REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-751/2023-32.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid odvjetnik u OD Haid & Švaljek Krešić, j.t.d. iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koju zastupaju odvjetnici iz OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Aleksandera Haid, odvjetnika u OD Haid & Švaljek Krešić, j.t.d. iz Zagreba i punomoćnice tuženika Mateje Osmakčić, odvjetnice u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, 24. siječnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103498942, koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu dana 04.04.2007. godine pod posl.br. OV-9821/2007, koji su tužitelj TU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, sklopili dana 30.03.2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju ZU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.276,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od dana 01.01.2008. do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na iznos od:

- 3,86 EUR od dana 2.3.2008. godine do isplate,

- 9,93 EUR od dana 2.4.2008. godine do isplate,

- 38,18 EUR od dana 4.11.2008. godine do isplate,

- 7,52 EUR od dana 2.12.2008. godine do isplate,

- 43,83 EUR od dana 2.1.2009. godine do isplate,

- 46,13 EUR od dana 3.2.2009. godine do isplate,

- 48,45 EUR od dana 5.3.2009. godine do isplate,

- 42,07 EUR od dana 3.4.2009. godine do isplate,

- 42,82 EUR od dana 4.5.2009. godine do isplate,

- 34,92 EUR od dana 2.6.2009. godine do isplate,

- 27,06 EUR od dana 3.7.2009. godine do isplate,

- 29,47 EUR od dana 2.8.2009. godine do isplate,

- 29,65 EUR od dana 2.10.2009. godine do Isplate,

- 29,01 EUR od dana 3.11.2009. godine do isplate,

- 36,77 EUR od dana 2.12.2009. godine do isplate,

- 43,00 EUR od dana 5.1.2010. godine do isplate,

- 51,14 EUR od dana 2.2.2010. godine do isplate,

- 49,17 EUR od dana 2.3.2010. godine do isplate,

- 63,18 EUR od dana 2.4.2010. godine do isplate,

- 60,15 EUR od dana 2.5.2010. godine do isplate,

- 63,47 EUR od dana 2.6.2010. godine do isplate,

- 100,75 EUR od dana 2.7.2010. godine do isplate,

- 92,50 EUR od dana 2.8.2010. godine do isplate,

- 122,84 EUR od dana 2.9.2010. godine do isplate,

- 107,79 EUR od dana 2.10.2010. godine do isplate,

- 93,15 EUR od dana 3.11.2010. godine do isplate,

- 131,26 EUR od dana 2.12.2010. godine do isplate,

- 150,69 EUR od dana 4.1.2011. godine do isplate,

- 136,15 EUR od dana 2.2.2011. godine do isplate,

- 140,63 EUR od dana 2.3.2011. godine do isplate,

- 128,45 EUR od dana 2.4.2011. godine do isplate,

- 129,81 EUR od dana 3.5.2011. godine do isplate,

- 165,51 EUR od dana 2.6.2011. godine do isplate,

- 171,79 EUR od dana 2.7.2011. godine do isplate,

- 222,65 EUR od dana 3.8.2011. godine do isplate,

- 208,90 EUR od dana 2.9.2011. godine do isplate,

- 174,97 EUR od dana 2.10.2011. godine do isplate,

- 169,70 EUR od dana 3.11.2011. godine do isplate,

- 167,38 EUR od dana 2.12.2011. godine do isplate,

- 175,94 EUR od dana 3.1.2012. godine do isplate,

- 185,49 EUR od dana 2.2.2012. godine do isplate,

- 185,61 EUR od dana 3.3.2012. godine do isplate,

- 179,74 EUR od dana 3.4.2012. godine do isplate,

- 181,71 EUR od dana 3.5.2012. godine do isplate,

- 185,39 EUR od dana 2.6.2012. godine do isplate,

- 181,89 EUR od dana 3.7.2012. godine do isplate,

- 183,30 EUR od dana 4.8.2012. godine do isplate,

- 178,79 EUR od dana 4.9.2012. godine do isplate,

- 172,13 EUR od dana 2.10.2012. godine do isplate,

- 179,79 EUR od dana 3.11.2012. godine do isplate,

- 181,98 EUR od dana 4.12.2012. godine do isplate,

- 182,15 EUR od dana 3.1.2013. godine do isplate,

- 171,06 EUR od dana 2.2.2013. godine do isplate,

- 178,20 EUR od dana 2.3.2013. godine do isplate,

- 180,13 EUR od dana 2.4.2013. godine do isplate,

- 176,35 EUR od dana 4.5.2013. godine do isplate,

- 163,83 EUR od dana 2.6.2013. godine do isplate,

- 159,08 EUR od dana 2.7.2013. godine do isplate,

- 164,03 EUR od dana 2.8.2013. godine do isplate,

- 169,07 EUR od dana 2.9.2013. godine do isplate,

- 178,36 EUR od dana 2.10.2013. godine do isplate,

- 173,88 EUR od dana 3.11.2013. godine do isplate,

- 176,31 EUR od dana 2.12.2013. godine do isplate,

- 177,97 EUR od dana 3.1.2014. godine do isplate,

- 165,14 EUR od dana 4.2.2014. godine do isplate,

- 176,85 EUR od dana 2.12.2014. godine do isplate,

- 175,14 EUR od dana 3.1.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 4.2.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 17.3.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 3.4.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 9.5.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 3.6.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 4.7.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 5.8.2015. godine do isplate,

- 177,40 EUR od dana 3.9.2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju ZU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati na ime razlike u iznosu glavnice obračunate na dan konverzije iznos od 6.121,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju ZU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.650,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi Prijeboja u iznosu od 145,90 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom sklopio u Zagrebu dana 30.03.2007. godine Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103498942 (dalje u tekstu: Ugovor), koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu dana 04.04.2007. godine pod posl.br. OV-9821/2007, a kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio mu na raspolaganje, kao korisniku kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 142.579,74 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok se on obvezao vratiti tuženiku navedeni iznos kredita, uz valutnu klauzulu u CHF, u 300 mjesečnih anuiteta. Opreza radi, napominje kako je u čl. 17. Ugovora ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

Nadalje, on i tuženik sklopili su u Zagrebu dana 10.12.2015. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103498942 temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZIDZPK), a kojim Aneksom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR. Ističe kako je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te je tuženik u svojim knjigama zatvaranje kredita proveo s datumom 31.12.2015. godine, a što je vidljivo iz Potvrde tuženika od dana 04.01.2016. godine.

Odredbom čl. 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti 768,42 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF, sve prema otplatnom planu koji mu je tuženik predao prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik je tijekom otplate kredita višekratno jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK.

Smatra da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu koji se odnosi na vezanje isplate uz valutu CHF, budući da su navedene odredbe nepoštene i kao takve protivne odredbi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Također, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kao takve predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu. Naime, o navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, što je kao rezultat imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje njega. Isto tako, tuženik, kao trgovac, prilikom sklapanja Ugovora nije mu, kao potrošaču, pružio dovoljno informacija niti ga je obavijestio o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

Priroda i specifičnost valute CHF bila je poznata ovdje tuženiku u trenutku sklapanja Ugovora, ali ne i njemu kao prosječnom potrošaču. Stoga, već sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF predstavlja ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu njega kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tuženik je za taj rizik znao, a on nije. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je bila na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je bio i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena, jer je i kamata bila vezana uz istu valutu (CHF). Upravo inicijalnim nuđenjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u valuti CHF tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodio potrošače (pa tako i njega) da se odluče upravo na sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Svojim nesavjesnim postupanjem, koje se temeljilo na prethodno opisanoj praksi te cit. nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 7. Ugovora), tuženik ga je opteretio na način da mu je naplaćivao povećani iznos anuiteta zbog porasta tečaja CHF prema HRK, a čime se njegova obveza znatno povećala.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom je utvrđeno da je, između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. godine (unutar kojeg razdoblja je sklopljen i predmetni Ugovor), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je cit. pravomoćnom presudom odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, koja je podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je temeljem toga, u skladu s odredbom čl. 502.cZPP-a, prvostupanjski sud u ovom postupku vezan za utvrđenje iz prethodno navedene presude, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, budući da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetna i nepoštena, to je on platio veći iznos od onoga koji bi plaćao po tečaju CHF na dan korištenja kredita pa je došlo do preplate s osnova aprecijacije tečaja čime ga je tuženik znatno (pre)opteretio, jer su se mjesečni anuiteti značajno povećali.

Prema informativnom izračunu koji je dao izraditi u lipnju 2019. godine, ukupno preplaćeni iznos po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, na dan konverzije kredita (dana 30.09.2015. godine) iznosi ukupno 9.846,80 EUR / 74.190,71 kn, koji iznos je potrebno uvećati za pripadajuće zakonske zatezne kamate obračunate od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

Ovom tužbom potražuje od tuženika povrat ukupno preplaćenog iznosa po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, budući da se u skladu s odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a radi o stjecanju bez osnove. Također, potražuje i zatezne kamate obračunate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Nadalje, ističe kako je tuženik iznos nedospjele glavnice na dan konverzije kredita (dana 30.09.2015. godine) obračunao prema tečaju valute CHF na dan konverzije. Budući da su odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF ništetne, tuženik je navedeni obračun trebao provesti prema početnom tečaju CHF-a. Budući da tuženik nije proveo obračun kako je navedeno, već je koristio povećani tečaj CHF-a, a kako je predmetni kredit u međuvremenu u cijelosti otplaćen, to je on i s navedene osnove preplatio, a tuženik neosnovano stekao, dodatni iznos koji također potražuje ovom tužbom, a koji na temelju raspoložive dokumentacije i podataka ne može obračunati i navesti te se i na tu okolnost predlaže provesti financijsko vještačenje.

Budući da na temelju raspoložive dokumentacije nije mogao sa sigurnošću utvrditi na koji način je tuženik proveo obračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine te kako ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da samostalno provede izračun i utvrdi koliki je točan iznos koji mu tuženik duguje, već je kao laik izradio obračun koji je isključivo informativnog karaktera, posebno se napominje kako je predmetni tužbeni zahtjev u pogledu visine postavljen okvirno.

Naime, odredbom čl. 186.b st. 3. ZPP-a propisano je, cit. "...u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev...tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa...tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.". Predlaže da se u predmetnom parničnom postupku provede dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke na okolnosti izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio zbog nezakonite promjene visine anuiteta vezane uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, za svaki pojedini mjesec od početka otplate kredita pa do datuma konverzije (30.09.2015. godine), iznosa preplate zbog pogrešnog obračuna nedospjele glavnice na dan konverzije, kao i ukupan iznosa dospjelih zateznih kamata do datuma konverzije. Nakon što predloženo financijsko vještačenje bude provedeno, zadržava pravo te se obvezuje, u skladu s odredbom čl. 186.b st. 5. ZPP-a, točno naznačiti vrijednost predmeta spora te po potrebi urediti tužbeni zahtjev u pogledu glavnice i tijeka pripadajućih zakonskih zateznih kamata.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 04.10..2024. (list 486 do 490 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kao što je tužbeni zahtjev naveden i u citiranom podnesku.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 57 do 75 spisa) tuženik između ostalog navodi da prigovara mjesnoj nadležnosti suda. U cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Osporava tužitelju status potrošača.

Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 10.12.2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika , kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

U odgovoru na tužbu tuženik se poziva i na odluke suda EU i to u predmetu C-567/20., C- 81/19., C-243/20. kao i na primjenu Direktive 93/13/EZ.

Sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.

Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev prvenstveno ističe prigovor zastare. Obzirom da je od dana 10.12.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Sklapanjem Aneksa broj 5103498942 od 10.12.2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5103498942 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita.

Stoga stiče da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103498942 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od njega zahtijevati nikakvu isplatu eventualnog iznosa, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, očituje se kako slijedi.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, on je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu, tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što on osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema njemu za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Nadalje ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li on u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

Predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103498942 od 30.3.2007. (list 12 do 16 i 18 spisa), Izvadak i zemljišne knjige broj 1278 k.o. G. Stenjevec (list 19 spisa), Očitovanje volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (list 20 do 23 spisa), Ugovor br. 37/13-2007 o kupoprodaji stana i pripadajućeg vanjskog parkirališnog mjesta od 12.ožujka 2007. (list 24 do 29 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103498942 od 10.12.2015.(list 30 do 34 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5103498942 za razdoblje od 5.4.2007. do 29.9.2015. (list 35 do 48 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 51014162879 za razdoblje od 1.9.2015. do 17.1.2016.(list 49 i 50 spisa), Potvrdu za kredit broj 5103498942/5114162879 od 4.1.2016. (list 51 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5103498942 (dalje CHF kredit) na dan 30.9.2015. s prilogom (list 217 do 224 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ĆU iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.08.2024. (list 465 do 480 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja ZU (list 570 i 571 spisa).

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te je sud donio Rješenje o istome pod poslovnim brojem P-751/2023-9. od 4. ožujka 2024. godine.

5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

7. Tijekom postupka tuženik se je protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je Rješenjem na glavnoj raspravi 12. prosinca 20204. godine dopustio preinaku tužbe u skladu s člankom 190. stav 2. ZPP-a. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja mogao precizirati tužbeni zahtjev.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103498942 od 30.3.2007. godine kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, kredit od 142.579,74 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je rok otplate kredita ugovoren na 300 mjeseci,

- da je namjena kredita-stambeni kredit za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu,

- da je člankom 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta iznosi 768,42 CHF,

- da je člankom 8. Ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode,

- da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103498942 isti sklopljen između kreditora i korisnika kredita 10.12.2015.,

- da je člankom 4. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ugovorene obveze iz Osnovnog Ugovora u CHF, korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.9.2015. godine , a prije provedbe konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK duguje banci temeljem osnovnog ugovora u CHF i to po osnovu: dospjele glavnice kredita iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele ugovorne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele zatezne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, nedospjele glavnice kredita iznos 110.447,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, drugih dospjelih troškova i naknada iznos 0,00 HRK,

- da je člankom 5. Konverzije propisano da temeljem ZID ZPK, a sukladno izračunu konverzije kredita i prihvatu izračuna konverzije od strane korisnika kredita danog sukladno članku 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19e. stavak 5. utvrđuje se , za vrijeme važenja ovog Aneksa, promjena načina ispunjenja obveza iz osnovnog Ugovora u CHF opisanih u članku 4. 1., tako da se obveze iz osnovnog Ugovora u CHF osim zateznih kamata, ostalih troškova i naknada dospjelih i nepodmirenih do potpisivanja Aneksa, podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za EUR važećem na dan podmirenja i iznose kako je navedeno u nižim stavcima ovog članka,

- da je člankom 5.2. konverzije propisano da u skladu s prethodnim stavkom i odredbama ZID ZPK se utvrđuje da obveze korisnika kredita iz osnovnog Ugovora u CHF, po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK na dan 30.9.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznose 71.728,24 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, koja će se podmirivati sukladno Otplatnom planu iz članka 9. ovog Aneksa,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule.

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103498942 od 30. ožujka 2007. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužitelja ZU (list 570 i 571 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. U to vrijeme nije imao nikakav obrt ni trgovačko društvo. Kredit je digao za stambenu namjenu, osobno za sebe i u druge svrhe nije koristio taj stambeni objekt. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Kredit u švicarskim francima je digao iz razloga jer nije imao izbora, naime tuženik je banka koja je pratila investitora koji je izgradio objekt tj. prilikom izgradnje tog objekta, kojega je on kupio i jedino je u toj banci mogao podići kredit. Ni jednu drugu valutu u banci nisu ponudili. U banci ga nisu upozorili na nikakve rizike jer je to nuđen kao dobar proizvod, a ne rizičan proizvod. Pročitao je Ugovor o kreditu prvi puta kod javnog bilježnika i nije imao tada nikakvih nejasnoća. Rate kredita su mu se tijekom otplate povećavale. Sklopio je konverziju iz razloga što mu je Vlada RH prezentirala kao spas od "harača" koji mu je svaki mjesec sjedao na plaću. Potpisivanjem i sklapanjem konverzije nije se odrekao svojih prava ni potraživanja prema tuženiku. Također nikakvih pregovora sa tuženikom prilikom sklapanja konverzije, a u svezi sadržaja iste nije bilo. Prije nije bio komitent banke. Uvjet je bio da otvori tekući i prenese plaću i o tome nije mogao pregovarati sa tuženikom. Ugovor mu je dat u banci i s njim je otišao kod javnog bilježnika ili ga je čekao kod istog, on se sada zbog proteka vremena ne može točno sjetiti.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. Iz toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik ne samo da se protivio učinjenoj preinaci, nego je za preinačeni dio istaknuo prigovor zastare potraživanja. Međutim, ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o kreditu za kupnju nekretnine i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za stan i to osobno za njega i za druge svrhe taj stambeni objekt nije koristio. Također tužitelj nije niti raspolagao s novčanim iznosom iz Ugovora o kreditu, jer je bilo ugovoreno da će tuženik isplatiti iznos odobrenog kredita na račun založnog dužnika.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Z izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Z potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu 2015. godine, vrijedio punih 8 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a i nije imao drugog izbora, jer je tuženik banka koja je pratili investitora prilikom izgradnje objekta kojega je tužitelj kupio, jedino je u toj banci tj. tuženika za kupnju predmetne nekretnine , mogao podići kredit, a također kod tuženika mu ni jednu drugu valutu nisu ponudili.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako banka prati investitora koji je izgradio stambeni objekt u kojem je tužitelj kupio stan, i ako ti banka ne ponudi ni jednu drugu valutu, te ako nemaš mogućnosti ni u jednoj drugo banci dobiti kredit, jer se radi o banci koja je pratila investitora kod izgradnje stambenog objekta.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,20% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti ĆU iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.8.2024. (list 465 do 480 spisa) u kojem je na stranici 11. i 12. u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 84.963,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.276,53 EUR.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije, izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 217-220 spisa,) prikazan je u Tabeli na strani 12 nalaza i mišljenja. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 46.124,62 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.121,79 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 71.728,24 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 547.435,52 HRK.

Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 110.647,56 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 501.310,90 HRK.

Razlika između iznosa 547.435,52 HRK i iznosa 501.310,90 HRK je 46.124,62 HRK. Prema izračunu, konverzija na dan 30.09.2015. godine, utvrđen je više plaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 4.037,37 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 535,85 EUR.

Nadalje je vještak na stranici 13 i 14 svojeg nalaza i mišljenja u Tabeli prikazao obračun zateznih kamata na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije (30.09.2015.)

Ukupno zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije (30.09.2015.) iznose 3.764,85 EUR.

Također je u Tabeli na strani 14.,15. i 16 svojeg nalaza i mišljenja vještak prikazao obračun zateznih kamata na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene tečaja do dana izrade nalaza (12.08.2024.)

Ukupno zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene tečaja do dana izrade nalaza (12.08.2024.) iznose 10.062,18 EUR.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, a tuženik također nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja.

26. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

27.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

28. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

29. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude s time da je valjalo odbiti tuženika sa prigovorom Prijeboja kao neosnovanim.

29.1. U odnosu na točku V. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi Prijeboja. Valja navesti da osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18.prosinca 2023. Osim toga odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su pravne posljedice ništetnosti tako da je u slučaju niptetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga odredbom čanka 323. stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnost Ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti Ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

31.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eura, za sastav podnesaka od 21.2.2024.,

2.4.2024.,26.6.2024., 4.10.2024. i 4.12.2024. za svaki iznos od 200,00 eura, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 29.2.2024., 10.7.2024. i 12.12.2024. za svako iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 450,00 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.650,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

32. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

33. O troškovima delegacije odlučit će se posebnim Rješenjem.

U Krapini, 24. siječnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Haid & Švaljek Krešić, j.t.d. Zagreb, Trnjanska cesta 67

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6