REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedya 11

P-2661/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Jo Vaga GmbH, Savezna Republika Njemačka, D-49084 Osnabrück, Am Huxmühlenbach 7, OIB: 88009791653, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Arsić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Borić & partneri d.o.o. Zagreb, Slavonska avenija 6, protiv tuženika MILD BUILD j.d.o.o. Zagreb, Kanarinska ulica 29A, OIB: 28899329157, radi naknade štete, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos na ime naknade štete u visini od 102.400,00 EUR (slovima: sto dvije tisuće četiristo eura) sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.249,67 EUR sa zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 331,81 EUR sa zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke 30. srpnja 2020. sklopili Ugovor o pružanju usluga kojim je započeta njihova poslovna suradnja vezana za razvoj novog branda obuće tuženika pod nazivom „Poche“. Navedena poslovna suradnja prema tvrdnjama tužitelja započela je u srpnju 2020. te je bila planirana do srpnja 2024. na način da je tužitelj trebao u navedenom razdoblju isporučiti Tuženiku dvije kolekcije cipela „POCHE“ godišnje, i to proljetno/ljetnu kolekciju s početkom u kolovozu i završetkom u studenom i zimsku kolekciju s početkom u veljači i završetkom u svibnju uz ugovorenu naknadu definiranu člankom 4. Ugovora na način da tužitelj prima sezonsku naknadu u iznosu od 30.000,00 EUR, plativo u jednakim dvomjesečnim obrocima od 10.000,00 EUR, počevši mjesec dana nakon svakog početka sezone, kao i da će tužitelj primiti proviziju u visini 5% od ukupnog obujma nabave, osnova koje je ukupni mjesečni iznos fakturiran od dobavljača na temelju FOB cijene.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da je 18. srpnja 2022. tuženik izvanredno raskinuo predmetni Ugovor e-mail porukom u kojoj kao razlog raskida navodi promijenjene okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, odnosno kao razlog navodi kako je zbog posljedica globalne pandemije i ruske invazije na Ukrajinu te utjecaja iste na svjetsko tržište došlo do posljedičnog smanjenja potražnje za modnim predmetima te da je, nakon početne uspješne suradnje s tužiteljem, mišljenja da je došlo do „nerazmjera“ u njihovom odnosu te da ih tužitelj više „ne smatra jednako važnim kao na početku njihove poslovne suradnje“, a što je vidljivo iz zaprimljene kolekcije obuće za sezonu jesen-zima 2022. koja „nije zadovoljila njihova očekivanja“. Tužitelj ukazuje na činjenicu kako je epidemija bolesti COVID-19 u Republici Hrvatskoj proglašena 11. ožujka 2020., dakle više od četiri mjeseca prije sklapanja predmetnog Ugovora, pa stoga smatra u potpunosti neutemeljenim tvrdnje tuženika kako je došlo do promijenjenih okolnosti uzrokovanih globalnom pandemijom, budući da je ista bila u punom jeku u trenutku sklapanja Ugovora. Nadalje, ističe kako je nejasno i to kako je ruska invazija na Ukrajinu mogla posljedično utjecati na poslovanje tuženika i kao takva biti razlog za njegovo otežano poslovanje, odnosno koja je poveznica između ruske invazije na Ukrajinu i navodne smanjene potražnje za modnim proizvodima u Republici Hrvatskoj. Sve i da su ovakvi neutemeljeni i nejasni navodi tuženika o promijenjenim okolnostima uzrokovani pandemijom i ruskom invazijom na Ukrajinu bili točni, tužitelj tvrdi da tuženik i dalje nije imao pravo jednostrano raskinuti Ugovor pozivajući se na takve okolnosti. Posebno smatra nejasnim navode tuženika da im se Tužitelj više „dovoljno ne posvećuje“ uzimajući u obzir da je poslovna suradnja s tuženikom predstavljala glavni izvor prihoda za tužitelja u 2020., 2021. i 2022. godini. Tužitelj se poziva na odredbu članka 669. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).koji propisuje mogućnost raskida ugovora „ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, u kojem slučaju ona „može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine“ te ističe kako raskid ugovora stoji na raspolaganju samo podredno, i to u slučaju nemogućnosti izmjene ugovora, a budući da tuženik nije predložio način na koji bi se Ugovor zbog promijenjenih okolnosti izmijenio, već je jednostrano raskinuo Ugovor, smatra jasnom intenciju tuženika da izbjegne kompromisno rješenje.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da mu je jasno da nije moguće nikoga prisiliti na poslovnu suradnju, pa da je zbog toga 21. srpnja 2022. godine prihvatio prethodno navedeni nezakoniti raskid Ugovora, jer mu je u interesu poslovati u produktivnom poslovnom okruženju te unaprjeđivati svoje poslovanje, a iz ponašanja tuženika mu je bilo jasno kako daljnje poslovanje s istim neće biti moguće. Zbog takvog nezakonitog raskida Ugovora, ali uzimajući u obzir ranije dobre poslovne odnose te s namjerom da se izbjegne eventualni sudski spor, tužitelj tvrdi da je predložio tuženiku da mu naknadi nastalu štetu u iznosu od 50.000,00 EUR s obročnom otplatom koji iznos predstavlja samo dio stvarne štete nastale tužitelju zbog izvanrednog raskida Ugovora, na koji prijedlog se tuženik oglušio. Tužitelj je opomenom od dana 19. rujna 2022. godine ponovio svoj prijedlog za mirnim rješenjem spora, argumentirajući tuženiku razloge zbog kojih mu je nezakonitim raskidom Ugovora nastala šteta te je ponovno, sve u nadi brzog rješavanja spora, predložio isplatu naknade štete u iznosu od 50.000,00 EUR. Na navedenu opomenu tužitelja tuženik je odgovorio dopisom od dana 28. rujna 2022. godine navodeći kako je „neugodno iznenađen“ opomenom budući da nema dugovanja prema tužitelju te da je Ugovor raskinut iz razloga što tužitelj „nije valjano ispunjavao svoje obveze“. U odnosu na navode tuženika iz tog dopisa tužitelj ističe kako mu nisu jasni budući je već ranije, dana 21. srpnja 2022. godine naveo svoj zahtjev, a još manje mu je jasna neutemeljena tvrdnja kako je do raskida Ugovora došlo krivnjom tužitelja imajući u vidu razloge koje je tuženik naveo kada je raskidao Ugovor. Ovdje tužitelj naglašava da tuženik niti u jednom trenutku prije dopisa od dana 18. srpnja 2022. godine, kojim je Ugovor izvanredno raskinut, nije prigovorio tužitelju na neizvršavanje obveza iz Ugovora i/ili na kvalitetu dostavljenog proizvoda te tvrdi da je očigledno kako je tuženik u navedenom odgovoru na opomenu „promijenio priču“ pokušavajući tužitelja okarakterizirati kao isključivog krivca za raskid Ugovora, napuštajući ranije tvrdnje o promijenjenim okolnostima kao razlog raskida Ugovora i sve to dajući općenite i neargumentirane navode o nezadovoljstvu s posljednjom zaprimljenom kolekcijom koje nije potkrijepio nikakvim dokazima. Nadalje, tuženik u predmetnom odgovoru na opomenu navodi da je Ugovor nakon proteka početnog razdoblja od jedne godine redovno raskinut te da ne postoji nikakva osnova tužitelja za naknadu štete, a koji navod tužitelj također smatra netočnim budući da je Ugovorom propisano kako će se nakon proteka navedenog razdoblja od jedne godine, isti automatski (prešutno) produžiti za još tri godine, ako se jedna od stranaka ne usprotivi produljenju, a da s e tuženik niti u jednom trenutku nije usprotivio produljenju, stoga je jasno da se radi o ugovoru sklopljenom na određeno vrijeme (četiri godine) kojeg je moguće raskinuti isključivo u prvoj godini trajanja i to samo uslijed ozbiljne povrede ugovorene obveze, a čak i u slučaju ozbiljne povrede ugovorne obveze, strana koja krši ugovornu obvezu mora o tome biti obavještena pisanim putem i mora joj se dati rok od 10 dana radi otklanjanja povrede i tek ako povreda ne bude otklonjena u dodatnom roku, druga ugovorna strana može raskinuti ugovor. Tuženik je suprotno navedenome prema tvrdnjama tužitelja jednostrano otkazao Ugovor krajem druge godine trajanja Ugovora, a što uopće nije predviđeno Ugovorom, i to prvo zbog posljedica globalne pandemije i Ruske invazije na Ukrajinu te utjecaja iste na svjetsko tržište, da bi potom u cijelosti „zaboravio“ na taj razlog i tvrdio da Tužitelj nije valjano ispunjavao svoje obveze pri tome ne dostavljajući konkretne dokaze. Tužitelj ukazuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na raskid Ugovora zbog promijenjenih okolnosti, konkretno na članak 369. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima u kojem stoji da: „ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.“ Dakle, sve i da su razlozi za izvanredni raskid Ugovora zbog promijenjenih okolnosti bili opravdani, tužitelj tvrdi da mu i dalje pripada pravo na naknadu štete koja mu je raskidom Ugovora nesumnjivo nastala.

1.4. Tužitelj potom u tužbi tabelarno prikazuje postotak ostvarenih prihoda tužitelja na osnovu suradnje s tuženikom u razdoblju od dvije i pol godine u kojem je trajala poslovna suradnja, i koji je iznosio 83% od ukupno ostvarenih prihoda tužitelja za isto razdoblje. Tvrdi da je nakon prekida poslovne suradnje s tuženikom došlo do značajnog pada profita tužitelja u 2022. godini te kao dokaz navedenom, prilaže financijska izvješća za 2020., 2021., poslovno gospodarsku analizu za 1. i 2. kvartal 2022. godine te poslovno gospodarsku analizu za 2022. godinu. Ističe da ukupna ugovorena paušalna naknada za naredne dvije godine iznosi 120.000.00 EUR, dok ukupna prosječna nabavna naknada za isto razdoblje iznosi 40.000,00 EUR. Zatim ističe da postotak prosječne dobiti tužitelja prije oporezivanja je u prethodne dvije i pol godine, odnosno u vrijeme trajanja ugovornog odnosa, iznosio 64%. Shodno tome, tužitelj tvrdi da je njegova procijenjena izmakla dobit uzrokovana izvanrednim raskidom Ugovora u naredne dvije godine, iznosi 102.400,00 EUR (120.000,00 EUR -> 64% = 76.800,00 EUR; 40.000,00 EUR -> 64% = 25.600,00 EUR; ukupno = 102.400,00 EUR). Tvrdi da je očigledno kako je šteta nastala tužitelju u vidu izmakle koristi znatna, s obzirom da je suradnja s tuženikom predstavljala najveći postotak prihoda Tužitelja u 2020., 2021. i 2022. godini, a pronalazak novih klijenata predstavlja dugotrajan i težak proces, a tvrdi da se šteta osim izmakle koristi, odnosi i na uloženi ljudski i financijski kapital te na druge proizvodne resurse predviđene za prethodno ugovoreno razdoblja pružanja usluga.

1.5. Slijedom svega navedenog, budući je tuženik nezakonito raskinuo Ugovor prije isteka ugovorenog trajanja istog, tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta obzirom da je uložio u proizvodne resurse potrebne za razvoj novog branda obuće, prilikom čega je uzeo u obzir trajanje Ugovora i izgubio očekivanu dobit koja je bila ugovorna te joj se Tužitelj s opravdanjem mogao nadati. Stoga tvrdi da je, samo na osnovu izmakle dobiti, iznos nastale šteta za tužitelja 102.400,00 EUR, a koji iznos ovom tužbom i potražuje, pri čemu zadržava pravo tražiti naknadu štete i za uložene proizvodne resurse nakon procjene iznosa prouzročene štete.

2. Tuženik je rješenjem od 13. rujna 2023. pozvan u roku 30 (trideset) dana podnijeti pisani odgovor na tužbu koja mu je zajedno s prilozima dostavljena u prilogu tog rješenja te je upozoren da ako ne podnese odgovor na tužbu u navedenom određenom mu roku da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe, čl. 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

3. Tuženiku je navedeno rješenje, zajedno s tužbom i prilozima, uredno dostavljeno 11. listopada 2023. (potvrda o otpravku iz lista 85. spisa) te isti u određenom mu roku od 30 dana nije podnio odgovor na tužbu. Tuženiku je uredno dostavljen i podnesak tužitelja od 2. listopada 2023. kojim dostavlja ovjerene prijevode dijela dostavljene dokumentacije uz tužbu (potvrda o otpravku iz lista 179. spisa)

4. Sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu, i to u izvornik i ovjereni prijevod Ugovora o pružanju usluga (list 9. do 22. spisa), dopis od 21. srpnja 2022. (list 23. do 25. spisa), opomena pred tužbu (list 26. do 28. spisa), odgovor na opomenu pred tužbu (list 29. spisa), izvornik i ovjereni prijevod pisane korespondencije (list 68. do 80. spisa i 87. do 94. spisa), izvornik i ovjereni prijevod godišnjeg financijskog izvješća s prilozima od 31. prosinca 2020. (list 95. do 123. spisa), izvornik i ovjereni prijevod godišnjeg financijskog izvješća s prilozima od 31. prosinca 2021. (list 124. do 153. spisa), izvornik i ovjereni prijevod poslovno gospodarske analize (list 154. do 169. spisa), pisana WhatsApp korespondencija u izvorniku i prijevodu (list 170. do 173. spisa), e-mail od 15. lipnja 2022. u izvorniku i prijevodu (list 174. do 177. spisa).

5. Sud je nakon izvršenog uvida i ocjene dokaza priloženih tužbi, imajući u vidu da tuženik nije podnio odgovor na tužbu u određenom mu roku, iako upozoren na posljedice nedavanja istog, našao udovoljenim zakonske uvjete iz čl. 331.b ZPP-a, a osobito da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio niti s činjenicama koje su općepoznate, kao i da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, pa je slijedom navedenog valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

6. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 7. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

7. Tužitelju je u trošak parničnog postupka kao potreban priznat slijedeći trošak:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u zatraženom iznosu od 1.534,29 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 383,57 EUR - trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 2.249,67 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

8. Odluka o zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 1. ZOO.

9. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu iz razloga što je tužitelj kao korisnik e-komunikacije prilikom podnošenja tužbe pravilno u skladu s odredbom članka 7. stavak 1. ZSP-a platio dužnu sudsku pristojbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom sudskih pristojbi, odnosno u iznosu od 331,81 EUR, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat, pa je tužiteljev zahtjev odbijen u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sudske pristojbe u iznosu od 331,81 EUR (razlika između plaćenog iznosa pristojbe i zatraženog iznosa pristojbe) te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 24. siječnja 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 (petnaest) dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

Presuda zbog ogluhe može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353 st. 1 i 2 ZPP).