Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-207/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sutkinji Kristini Devčić Merzel, u pravnoj stvari tužiteljice ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupaju punomoćnik LR, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženice PR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik OR, odvjetnik iz [adresa], radi obvezno-isplata, nakon održane i zaključene glavne rasprave od 11. prosinca 2024. godine, na kojoj su prisustvovali tužiteljica osobno i punomoć. tužiteljice LR, odvjetnik iz [adresa] te punomoć. tuženice OR, odvjetnik iz [adresa], dana **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ZR koji glasi:

"Nalaže se tuženici KR iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužiteljici ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.055,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 3. travnja 2024. godine pa do isplate, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana." kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženici KR iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog postupka u iznosu od 900,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužiteljica) podnio je ovom sudu 10. lipnja 2024. tužbu protiv tuženice PR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tuženica) radi obvezno-isplata. U tužbi tužiteljica navodi da je tužiteljica bila jamac tuženici za kredit kojeg je tužena podigla kod Dubrovačke banke d.d. temeljem ugovora o kreditu koji je zaključen sa spomenutom bankom dana 04.05. 2001. godine. Nakon likvidacije Dubrovačke banke d.d. njezinu je aktivu i pasivu preuzela OTP banka d.d. i postala njezin pravi slijednik. Tužiteljica tvrdi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu broj P-354/07 od 4. listopada 2007. godine tužiteljica je obvezana da OTP banci d.d. isplati iznos od 29.414,85 kuna. Obveza plaćanja temeljena je na tužiteljičinom jamstvu tuženoj po predmetnom kreditu. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1509/17 od 15. prosinca 2017. godine, a na temelju uvodno opisane pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-354/07 određena je ovrha na tužiteljičinim novčanim sredstvima po svim njezinim računima. Navodi da je OTP banka predmetno potraživanje Ugovorom o prijenosu od 24. listopada 2018. godine prenijela odnosno ustupila društvu Svea ekonomi d.o.o. te je rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1509/17 od 3. lipnja 2020. godine utvrđeno da je tužiteljičin novi vjerovnik Svea Ekonomi d.o.o. Zagreb (umjesto OTP banke). Ističe da je na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1509/17 od 15. prosinca 2017. godine izvršena pljenidba novčanih sredstava na računima tužiteljice te je u korist OTP banke (i Svea Z) tužiteljici zaplijenjeno i doznačeno spomenutim vjerovnicima iznos od 4.055,48 eura, zaključno sa danom 2. travnja 2024. godine. Kako je tužiteljica, kao jamac, izvršila plaćanje tuženičina duga njezinim vjerovnicima, a kraj činjenice da joj tuženica nije vratila ono što je tužiteljica umjesto nje platila, to tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese presudu kao što je navedeno u tužbenom zahtjevu tužiteljice.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenu 26. srpnja 2024. godine tuženica ističe materijalnopravni prigovor zastare tužiteljičinoga potraživanja. Tuženica navodi da u konkretnom slučaju zastarni rok od pet godina je potrebno računati od trenutka pravomoćnosti presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-354/07 od dana 4. listopada 2007. godine kojom je tužiteljica obvezana da OTP banci d.d. isplati iznos od 29.414,85 kuna temeljem tužiteljičinog jamstva tuženici po predmetnom kreditu. Tuženica tvrdi da od tog trenutka je tužiteljica trebala protiv tuženice podnijeti tužbu radi regresne isplate navedenoga iznosa unutar petogodišnjeg zastarnog roka što ista nije učinila pa je evidentno da je tužiteljičino potraživanje u zastari pa se tužba osporava u cijelosti, a tužbeni zahtjev predlaže odbiti kao neosnovan. Tuženica u svom odgovoru na tužbu je predložila da sud službenim putem od Općinskog suda u Čakovcu pribavi podatak kada je presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj P-354/07 od 4. listopada 2007. godine stekla svojstvo pravomoćnosti. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te da obveže tužiteljicu da nadoknadi tuženici troškove parničnog postupka sukladno troškovniku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dopise OTP banke (str. 4- 5 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1509/17 od 15. prosinca 2017. godine (str. 6-9 spisa), rješenje Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr- 1509/17 od 3. lipnja 2020. godine (str. 10-11 spisa), očevidnik Fine od 2. svibnja 2024. godine (str. 12-14 spisa), dopise tuženice upućene tužiteljici (str. 29-30 spisa), potvrdu o plaćanju (str. 31 spisa), presudu Općinskog suda u Čakovcu P-354/07 od 4. listopada 2007. godine (str. 39-40 spisa), saslušao tuženicu kao stranku, saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cijelog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), sud zaključuje da tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovana .

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila glavni dužnik po kreditu OTP banke d.d. Zadar a ovdje tužiteljica jamac po istom kreditu. Sam sadržaj kredita i opseg jamstva sud, osim navoda stranaka, nije utvrdio uvidom u sadržaj kredita jer isti ni je kao dokaz dostavljen niti je predloženo pribavljanje istog kredita.

6. Nije sporno niti da je tužiteljica doista i platila određeni iznos po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-354/07-5 od 4. listopada 2007., no sporno je ima li tužiteljica pravo potraživati regresno od tužiteljice isplaćeni iznos zbog nastupa zastare, te je sporan i zastarni rok koji se u konkretnom slučaju primjenjuje.

7. Uvidom u Izvadak iz poslovnih knjiga OTP banke d.d. od 2. rujna 2016. utvrđeno je iz istog proizlazi da je po kreditu broj 040927261888-a koji je bio vezan za valutu EUR glavni dužnik bila upravo ovdje tuženica, dok je tužiteljica bila jamac kao i što je jamac po istom kreditu bila CR. Nadalje uvidom u isti izvadak utvrđeno je da je na dan 2. rujna 2016. dospjela glavnica kredita iznosila 0,00 kn, dospjela redovna kamata 0,00 kn, no da je po istom kreditu ostala neplaćena zatezna kamata u iz nosu od 29.414,85 kn.

8. Uvidom u Obavijest jamcu od 6. rujna 2018. utvrđeno je da je OTP banka d.d.d Zadar uputila istu ovdje tužiteljici te je istom obaviješću obavijestila tužiteljicu da je ustupila tražbinu po kreditu broj : 040927261888 glavnog dužnika ovdje tuženice. U Obavijesti se navodi da se tužiteljicu kao jamca obavješćuje da je tražbina iz Ugovora o kreditu broj: 040927261888 koji je tužiteljica sklopila sa OTP bankom d.d. na temelju Ugovora o cesiji sklopljenog između OTP banke kao ustupitelja i SVEA EKONOMI d.o.o.kao primatelja, ustupljena Svea Ekonomi d.o.o. zajedno sa svim sporednim pravima iz Ugovora o kreditu. Nadalje se tužiteljica istom obavješćuje da dug po tom kreditu na dan 27. kolovoza 2018. iznosi ukupno 296.414,85 kn a isključivo koji iznos se odnosi na zakonsku zateznu kamatu (dok nema duga po osnovi glavnice i redovnih kamata). Nadalje se tužiteljica obavještava da svoje obveze po tom ugovoru o kreditu ispunjava nadalje novom vjerovniku a kojem je tražbina ustupljena.

9. Uvidom u Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr- 1509/17-8 od 15. prosinca 2017. utvrđeno je da je istim određena ovrha ovrhovoditelja OTP banke d.d. Zadar protiv ovršenice ovdje tužiteljice, a temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-354/07 od 4. listopada 2007. a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 29.414,85 kn na ime dospjelih zateznih kamata i troškova ovršnog postupka i to ovrha pljenidbom novčanih tražbina po svim ovršenikovim kunskim i deviznim računima. Istim rješenjem ovrhovoditelju je odmjeren i trošak ovršnog postupka u iznosu od 3.456,50 kn odnosno sada a u smislu čl. 5. i 7. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od 458,76 eur. Tužiteljica ne ističe niti dokazuje da je na citirano rješenje o ovrsi ulagala žalbu, odnosno da bi uspjela sa eventualno uloženom žalbom na takvo rješenje (kako to posredno proizlazi iz pisane komunikacije stranaka vezane za istu ovrhu) slijedom čega ovaj sud, a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221.a ZPP, utvrđuje da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-15096/17-8 od 15. prosinca 2017. postalo pravomoćno.

10. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Čakovcu od 3. lipnja 2020. poslovni broj Ovr-1509/17-13 utvrđeno je da je istim rješenjem utvrđeno da novi vjerovnik Svea Ekonomi d.o.o. Zagreb nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja OTP Banke d.d. Zadar.

11. Dakle, iz dokumenata navedenih pod toč. 8-10. ove presude utvrđeno je da je tražbina po Ugovoru o kreditu OTP banke, u smislu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) tražbina OTP banke prema tuženici kao glavnoj dužnici i tužiteljici kao jamcu, prenesena ugovorom o cesiji, slijedom čega je cesionar (u konkretnom slučaju Svea Ekonomi d.o.o.) u smislu čl. 84. ZOO ima prema dužnicima sva prava kao i cedent (u konkretnom slučaju OTP banka). Među strankama takva činjenica nije niti sporna.

12. U smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U smislu čl. 215.st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. U smislu čl. 216. ZOO zastara nastupa kada isteke posljednji dan zakonom određenog vremena, a u smislu čl. 223. ZOO kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. U smislu čl. 240. st. 1. ZOO zastara se prekida kada dužnik prizna dug, a u smislu čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili nadležnim tijelom. Dakle, eventualna komunikacija stranaka, a bez priznanja duga od tuženice (koje priznanje mora biti jasno u odnosu na osnov i iznos) kako izričitom izjavom ali tako i konkludentnim radnjama (primjerice djelomičnim podmirenjem duga, a koje priznanje nedvojbeno nije učinjeno u odnosu na sporni iznos) nije od bitnog utjecaja na tijek zastare.

13. Naime, uvidom u prijepis nedatirane komunikacije između tužiteljice i tuženice (str 29 ovog spisa) utvrđeno je da se tuženica obratila tužiteljici (tužiteljica priznaje istu činjenicu) s naslovom "Poštovana L" a u kojoj komunikaciji navodi da što se tiče ovrhe koja je upućena tužiteljici, da tužiteljica nije priložila presudu koju joj je tuženica poslala, slijedom čega je žalba tužiteljice odbijena. Nadalje u istoj prepisci tuženica navodi da u konzultaciji s odvjetnikom je savjet tuženice da se tužiteljica obrati odvjetniku, a kako bi se riješila situacija u koju je tuženica dovedena ne svojom krivnjom. Dakle, iz navedene prepiske tuženica niti jednom riječju ne spominje visinu duga niti da bi takav dug priznala, već upravo suprotno tome ističe da je žalba tužiteljice na rješenje o ovrsi odbijena zbog propusta tuženice (kako ne prilaganja presude tako i iz razloga ne angažiranja punomoćnika koji je odvjetnik). Nadalje uvidom u prepisku između stranaka od 20. srpnja 2020. a s naslovom "Poštovana L" utvrđeno je da se tuženica istom obraćala tužiteljici a slijedom pisma tužiteljice, te joj tuženica javlja da se ne mora brinuti jer je kredit otplaćen prije dvadesetak godina. U istoj prepisci tužiteljica navodi da je OTP banka kupila Dubrovačku banku te je nakon određenog vremena od tuženice potraživala nekakve kamate no tuženica u istoj komunikaciji navodi da je u sudskom postupku protiv OTP banke dobila spor. Dakle, niti iz prepiske od 20. srpnja 2020. nije vidljivo da bi tuženica na bilo koji način, a u smislu čl. 240. st. 1. ili 2. ZOO, priznala sporni dug.

14. U predmetnom postupku tužba u ovom predmetu je od strane tužiteljice podnesena dana 10.lipnja 2024. a koji čin u smislu čl. 241. ZOO jedino se može aktom prekida zastare. No, kako je upitno je li tužiteljica u zastarnom roku podnijela svoju tužbu i koji se u konačnici rok zastare primjenjuje, ovaj sud je na sporne okolnosti (eventualnog priznanja duga odnosno prekida zastare) saslušao tužiteljicu i tuženicu kao stranke.

15. U svome iskazu tuženica navodi da je bila korisnica kredita u Dubrovačkoj banci, a koji je kredit realizirala, čini joj se, 1999.. Iskazala je da se radilo o nenamjenskom kreditu, a u to vrijeme je bio vezan za valutu DEM. Nadalje je iskazala da je uredno otplaćivala taj kredit i taj kredit je bio osiguran jamcima, a od kojih je jedan jamac bila tužiteljica, a drugi jamac je bila gospođa CR. Tuženica je navela da je nakon izvjesnog vremena, Dubrovačka banka propala, a potraživanje po tom kreditu je otkupila OTP banka a kojoj banci je tuženica nastavno plaćala predmetni kredit trajnim nalogom, nekih još 3 godine. Tuženica je iskazala da je od OTP banke dobila obavijest da je kredit otplaćen 2006. te tuženica smatra da je u cijelosti otplatila taj kredit, jer je uredno otplaćivala anuitete. Navela je da joj nije poznato da bi jamstvo bilo aktivirano niti je bila obaviještena o nečem takvom sličnom. Iskazala je da su joj iznosi mjesečnih anuiteta trajnim nalogom skidani sa plaće, a tuženica je cijelo vrijeme bila zaposlena. Tuženica je iskazala da je kredit bio nenamjenski i ugovoren na pet godina. Tuženica je iskazala da ju tužiteljica, vezano za predmetni kredit, uopće nije kontaktirala niti je tuženica dobila bilo kakvu obavijest od vjerovnika da bi taj kredit bio naplaćen od nekoga drugoga osim od tuženice. Navela je da o postupku, koji se vodio protiv tužiteljice kao jamca, tuženica nije imala nikakvih saznanja, niti ju je tko obavijestio, tek je saznala kad je primila predmetnu tužbu te je saznala da je vođen postupak odnosno donesena odluka protiv tužiteljice kao tuženice 2007.. Iskazala je da ju je 2020. godine kontaktirala tužiteljica te joj je rekla da je imala nekakvu ovrhu, tuženica navodi da ne zna točno na što je tužiteljica mislila te je rekla da joj tuženica nešto duguje, no tuženica joj je odgovorila da tužiteljici ništa ne duguje. Tuženica je navela da joj je samo rekla da moraju vidjeti o čemu se to radi i na tome su ostale iako je tužiteljica inzistirala i tražila da joj tuženica plati iznos od 28.000,00 kn i to je to. Tuženica je iskazala da smatra da to nije njezino dugovanje, a i tužiteljica ju nije obavijestila o postupku koji se vodi protiv nje u koji bi se tuženica uključila te bi zajedno riješile taj problem. Isto tako, navela je da je vidjela da u presudi koja je donesena protiv tužiteljice piše da je dugovani iznos 58.000,00 kn, a tužiteljica je tuženicu 28.000,00 kn tražila. Iskazala je da je isto tako tek na dan davanja iskaza pred sudom saznala da se tužiteljica protiv presude koja je donesena protiv tužiteljice uopće nije žalila. Tuženica je navela da ne zna zašto to tužiteljica od nje potražuje, a osim toga, u međuvremenu je nastupila zastara. Tuženica je iskazala da kada ju je tužiteljica kontaktirala 2020. sa navodima da se protiv tužiteljice vodi ovrha, u toj njihovoj komunikaciji tužiteljica nije spominjala nikakvu presudu koja je donesena protiv tužiteljice kao tuženice. Navela je da je sa tužiteljicom kontaktirala telefonski [broj telefona]., a kada je tužiteljica prvi put kontaktirala tuženicu radi ovrhe. Tuženica je navela da tuženica nije telefonski zvala tužiteljicu. Tuženica je iskazala da od realizacije kredita pa do 2020. nije uopće kontaktirala sa tužiteljicom, ne bar da se toga tuženica sjeća. Navela je da nije tužiteljici obećavala plaćanje dugovanja, već joj je rekla da mora vidjeti najprije o čemu se radi budući da je tužiteljica bila negativna i vikala je. Iskazala je da je 2020. uplatila tužiteljici iznos od 500,00 kn iz razloga što je tužiteljica rekla da je u financijskim problemima, a kako su stranke ranije bile u dobrim odnosima i radile su ranije zajedno, tuženica je uplatila tužiteljici iznos od 500,00 kn. Tuženica je navela da je i tuženica bila jamac tužiteljici u jednom kreditu. Tuženica je iskazala da nije napisala svrhu svoje uplate, jer joj nitko nije rekao da mora napisati svrhu. Navela je da je sa tužiteljicom radila kod istog poslodavca do 2001., a nakon tog je tuženica dobila bolju ponudu od drugog poslodavca i promijenila je poslodavca te se više nije čula sa tužiteljicom.

16. U svome iskazu tužiteljica navodi da se jedino sa iskazom tuženice može složiti s činjenica da je tuženica bila korisnica kredita u Dubrovačkoj banci i to kredita od 24. travnja 2001., a po kojem kreditu je tužiteljica bila jamac te je jamac bila još i njezina kolegica iz [adresa] CR. Naime, tužiteljica je iskazala da su je tuženica i njezin bračni drug pokupili sa radnog mjesta i odvezli u Dubrovačku banku radi potpisivanja ugovora o kreditu. Iskazala je, da unatoč tome što tuženica tvrdi da je cijeli kredit otplaćen još 2006., tužiteljica je uporno dobivala od pravnog slijednika Dubrovačke banke, OTP banke obavijesti o dugu po tom kreditu i to kako je bilo u obavijesti dug je iznosio 29.414,85 kn a takvu pisanu obavijest je dobila 31. prosinca 2013., zatim 31. prosinca 2017. te 28. kolovoza 2018.. Tužiteljica je navela da u tim pisanim obavijestima je tužiteljica kao jamac obavještavana samo o visini duga. Tužiteljica je iskazala da su netočni navodi tuženice da u svezi predmetnog duga stranke nisu kontaktirale, jer je od samog početka tužiteljica kontaktirala sa tuženicom kako pisano, a za što ima i dokaze i povratnicu, a tako i putem telefona. Navela je da je telefonski kontaktirala sa tuženicom tek kad je uspjela nabaviti njezin broj od njezinog sina P, a do čijeg broja je došla preko poznanika. Iskazala je da svaki puta kada bi kontaktirala sa tuženicom, tuženica bi tužiteljici rekla da ona nikada nikome nije ostala dužna te da će joj vratiti dug. Tužiteljica je navela da je tuženica od nje tražila da tužiteljica angažira odvjetnika, a vezano za ovrhu koja se vodila protiv tužiteljice, a o kojoj ovrsi je tužiteljica tuženicu od samog početka obavijestila. Tužiteljica je iskazala da je tuženicu molila da pokušaju taj dug zajedno riješiti, jer tužiteljica kao jamac nije mogla s bankom riješiti ništa, već je tuženica kao dužnik morala to riješiti. Navela je da svaki put kada bi se čule vezano za taj dug, tuženica joj je obećavala da će tužiteljici to vratiti, a kada ju je tužiteljica i zamolila da konačno počne vraćati dug, navodi da je tuženica tužiteljici 2020. vratila 500,00 kn, a kako bi se vidjela dobra volja da će joj vraćati dug. Tužiteljica je navela da kontradiktorno tuženica navodi da nisu kontaktirale, a s druge strane navodi da ju je tužiteljica zvala da je u lošoj materijalnoj situaciji i da joj da 500,00 kn. Naime, tužiteljica je iskazala da je točno jedino da su kontaktirale, ali iz razloga što je tužiteljica zvala tuženicu da joj vrati iznos koji je platila po osnovi jamstva te joj je čak rekla da joj vraća onoliko mjesečno koliko su tužiteljicu ovršili po istom dugu. No navela je da je tuženica tužiteljici na to rekla da nije luda da plaća nekoj agenciji, jer u to vrijeme već dug OTP banka ustupila SVEA ekonomi. Tužiteljica je navela da o postupku koji se vodio protiv nje u Općinskom sudu u Čakovcu, a radi se o ovrsi, tužiteljica nije obavještavala tuženicu niti je tuženica sudjelovala kao stranka u tom postupku. Tužiteljica je iskazala da u drugim postupcima tužiteljica osobno nije sudjelovala niti ju bilo tko obavještavao o bilo kakvom postupku. Navela je da je dobila obavijest o stanju kredita od OTP banke 31. prosinca 2017., a u kojem je navedeno da je tuženici 4. svibnja 2001. odobren kredit u iznosu od 10.225,84 eura odnosno u tom iznosu je isplaćen, a u toj obavijesti je stajalo da je datum dospijeća kredita 25. rujna 2004.. Naime, iskazala je da u toj obavijesti je iznos kredita konvertiran u eure, no u vrijeme kada je kredit realiziran radilo se o kreditu sa valutnom klauzulom u DEM. Tužiteljica je navela da se sada ne sjeća je li osim jamstva potpisala i neke druge izjave, primjerice mjenice. Tužiteljica je iskazala da misli da takvu mjenicu nije potpisala. Navela je da se ne sjeća drugih okolnosti vezano za sudske postupke osim da je u postupku ovrhe, a koja je pokrenuta na temelju ovršne isprave podnosila pravne lijekove, no sa svima je bila odbijena. Iskazala je da osobno nije bila korisnica kredita u OTP banci već je bila korisnica kredita u PBZ banci koji je kredit otplaćen. Tužiteljica je navela da je prvi puta tuženicu kontaktirala u svezi predmetnog duga 2006. godine nakon što je dobila od banke obavijest da postoji dugovanje po kreditu kojeg je tuženica bila korisnica. Tužiteljica je iskazala da 2006. godine, kad je pisala prigovor protiv rješenja o ovrsi, nije tuženicu obavještavala o tom postupku. Navela je da je tuženica saznala da su tužiteljici obustavljeni iznosi po predmetnom kreditu istog trena kad je tužiteljici obustavljen iznos sa mirovine 4. siječnja 2018., a kada je tužiteljici skinut iznos 1.763,00 kn, a koji je bio iznos cjelokupne mirovine tužiteljice i odmah sljedeći dan je telefonski tužiteljica kontaktirala tuženicu te ju obavijestila o tom činjenici. Tužiteljica je navela da je i prije 2018. obavještavala odnosno kontaktirala tuženicu vezano za dug po predmetnom kreditu no tuženica bi joj tad govorila da je ona otplatila kredit i da tužiteljica ne vodi brigu o tome već da si angažira odvjetnika. Tužiteljica je iskazala da je po predmetnom dugu platila 29.414,85 kn i troškove. Navela je da u postupku iz koje proističe ovršna isprava protiv tužiteljice, koliko se tužiteljica sjeća o tom postupku nije obavještavala tuženicu a kako bi ista sudjelovala u tom parničnom postupku. Iskazala je da misli da je protiv presude od 4. listopada 2007. podnosila žalbu.

17. Dakle, iz iskaza stranaka, a iskaze stranaka u dijelu u kojem su podudarni ovaj sud smatra istinitim i potpunim, ovaj sud je utvrdio da je tuženica bila korisnica kredita kod Dubrovačke banke i to u iznosu, kako to navodi tužiteljica, od 10.225,84 eura s dospijećem kredita 2004. (tužiteljica iskazuje kao datum dospijeća 25. rujna 2004. a koji datum sud nije mogao potvrditi drugim objektivnim dokazima). Nadalje je utvrđeno iz iskaza stranaka da je tužiteljica bila glavni dužnik dok je tuženica bila jamac, no niti iz iskaza tužiteljice ili tuženica ne proizlazi kakvo točno, niti to stranke potvrđuju u svojim iskazima, jamstvo je u odnosu na tužiteljicu ugovoreno (dakle kao jamac platac ili ne –čl. 111. ZOO- i je li opseg jamčeve obveze ograničen -čl. 109. st. 2. ZOO), jer u dokumentaciji banke (vjerodostojnim ispravama) je navedeno samo jamstvo, slijedom čega je ovaj sud zaključak o opsegu i vrsti jamstva zaključak izveo iz dostupne dokumentacije a temeljem čl. 221. a ZPP budući da tužiteljica, po prigovoru zastare, druge dokaze nije predložila. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi da ovršna isprava, temeljem koje je od tužiteljice naplaćeno sporno potraživanje, je donesena u sudskom postupku, a koji se vodio u postupku povodom prigovora protiv platnog naloga koji je izdan protiv tužiteljice, odnosno u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i to prigovora još iz 2006. godine. U odnosu na navode tužiteljice da je tuženica djelomično podmirila sporni dug uplatom iznos od 500 kn 2020. godine, ovaj sud je osnovom iskaza stranaka utvrdio da je doista tuženica izvršila uplatu iznos od 500 kn za korist tužiteljice, no tuženica osporava da bi ista uplata bila po osnovi spornog duga, dok tužiteljica sudu ne prilaže druge dokaze koji bi potvrdili navode same tužiteljice a iz potvrde o uplati istog iznosa je vidljivo samo oznaka 5/2020 dok iz iste nije bilo moguće utvrditi svrhu takve uplate, već samo činjenicu da je ista učinjena od strane tuženice, nesporno u korist tužiteljice. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da u smislu čl. 221.a ZPP nije dokazano da bi takva uplata bila učinjena po osnovi djelomičnog podmirenja spornog duga (pa time niti čin priznanja duga).

18. No, da je kredit dospio 2004. posredno proizlazi i iz presude Općinskog suda u Čakovcu od 4. listopada 2007. poslovni broj P-354/07-5 gdje se u obrazloženju, prvom odlomku, navodi da je potraživanje prema ovdje tužiteljici (tamo tuženici po tužbi tužitelja OTP banka, a temeljem jamstva ovdje tuženici) nastalo temeljem vlastite mjenice izdane 4. svibnja 2001. a koja je dospjela na naplatu 15. travnja 2004. godine. Osim iznesenog iz citirane presude vidljivo je da je isti predmet nastavljen kao parnični, ali započet kao ovršni, protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice i koji se vodio kod Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem Ovrv-33/06 (dakle ovrhe temeljem vjerodostojne isprave) a u kojem se nalazila vlastita mjenica ovdje tužiteljice izdana 4. svibnja 2001. i to na iznos od 56.159,37 kuna (dakle iznosa koji ne odgovara visini predmetnog duga ali iznos za koji je donesena presuda Općinskog suda u Čakovcu i temeljem koje je naplaćeno u Ovr-1509/17 utuženo potraživanje tužiteljici) i koja mjenica je dospjela na naplatu dana 5. travnja 2004. . Navedeni ovršni postupak po prigovoru ovdje tužiteljice kao tuženice (što ista i u svom iskazu potvrđuje kao što i navodi da drugi postupci po tom dugu protiv tužiteljice nisu vođeni) nastavljen je kao parnični i donesena je gore citirana presuda ovdje tužiteljice i osnovom koje je vođen cjelokupni postupak i utvrđena obveza tužiteljica. Dakle, protiv ovdje tužiteljice kao tuženice (ranije ovršenice) vođen je sudski postupak a vezano za njezino jamstvo tuženici i to temeljem vjerodostojne isprave-vlastite mjenice (a u smislu čl. 31. Ovršnog zakona, Narodne novine broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, dalje:

OZ odnosno tada na snazi čl. 28. Ovršnog zakona, Narodne novine br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, 139/2010, 154/2011, 70/2012, dalje. OZ/96). Dakle, iz tako utvrđene činjenice ovaj sud zaključuje da je jamstvo tužiteljice, a koje je bilo osiguranje tražbine vlastitom mjenicom, bilo ograničeno i to do iznosa na koji je mjenica izdana, slijedom čega na odnos tužiteljice kao jamca, koja je podmirila dio obveze vjerovniku, i tuženice kao glavnog dužnika, a u svezi prava temeljem čl. 110. ZOO (subrogacije), ima se primijeniti specijalni zakon i to Zakon o mjenici (Narodne novine broj74/94, 92/10, dalje ZM) a u svezi kojeg se tužiteljica ima smatrati avalistom u smislu odredaba čl. 30. ZM slijedom čega u slučaju isplate mjenice, tužiteljica ima pravo na regres isplaćenog osnovom mjenice protiv onoga za koga je jamčila, konkretno tuženice (čl. 31. st. 3. ZM).

19. Nastavno, ocjenjujući prigovor zastare potraživanja predmetne tražbine ovaj sud je isti ocjenjivao i u odnosu na zastaru obveze isplate tužiteljice kao jamca u sudskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Čakovcu, a obzirom da u tom sudskom postupku ovdje tuženica nije sudjelovala kao stranka niti je tužiteljica dokazala da bi istu, a u skladu s čl. 211. ZPP, obavijestila o tom postupku (iskaz tužiteljice u tom dijelu protivan je iskazu tuženice, slijedom čega temeljem čl. 221. a ZPP ovaj sud smatra da takva činjenica nije dokazana)

20. U smislu čl. 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen drugi rok. Dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na zastaru potraživanja tužiteljice u odnosu na tuženicu kao glavnu dužnicu, a po pitanju regresnog potraživanja, ima se primijeniti opći zastarni rok.

21. Suprotno navodima tuženice rok zastare regresnog potraživanja tužiteljice prema tuženici ne teče od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Čakovcu a koja je pravomoćna bila 16. studenog 2007. godine i kojom je utvrđena obveza tužiteljice kao mjeničnog jamca, već, a kako je to određeno čl. 120. st. 1. ZOO, od dana kada je iznos isplatio vjerovniku (dakle tek od dana isplate vjerovniku ima pravo povrata od ostalih dužnika, a od kojeg onda dana i teče rok zastare prema ostalim dužnicima).

22. Uvidom u Očevidnik svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate za ovdje tužiteljicu i to po rješenju o ovrsi Ovr-1509/17-8 (dakle ovrsi koja je vođena temeljem ovršne isprave, pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-354/07-5 koja je postala pravomoćna 16. studenog 2007., vidi toč. 9. ove presude) utvrđeno je da je tužiteljici po spornom dugu obustavljen iznos: naknade FINI u iznosu od 25,37 eur, u dijelovima, u periodu od 2. siječnja 2018. do 19. listopada 2020., zatim trošak ovršnog postupka u iznosu od 458,76 eura i to djelomičnim pojedinačnim isplatama u periodu od 19. listopada 2020. do zaključno 1. travnja 2021. a nadalje i iznos kamata (i to bez obračuna kamata) u iznosu od 3.571,35 eur i to u dijelovima u periodu od 1. travnja 2021. do dana 2. travnja 2024., odnosno u konačnici ukupno iznos od 4.055,48 eur (a koji iznos je tužiteljica sada utužila). Primjenom općeg zastarnog roka iznosi plaćeni u periodu od 2. siječnja 2018. do zaključno 4. siječnja 2018. po osnovi naknade FINE u ukupnom iznosu od 23,22 eur (obustavljeni iznosi tužiteljici: 0,47 eur dana 2. siječnja 2018., zatim 3,82 eur dana 2. siječnja 2018. zatim 4,34 eur dana 4. siječnja 2018., zatim iznos od 1,99 eur dana 4. siječnja 2018., zatim iznos od 2,65 eur dana 4. siječnja 2018. te iznos od 9,95 eur dana 4. siječnja 2018.) u trenutku podnošenja tužbe dana 10. lipnja 2024. godine je bio u zastari. Slijedom čega taj dio zahtjeva tužiteljice i primjenom općeg zastarnog roka je zastario. U preostalom dijelu (daljnji mjesečni plaćeni iznos po osnovi naknade FINI ali i troškova ovršnog postupka i zateznih kamata kao glavnog potraživanja) obustavljeni su putem FINE tužiteljici 19. listopada 2020. i nakon toga, u dijelovima, slijedom čega za preostali utuženi iznos primjenom općeg zastarnog roka regresno potraživanje tužiteljice prema ovdje tuženici za iznos od 4.032,26 eur ne bi u trenutku podnošenja tužbe (10. lipnja 2024.) bio u zastari.

23. No, s druge strane druge strane, na pitanje zastare koje je tužiteljica u postupku koji se protiv nje vodio kod Općinskog suda u Čakovcu mogla isticati vjerovniku (OTP banci), ima se primijeniti zastarni rok iz čl. 78. st. 2. u svezi čl. 111. ZM a koji propisuje da mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti. U konkretnom slučaju nije dokazano da bi protest bio podignut, slijedom čega ovaj sud smatra da je zastara vjerovnika (konkretno OTP banke) počela teći od dana dospijeća tražbine a kako je to utvrđeno 15. travnja 2004. godine.

24. U smislu čl. 79. ZM zastara se prekida podnošenjem tužbe sudu a sa tužbom se izjednačuju: prijava mjenične tražbine u stečaju odnosno likvidaciji, ostvarivanje mjeničnopravnih zahtjeva u tijeku parnice, pozivanje u zaštitu, obavijest kojom tuženi obavještava svog prethodnika da je protiv njega podnesena regresna tužba. Obavijest se priopćuje preko suda ili neposredno preporučenim pismom, u kom se slučaju dan kojega je pismo predano pošti uzima kao dan priopćenja. Tijekom ovog postupka, ovaj sud je utvrdio da, osim pokretanja ovršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Čakovcu pod brojem Ovrv-33/2006 (dakle isti je pokrenut 2006. godine, a kada se jedino može smatrati da je prekinuta zastara) tužiteljica nije dokazala da bi na drugi način OTP banka prekinula zastaru protiv tužiteljice kao jamca (i izdavatelja vlastite mjenice –trasanta a u smislu čl. 37-41 u svezi čl. 111. ZM) a sama tužiteljica nije tijekom tog postupka (kod Općinskog suda u Čakovcu) isticala prigovor zastare (iz presude Općinskog suda u Čakovcu od 4. listopada 2007. poslovni broj P-354/07-5 vidljivo je da tužiteljica tamo nije osporavala niti visinu niti osnov tražbine, osim što je isticala da je jamac tuženici) niti o postupku obavijestila pravovaljano tuženicu (kako bi sama isticala takve prigovore, a u smislu čl. 79. ZM).

25. Dakle, kako je mjenična tražbina dospjela 15. travnja 2004. a tužiteljica nije dokazala da je OTP banka zastaru prekinula na drugi način, osim pokretanjem ovrhe 2006. godine (dakle nakon proteka vremena od godine dana, a u smislu čl. 78. st. 2. ZM u svezi čl. 111. ZM) jasno je da je sada osnovan prigovor zastare tuženice, odnosno da tuženica nije obvezna sada platiti regresno tražbinu koju je ispunila tužiteljica a obzirom da je tužiteljica ispunila vjerovniku zastarjelu tražbinu. Ovdje sud napominje da se iz Očevidnika FINE može zaključiti da je iznos od 3.904,02 eur (a od kojeg je naplaćen ukupno od tužiteljice iznos od 3.571,35 eur) odnosi na kamate (isti iznos odgovara iznos obračuna zateznih kamata po spornom kreditu OTP banke odnosno protuvrijednosti od 29.414,85 kn, dakle ne u iznosu po presudi Općinskog suda u Čakovcu) a kako tijekom ovog postupka tužiteljica nije dokazala na što se točno odnose iste zatezne kamate odnosno za koji period (dostavom obračuna zateznih kamata) su obračunate, ovaj sud dospijeće istih utvrdio temeljem ovršne isprave osnovom koje je i određena ovrha na računu tužiteljice s danom 15. travnja 2004. i na koje teče daljnja zatezna kamata 16. travnja 2004. (kako je navedeno u izreci presude Općinskog suda u Čakovcu). Dakle, niti u tom dijelu tužiteljica nije dokazala eventualno da bi bila prekinuta zastara niti da bi kod FINE bio naplaćen neki drugi iznos (zatezna kamata na dosuđeni iznos iz presude Općinskog suda u Čakovcu) niti to proizlazi iz Očevidnika FINE niti se na drugi način može utvrditi tijek i obračun kamata. Stoga je kao dospijeće (cijeneći sud utvrdio dospijeće obveze tužiteljice iz presude Općinskog suda u Čakovcu.

26. Slijedom iznesenog ovaj sud je u konačnici odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan i odlučio kao u izreci.

27. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužiteljica u cijelosti izgubila ovaj spor.

28. Tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur a temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa, tbr 8/1, 52/3 i 54 Tarife), zastupanje na ročištu od 1. listopada 2024. i 7- studenog 2024. te 11. prosinca 2024. za svako u u iznosu od 200,00 eur (tbr 9/1 52/3, 54 Tarife) sastav podnesaka od 24. studenog 2023. u iznosu od 1.000,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, Tarife), te trošak pristupa na ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 54 Tarife) odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 900,00 eur , a koji je naloženo da plati tužiteljica.

29. Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke.

U Sisku, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku