REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1329/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. prosinca 2024. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 24. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 6.971,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine; od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena; od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate; a koja na iznos od:

- 58,87 eura teče od 1.studenog 2007.godine do isplate,

- 59,41 eura teče od 1. prosinca 2007. godine do isplate,

- 59,46 eura teče od 1. siječnja 2008. godine do isplate,

- 60,45 eura teče od 1. veljače 2008. godine do isplate,

- 122,47 eura teče od 1. ožujka 2008. godine do isplate,

- 124,12 eura teče od 1. travnja 2008. godine do isplate,

- 120,49 eura teče od 1. svibnja 2008. godine do isplate,

- 119,27 eura teče od 1. lipnja 2008. godine do isplate,

- 120,89 eura teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate,

- 118,27 eura teče od 1. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 118,64 eura teče od 1. rujna 2008. godine do isplate,

- 120,38 eura teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- 130,72 eura teče od 1. studenog 2008. godine do isplate,

- 123,10 eura teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

- 131,52 eura teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 132,64 eura teče od 1. veljače 2009. godine do isplate,

- 133,20 eura teče od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

- 131,80 eura teče od 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 131,58 eura teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 129,41 eura teče od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

- 127,49 eura teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 176,47 eura teče od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 178,38 eura teče od 1. rujna 2009. godine do isplate,

- 177,25 eura teče od 1. listopada 2009. godine do isplate,

- 176,16 eura teče od 1. studenog 2009. godine do isplate,

- 178,59 eura teče od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- 180,89 eura teče od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

- 183,31 eura teče od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- 182,64 eura teče od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- 186,73 eura teče od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- 185,63 eura teče od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- 162,22 eura teče od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- 172,28 eura teče od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- 170,07 eura teče od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 178,51 eura teče od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- 173,92 eura teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 170,46 eura teče od 1. studenog 2010. godine do isplate,

- 118,77 eura teče od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- 122,94 eura teče od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- 119,83 eura teče od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- 120,23 eura teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 117,99 eura teče od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- 118,62 eura teče od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- 126,02 eura teče od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 127,01 eura teče od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- 103,36 eura teče od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 101,02 eura teče od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- 97,41 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 97,26 eura teče od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- 96,82 eura teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- 98,06 eura teče od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

- 99,42 eura teče od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- 99,41 eura teče od 1. ožujka 2012. godine do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe poduzeta podneskom tužitelja od 23.svibnja 2024.godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.015,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 04. prosinca 2014. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi kako je dana 14. veljače 2007. godine tužitelj s tuženikom zaključio kao kreditorom, ugovor o namjenskom kreditu, broj 3208427133, kreditna partija broj 7103506092 temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 188.623,81 CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju iz ugovora na dan plaćanja tražbine i s tim da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF po tečaju iz ugovora na dan uplate. Tuženik je u standardiziranom ugovoru u članku 2 naveo visinu kamatne stope od 4.50 % uz klauzulu kako je ona promjenjiva bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, uz obrazloženje kako to ovisi o općim uvjetima tuženika. Budući da je presudom VTS-a od 16. srpnja 2014. godine utvrđeno kako su u ugovorima o kreditima sklopljenim između 2003. i 2008. godine, ovakve kamate ništavne, a navedeni ugovor o namjenskom kreditu je sklopljen u tom periodu, tako se i navedena presuda odnosi i na ovaj ugovor pa je i ugovorena ništavost promjenjivosti. Tužitelj smatra da niti ubuduće nije dužan plaćati veće iznose rata otplate kredita u odnosu na prvu ratu, koja je izračunata u iznosu od 945,64 CHF, preračunato u kune po tečaju iz ugovora i primjenom početne kamatne stope, odnosno administrativno i zakonski određene kamatne stope od 3,23% definirane izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine do ispunjenja uvjeta i prestanka primjene izračuna rate po kamatnoj stopi od 3,23% u skladu sa stanjem glavnice na dan 31. prosinca 2013. godine prema izvornom otplatnom planu kredita i primjenom ugovorene kamatne stope od 3,23% od 31. prosinca 2013. godine. Tužitelj na ime preplaćenih kamata potražuje pojedinačne mjesečne iznose razlike kamata sadržanih u mjesečnim anuitetima, počevši od utvrđene prve promjene kamatne stope koju je tuženik izvršio i to od 01. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2013. godine. Nadalje, tužitelj potražuje i razliku kamata u odnosu na anuitete koje je tuženik zaračunao uslijed promjena kamatnih stopa i stanju potraživanja glavnice prema svojoj evidenciji primjenom kamatne stope 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do danas, u odnosu na anuitete koji su izračunati prema izvornom otplatnom planu i tako ustanovljenom ostatku glavnice na dan 31. prosinca 2013. godine. Temeljem prednjeg, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice i tužene, jer je tužiteljica sklopila s tuženom ugovor o kreditu u kojem je naveo promjenjivu kamatnu stopu bez jasnih parametara na temelju kojih će se ona mijenjati (točka I. tužbenog zahtjeva); da se naloži tuženici da na temelju početno ugovorene kamate u skladu sa ZPK ugovori parametre promjene kamatne stope na način da kamatnu stopu umanji za u tom trenutku važeću vrijednost promjenjivog dijela kamate nakon čega će ostatak predstavljati fiksni dio kamatne stope koja će se primjenjivati nakon ispunjenja uvjeta za prestanak primjene kamatne stope (točka II. tužbenog zahtjeva): da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 57.174,07 kn na ime povrata do sada pretplaćenih iznosa kamata po svakom mjesečnom anuitetu počevši od 31.prosinca 2013.god. pa do sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate (točka III. tužbenog zahtjeva), sve uz potraživanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate (točka IV. tužbenog zahtjeva).

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tužitelj kako je podnio tužbu koja je u cijelosti nepodobna za raspravljanje. Tužba koju je tužitelj podnio ne ispunjava uvjete za stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. ZPP-a koju je tužitelj očito namjeravao podići, a jednako tako ne ispunjava niti uvjete za "običnu" kondemnatornu tužbu s određenim novčanim tužbenim zahtjevom. Nadalje, tuženik ističe kako je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015) (u nastavku "ZID ZKP/15) predviđena obveza tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranom u CHF ili kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF ( u nastavku "kredit u CHF") konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR ( u nastavku "kredit u EUR"). Tužitelj i tuženik sklopili su dana 18. siječnja 2016. godine aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Iz svega navedenog vidljivo je kako se konverzijom opisanom u ZID ZKP/15 postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Ispunjenjem obveze ponude konverzije (i posljedično sklapanja aneksa ugovoru ) na način kako je to predviđeno odredbama ZID ZPK/ banka nije: isplatila tužitelju razliku zakonske kamate koja se primjenjuje u slučaju da kamata nije ugovorena, niti je isplatila tužitelju razliku između početne kamate i naknadno promijenjene kamate. Evidentno je stoga kako banka ponudom konverzije nije udovoljila zahtjevu iz predmetne parnice.

Podneskom od 11,rujna 2017.god. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik osporava tužbeni zahtjev tužiteljice navodeći da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15, te su sve tužiteljičine uplate izvršene po predmetnom kreditu uključene u izračun konverzije te iskorištene za namirenje EUR kredita po EUR otplatnom planu. Tužiteljica nakon prihvata konverzije i sklapanja dodatka nema osnove za bilo kakvo potraživanje povezano s „preplaćenim CHF kamatama“. Ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11.rujna 2012.god.

Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom ugovora o nenamjenskom kreditu od 14.veljače 2007.god., izračuna razlike kamata i plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu br. 7103506092 kod Zagrebačke banke, preslika presude Suda (četvrto vijeće) od 30.travnja 2014.god., prijedloga tužiteljice za mirno rješenje spora od 23.veljače 2015.god. upućenog tuženici, prijepisa efektivne kamatne stope/realna godišnja kamatna stopa na dan 24.svibnja 2016.god., prometi po kreditu, obavijest o promjeni visine kamatne stope od 4.prosinca 2013.god., dopisa tužene upućenog punomoćnicima tužiteljice od 12.studneoga 2015.god., izračuna konverzije na dan 30.rujna 2016.god., informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.god., pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.rujna 2015.god., prijedloga izmjene ugovora o kreditu, dodatka ugovoru o kreditu od 19.siječnja 2016.god., izvatka iz zemljišne knjige – neslužbena kopija od 3.prosinca 2015.god., priopćenja za medije br. 103/17 Suda Europske unije od 20.rujna 2017.god, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zlatku Cvitanoviću, dipl.oec. od 25.srpnja 2017.god., pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, kao i na temelju rezultata provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

Neprijeporno je između parbenih stranaka da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu broj 7103506092 dne 14.veljače 2007.god. na iznos od 188.623,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 30 godina uz promjenjivu kamatu u skladu s promjenama tržnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje

Neprijeporno je i da su tužiteljica i tuženik dana 18.siječnja 2016.god. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR-u, te da su sklapanjem tog dodatka ugovoru postupili po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Ovim dodatkom je predmetni kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U tom ugovoru su stranke suglasno utvrdile da tužiteljeva preplata kredita na dan 30.9.2015. iznosi 6.862,06 kuna.

Prijeporna je između parbenih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i visina istog.

Dana 30.studenog 2017.godine donesena je prvostupanjska odluka kojom je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, prihvaćen je podredni zahtjev tužiteljice; sve u dijelu kako je to odlučeno tč.I. i II. izreke te presude. Odbačena je tužba u dijelu zahtjeva kojim se traži utvrđenje da u odnosu na tužitelja ne proizvodi pravni učinak niti jedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz predmetnog ugovora. Dana 9.siječnja 2019.godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž-2/18 kojim je prihvaćena žalba tuženika te je djelomično ukinuta presuda u dijelu kojim je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 52.529,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i rješenje u tč.II. (odluka o trošku) i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja dana je uputa da se po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke utvrdi je li preplaćena dosuđena razlika ugovorne kamatne stope potpisivanjem dodatka (aneksa) ugovora o kreditu ipak izračunata prilikom konverzije CHF u EUR nakon čega treba ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.

U daljnjem tijeku postupka sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i dopunskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Zlatku Cvitanoviću; saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

Stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Zlatko Cvitanović je u pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja od 5.travnja 2019.godine naveo način na koji je provedena konverzija kredita (iz čega proizlazi da je konverzija provedena sukladno pozitivnom propisu, vezano za izračun konverzije), vještak je naveo da je sa "tehničke strane" tuženik u predmetnoj konverziji sve odradio matematički ispravno i sukladno važećem Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji/15, navodi u svom zaključku da je tuženik preplaćene iznose (po osnovi razlike između početno ugovorene i naknadno mijenjane kamatne stope) uračunavao prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, ali da time i dalje nije tužitelju umanjio tako nastalu preplatu, već da je konvertirane iznose kredita nakon toga opet ukamaćivao, samo ovaj put u drugoj valuti, po promijenjenim/uvećanim kamatnim stopama koje je vjerovnik primjenjivao za kredite u EUR. Vještak daje zaključak da predmetna konverzija nije od značaja u odnosu na postavljene zahtjeve tužitelja.

Tužitelj u svom podnesku od dana 23.svibnja 2024.godine preinačava tužbu tako da postavlja, pored glavnog zahtjeva za isplatu iznosa od 6.971,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (koji naziva podrednim zahtjevom), zahtjev (koji naziva glavnim) za isplatu iznosa od 14.606,89 EUR sa kamatama, kao i ponovno zahtjev na utvrđenje da u odnosu na tužitelja ne proizvodi pravni učinak niti jedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz predmetnog ugovora. Za navesti je da je ovaj raniji glavni zahtjev pravomoćno odbijen, a vezano za zahtjev za utvrđenje isti je pravomoćno odbačen. Dakle, postoji jedan jedini zahtjev na isplatu iznosa od 6.971,86 EUR sa kamatama u odnosu na koji je ranija prvostupanjska presuda ukinuta i sud odlučuje o tom zahtjevu kao jedinom zahtjevu, a ne dopušta preinaku postavljanjem novih zahtjeva podneskom tužitelja od 23.svibnja 2024.godine. Radi navedenog je odlučeno kao u tč.I. izreke ovog rješenja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je osnovan.

Tužiteljica, po struci dipl.ekonomist, u svom iskazu pred ovim sudom navodi da je podigla predmetni kredit odnosno zaključila ugovor o namjenskom kreditu sa tuženikom dana 14. veljače 2007. godine. Naime, u to vrijeme da se željela odvojiti u smislu stanovanja od svojih roditelja i kupiti manji stan, da je našla stan u [adresa] i stan da je bio površine 42 m2, u to vrijeme da je bila zaposlena u humanitarnoj organizaciji u svom zanimanju, a kako joj je trebao kredit za kupiti ovaj stan, a da je inače bila klijentica tuženika, to da je pristupila u poslovnicu kod tuženika i to baš kod poznanice i bankarice FŽ, da ju je pitala koji je najpovoljniji kredit vezano za rješenje stambenog pitanja odnosno kredit sa najpovoljnijim uvjetima i ona da joj je odmah ponudila gotov proizvod odnosno tada kredit za mlade vezan za valutu CHF, taj kredit da je po njenim riječima bio najpovoljniji i posebna stavka da je bila, pored okolnosti što je rata bila manja cca 500,00 kn manje u odnosu na eurski kredit, da je ovaj kredit za mlade imao stavku moratorija u slučaju trudnoće, dakle, zamrzavanja kredita bez kamate. S obzirom na to da je tada bila stara 29 godina i da joj je ovo bila bitna okolnost, da je to prihvatila, te ju pitala zbog čega joj nudi ovaj kredit vezan za CHF, ista da joj je kazala da zašto bi plaćala 500,00 kn više, da je 100.000 ljudi u Hrvatskoj podiglo ovaj kredit vezan za CHF i na pitanje tužiteljice što će biti ukoliko se nešto dogodi, ista da joj je kazala da bi očito država odmah reagirala. To da je bio tipski kredit, da je prihvatila ovo što joj je ponuđeno jer nije mogla postići još bolje uvjete, da je bila kod javnog bilježnika i tamo da nije bilo nikakve posebne priče u pogledu specifičnosti ove vrste kredita. Početna rata da je bila cca 4.000,00 kn da bi kroz vrijeme narasla na enormnih 6.500-7.000,00 kn, navodi da je bila kod tuženika, tražila mogućnost reprogramiranja kredita, da joj se pomogne zbog ove okolnosti, međutim, da nije bilo nikakvog pozitivnog stava tuženika po ovom pitanju. Kada se otvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je sama pristupila i pitala za konverziju, dobila izračun konverzije od strane tuženika koji je mogla ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Navodi da je po svom mišljenju to trebala prihvatiti, da se ne sjeća je li joj tada priznata neka preplata, svakako, da joj je bilo bitno da se tom konverzijom ne odriče svojih prava po ovom kreditu. Čim je napravljena konverzija da je prodala ovaj stan u [adresa], zatvorila taj kredit odnosno otplatila ga prijevremeno, nekoliko godina bila podstanar sa obitelji jer se nisam usuđivala podići opet stambeni kredit te da je tek naknadno putem kredita APN-a kupila stan u kojem je sada. Navodi da je ovaj predmetni kredit bio isključivo za osobne potrebe, ovaj stan u [adresa] da nije iznajmljivala, da je bio za stanovanje i da je tako korišten dok nije prodan. Niti u to vrijeme, a ni danas da nije vlasnica trgovačkog društva niti obrta. Na posebno pitanje pun. tuženika je li tužiteljica pročitala tekst ugovora o kreditu prije zaključenja, tužiteljica navodi da je pročitala tekst ugovora o kreditu. Navodi da nije imala nikakvih pitanja niti nejasnoća vezanih za sadržaj odnosno tekst ugovora i da je to bio tipski pripremljeni ugovor. Navodi da je znala što znači pojam valutna klauzula prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da je znala da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da nije bila upoznata sa tim na koji način se ista formira. Navodi da je od banke dobivala kući obavijesti o promjenama kamatnih stopa i da je to bila jednostrana obavijest banke kao takva, da je kredit sama ona plaćala i otplaćivala čitavo vrijeme trajanja kredita.

Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao logičan i uvjerljiv, isti je u skladu sa svim ostalim izvedenim dokazima.

Dakle, tužiteljica i tuženik zaključili su dana 14.veljače 2007.godine Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, na rok otplate od 30 godina, tužiteljici je od strane tuženika kao banke stavljen na raspolaganje iznos od 188.623,81 CHF i otplata kredita bila je vezana uz tu valutu, početna kamatna stopa ugovorena je na 4,5%, ista je promjenjiva i vezana za odluku tuženika. Sporno pitanje je valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i preplata vezana za takvu odredbu. Tužiteljica u ovom pravnom poslu ima status potrošača i to je jasno jer se radi o fizičkoj osobi i ugovoru o namjenskom kreditu za kupnju stana za stanovanje, obiteljske potrebe tužiteljice.

Stranke su dana 18.siječnja 2016.godine zaključile Dodatak ugovoru o kreidtu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konvertiran je kredit u kreditu uz valutnu klauzulu EUR. Dakle, jasno je da je kredit konvertiran i vezan uz valutu EUR i sam vještak, a to tužiteljica i ne spori, navodi da je tuženik "tehnički" proveo konverziju sukladno navedenom pozitivnom propisu. Dakle, ovdje je bitna valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke iz temeljnog pravnog posla, ugovora o kreditu iz 2007.godine, te zahtjev za isplatu preplaćenog temeljem takve odredbe do konverzije. Sam vještak Cvitanović u dopuni vještva odgovorio je na pitanje drugostupanjskog suda, dakle, konverzijom se nije zahvatilo u preplatu temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije i eventualna preplata priznata tužiteljici u vrijeme konverzije nije iskorištena za njeno obeštećenje temeljem te odredbe glavnog ugovora iz 2007.godine.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

Prvenstveno je, po pitanju je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke ništetna, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ništetna odredba, ta odredba je nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), ta ugovorna odredba je ništetna, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2007.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, jer ista nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako je odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je prema stavu suda ništetna.

Temeljem ništetne i nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem takve odredbe. Provedena konverzija po pitanju predmeta konverzije nema na ovo pravo tužitelja utjecaja, jer predmet konverzije nije bio i konverzija nije provedena vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na ovu odredbu konverzija nije ni provedena i nije ni došlo do obeštećenja tužitelja konverzijom vezano za ovu odredbu iz temeljnog ugovora. Tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da je ova odredba u takvim ugovorima utvrđena ništetnom, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. U ovom slučaju situacija za tužitelja je specifična jer se konverzija uopće nije bavila kamatnom stopom do konverzije pa je ta ništetna odredba proizvela za tužitelja učinak da je tuženik u obvezi vratiti mu preplaćene iznose s ove osnove preko početne kamatne stope od 4,50%, a konverzijom mu s ovog osnova nije priznata nikakva preplata.

Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zlatku Cvitanoviću, dipl.oec, koji je u svom nalazu i mišljenju od 25.srpnja 2017.god. naveo da u slučaju da je tužena u predmetnom ugovoru o kreditu trebala primijeniti obračun kamate u visini određenoj čl. 26.st.3. ZOO-a i to u razdoblju od 1.01.2008.god. (od kada je stupila na snagu primjena tog zakonskog propisa) pa do 17.01.2016.god. (nakon kojeg je došlo do konverzije predmetnog kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR), tužena bi mjesečno ostvarivala manje prihode po osnovu redovnih kamata i to ukupno 20.454,41 CHF odnosno protuvrijednost od 110.055,65 kn; a u slučaju da treba primijeniti obračun kamate prema prvobitnoj ugovorenoj visini kamatne stope od 4,5 % godišnje, bez naknadnih promjena (povećanja) te kamatne stope i to u razdoblju od 1.04.2007.god. (od dospijeća prvog anuiteta po predmetnom kreditu) do 1.01.2014.god. (od kada se na kredite s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje zakonski utvrđena fiksna kamatna stopa od 3,23 % godišnje prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju), tužena bi mjesečno ostvarila manje prihode po osnovu redovnih kamata u iznosu od 10.246,38 CHF odnosno protuvrijednost od 52.529,48 kn.

Za prihvatiti je ovaj nalaz i mišljenje i sud prihvaća izračun po pitanju preplate preko 4,5% ugovorene početne kamatne stope u iznosu od 52.529,48 kuna odnosno sada iznos od 6.971,86 eura po fiksnom tečaju konverzije, upravo ovaj iznos pripada tužitelju na ime preplate vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i ovaj iznos valjalo je dosuditi tužitelju, dakle, sud ovaj zahtjev po pitanju zatražene glavnice prihvaća u cijelosti. Ovaj zahtjev je i postavljen sukladno nalazu i mišljenju vještaka Cvitanovića, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (u koji je uključena i predmetna preplata) pa do isplate. Prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u ovom dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika iz ugovora iz 2007.godine konverzija nema utjecaja.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, to je jasno da je prigovor zastare ne bi bio osnovan jer je tužba podnesena još u prosincu 2014.godine, a s obzirom da se ovdje primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava dva obrazložena podneska od 2.lipnja 2017.godine i 29.travnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 8.svibnja 2017.godine, 18.listopada 2017.godine, 26.veljače 2019.godine, 13.veljače 2020.godine, 27.siječnja 2021.godine, 27.lipnja 2024.godine, 16.listopada 2024.godine i 12.prosinca 2024.godine; svaka radnja po 100 bodova; što uz vrijednost boda daje iznos od ukupno 2.200,00 eura; na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 550,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura (2.000,00 kuna po fiksnom tečaju konverzije) tako da je konačno tuženik na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka obvezan isplatiti tužitelju iznos od 3.015,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora.

U Splitu, 24. siječnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika