REPUBLIKA HRVATSKA

P-2462/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vinko Bešlić odvj. u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po pun. Marko Kallay odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 12. prosinca 2024. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Josip Giljanović odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Katarina Milatić odvj. vjež. u Splitu, dana 24. siječnja 2025. godine,

r i j e š i o j e :

I Utvrđuje se da ne postoji potraživanja tuženika prema tužiteljici na ime manje plaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate kredita na ime ugovorene promjenjive kamatne stope i tzv. valutne klauzule, a temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. godine.

II Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

„Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 2662577 od 11. veljače 2005. g., kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,85% godišnje promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50- 2662577 od 11. veljače 2005. g., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati ukupan novčani iznos od 1.225,66 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 2,90 eura od 1. siječnja 2009. g. do isplate

- 5,37 eura od 1. veljače 2009. g. do isplate

- 6,49 eura od 1. ožujka 2009. g. do isplate

- 3,46 eura od 1. travnja 2009. g. do isplate

- 4,06 eura od 1. svibnja 2009. g. do isplate

- 0,03 eura od 1. prosinca 2009. g. do isplate

- 2,85 eura od 1. siječnja 2010. g. do isplate

- 6,87 eura od 1. veljače 2010. g. do isplate

- 5,95 eura od 1. ožujka 2010. g. do isplate

- 11,40 eura od 1. travnja 2010. g. do isplate

- 10,36 eura od 1. svibnja 2010. g. do isplate

- 12,38 eura od 1. lipnja 2010. g. do isplate

- 29,82 eura od 1. srpnja 2010. g. do isplate

- 26,23 eura od 1. kolovoza 2010. g. do isplate

- 37,20 eura od 1. rujna 2010. g. do isplate

- 33,41 eura od 1. listopada 2010. g. do isplate

- 27,31 eura od 1. studenog 2010. g. do isplate

- 40,17 eura od 1. prosinca 2010. g. do isplate

- 56,53 eura od 1. siječnja 2011. g. do isplate

- 44,95 eura od 1. veljače 2011. g. do isplate

- 49,01 eura od 1. ožujka 2011. g. do isplate

- 43,84 eura od 1. travnja 2011. g. do isplate

- 44,77 eura od 1. svibnja 2011. g. do isplate

- 66,70 eura od 1. lipnja 2011. g. do isplate

- 68,84 eura od 1. srpnja 2011. g. do isplate

- 87,17 eura od 1. kolovoza 2011 g. do isplate

- 77,75 eura od 1. rujna 2011. g. do isplate

- 67,45 eura od 1. listopada 2011. g. do isplate

- 66,34 eura od 1. studenog 2011. g. do isplate

- 65,55 eura od 1. prosinca 2011. g. do isplate

- 70,46 eura od 1. siječnja 2012. g. do isplate

- 74,75 eura od 1. veljače 2012. g. do isplate

- 75,29 eura od 1.ožujka 2012. g. do isplate

i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče za razdoblje do 31. srpnja 2015. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do 31. prosinca 2022. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koja teče za razdoblje od 01.siječnja. 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., te po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče za razdoblje od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate.

U odnosu na više zatraženi iznos od ukupno 301,26 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope tijekom otplate kredita, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 24. lipnja 2021. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su dana 11. veljače 2005. g., Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita, sklopili su ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.377,45 CHF, ugovorena je redovna godišnja kamata po stopi od 5,85% promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, a radi kupnje novog motornog vozila.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene, a da prije i u vrijeme zaključenja četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je u istoj presudi svim tuženima zabranjeno takvo ili slično postupanje u buduće.

Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., preinačena je predmetna prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da bi četvrtotužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je istom odlukom odbijena žalba četvrtotužene u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., odbijena je revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu dok su revizije tuženika 1.-7. odbijene kao neosnovane u dijelu koji se odnosi na promjenljive ugovorne kamate.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. g., djelomično je usvojena ustavna tužba tužitelja te je ukinuta navedena odluka VSRH i predmet vraćen na ponovno suđenje VSRH-u, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja glede ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak, CHF, kao valuta uz koju je vezana glavnica, dok su ustavne tužbe tuženika odbijene.

Odlukom VSRH broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. g., revizija tužitelja je prihvaćena, ukinuta presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. i u tom dijelu predmet je vraćen VTS-u na ponovno suđenje.

Konačno, odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. odbijene su žalbe tuženike i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g. u dijelu izreke kojim se utvrđuje da su tuženici u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu te je svim tuženicima naloženo da prekinu s takvim postupanjem.

U odnosu na zastaru potraživanja individualnih restitucijskih zahtjeva u odluci VSRH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g., zauzeto je pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Nadalje, Zakonom o zaštiti potrošača u čl. 118. g., propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Bitni sastojci iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. g. su da je ugovor potrošački, valuta CHF – švicarski franak, početna kamatna stopa 5,85% godišnje, promjenljiva, te da su određeni instrumenti osiguranja vraćanja, kako je određeno u kreditu.

Kao rok otplate ugovoreno je 84 mjeseca s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ali ne kasnije od 30. lipnja 2005. g. Otplata je dakle ugovorena u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 83,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Iz iznesenog proizlazi da je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenljiva kamatna stopa koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,85% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika – dakle jednostranom odlukom tuženika, bez poznate metode i određenih parametara, koji način obračuna je niti određen niti poznat korisnici kredita koja nije ekonomske struke.

Takav neodređen način promjene kamatne stope – jednostranom odlukom tuženika korisnici kredita nije objašnjen, a kako jednostran, bez parametara, niti je mogao kao takav biti objašnjen, a niti je istoj objašnjen značaj i rizik CHF valutne klauzule.

Tijekom razdoblja otplate kredita nesporno je došlo do povećanja iznosa anuiteta, na ime povećanog tečaja i kamatne stope.

Predmetni je kredit korisnica kredita ishodila u privatne svrhe, kao potrošač, a isti ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu a koje su time ništetne.

Prilikom pregovora i sklapanja ugovora o kreditu tuženik, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako i korisnice kredita, nije istu kao potrošača obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke o uzimanju kredita vezano za valutu CHF, utemeljenoj na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i općeg propisa, Zakona o obveznim odnosima.

Rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo je veći u odnosu na takav isti rizik vezan uz EUR, u vrijeme pregovaranja i sklapanja predmetnog kredita, tuženik nije korisnicu upoznao s učestalošću promjena tečajeva što ih čini teško predvidivim u toku razdoblja otplate kredita, a još manje ju je upoznao s analizom MMF-a iz 1997. g. i drugih svjetskih stručnjaka o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone u odnosu na CHF.

HNB je potvrdio dana 7. lipnja 2013. g., da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune prema EUR, ali ne i prema drugim valutama.

Ugovorne odredbe kojim se glavnica veže uz CHF su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače, pa tako i ovdje tuženik korisnicu kredita, o četiri činjenice:

- općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

- činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli EUR,

- da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan,

- povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenljive kamatne stope.

Došlo je do izvanredne aprecijacije CHF u odnosu na EUR, a odgovornost tuženika nije zato jer je do toga došlo, nego jer je u vrijeme pregovaranja i sklapanja ugovora prešutio činjenice koje je znao ili trebao znati.

Svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja, pogotovo u sustavu fluktuirajućih tečajeva, no s obzirom da je konkretno potrošačima, pa tako i korisnici kredita, rizik tečajnih razlika konkretno za CHF koji je bio izvjestan bio prešućen i/ili umanjivan korisnica kredita predmetni je ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate kredita ostati isti ili da će neznatno oscilirati.

Tuženik kao financijska ustanova – banka znao je odnosno morao je znati s obzirom na to da je dio svjetskog financijskog tržišta, kakav će u ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja CHF s obzirom na naznake koje su postojale na globalnom svjetskom planu kao i na gospodarstvu RH koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tekućem razdoblju a takve informacije je uskratio potrošačima, pa tako i korisnici kredita, te je takvo postupanje utjecalo na ocjenu o jasnoći i razumljivosti predmetnih ugovornih odredbi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a korisnica kredita, kao nestručna osoba nije imala objektivnih mogućnosti da ima saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i time ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF nije bila jasno sastavljena i razumljiva, jer pri sklapanju ugovora o kreditu korisnici nisu bila transparentno izložena konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Kako navedeno tuženik nije učinio odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu ne može se smatrati jasnom i razumljivom te je sklapanjem ugovora o kreditu stvorena znatna neravnoteža između ugovornih stranaka.

Ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač koji nema stručna znanja kao potencijalno korisnik kredita može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim obvezama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizići.

Glede nepoštenosti te time ništetnosti ugovorne odredbe glede ugovorene kamatne stope, koja je početno bila ugovorena na 5,85% godišnje ističe se kako je predmetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi formirana unaprijed od tuženika, a korisnica kredita, nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača posebno se prema navedenom posebnom zakonu nepoštenim ugovornim odredbama smatraju:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

S time u svezi, općim propisom, Zakonom o obveznim odnosima, u čl. 272. u svezi s čl. 270. ZOO, određeno je da je ugovor odnosno pojedina odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle jasno je zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu ili pak obvezu druge strane, a kao posljedica propusta poštivanja te odredbe jest ništetnost takve odredbe.

Nedopušteno je jednostrano povećanje kamatne stope, mimo ugovorenih kriterija bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu morala, čime si trgovac prikuplja nepripadnu dobit, a sa druge stranke korisniku kredita čini štetu umanjenjem njegove imovine.

Ništetna je – nepoštena, ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Pri tome, konkretno korisnica kredita, kao neinformirana i nestručna osoba nije u trenutku sklapanja ugovora mogla znati da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati od strane tuženika zloupotrebljavajući položaj neusporedivo jače strane.

Time kako je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna to bi korisnica kredita bila dužna kredit otplaćivati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Iz iznesenog proizlazi da su u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF te promjenljivoj kamatnoj stopi.

Teret dokaza da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku odnosno smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo osim ako trgovac drugačije dokaže.

Objavljivanjem niže kamatne stope za CHF kredite banke su pa tako konkretno tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom, pa tako i korisnicu kredita.

Za predmet spora odlučno jest i da je tuženik ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi te svojim pravima iz instrumenata osiguranja kredita zaštitio svoj položaj tako da nije preuzeo nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu i time je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, s obzirom na ugovorenu zaštitnu valutnu klauzulu CHF i jednostrano mijenjanje kamatne stope tužiteljica ima pravo na povrat razlike pojedinih anuiteta.

Na temelju svega iznesenog, tužiteljica je predložila se da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50- 2662577 od 11. veljače 2005. g. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 2662577 od 11. veljače 2005. g. kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,85% godišnje promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati ukupan novčani iznos od 11.219,90 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 23,08 kuna od 1. studenog 2008. g. do isplate

- 48,95 kuna od 1. siječnja 2009. g. do isplate

- 67,59 kuna od 1. veljače 2009. g. do isplate

- 76,01 kuna od 1. ožujka 2009. g. do isplate

- 81,44 kuna od 1. travnja 2009. g. do isplate

- 85,94 kuna od 1. svibnja 2009. g. do isplate

- 49,90 kuna od 1. lipnja 2009. g. do isplate

- 23,38 kuna od 1. srpnja 2009. g. do isplate

- 30,44 kuna od 1. kolovoza 2009. g. do isplate

- 44,42 kuna od 1. rujna 2009. g. do isplate

- 43,20 kuna od 1. listopada 2009. g. do isplate

- 29,06 kuna od 1. studenog 2009. g. do isplate

- 55,59 kuna od 1. prosinca 2009. g. do isplate

- 76,86 kuna od 1. siječnja 2010. g. do isplate

- 107,11 kuna od 1. veljače 2010. g. do isplate

- 100,18 kuna od 1. ožujka 2010. g. do isplate

- 141,23 kuna od 1. travnja 2010. g. do isplate

- 133,45 kuna od 1. svibnja 2010. g. do isplate

- 148,62 kuna od 1. lipnja 2010. g. do isplate

- 280,03 kuna od 1. srpnja 2010. g. do isplate

- 252,98 kuna od 1. kolovoza 2010. g. do isplate

- 335,62 kuna od 1. rujna 2010. g. do isplate

- 307,06 kuna od 1. listopada 2010. g. do isplate

- 261,14 kuna od 1. studenog 2010. g. do isplate

- 358,04 kuna od 1. prosinca 2010. g. do isplate

- 481,31 kuna od 1. siječnja 2011. g. do isplate

- 394,02 kuna od 1. veljače 2011. g. do isplate

- 424,64 kuna od 1. ožujka 2011. g. do isplate

- 385,70 kuna od 1. travnja 2011. g. do isplate

- 392,70 kuna od 1. svibnja 2011. g. do isplate

- 557,95 kuna od 1. lipnja 2011. g. do isplate

- 574,05 kuna od 1. srpnja 2011. g. do isplate

- 712,12 kuna od 1. kolovoza 2011. g. do isplate

- 641,19 kuna od 1. rujna 2011. g. do isplate

- 563,56 kuna od 1. listopada 2011. g. do isplate

- 555,23 kuna od 1. studenog 2011. g. do isplate

- 549,24 kuna od 1. prosinca 2011. g. do isplate

- 586,28 kuna od 1. siječnja 2012. g. do isplate

- 618,56 kuna od 1. veljače 2012. g. do isplate

- 621,95 kuna od 1. ožujka 2012. g. do isplate

i to po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U odgovoru na tužbu od 14. ožujka 2022. god., tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OU-131/2005, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ĐG, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bilastavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev, te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Na pripremnom ročištu dana 27. rujna 2024. god., tuženik navodi da ostaje kod prijedloga za saslušanjem tužiteljice i prigovora mjesne nadležnosti, a odustaje od prijedloga za saslušanjem zaposlenika tuženika ĐG i javnog bilježnika Nevenke Kekez. Predlaže da se po službenoj dužnosti pribave podatci od Ministarstva financija, Porezne uprave o tome jeli tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa. U slučaju određivanja financijskog vještačenja predlaže da vještak utvrdi i tzv. negativnu razliku tj. razliku za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog i izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini negativnih tečajnih razlika koje će tuženik specificirati po provedenom vještačenju.

Na istom raspravnom ročištu je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 11. veljače 2005. godine, utvrđeno je da je namjena predmetnog kredita kupnja novog vozila (točka 6 ugovora).

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor u vještvu od 14. listopada 2024. god., navodi da mu je za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 27.09.2024. godine, određeno je provesti dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke sa zadatkom da isti u sačinjenom vještvu posebno iskaže preplaćene iznose po osnovu ugovorene promjenjive kamatne stope i posebno ugovorene valutne klauzule, s tim što će preplaćene iznose po osnovu ugovorene valutne klauzule posebno iskazati, uzimajući u obzir tzv. negativne razlike u tečaju CHF, te posebno ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike u tečaju CHF.

Prema navedenom zadatku Suda, treba izraditi vještvo u dvije varijante, u jednoj ne uzeti u obzir negativne razlike, a u drugoj uzeti u obzir negativne razlike.

U prvom otplatnom planu iskazano je dospijeće prvog anuiteta 31.03.2005. godine. Iz navedenog cjelokupnog otplatnog plana i knjigovodstvene kartice kredita razvidno je da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 29.02.2012. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.03.2005. do 29.02.2012. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

1. Tužba tužiteljice od 24.06.2021. godine (list 1. -8. spisa).

2. Ugovor o kreditu broj: 418-50-2662577 od 11.02.2005. godine (list 23. -27. spisa).

3. Prvi otplatni plan od 18.02.2005. godine (list 9. -11. spisa).

4. Cjelokupni otplatni plan od 10.06.2021. godine (list 12.-16. spisa).

5. Prijepis knjigovodstvene kartice za sud od 10.06.2021. godine (list 17. -22. spisa).

Ad.1. Prva varijanta-razlike anuiteta, ugovornih kamta i tečaja u koje nisu uključene tzv. negativne razlike.

Vještak je potom sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja u koju nisu uključene negativne razlike u kunama i eurima za razdoblje od 31.03.2005. do 29.02.2012. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. i 11.b, iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to zorno iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 11.c i 11.d, navedene tablice iskazao je razlike kamata u kunama i eurima po fiksnom teĉaju konverzije.

- U stupcu 11.e i 11.f, spomenute tablice, iskazao je razlike tečaja u kunama i eurima.

Ad.2. Druga varijanta-razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja u koje su uključene tzv. negativne razlike

Vještak je potom sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja u koji su uključene negativne razlike iskazane u kunama i eurima za razdoblje od 31.03.2005. do 29.02.2012. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima tablice br. 2 ovog vještva pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u tablici br. 2 ovog vještva, koje razlike je tužiteljica platila više tuženici.

- U stupcu 11.a. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi kamata i navedenih tečajnih razlika, koje razlike je tužiteljica platila manje tuženici.

- U stupcu 11.b. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je iz stupaca 11. i 11.a. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 11.c. i 11.d. spomenute tablice, iskazao je navedene razlike kamata u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije.

- U stupcu 11.e. i 11.f. navedene tablice, iskazao je predmetne razlike preplate tečaja u kunama i eurima.

Zaključno, vještak navodi da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike anuiteta, odnosno ugovornih kamata i tečaja za razdoblje od 31.03.2005. do 29.02.2012. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti i to sve u dvije varijante, u koje nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike i u koje jesu uzete tzv. negativne razlike:

1. U nalazu, točka Ad.1., tablica br. 1, prva varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike anuiteta iskazanih u kunama u iznosu od 11.504,55 kuna (stupac 11. i 11.b., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 1.526,92 €.

1.1. Razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama u iznosu od 2.269,85 kune (stupac 11.c., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 301,26 € (stupac 11.d., red ukupno).

1.2. Razlike tečaja iskazanih u kunama u iznosu od 9.234,70 kuna (stupac 11.e., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 1.225,66 € (stupac 11.f., red ukupno).

2. U nalazu, točka Ad.2., tablica br. 2, druga varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike anuiteta iskazanih u kunama u iznosu od 7.287,28 kuna (stupac 11.b., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 967,19 €.

2.1. Razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama u iznosu od 823,18 kune (stupac 11.c., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 109,26 € (stupac 11.d., red ukupno).

2.2. Razlike tečaja iskazanih u kunama u iznosu od 6.464,10 kuna (stupac 11.e., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 857,93 € (stupac 11.f., red ukupno).

Tužiteljica u podnesku od 18. listopada 2024. god., navodi da je zaprimila vještvo od 14.10.2024. stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, Milenka Galiota, dipl. oec. i ovlaštenog revizora, te da sukladno istome uređuje toč. 3. tužbenog zahtjeva, na način da ista sada glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati ukupan novčani iznos od 1.526,92 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 4,01 eura od 1. studenog 2008. g. do isplate

- 7,44 eura od 1. siječnja 2009. g. do isplate

- 9,91 eura od 1. veljače 2009. g. do isplate

- 11,03 eura od 1. ožujka 2009. g. do isplate

- 11,75 eura od 1. travnja 2009. g. do isplate

- 12,35 eura od 1. svibnja 2009. g. do isplate

- 7,57 eura od 1. lipnja 2009. g. do isplate

- 4,05 eura od 1. srpnja 2009. g. do isplate

- 4,98 eura od 1. kolovoza 2009. g. do isplate

- 6,84 eura od 1. rujna 2009. g. do isplate

- 6,68 eura od 1. listopada 2009. g. do isplate

- 4,80 eura od 1. studenog 2009. g. do isplate

- 8,32 eura od 1. prosinca 2009. g. do isplate

- 11,14 eura od 1. siječnja 2010. g. do isplate

- 15,16 eura od 1. veljače 2010. g. do isplate

- 14,24 eura od 1. ožujka 2010. g. do isplate

- 19,69 eura od 1. travnja 2010. g. do isplate

- 18,65 eura od 1. svibnja 2010. g. do isplate

- 20,67 eura od 1. lipnja 2010. g. do isplate

- 38,11 eura od 1. srpnja 2010. g. do isplate

- 34,52 eura od 1. kolovoza 2010. g. do isplate

- 45,49 eura od 1. rujna 2010. g. do isplate

- 41,70 eura od 1. listopada 2010. g. do isplate

- 35,60 eura od 1. studenog 2010. g. do isplate

- 48,46 eura od 1. prosinca 2010. g. do isplate

- 64,82 eura od 1. siječnja 2011. g. do isplate

- 53,24 eura od 1. veljače 2011. g. do isplate

- 57,30 eura od 1. ožujka 2011. g. do isplate

- 52,13 eura od 1. travnja 2011. g. do isplate

- 53,06 eura od 1. svibnja 2011. g. do isplate

- 74,99 eura od 1. lipnja 2011. g. do isplate

- 77,13 eura od 1. srpnja 2011. g. do isplate

- 95,46 eura od 1. kolovoza 2011. g. do isplate

- 86,04 eura od 1. rujna 2011. g. do isplate

- 75,74 eura od 1. listopada 2011. g. do isplate

- 74,63 eura od 1. studenog 2011. g. do isplate

- 73,84 eura od 1. prosinca 2011. g. do isplate

- 78,75 eura od 1. siječnja 2012. g. do isplate

- 83,04 eura od 1. veljače 2012. g. do isplate

- 83,49 eura od 1. ožujka 2012. g. do isplate“

Nadalje navodi da ostaje pri svim ranije iznesenim navodima i prijedlozima, te se protivi navodima i prijedlozima tuženika u dijelu u kojemu su isti u suprotnosti s navodima i prijedlozima tužiteljice. Tužiteljica iznosi prigovor u odnosu na navodno potraživanje tuženika za koje je isti iznio da će visinu tog potraživanja specificirati nakon provođenja vještačenja.

U podnesku od 30. listopada 2024. god., tuženik ističe kako nije suglasan s gore navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao.

Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita.

Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenka Kekez koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U odnosu na negativne razlike, tuženik predlaže dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak odvojeno prikaže pojedinačne iznose negativnih razlika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu, i to u službenoj valuti RH, kako bi tuženik mogao specificirati prigovor radi prijeboja iznesen na pripremnom ročištu.

Tuženik ističe kako je člankom 191. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Člankom 190. ZPP-a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika.

Slijedom navedenog, s obzirom kako je tužiteljica u ovom slučaju preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva.

Tuženik ustraje kod prigovora zastare iznesenog u odgovoru na tužbu, dok posebno ističe da je u ovom postupku tužba podnesena dana 24.06.2021. godine, dok je presuda Visokog trgovačkog suda u odnosu na promjenjivu kamatu postala pravomoćna dana 13.06.2014. godine. Slijedom navedenog, jasno je da navodno potraživanje tužiteljice s osnove kamatne stope u svakom slučaju zastarjelo. Slijedom navedenog, tuženik predlaže ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, a kao što je već navedeno u odgovoru na tužbu, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Budući da u konkretnom slučaju zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke su sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to u članku 12. Ugovora o kreditu broj 418-50- 2662577, i to na način da su ugovorile da će mjesno nadležan sud biti sud mjesta sjedišta tuženika.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti koji je sklopljen u konkretnom slučaju nije protivan niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, uključujući i Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (nadalje u tekstu: ZZP), štoviše radi se o sudu koji bi ionako bi općemjesno nadležan za tuženika prema odredbama ZPP-a.

U odnosu na postupak zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine te posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njezinog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da ona zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem ona ništa ne mora dokazati te da njezin tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude. Međutim, za takav stav nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku.

Naime, sudovi su u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, ni u kojem slučaju ne može se bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok je na tužiteljici teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njezin ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima.

Štoviše, upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017, na koju se i sama tužiteljica poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku.

S time u vezi, ističe se da je člankom 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužiteljica u ovom postupku najprije mora dokazati da joj sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužiteljica bi opet morala dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno, naravno, pod pretpostavkom da tužiteljica u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP-a, a što do sada nije učinila.

Dodatno, tužiteljica se u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) (dalje: ZZP/2014), koja glasi: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“

Međutim, ugovor o kreditu koji je predmet ovosudnog postupka sklopljen je dana 11.02.2005. godine, za vrijeme vremenskog važenja Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje u tekstu: ZZP/2003), koji u svom tekstu uopće ne sadrži odredbu koja bi bila sadržajem identična (pa čak niti srodna) odredbi čl. 118. ZZP/2014, odnosno ZZP/2003 uopće ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača. Ovaj institut je uveden tek kasnijim izmjenama i dopunama ZZP/2007, odnosno dodan je u ZZP/2007 tek čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/09) (dalje u tekstu: ZIDZZP/2009) koji je stupio na snagu dana 16.07.2009. godine, četiri godine nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Konkretno, čl. 118. ZZP/2014 na koji se tužiteljica poziva stupio je na snagu osmog dana od objave ZZP/2014 u Narodnim novinama, i to dana 08.04.2014. godine, dakle devet godina nakon dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. ZZP/2014 u članku 149. sadrži odredbu o vremenskom važenju pojedinih zakonskih odredbi kao iznimku od općeg pravila, međutim za sve navedene odredbe je propisano kasnije stupanje na snagu (dakle, nakon 08.04.2014. godine) a za niti jednu zakonsku odredbu nije propisana mogućnost retroaktivnog važenja.

Slijedom navedenog, nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. ZZP/2014 iz gore navedenog razloga (vremensko važenje zakona), kao niti iz razloga što se konkretni postupak uopće nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove (primjena zakona rationae materiae).

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik ističe da je člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,85 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika) te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu obračuna kamata koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima u visini koja je bila definirana s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način obračunavanja kamata, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način obračunavanja kamate bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem.

Takvo ugovaranje kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti je zabranjivala da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenja prema parametrima kao u konkretnom slučaju, i to sve do dana 01.01.2014. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013). Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke. Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržana u članku 2., tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ista odredba je dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez prilikom solemnizacije istog. Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

Međutim, ako bi sud bilo iz kojeg razloga bio mišljenja da je potrebno utvrđivati jesu li promjene kamatne stope vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da on promjene kamatne stope nije vršio proizvoljno, već je koristio svoje ugovorno i zakonsko ovlaštenje da temeljem vlastite odluke mijenja kamatnu stopu isključivo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i načelom zabrane zlouporabe prava, i to kada i ako je imao za to opravdani poslovni razlog.

Promjene kamatne stope vršene su temeljem točke VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom, gdje je propisano (i, dakle, među strankama ugovoreno) da tuženik visinu kamatnih stopa određuje u ovisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Dakle, prilikom određivanja, odnosno promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir sve relevantne tržišne faktore, kao što je cijena novca, odnosno kretanje kamatnih stopa po kojima se tuženik zaduživao na financijskom tržištu, promjene premije rizika za hrvatsko financijsko tržište te kretanje raznih drugih regulativnih troškova. Točnije, prema Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa koji jesu i bili su i ranije objavljeni na internetskoj stranici tuženika, prilikom formiranja kamatnih stopa kod kredita u CHF, tuženik je vodio računa o referentnoj tržišnoj kamatnoj stopi LIBOR, premiji kreditnog rizika Republike Hrvatske (tzv. CDS) i cijeni regulacije, koja predstavlja dodatni trošak tuženika koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa i neovisan je o poslovnoj politici tuženika (npr. obvezna pričuva). To stoga što je tuženik bio i jest ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta, a također treba voditi računa i o okolnosti da na ukupnu cijenu novca koji je dostupan na tržištu ovisi i tzv. CDS, odnosno premija rizika od neuspješnog plasmana novca, koji je u razdoblju od 2008. godine i nadalje znatno porastao. Međutim, u određenim referentnim razdobljima ukupna cijena novca na tržištu rasla je brže i više od dinamike kojom je tuženik mijenjao tužiteljičinu kamatnu stopu, a što je negativno utjecalo na financijske aspekte kreditiranja tužiteljice od strane tuženika i umanjilo anticipiranu dobit iz predmetnog kreditnog posla.

Kriteriji prema kojima je tuženik vršio promjene kamatne stope detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, koji su dostupni na internetskim stranicama tuženika. Povezano s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik želi sudu skrenuti pozornost na vrlo važnu okolnost, a to je da u postupku zaštite kolektivnih interesa nipošto nije utvrđeno da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a još manje da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu, kao što nije niti utvrđeno da bi se imalo smatrati da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Naime, iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 jasno proizlazi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, a da je pritom sporan isključivo i jedino dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope njihovom jednostranom odlukom bez ugovaranja parametara, odnosno kriterija za takvu promjenu. No, kao što je gore objašnjeno, tuženik nije mijenjao kamatne stope prema vlastitom nahođenju i bez korelacije s bilo kakvim objektivnim mjerilima, već upravo temeljem opisanih kriterija koji su mahom uvjetovani situacijom na tržištu kapitala i drugim okolnostima koji ne ovise o volji tuženika.

Stoga je upravo tužiteljica ta koja u ovom postupku mora dokazati suprotno, odnosno, da su promjene kamatne stope vršene od strane tuženika bile neopravdane i protivne načelu savjesnosti i poštenja, no u dosadašnjem tijeku postupka nije navedene okolnosti ni na koji način argumentirala, a kamoli predložila odgovarajuće dokaze.

U odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, tuženik prije svega ističe da je navedenim člankom ugovorena isplata odgovarajućeg iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika CHF, stoga nije jasno iz kojeg razloga tužiteljica traži utvrđenje navedene odredbe. Naime, navedenom odredbom utvrđen je isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF. Navedena odredba je jasna i razumljiva, a i na zakonu osnovana, obzirom je člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (nadalje u tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, bila dopuštena odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Tako i Županijski sud u Bjelovaru upresudi pod posl .br. Gž-121/2023 od dana 07.09.2023. navodi kako se: „prema shvaćanju ovog suda neosnovano prihvaća tužba u dijelu o ništetnosti odredbe članka 1. ugovora o kreditu jer je navedena odredba jasna i razumljiva, tužitelj ne spori da bi mu bila isplaćena novčana svota u visini kako je navedeno, dakle kunski iznos vezan uz valutu CHF na dan isplate kredita.“

U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik napominje da se radi o načinu otplate dugovanja koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti vraćanje kredita u hrvatskim kunama bez valutne klauzule, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje povrata u hrvatskim kunama uz valutnu klauzulu CHF, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način vraćanja kredita, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način vraćanja kredita bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu predan okvirni otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.

Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule.

Štoviše, i tada važeći ZOO sadrži odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna kako u kreditnom poslovanju, tako i u drugim novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“

Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke.

Nadalje, tuženik ističe da je, poput odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se također ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez prilikom solemnizacije istog.

Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Tuženik ovdje želi još jednom skrenuti pozornost sudu da niti iz jednog dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 ne proizlazi da odredbe konkretnog ugovora o kreditu ovoj konkretnoj tužiteljici nisu bile jasne ili razumljive ili lako uočljive, kao što ne proizlazi niti da su sve odredbe svakog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne. Dakle, ne postoji nikakav automatizam slijedom kojeg bi tužiteljica samom činjenicom da je donesena navedena presuda imala pravo potraživati od tuženika novčani iznos koji je predmetom ovog postupka te se ovaj parnični postupak ni u kojem slučaju ne može ograničiti na matematički izračun iznosa koji tužiteljici navodno pripada, kako to ona neosnovano smatra.

Naime, iz obrazloženja predmetne presude jasno se može zaključiti da je sud zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prosječnom potrošaču bile jasne i lako uočljive, ali da mu nisu bile razumljive. Navedeni zaključak sud crpi iz predugovorne faze sklapanja ugovora o kreditu, odnosno informacija koje su banke davale potrošačima u toj fazi kroz oglase i reklame, pružajući time kolektivnu zaštitu na apstraktnoj razini. Tako se u obrazloženju spomenute presude navodi „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama“, dok se dalje u tekstu obrazloženja navodi da su „Pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće“. Navedeno dodatno potvrđuje tvrdnju tuženika da se u sporu radi zaštite kolektivnih interesa radi o zaštiti na apstraktnoj razini, dok s druge strane sud mora uzeti u obzir sve okolnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu i na temelju provedenih dokaza procijeniti jesu li tužiteljici odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile razumljive. Budući da su tužiteljici kako tijekom pregovaranja, tako i prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno obrazložene sve implikacije, rizici i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je ona na isto pristala, jasno je da se radi o odredbama koje su joj bile ne samo jasne i lako uočljive, nego i u cijelosti razumljive.

Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt- 249/2014, može se izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročnoposljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate.

Imajući u vidu da je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. No, ako bi sud bilo iz kojeg razloga smatrao da u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, ističe se da je člankom 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da pojedinačno pregovaranje o određenoj odredbi isključuje mogućnost utvrđivanja da bi ista bila nepoštena. Budući da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ne može s uspjehom u ovom postupku tvrditi da bi ista bila nepoštena, odnosno ništetna.

Nadalje, ako bi unatoč tome što je predmetna odredba, kako je gore obrazloženo, tužiteljici bila razumljiva i unatoč tome što se o istoj pojedinačno pregovaralo, sud bilo iz kojeg razloga smatrao da se postupak treba voditi dalje u smjeru utvrđivanja poštenosti iste odredbe, tuženik prije svega ističe da odredba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Ovdje se ističe da odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužiteljice, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica bila u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bila u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate.

Kada se navedeno u prethodna dva odlomka poveže s okolnošću da je tužiteljica mogla odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužiteljica zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobila nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao tužiteljicu o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku.

U odnosu na status potrošača na strani tužiteljice, tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužiteljice, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužiteljica objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unijela u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva, a kako je to predloženo na pripremnom ročištu održanom dana 27.09.2024. godine.

Ovo stoga što se, u slučaju da tužiteljica nema svojstvo potrošača, u ovom postupku ne može pozivati kako na odredbe ZZP-a, tako ni na utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužiteljica poziva, budući da se iste odnose samo i jedino na potrošačke sporove. Pri ocjeni ima li tužiteljica svojstvo potrošača nije odlučna okolnost koja je namjena kredita navedena u tekstu ugovora o kreditu, pa čak nije niti odlučna okolnost je li tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala svojstvo trgovca, već je odlučna okolnost u koju svrhu je predmet financiran ugovorom o kreditu stvarno upotrijebljen.

Tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 14.07.2021. godine, posl.br. Gž1840/2021 navodi: „13. Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog posla u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi. …

28. Iz pravomoćnih presuda u takozvanom sučelju „franak“, a na koji se poziva i tužitelj, jasno proizlazi da je većina poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj u periodu kada je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, postupale na jednak način kao i ovdje tuženik pa se ne može zaključiti da je došlo do povrede dobrih poslovnih običaja. Odgovorom da ni ti poslovni običaji ne smiju biti protivni Ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu, ali ovaj sud je već prethodno obrazložio zbog čega smatra da to nije tako.

29. U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP/03 i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP/03 i direktive.“

U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“.

S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Tužiteljica u iskazu od 14. studenog 2024. god., navodi da se sjeća kako joj je službenica tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 11. veljače 2005. godine, kazala da se tečaj švicarskog fraka neće mijenjati, kao i to da je ugovorena kamata nepromjenjiva. Ugovor je sklopljen na 7 godina, te je u početku doista i bilo tako, ali nakon toga su rasle i kamate i tečaj švicarskog franka, tako da je svaki idući anuitet otplate predmetnog kredita bio veći od prethodnog. Na posebno pitanje navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imala u vlasništvu obrt, niti udio u nekom trgovačkom društvu. Radila je kao odgojiteljica u dječjem vrtiću. Prethodno se nije raspitivala o uvjetima kreditiranja kod drugih banaka, a budući da je kredit podignut zbog kupovine osobnog vozila kod auto kuće „Topić“, koja je imala sklopljen ugovor sa tuženikom o kreditiranju kupaca njihovih vozila. Prilikom sklapanja ugovora nije joj nuđena mogućnost sklapanja ugovora i sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti.

Na raspravnom ročištu dana 14. studenog 2024.god., tuženik je ustrajao u prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda i prigovoru radi prebijanja.

Tužiteljica je na istom ročištu istaknula prigovor zastare potraživanja u odnosu na tuženikovo eventualna potraživanje iznosa tzv. negativnih razlika istaknuto prigovorom radi prebijanja.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Otplatni plan od 18. 02. 2005. god., Otplatni plan od 10.06.2021. god., Prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 28.02.2005. do 10.06.2021. god., Ugovor o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. god., Ponudu:10/02/2005 Auto kuća Topić d.o.o. Split od 10.02.2005. god., Zahtjev za kredit od 09. 02.2005. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 14. 10. 20204. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1840/2021-3 od 14.07.2021. god., Presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-121/2023-2 od 07. rujna 2023. god., te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na raspravnom ročištu dana 14. studenog 2024. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 05.11. 2020. godine, da je „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

Osim toga, ovaj sud je isto tako u konkretnom slučaju mjesno nadležan za suđenje, a sve obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u Podružnici tuženika u Splitu, dok istaknuti prigovor tuženika da uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, nije od nikakvog značaja za zasnivanje mjesne nadležnosti ovog suda u predmetnom sporu.

Radi navedenog, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je odbijen kao neosnovan.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. godine, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja.

Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu je utvrđeno da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor kao zaposlenik dječjeg vrtića Cvit Mediterana Split, te da je namjena predmetnog kredita kupnja novog vozila kod društva Hyundai Auto Zagreb d.o.o. (čl. 6 Ugovora).

Slijedom navedenog, razvidno je da tuženik sasvim proizvoljno i neargumentirano ističe da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3 st. 1 ZZP-a, a slijedom čega se uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Stoga odista nije jasan neosnovano istaknuti prigovor tuženika kada navodi da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, a ovo sve neovisno o vremenu stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača/2014, konkretno čl. 118. ZZP/2014 na koje se tuženik poziva, dok se novčani iznosi koje tužiteljica potražuje od tuženika u konkretnom slučaju ukazuju i kao pripadajuće naknade uslijed prouzročene ugovorne štete od strane tuženika.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu broj 418-50- 2662577 od 11. veljače 2005. godine, može opstati bez spornih ništetnih odredbi čl. 2 o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i čl. 1 kojom je ugovorena tzv. valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih odredbi čl. 1 i čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. godine, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da redovna kamata iznosi 5,85 %, (čl. 2. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu o iznosu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1 Ugovora).

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te poznate parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novom Pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zauzeo je pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 24. lipnja 2021. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 24. lipnja 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja prihvaćen kao osnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 301,26 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, dok je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 1.225,66 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

Valja primijetiti da tuženik na pripremnom ročištu dana 27. rujna 2024. god., navodi da u slučaju određivanja financijskog vještačenja predlaže da vještak utvrdi i tzv. negativnu razliku tj. razliku za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, te da izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini negativnih tečajnih razlika koje će tuženik specificirati po provedenom vještačenju.

Nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem od strane imenovanog sudskog vještaka, u podnesku od 30. listopada 2024. god., tuženik sada predlaže u odnosu na negativne razlike, dopunu nalaza i mišljenja imenovanog vještaka na način da vještak odvojeno prikaže pojedinačne iznose negativnih razlika kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tako i u odnosu na valutnu klauzulu, i to u službenoj valuti RH, a kako bi mogao specificirati istaknuti prigovor radi prijeboja iznesen na pripremnom ročištu.

Tuženik iznosi naprijed navedeni prijedlog u svrhu dopune vještva nakon što je u istom podnesku 30. listopad 2024. god., prethodno izvijestio sud kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem imenovanog vještaka, i to isključivo iz razloga što je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

Međutim, među parničnim strankama nije sporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje otplate predmetnog kredita od 31. ožujka 2005. god., do 29. veljače 2012. god., dok je tuženik predmetni prigovor radi prebijanja, dakle, istaknuo dijelom na pripremnom ročištu dana 27. rujna 2024. god., a dijelom u podnesku od 30. listopada 2024. god., odnosno po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja koje tuženik ističe paušalnim i nepreciziranim prigovorom radi prebijanja prihvaćen kao osnovan.

Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan izneseni prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza dopunom nalaza i mišljenja imenovanog vještaka na način da vještak odvojeno prikaže pojedinačne iznose negativnih razlika kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

Tužiteljica je svakako u mogućnosti preinačiti tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu konačnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva od strane ovlaštenog sudskog vještaka, koji u tu svrhu raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a koji dokaz se i provodi tijekom dokaznog postupka nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa se tuženik nije u mogućnosti s uspjehom protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom od 30. listopada 2024. godine.

Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, i promjenjivoj kamatnoj stopi svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

Radi svega navedenog, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti, te je stoga donijeta odluka o ne postojanju potraživanja tuženika prema tužiteljici manje plaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate kredita na ime ugovorene promjenjive kamatne stope i tzv. valutne klauzule, a temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke rješenja.

Imajući u vidu da je zastarjelo i potraživanje tužiteljice u dijelu koji se odnosi na iznos od ukupno 301,26 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope, tužiteljica nema pravnog interesa tužbom isticati i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, pa je tužba u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbačena uslijed nedostatka pravnog interesa, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke rješenja.

Tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. god., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti švicarski franak, (toč. I izreke presude), te u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od ukupno 1.225,66 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule (razlike u tečaju CHF tijekom otplate kredita), dok je u odnosu na više zatraženi iznos od ukupno 301,26 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope tijekom otplate kredita, odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti (toč. II izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka koji su bili potrebni u svrhu vođenja parnice, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 24. siječnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika