REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2114/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, OIB: 84397956623, Područna služba u Splitu, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, Podružnica Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 24. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH iznos od 9.481,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje po čl.29.st.2.ZOO-a, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

Dana 4.lipnja 2024.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje - Područne služe u Splitu broj 58231 od 28.02.2013.g. osiguraniku ĆE priznato počevši od 17.07.2012.g. pravo na invalidsku mirovinu. Uzrok invalidnosti da je ozljeda na radu. lz prijave o ozljedi na radu da je vidljivo kako je do ozljede došlo u saobraćajnoj nesreći dana14.03.2009.g. u Splitu pri povratku kući s radnog mjesta. Zbog izazivanja prometne nesreće da je proglašen krivim IE, vozač vozila MW 20 Cl reg. Oznake [registarska oznaka] koji je u trenutku prometne nesreće bio osiguran kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Isplatom invalidske mirovine tužitelj da trpi štetu, pa da je tako u razdoblju od 01.01.2021. do 31.12.2023.g. isplatio ukupno 11.851,83 €. Budući je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-236/14 od 16. listopada 2014.g. utvrđen doprinos osiguranika tužitelja ĆE u nastanku štetnog događaja za 20%, tužitelj da je svoje potraživanje umanjio za navedeni postotak, te da isto iznosi 9.481,46 €. Tuženik da je za ranije razdoblje isplate mirovine do 31.12.2020.g. tužitelju podmirio štetu, tužitelj da je uputio tuženiku odštetni zahtjev dana 26.01.2024.g. za daljnje razdoblje od 01.01.2021.g. do 31.12.2023.g., a kojem je tuženik djelomično udovoljio na način da je podmirio štetu nastalu isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.700,22 €. Zahtjevu za naknadom štete nastalu isplatom mirovine tuženik da nije udovoljio pozivajući se na čl. 27 ZOOP-a zbog čega tužitelj isto potražuje u ovom sudskom postupku. Tužitelj kao pravna osoba da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (ex lege) bio obvezan priznati pravo iz mirovinskog osiguranja (pravo na invalidsku mirovinu) zbog posljedice povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi koja je po odredbama o mirovinskom osiguranju okarakterizirana kao ozljeda na radu za koju je odgovoran osiguranik tuženika. Šteta tužitelju da nastaje sukcesivno, isplatama invalidske mirovine. Dakle, šteta koja se ovom tužbom potražuje, za tužitelja da je nastala 01.01.2021..godine, Zakon o mirovinskom osiguranju da je stupio na snagu 01.01.2014.g., dok je ZOOP stupio na snagu 01.01.2006.g. pa da se stoga primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretne štete, i to ZOMO. Dakle, kako se radi o dva zakona koja uređuju istu materiju, po načelu lex posterior derogat legi priori, prednost u primjeni da ima ZOMO. Osim toga da se ima primjenjivati ZOMO, a ne ZOOP, da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-lll-1088/2017 od 28.09.2021.godine. U ovom postupku predmet spora da je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete, pa da se osim odredaba ZOMO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, što znači da oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog dogadaja. Šteta koju trpi tužitelj da je specifičan vid štete, te bez obzira kojem se propisu treba dati prednost, visina štete da mora odgovarati stvarnoj šteti koju mirovinsko osiguranje trpi. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja (treća osoba), naknadu štete ostvaruje izravno (actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod čl. 27 ZOOP-a koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Kako je odredbama Zakona o obveznim odnosima propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, da je potpuno nejasno kako se može odredba čl. 27 ZOOP-a protumačiti na način suprotno odredbi st. 1 istog članka, odredbi čl. 22. ZOOP-a i odredbi ZOMO-a kojima je propisana obveza osiguravajućeg društva na naknadu stvarne štete trećima. Takav slučaj da nije s odredbama o naknadi štete na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima po regresnom zahtjevu iz ZOMO-a jer su iste smislene, jasne i precizne, ne protive se logičnom zaključivanju, te da se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja). Radi navedenog tužitelj predlaže da sud obveže tuženika da mu isplati iznos od 9.481,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se ovdje potražuju isplaćeni iznosi invalidskih mirovina za razdoblje od 01.01.2021. do 31.12.2023.godine u punom iznosu, a povodom prometne nezgode od 14.03.2009.godine koja je prijavljena i priznata kao ozljeda na radu. Naime, kako iz tužbenih navoda, te priloženih rješenja HZMO-a proizlazi da je tužiteljevom invalidska mirovina priznata baš uslijed ozljede na radu, to u konkretnom slučaju da ne postoji razlika koju bi tužitelj sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a jedino imao pravo potraživati od tuženika osnovom Police osiguranja od automobilske odgovornosti. Osnovanost tužbenog zahtjeva na način kako ga tužitelj postavlja (isplata cjelokupnih mirovina), da ovisi o tome je li se na ovo potraživanje tužitelja, kao zavoda koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), na kojeg se tužitelj poziva, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji regulira obveze društava za osiguranje preuzete na temelju ugovora (Polica) o osiguranju. Vrhovni sud RH da je nizom svojih odluka, uključivo i najnovijih donesenih po tzv. izvanrednim revizijama, iskazao (ponovio) shvaćanje kako se na ovakva potraživanja primjenjuju odredbe ZOOP-a. Dakle, tuženik Croatia osiguranje d.d. u ovom postupku da postoji i da se baš od njega potražuje utužena naknada štete upravo na osnovi činjenice da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom policom osiguranja. Stoga da se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalnopravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju. Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti da su propisane odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – ZOOP), pa da je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Time, protivno tužbenim navodima, u situaciji kada tužitelj naknadu štete potražuje baš od tuženika kao društva za osiguranje baš po osnovi sklopljene Police osiguranja od automobilske odgovornosti da ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO). Opseg obveza društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti da su propisane odredbom članka 27. ZOOP-a. Dakle, da je razvidno da bi tužitelja na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje „u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Kako iz tužbenih navoda, te priloženog rješenja HZMO-a proizlazi da je tužiteljevom osiguraniku određena mirovina zbog opće radne nesposobnosti baš uslijed ozljede na radu, to u konkretnom slučaju da ne postoji razlika koju bi tužitelj sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a jedino imao pravo potraživati od tuženika osnovom Police osiguranja od automobilske odgovornosti, odnosno utuženo potraživanje nije predmetom osigurateljnog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, pa da je tužbeni zahtjev neosnovan. Sve ovo dakako da ne dira u pravo tužitelja da ovakvu naknadu potražuje od nekog drugog, ali od društava za osiguranje na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti utuženo potraživanje da je neosnovano, jer se nalazi van osigurateljnog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Iako se samom činjenicom da se radi o ozljedi na radu – tužbeni zahtjev neosnovan, podredno se ističe da je teret dokaza visine na tužitelju.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom rješenja HZMO-a, Područna služba u Splitu Klasa: UP/I-141-02/13-01/03480117195, Ur. broj: 341-18-05/3-12- 035774 od 28. veljače 2013. godine; medicinske dokumentacije za osiguranika tužitelja ĆE sa nalazom i mišljenjem vještaka tužitelja; dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Splitu tužitelju broj K-DO-974/09 od 10. lipnja 2013. godine; prijave o ozljedi na radu podnesene 25. ožujka 2009. godine; zapisnika o očevidu PU Splitsko-dalmatinske broj: 511-12-36-KU-23/09 od 14. ožujka 2009. godine; podataka o isplatama mirovinskih primanja ĆE za utuženi period; specifikacije tužitelja od 31. siječnja 2024. godine; dopisa tužitelja tuženiku od 26. siječnja 2024. godine; dopisa tuženika tužitelju od 5. ožujka 2024. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.481,46 eura sa kamatama na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku ĆE povrijeđenom u prometnoj nezgodi od 14.ožujka 2009.goidne za koju je odgovoran IE, vozač vozila BMW reg oznake i broja [registarska oznaka] koje je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Tužitelj navodi da je isplatom invalidske mirovine pretrpio štetu pa da je u razdoblju od 1.siječnja 2021.goidne do 31.prosinca 2023.godine isplatio iznos od ukupno 11.851,83 eura. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžnž-236/14 od 16.listopada 2014.godine da je utvrđen doprinos osiguranika tužitelja ĆE u nastanku štetnog događaja od 20%, pa da je tužitelj svoje potraživanje spram tuženika umanjio za 20% i u biti da trpi štetu u visini zatraženog iznosa od 9.481,46 eura, koji iznos da sada potražuje od tuženika. Ništa od ovog nije sporno među strankama, visina isplaćene mirovine i odluka Županijskog suda u Splitu, nije sporno da je u vrijeme nesreće IE bio ugovaratelj osiguranja kod tuženika za vozilo marke BMW po navedenoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Dakle, osiguranik tužitelja odgovoran je za nastanak štetnog događaja od 20%, a IE za 80%. Sve su to i ranija utvrđenja i to nije sporno, to prihvaća i ovaj sud, te navedeno proizlazi iz priložene dokumentacije. Međutim, u ovom slučaju, po zahtjevu tužitelja sporna je primjena propisa.

Pravomoćnim rješenjem tužitelja, Područna služba u Splitu Klasa: UP/I-141- 02/13-01/03480117195, Urbroj: 341-18-05/3-12-035774 od 28.veljače 2013.godine priznaje se osiguraniku tužitelja ĆE, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, počevši od 17.srpnja 2012.goidne pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.916,72 kn mjesečno, u koju je uračunat i dodatak na mirovinu.

Tužitelj u ovom postupku navodi i opsežno obrazlaže svoj pravni stav navodeći da da je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), koji je na snazi od 1.siječnja 2014.godine, dok tuženik elaborira svoj stav da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno čl.27., koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja.

Što se tiče primjene prava, vezano za pravnu osnovu, ovaj sud drži da je potrebno primijeniti kao mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva. Sud je stava da je ZOOP lex specialis odnosno specijalan zakon u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om, obveza tuženika i ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti, na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, upravo ZOOP. Kako se radi o prometnoj nesreći i šteti koja je nastala iz prometne nesreće osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, jedan povoljnije za tužitelja, drugi povoljnije za tuženika, a šteta je nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, kada su oba zakona bila na snazi, to sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nesreći, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće primjenjuje se ZOOP, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ovaj Zakon o mirovinskom osiguranju bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika, upravo radi toga je u odnosu na zahtjev spram tuženika za primijeniti kao specijalan zakon ZOOP. Dakle, nema mjesta primjeni načela lex posterior derogat legi priori, odnosno načelo da kasniji zakon derogira onaj raniji, ZOOP je lex specialis u odnosu na Zakona o mirovinskom osiguranju, oba zakona su bila na snazi u vrijeme nastanka ove štete, ali se upravo na tuženika kao osiguravatelja od automobilske odgovornosti, u ovom postupku primjenjuje ZOOP.

Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom čl. 27. ZOOP-a, ta odredba propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, sukladno čl. 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika, u konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, za 80%, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani čl. 27. ZOOP-a. Prema odredbi ovog čl. st. 3. obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao.

Radi svega navedenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. Odluka o trošku je izostala budući isti nije zatražen.

U Splitu, 24. siječnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku