smatra da je tužitelj podneskom od 17. prosinca 2024.g., snizio tužbeni zahtjev, a što bi predstavljalo djelomično povlačenje tužbe. (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 589/2021 od 11. listopada 2022).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 08.11.2005.g. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-3132418, a kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 22.664,02 CHF s redovnom kamatom od 5,50 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena, te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Ističe prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.
2.1. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Navodi, kako se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati.
2.2. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna i odredba čl.3. Ugovora o naknadi za korištenje kredita jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za obradu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Završno ističe prigovor zastare.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), zahtjev za kredit (list 13-14 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 44-48 spisa), kontrolni ispis (list 49 i 53 spisa), otplatni plan (list 50-52 i 54-55 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 21.studenog 2024. (list 60-66 spisa), te je pročitan iskaz tužiteljice sa zapisnika od 18. prosinca 2024.g.
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-3132418 dana 08. studenog 2005 godine radi kupnje motornog vozila, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mirodaru Kovač, Vinkovci, Trg bana J. Šokčevića 1, 08. studenog 2005. pod brojem: OU-2105/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.664,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila.
4.2. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,50% godišnje rasla do 7,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.
4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
4.4. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.
6. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novih vozila.
6.1. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 2., 3., 7. i 9 Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, i u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
10. Analizirajući sporne odredbe čl. 2., 3., 7. i 9 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.664,02 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 2., 3., 7. i 9 Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 2., 3., 7. i 9 Ugovora unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 2., 3., 7. i 9 Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.
11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. i 9. Ugovora o kreditu, budući da su ta odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, pa je stoga sud odlučio kao pod IV. I VI izreke presude.
12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit je odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 22.664,02 CHF sa rokom otplate 60 mjeseci i kamatnom stopom 5,50 %, a početni iznos anuiteta 321,43 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 09.11.2005. godine u visini 4,780514 kuna za 1 CHF iznosi 1.536,60 kuna.
13. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 1.157,02 eura, ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 361,56, ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 795,46 eura. Prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 9. studenog 2005. godine tuženik je naplatio tužitelju naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a sukladno članku 3. Ugovora o kreditu i to u iznosu od 747,91 CHF ili 3.575,39 kuna, odnosno 474,54 eura, dok naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije moguće utvrditi, budući isti nije prijevremeno otplaćen.
13.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 17. prosinca 2024. uskladio sa nalazom vještaka.
13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.157,02 eura, te na temelju ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 474,54 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.
14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja.
15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 26. travnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.
15.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u odnosu na naknade, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
15.3. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu radi obrade kredita utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.
16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.626,54 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda (25.09.2024., i 18.12.2024.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska (od 18.09.2024., 03.10.2024., i 17.12.2024.) svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 650 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.300,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.626,54 eura.
17.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 24.siječnja 2025.godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb,
