REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-106/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ISTRA YACHTING d.o.o. OIB: 61766129647, Pula, Ul. Sv. Polikarpa 8, zastupanog po punomoćniku Rajku Brankoviću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika LUKA PULA d.o.o. OIB: 92378435625, Pula, Ulica Sv. Polikarpa 8, zastupanom po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, radi povrata stečenog bez osnove, nakon javne i glavne rasprave zaključene 17. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 24. siječnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku LUKA PULA d.o.o. iz Pule, Sv. Polikarpa 8, OIB: 92378435625, da tužitelju ISTRA YACHTING d.o.o. iz Pule, Sv. Polikarpa 8, OIB: 61766129647, isplati 182.817,99 eura (stoosamdestedvijetisućeosamstosedamnaest eura i devedestedevet centi) sa zateznom kamatom po stopi koja je promjenjiva i određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. po stopi od 10,50 % a koja na iznose:

- od 23.174,55 eura i 38.217,25 eura teče od 01.01.2020.g do isplate

- od 32.810,25 eura teče od o1.01.2021.g do isplate

- od 42.229,68 eura teče od 01.01.2022.g.do isplate

- od 46.316,26 eura teče od 01.01.2023.g do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od 10,50 % od dana presuđenja do isplate.“

II.1 Tužitelj ISTRA YACHTING d.o.o. dužan je na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku LUKA PULA d.o.o. iznos od 20.640,00 eura (dvadesettisućašestočetrdeseteura) uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II.2 Odbija se zahtjev tuženika LUKA PULA d.o.o. u dijelu u kojem potražuje troškove postupka u iznosu od 3.440,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 09. ožujka 2023. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 182.817,99 eura, ranije 1.377.442,21 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku na način na koji je naveden u izreci ove presude.

2. U tužbi pojašnjava da su se tužitelj i tuženik od 13. prosinca 2011. godine nalazili u ugovornom odnosu zakupodavca (tuženik) i zakupnika (tužitelj), a temeljem više ugovora o zakupu poslovnih prostora, te njihovih anexa. Predmet ugovora bile su k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], za koje je tužitelj plaćao zakupninu.

3. U vrijeme kada su zaključivani ti ugovori tuženik je bio upisan kao vlasnik nekretnina koje su bile predmetom zakupa. S druge strane tužitelj je uredno plaćao zakupninu, unutar svog razdoblja, a predmet ove tužbe su zakupnine u razdoblju od 31. ožujka 2018. godine do 30. studenog 2022. godine, čiji povrat tužitelj traži po osnovi pravila o stjecanju bez osnova, budući da je za razdoblje prije 31. ožujka 2018. godine nastupila zastara.

4. U tom razdoblju tužitelj je tuženiku na ime zakupnine platio iznos od 1.377.442,21 kn, sada 182.817,99 eura, i to:

-174.608,63 kn u 2018. (31.03. do 31.12.2018.)

- 287.947,89 kn u 2019. (01.01. do 31.12.2019.)

- 247.208,85 kn u 2010. (01.01. do 31.12.2020.)

- 318.706,92 kn u 2021. (01.01. do 31.12.2021.)

- 348.969,92 kn u 2022. (01.01. do 30.11.2022.).

5. Tužitelj je krajem 2022. saznao da je pravomoćno okončan spor kojeg je protiv tuženika vodila Republika Hrvatska i to na način da je u tom sporu utvrđeno da su nekretnine koje su bile predmet zakupa pomorsko dobro, naloženo je brisanje tuženikovog prava vlasništva i upis pomorskog dobra. Dakle, ni tuženik ni itko drugi nije mogao steći pravo vlasništva na tim nekretninama na valjan način jer se radi o pomorskom dobru, a što tuženik i priznaje kada traži koncesiju na tim nekretninama. Tom deklaratornom presudom je utvrđeno da tuženik nikada nije bio vlasnik nekretnina koje je davao u zakup i naplaćivao zakupninu.

6. Tužitelj je pored plaćanja zakupnine tuženiku, za iste nekretnine bio u obvezi plaćati koncesiju na pomorskom dobru Lučkoj upravi Pula, a sve temeljem ugovora o koncesiji od 04. studenog 2011. godine, te njegovih aneksa. Tužitelj je u istom periodu na ime koncesijske naknade platio 1.687.310,50 kn.

7. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je tuženik kao nevlasnik neovlašteno zaključio ugovor o zakupu i neovlašteno naplaćivao zakupninu. S druge strane, tužitelj je bio primoran istu plaćati budući je tuženik bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. U protivnom tuženik bi raskinuo ugovor o zakupu, i time bi tužitelju bilo onemogućeno poslovanje.

8. Tužitelj smatra da je tuženik nepošten od trenutka kada je zaprimio tužbu Republike Hrvatske u navedenom predmetu, a to je bilo 22. ožujka 2019. godine.

9. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

10. Tuženik osporava da je utužene iznose stekao bez pravne osnove budući da je tuženik te iznose stekao temeljem ugovora o zakupu koji nikada nisu raskinuti niti utvrđeni ništetnim, a niti to tužitelj zahtijeva tužbom. Štoviše tužitelj nije nikada ni osporavao valjanost tih ugovora. Tuženik ističe da je do trenutka kada je upisano pomorsko dobro na nekretninama koje su do tada bile vlasništvo tuženika, tuženik u cijelosti ispuno svoje ugovorne obveze te je omogućio korištenje nekretnina koje su bile predmetom zakupa, a koje su do tada bile upisane kao njegovo vlasništvo. Također, tužitelj je zakupninu plaćao po osnovi izdanih računa, za razdoblje koje je prethodilo, i tužitelj nije nikada osporavao osnovu tih računa već je po tim računima postupao i podmirivao ih. Slijedom navedenog smatra da nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.

11. Na predmetnim nekretnina je do 2000. godine bila upisana Uljanik Luka d.o.o., pravni prednik tuženika, koji je imao upisano pravo korištenja, a tada se kao vlasnik upisao tužitelj temeljem čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te čl. 31., 40. i 52. Zakona o zemljišnim knjigama. Tuženik u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu je bio i vlasnik i posjednik tih nekretnina, a temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bio je i ovlašten raspolagati takvim nekretninama.

12. Nadalje, ukazuje da je presuda na koju se tužitelj poziva deklaratorna koja nema povratni učinak. Tom presudom je Republika Hrvatska stekla temelj (modus) da zahtijeva upis pomorskog dobra na toj nekretnini, ali smatra kako je tužitelj u krivu kada navodi da je tom istom presudom utvrđeno da tuženik nije nikada bio vlasnikom tih nekretnina. To sve zato što se stvarna prava stječu upisom u zemljišnu knjigu.

13. Posebno su neosnovani navodi tužitelja da je bio primoran plaćati zakupninu čime po tuženiku implicira da je prema njemu bio upotrijebljen neki vid prisile što nije točno. Tuženik tužitelja nije ni na šta primoravao, pa tako ni na plaćanje zakupnine. Ukoliko je isti smatrao da mu pripadaju kakva prava po zakonu mogao je ista ostvarivati u za to zakonom predviđenim postupcima. Tužitelj nije poduzeo apsolutno ništa, nego je čekao da zakupni odnos prestane po sili zakona i onda je podnio tužbu znajući da je ugovor uredno izvršen jer ga je konzumirao kroz cijelo razdoblje. Također, osporava da bi tuženik bio nepošten od trenutku primitka tužbe u drugoj parnici jer se u toj parnici ne radi o zahtjevu za predajom stvari niti je predaju stvari od tuženika zahtijevao ovdje tužitelj već treća osoba.

14. Konačno, a obzirom tužitelj navodi da je bio u obvezi plaćati i koncesiju na pomorskom dobru Lučkoj upravi Pula, ističe da u to vrijeme predmetne nekretnine nisu bile ni utvrđene kao pomorsko dobro (jer da jesu tada ne bi ni nastao spor između Republike Hrvatske i tuženika) pa smatra da je iz tog razloga tužitelj promašio osobu koju će tužiti. Navodi kako je u podnesku od 25. svibnja 2023. godine tužitelj ukazao da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj prvi ugovor o koncesiji zaključio s Lučkom upravom Pula dana 4. studenog 2011., odnosno drugi dana 3. studenog 2021., a predmet kojih su nekretnine, koje su u trenutku zaključenja istih bile u zemljišnoknjižnom vlasništvu tuženika, tj. na istima nije bio proveden upis pomorskog dobra, obzirom na što se po tuženiku nameće zaključak, iako meritorno irelevantan za ovu pravnu stvar, ali tužitelju očito bitan jer na njima temelji ovu tužbu (vidi toč. III. historijata tužbe), da tužitelj s Lučkom upravom Pula nije mogao sklopiti valjane pravne poslove, odnosno nije postojala valjana pravna osnova temeljem koje Lučka uprava Pula ima zahtijevati od tužitelja da joj isplaćuje koncesijsku naknadu za korištenje zemljišta koje (u tom trenutku) nije bilo upisano u javnoj knjizi kao pomorsko dobro, jer ista po zakonu može nastati tek nakon što se zemljište upiše kao pomorsko dobro. Također, ističe i da sama okolnost što je ugovor o zakupu poslovnog prostora kao zakupodavac neovlašteno sklopila osoba koja nije vlasnik ne predstavlja uvjete za primjenu instituta stjecanja bez osnove (iz čl. 1111. i dr. ZOO.).

15. U istom podnesku dodatno je obrazložio da se držanje tuženika za svo vrijeme trajanja obveznopravnog odnosa ne može okarakterizirati in mala fide obzirom je do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem je utvrđeno da su predmetne nekretnine pomorsko dobro osporavao da se radi o pomorskom dobru. Naime, prije pokretanja parničnog postupka, Republika Hrvatska je podnijela prijedlog za upis pomorskog dobra na predmetnim nekretninama koji prijedlog je nadležni zemljišnoknjižni sud prihvatio rješenjem od 20.4.2005., da bi ga po žalbi tuženika, drugostupanjski sud rješenjem 5.6.2006. ukinuo i preinačio na način da je odbio upis pomorskog dobra. Zatim je Republika Hrvatska ponovno podnijela prijedlog radi upisa pomorskog dobra, kojeg nadležni zemljišnoknjižni sud odbija rješenjem od 17.11.2011., a koje potvrđuje drugostupanjski sud rješenjem od 14.1.2013.

16. U podnesku od 13. srpnja 2023. godine tužitelj nije osporio da je tuženik do kraja 2022. godine bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina i da je njegovo zakonsko pravo bilo da vodi postupak po tužbi Republike Hrvatske i da pokuša ostvariti svoju pravnu zaštitu u tome postupku. No, ističe da ono što je relevantno za ovaj postupak je činjenica da je sam tuženik čitavo vrijeme trajanja toga parničnog postupka znao i bio svjestan da nekretnine koje su u njegovu vlasništvu predstavljaju pomorsko dobro jer ih je upravo i on na takav način tretirao u svom postupanju sa Lučkom upravom Pula, te ono što je on isključivo tražio od države jest da se provede postupak izvlaštenja prije upisa pomorskog dobra u zemljišnim knjigama. Činjenica što država za navedene nekretnine koje su bile u vlasništvu tuženika (a koje su utvrđene kao pomorsko dobro) nije isplatila nikakvu novčanu naknadu niti tuženika obeštetila na bilo koji način, ne znači niti može značiti da navedene nekretnine nisu bile pomorsko dobro za vrijeme trajanja obveznopravnog odnosa sa tužiteljem. Sama činjenica upisa pomorskog dobra u zemljišnim knjigama temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Pazinu posl. broj: P-205/2019 od 27. studenog 2019. godine isključivo je deklaratorne naravi kojom se utvrđuje da tuženik nikada nije niti bio vlasnik nekretnina koje je davao u zakup.

17. Nadalje, tuženik je sklapanjem Ugovora o prvenstvenoj koncesiji i korištenju slobodne zone za proizvodne i skladišne djelatnosti od 03. srpnja 2002. godine sa Lučkom upravom Pula, za sve nekretnine u Slobodnoj zoni Luke Pula, pa tako i za ove koje su predmet ovoga postupka, priznao da iste predstavljaju pomorsko dobro iz kojega postupanja je više nego očito da je vođenje parničnog postupka koji je okončan upisom pomorskog dobra u zemljišnim knjigama i brisanje vlasništva tuženika bilo usmjereno isključivo na prisilu države da za navedene nekretnine isplati tuženiku pravičnu novčanu naknadu po pravilima postupka izvlaštenja, a ne osporavanje pomorskog dobra. Jer da tuženik iste nije smatrao pomorskim dobrom već svojim vlasništvom zašto bi za obavljanje svoje djelatnosti na istima sklapao Ugovor o koncesiji sa Lučkom upravom Pula baš kao što je to čitavo vrijeme radio i tužitelj.

18. Dakle, u ovoj pravni stvari nisu primjenjiva opća pravna pravila na koja ukazuje tuženik pa tako ni puko tumačenje da je do trenutka brisanja vlasništva u zemljišnim knjigama tuženik bio vlasnik pa da je imao puno prava ubiranja plodova odnosno naplate spornih novčanih iznosa od tužitelja. Cilj svih postupaka koji su vođeni više od 20 godina nije bilo osporavanje pomorskog dobra od strane tuženika već njegovo obeštećenje. No smatra da to ne može biti na štetu trećih osoba, pa tako ni tužitelja koji je uredno za sve prostore u kojima je obavljao djelatnost plaćao koncesijsku naknadu.

19. Zato smatra da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja znajući da su te nekretnine pomorsko dobro, kao i da zakupnici plaćaju koncesijsku naknadu za te iste nekretnine, no on je pored toga, koristeći se svojim nezakonitim knjižnim vlasništvom, uvjetovao obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru plaćanjem zakupnine, iako je i sam za obavljanje na istima imao koncesiju.

20. Nadalje, podneskom od 12. prosinca 2023. godine, tužitelj ukazuje kako je podloga za uređenje odnosa po pitanju plaćanja koncesije Lučkoj upravi Pula i naknade za korištenje objekata Luci Pula, bila „Promemorija“ sastanka održanog u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza u Zagrebu dana 14. studenog 2000. godine, gdje je u bitnome usuglašeno da će svi korisnici zone zaključiti ugovore sa Lučkom upravom Pula u pogledu koncesije, a sa Lukom Pula u pogledu korištenja objekata. Pri tome je izričito definirano da će i Luka Pula i Lučka uprava Pula svoje naknade sniziti za 50% kako se ukupna cijena obavljanja djelatnosti ne bi povećala na štetu korisnika. Temeljem navedenog akta su tužitelj i Lučka uprava Pula 04. studenog 2011. zaključili ugovor o koncesiji kojim je ugovoren stalni dio naknade (za utuženi period) od 2 eura po m2 mjesečno, s time što je korisnik zone (tužitelj) dužan plaćati ½ naknade (dakle 1 euro po m2 mjesečno) osnivaču zone (Lučka uprava Pula), a drugu ½ naknade Luci Pula na ime vlasništva na nekretninama. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje suda zbog čega je tužitelj plaćao i koncesiju i zakup. Plaćao je, jer mu je cijena od 2 eura po m2 mjesečno za koncesiju koja je ugovorena bila prihvatljiva, a bilo mu je nebitno na koji će način Luka Pula i Lučka uprava Pula ovaj iznos podijeliti.

21. Međutim, tužitelj navodi da razlog pokretanja ovog postupka leži i u činjenici što je prvobitno ugovoren iznos koncesije od 2 eura po m2 mjesečno (u kojem je iznosu sa 50% sudjelovala zakupnina), za utuženi period izmijenjen te dvostruko povećan na način da su i Lučka uprava Pula kao davatelj koncesije i Luka Pula kao vlasnik objekata zahtijevale svaka po 2 eura po m2 mjesečno.

22. U podnesku od 10. siječnja 2024. godine tuženik ponovno ukazuje da u konkretnom slučaju odnos između tužitelja i tuženika ne može temeljiti na institutu stjecanja bez osnove za što po mišljenju tuženika nisu ispunjene pretpostavke jer je odnos tužitelja i tuženika bio reguliran ugovorom o zakupu čije postojanje tužitelj ni ne spori kao ni činjenicu da su ugovorne obveze stranaka ispunjene odnosno da je ugovorni odnos konzumiran u cijelosti od strane obiju ugovornih strana.

23. Nastavno na navode tužitelja da je tuženik neosnovano ubirao zakupninu tuženik ukazuje da međusobni odnosi tuženika i Lučke uprave Pula (uređeni Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji i korištenju slobodne zone za proizvodne i skladišne djelatnosti od dana 3. srpnja 2002. godine, Odlukom o produženju prvenstvene koncesije tuženiku, koju je 29. siječnja 2014. donijelo upravno vijeće Lučke uprave Pula, a kojom je primjena osnovnog ugovora produljena do konačnog rješenja imovinskopravnih sporova između tuženika i Republike Hrvatske) nisu relevantni za ovaj spor. Navedenim ugovorom, kao i odlukom, a sukladno Promemoriji održanog sastanka dana 14. studenog 2000. godine uređeni su međusobni odnosi između Lučke uprave Pula i tuženika. Tim aktima, a obzirom na nespornu činjenicu tadašnjeg tuženikovog vlasništva i na nekretninama koje su bile predmetom zakupa, utvrđeno je da je tuženik ovlašten s korisnicima zone sklapati ugovore o korištenju (zakupu) poslovnog prostora.

24. Tuženik ističe kako je tužitelj u trenutku zaključenja i ugovora o koncesiji s Lučkom upravom Pula, i ugovora o zakupu s tuženikom, vlastitom (poslovnom) odlukom, tj. slobodnim očitovanjem volje, odlučio (u potpunosti upoznat s prethodnim činjenicama) zasnovati navedene obveznopravne odnose, pritom, pristajući na ugovorene uvjete. Iz navedenog razloga ostaje u potpunosti nejasan tužiteljev navod da je on bio prisiljen plaćati koncesiju i zakupninu, budući da je navedene obveze svjesno i slobodno preuzeo stupanjem u obveznopravne odnose s tuženikom i Lučkom upravom Pula. Konačno, tužitelj nikada nije pobijao predmetne pravne poslove zbog mana volje ili zahtijevao njihovu ništetnost.

25. Nadalje, u odnosu na navodnu tuženikovu nesavjesnost i nepoštenje zbog toga što je znao da ne bi bio vlasnikom nekretnina koje su predmet zakupa (radi čega je sklopio ugovor o prvenstvenoj koncesiji i zahtijevao provođenja postupka izvlaštenja) tuženik ukazuje kako je podnošenje zahtjeva te posljedično tome dobivanje prvenstvene koncesije predstavljalo tuženikovu poslovnu odluku i način uređenja međusobnih odnosa s Lučkom upravom Pula. Iz samog uređenja odnosa između tuženika i Lučke uprave Pula jasno proizlazi kako Lučka uprava Pula (kao davatelj koncesije) nije nikada osporavala zakonitost tuženikovog vlasništva nad nekretninama na lučkom području, niti je priječila tuženiku raspolaganje istim, a niti je tuženik predmetnim ugovorom osporio svoje pravo vlasništva (priznao da nije vlasnik). Ujedno, uvidom u povijesno zemljišnoknjižno stanje sasvim je razvidno da je tuženik doista bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, sve dok temeljem pravomoćne sudske presude nije izvršen upis brisanja njegovog prava. Uz napomenu da je nekoliko prijašnjih pokušaja upisa pomorskog dobra od strane Republike Hrvatske pravomoćno odbijeno. Štoviše, niti sam tužitelj za trajanja ugovornog odnosa nije nikada sporio tuženikovo pravo vlasništva, unatoč informiranosti o načinu uređenja njegovih međusobnih odnosa s Lučkom upravom Pula - davateljem koncesije, a niti je ikada zahtijevao raskid ugovora, smanjenje zakupnine ili osporavao njegovu pravnu valjanost.

26. Zbog svega navedenog, tuženik smatra neosnovanim tužiteljeve navode usmjerene na njegovu navodnu nesavjesnost i nepoštenje, a povrh svega, da tome i nije tako, činjenica vlasništva (tj. nepostojanja istog) nad predmetom zakupa od strane zakupodavca ne utječe na valjanost, odnosno zakonitost zaključenog ugovora o zakupu.

27. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvidu u dokumentaciju u spisu i to ugovore o zakupu poslovnog prostora i njihove anekse na listu 7-47, 132- 136, 142-152, 168-178 spisa, ugovore o koncesiji sa aneksima na listu 48-69 spisa, izvod iz poslovnih knjiga na listu 70-100 spisa, P-205/19 od 27. studenog 2019 na listu 101-117 spisa, i Pž-122/20 od 17. studenog 2022. na listu 118-125 spisa, povijesni zk izvatci na listu 157-167 spisa, promemoriju na listu 199-200 i 201-202 spisa, ugovor o prvenstvenoj koncesiji i odluku o njegovu produženju na listu 212-227 spisa, provedeno je saslušanje svjedoka DC, TC, ČC, DCR te zakonskog zastupnika tužitelja IC. Iskazi saslušanih svjedoka su suglasni, kako međusobno tako i sa saznanjima koja proizlaze iz drugih dokaza izvedenih u ovom postupku (dokumentacije u spisu) pa ih suda prihvaća u cijelosti. Ni iskaz zakonskog zastupnika tužitelja IC nije u suprotnosti sa iskazima svjedoka i saznanjima koja proizlaze iz ostalih dokaza u ovom postupku, a razlike koje postoje posljedica su zauzetog pravnog stava tužitelja, a radi čega se ovaj postupak i vodi.

28. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

29. Tužitelj tvrdi da je tuženik neosnovano stekao iznose po osnovi zakupnine koju je tužitelj plaćao po osnovo ugovora o zakupu iz razloga što su predmet zakupa bile nekretnine za koje je utvrđeno da su pomorsko dobro pa iste nisu mogle biti u vlasništvu tuženika niti je on mogao stjecati koristi od tih nekretnina. Također, tvrdi da je tuženik znao da se radi o nekretninama koje nisu njegovo vlasništvo odnosno da se radi o pomorskom dobru i to bez obzira što se vodio kao zemljišnoknjižni vlasnik i to zato jer je za te nekretnine ishodio tzv. prvenstvenu koncesiju, kao i zato što je u parničnom postupku u kojem se njegovo vlasništvo na tim nekretninama osporavalo tražio da ga se obešteti jer obzirom se radi o pomorskom dobru bilo mu je jasno da ne može biti vlasnik tih nekretnina. Upravo zato jer se radilo o pomorskom dobru tužitelj je osnovano plaćao koncesiju Lučkoj upravi Pula dok je plaćanje zakupnine tuženiku bilo neosnovano.

30. Tuženik to sve osporava tvrdeći da je je zakupnine ubirao na valjanom pravnom temelju – ugovoru o zakupu koji je u cijelosti ispunjen od obaju ugovornih stana, a pored toga za vrijeme trajanja pravnog odnosa valjanost tog ugovora nije osporena (niti osporavana). U parničnom postupku, kao i postupcima prije, osporavao je da bi se radilo o nekretninama koje su pomorsko dobro.

31. Nije sporno da je tužitelj na dijelu lučkog područja u Slobodnoj zoni luke Pula, i to od studenog odnosno prosinca 2011. godine, na dalje, koristio nekretnine koje su bile predmet ugovora o zakupu, a koristi ih i danas. Nije sporno ni da su se te nekretnine vodile kao vlasništvo tuženika, kao i da je Republika Hrvatska osporavala tuženiku to pravo vlasništva tvrdeći da se radi o pomorskom dobru u čemu je u konačnici i uspjela te je po pravomoćnom okončanju parničnog postupka (koji je okončan donošenjem drugostupanjske odluke 17. studenog 2022. godine) na tim nekretninama uknjiženo pomorsko dobro.

32. Predmet zakupa se tijekom vremena mijenjao, radi čega su sklapani aneksi ugovora, a sve kako je tužitelj imao veću ili manju potrebu za prostorom. Međutim, kako je nesporno da se uvijek radilo o nekretninama koje su se vodile kao vlasništvo tuženika, a za koje je utvrđeno da su pomorsko dobro, to sud nije zamarao ovu presudu nabrajajući koje nekretnine su bile predmetom zakupa u kome razdoblju jer to nije bitno za ovaj postupak već je bitan princip, način i okolnosti sklapanja tih ugovora.

33. Te nekretnine je tužitelj koristio po dva osnova, ugovora o zakupu, koje je sklapao sa tuženikom, te ugovora o koncesiji, koje je sklapao sa Lučkom upravom Pula. Oba osnova, zakup i koncesija, odnosili su se na isti nekretnine. Zašto? Zato što je u tom trenutku postojao spor između tuženika i Republike Hrvatske oko prava vlasništva na tim nekretninama. Republika Hrvatska je smatrala da se radi o nekretninama u režimu pomorskog dobra, koje ne mogu biti predmet prava vlasništva, već njima upravljanju nadležne lučke uprave (koje sklapaju ugovore o koncesiji), dok je tuženik, upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, smatrao da se ne radi o pomorskom dobru, a ako bi se i radilo da bi tada imao pravo na naknadu po osnovi izvlaštenja. Da cijelo to područje Slobodne zone luke Pula ne bi stagniralo (obzirom se radi o strateški važnoj lokaciji i jednako tako važnim djelatnostima koje tamo obavlja veći broj pravnih subjekata) dogovoreno je između subjekata tog spornog odnosa (Republike Hrvatske i tuženika) da se omogući korištenje te zone, a da će Republika Hrvatska (posredstvom lučke uprave) i tuženik ubirati svako po pola prihoda dok se njihov sporni odnos ne razriješi. Tako je i bilo.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Ovaj sud smatra kako tuženik nije neosnovano stjecao zakupninu od tužitelja.

36. Nesporno je da je tuženik bio u dugogodišnjem sporu sa Republikom Hrvatskom oko prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmetom zakupa.

37. Problematika ovog postupka seže još u vrijeme bivšeg društvenopolitičkog sustava odnosno točnije u vrijeme kada je došlo do transformacije jednog društveno političkog sustava u drugi, pa posljedično i transformacije iz društvenog u privatno vlasništvo, kada pravni sustav nije bio dovoljno pripremljen i nije adekvatno pratio društvenopolitičke promjene.

38. U kratkim crtama, nekretnine koje su bile predmetom zakupa prilikom privatizacije matičnog društva Uljanik d.d. unesene su u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe, i to kao pripadnost društva kćeri - Uljanik luke d.d., čija vrijednost je uključena u vrijednost matičnog društva. Prednik društva Uljanik luka d.d., Poduzeće Luka Pula bio je nositelj prava korištenja tih nekretnina. Nakon toga, zbog postojanja duga prema ondašnjoj općini Pula i komunalnim društvima u njenom vlasništvu dionice Uljanik luke d.d. su prenesene općini Pula i komunalnim poduzećima u njezinom vlasništvu tako što su prenesene na tuženika, čiji imatelji poslovnih udjela su navedeni subjekti (općina sada Grad Pula, te komunalna poduzeća). Tuženik je smatrao da je na taj način postao vlasnikom te se u zemljišnim knjigama i uknjižio. On je to svoje vlasništvo branio u zemljišnoknjižnim postupcima koji su bili pokrenuti prije parničnog postupka, ali i u parničnom postupku posl. broj: P-205/2019, u kojem je u konačnici utvrđeno da se radi o pomorskom dobru. Tuženik je u tom postupku isticao da, ako bi se ipak utvrdilo da se radi o pomorskom dobru (što je osporavao), ima pravo na naknadu za izvlaštenje kao što je to učinjeno u odnosu na matično društvo Uljanik d.d. (Sporazum o uređenju imovinsko-pravnih pitanja sa društvom Uljanik d.d. i društvima u njegovom sastavu sklopljen na 86. sjednici vlade 21. listopada 2010. godine).

39. Takav stav tuženika, naročito kada se uzme vremenski okvir kada je isti zauzet, nije bio neosnovan, a sve iz slijedećih razloga.

40. Pomorski zakonik (Narodne novine 17/94, dalje: Pomorski zakonik) je propisivao nemogućnost stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na nekretninama koje čine pomorsko dobro, ali je istodobno u čl. 1038. st. 1. priznavao stečena prava vlasništva ili druga stvarna prava po valjanoj pravnoj osnovi i načinu stjecanja, a koja su postojala nakon stupanja na snagu Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. godine (Narodne novine broj 19/74). U takvom slučaju Pomorski zakonik je predviđao izvlaštenje objekta na pomorskom dobru uz naknadu u vidu koncesije bez naknade koja bi trajala toliko vremena dok se ne izjednači s vrijednošću objekta koji je bio predmet izvlaštenja.

41. Donošenjem Zakon o morskim lukama (Narodne novine 108/95, dalje: Zakon o morskim lukama), a koji je stupio na snagu 5. siječnja 1996. godine, trebalo je biti završeno cjelovito pravno uređenje nekretnina koja čine pomorsko dobro. Taj zakon je bio posebno važan jer je tim zakonom izvršena pretvorba lučkih društvenih poduzeća (kao što je to bio tuženik odnosno njegov prednik), pri čemu je u vrijednost kapitala novoosnovanih trgovačkih društava trebalo procijeniti samo pokretnu imovinu, a ne i objekte izgrađene u lukama, odnosno na pomorskom dobru, dok su novoosnovane lučke uprave trebale preuzeti upravljanje objektima u luci koji su pomorsko dobro. Međutim, u praksi (a kao što je ovdje slučaj) je dolazilo vrlo često do procjenjivanja objekata u vrijednost društvenog kapitala, a kasnije i do uknjižbe prava vlasništva na nekretninama unutar luka na novoosnovana trgovačka društva. Nadalje, taj zakon je osnovao lučku upravu kao tijelo za upravljanje i korištenje nekretninama koje čine pomorsko dobro unutar lučkog područja i koje je bilo ovlašteno za dodjelu koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti. Lučka uprava je također bila ovlaštena za dodjelu prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti trgovačkim društvima nastalim pretvorbom društvenih lučkih poduzeća.

42. No, za razliku od Pomorskog zakonika, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/2003) u prijelaznim i završnim odredbama regulirao je mogućnost postojanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zemljištu i građevinama koje su dio pomorskog dobra. U čl. 118. st. 1. navedenog zakona načelno se određuje da su nevaljani svi upisi prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava na nekretninama koje su pomorsko dobro, a za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja. S obzirom na takvu odredbu izvodio se zaključak da na pomorskom dobru može postojati pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo ako se dokaže valjan način stjecanja takvog prava.

43. Uglavnom, sve navedeno ukazuje da je tuženik imao argumenata smatrati se vlasnikom predmetnih nekretnina, ili (alternativno) tražiti naknadu za izvlaštenje, jer su i zakonska regulativa i praksa bile takva da su dozvoljavale postojanje prava vlasništva na pomorskom dobru odnosno barem dobivanja naknade za vrijednost takvih nekretnina. Također, sama država (posredstvom tijela koja su provodila pretvorbu i privatizaciju) je amenovala upise prava vlasništva na pomorskom dobru (kod pretvorbe društvenih lučkih poduzeća), a što je bio i ovdje slučaj. Zato sud isključuje da bi tuženik postupao nesavjesno odnosno da ne bi bio u dobroj vjeri pri čemu sud ponovno naglašava da je ovdje potrebno sagledavati stvari u vremenskim okvirima kada su se pojedine radnje poduzimale, a ne sa današnje pozicije kada je ova problematika konačno riješena (doduše nakon skoro 30 godina).

44. Sva opisana problematika postojala je i u odnosu na nekretnine koje su predmet ovog spora, i ista se rješavala još od 2000. godine. Tako su na tu temu rješavanja imovinskopravnih odnosa na predmetnim nekretninama održana dva sastanka u nadležnom ministarstvu mora, 19. srpnja 2000. godine (zapisnik sa lista 200 spisa) te 14. studenog 2000. godine (list 201 do 202 spisa), na kojem su nazočili ondašnji predstavnici tuženika, Lučke uprave Pula te ministarstva mora u ime Republike Hrvatske. Zaključci tih sastanaka su bili da tuženik mora zatražiti prvenstvenu koncesiju od Lučke uprave Pula, te da će korisnici zone sa Lučkom upravom Pula sklopiti Ugovor o koncesiji, a sa Lukom Pula ugovor o korištenju objekata i to sve tako da se vodi računa da se ukupna cijena obavljanja djelatnosti u zoni ne bi povećala na štetu korisnika, a radi čega je određeno da će tuženik sniziti postojeće naknade za korištenje poslovnih prostora za 50%.

45. Dakle, navedeni zaključci predstavljali su privremeno rješenje kojim se prvenstveno omogućilo funkcioniranje Slobodne zone Pula odnosno da se nastavi obavljanje djelatnosti koja se do tada obavljala, a dok se ne riješi sporni imovinskopravni odnos na nekretninama na tom području. To se u konačnici (sa današnjeg aspekta) pokazalo dobrim jer bi u protivnom cijelo to područje bilo van upotrebe skoro pa do danas.

46. U skladu sa navedenim zaključcima, tuženik je sa Lučkom upravom Pula dana 03. srpnja 2002. godine sklopio Ugovor o prvenstvenoj koncesiji i korištenju slobodne zone za proizvodne i skladišne djelatnosti (list 213 do 227 spisa), kojim je regulirano obavljanje djelatnosti u zoni luke Pula, kao i korištenje objekata s time što je u čl. 40. tog ugovora posebno regulirano korištenje objekata (nekretnina) u odnosu na koje je tuženik bio upisan kao vlasnik te je određeno da će tuženik objekte na kojima ima uknjiženo pravo vlasništva u koordinaciji sa Lučkom upravom Pula ustupiti korisnicima zone kojima je dodijeljena koncesija za obavljanje djelatnosti u zoni radi čega će tuženik sa korisnikom zone sklopiti ugovor o korištenju poslovnog prostora i to uz naknadu koja će omogućiti da ukupni trošak korisnika zone (tj. naknada za korištenje objekata uvećana za koncesijsku naknadu za obavljanje djelatnosti u zoni) ne prelazi cijene koje u vrijeme sklapanja tog ugovora vrijede za zakup odgovarajućeg poslovnog prostora u zoni.

47. Po stavu ovoga suda upravo iz ove odredbe tuženik je crpio ovlaštenje za sklapanje ugovora o zakupu, kojeg je sklopio i sa tužiteljem, ali i sa drugim korisnicima zone uz napomenu da takav ugovor o koncesiji ima zakonski temelj u čl. 62. Zakona o morskim lukama kojim je propisano da će lučka uprava trgovačkom društvu kao što je to tuženik dodijeliti koncesiju za obavljanje djelatnosti i korištenje objekata infrastrukture i suprastrukture na lučkom području na osnovi njihovog pismenog zahtjeva (prvenstvena koncesija), na vrijeme od 12 godina. Na prvenstvenu koncesiju su imala pravo samo pretvorena društvena lučka poduzeća kao što je to bio tuženik. Ona se dodjeljivala na temelju njihova zahtjeva (ne javnog natječaja) i služila je da se takva poduzeća prilagode novonastalim okolnostima (društvenopolitičkim promjenama). Tako je tuženik zatražio, a Lučka uprava Pula mu je dodijelila prvenstvenu koncesiju kojom nije regulirano samo pitanje obavljanja djelatnosti i korištenja objekata pomorskog dobra već posebno i način korištenja nekretnina na kojima tuženik ima upisano prvo vlasništva (a za koje je država smatrala da se radi o pomorskom dobru), i to tako što je za te nekretnine tuženiku dano ovlaštenje da ih daje u zakup no uz određena ograničenja na koja je tuženik pristao (da će davati te nekretnine u zakup određenim osobama pod određenim cijenama). U svakom slučaju tuženik je imao ovlaštenje da daje u zakup nekretnine čak i od onoga (države) koji se smatrao vlasnikom točnije ovlaštenikom (jer se radi o pomorskom dobru).

48. Dakle, iz tog ugovora, a prethodno i promemorije, razvidno je da su i tuženik i država dogovorno pristali na određene ustupke dok se ne riješi međusobni imovinskopravni spor u pogledu prava vlasništva na nekretninama na području Slobodne zone Luke Pula, a očito vodeći se time da se omogući gospodarsko iskorištavanje tog prostora za to vrijeme. Tome u prilog ide i to što je po isteku Ugovora o prvenstvenoj koncesiji 03. srpnja 2002. godine (koji je bio sklopljen na rok od 12 godina sukladno Zakonu o morskim lukama (čl. 62.) te ugovoru (članak 26. ugovora)), dana 29. siječnja 2014. godine donesena Odluka o produženju prvenstvene koncesije trgovačkom društvu Luka Pula d.o.o. do konačnog rješenja spora oko uređenja imovinskopravnih odnosa između trgovačkog društva Luka Pula d.o.o. i Republike Hrvatske (list 212).

49. Taj odnos je konačno rješenjem po pravomoćnom okončanju parničnog postupka posl. broj: P-205/2019, dana 17. studenog 2022. godine, kada je donesena drugostupanjska odluka kojom je potvrđena prvostupanjska presuda posl. broj: P- 205/2019-18 od 27. studenog 2019. godine, a kojom je utvrđeno da su nekretnine koje su predmet ovog postupka pomorsko dobro.

50. No, po mišljenju ovoga suda taj sporni odnos ticao se samo onih osoba koje su bili sudionici tog odnosa, dakle Republika Hrvatske i tuženika, ne i trećih osoba, poput tužitelja radi čega pravni učinci tog odnosa djeluju inter partes, i ne mogu stvoriti ni prava ni obveze za treće osobe.

51. Tužitelj i tuženik bili su u ugovornom odnosu od 13. prosinca 2011. godine (osnovni ugovor o zakupu – list 7 do 8 spisa), pa do 17. studenog 2022. godine, dakle unutar razdoblja važenja prvenstvene koncesije čiji je ovlaštenik bio tuženik i koji je temeljem izričitog ovlaštenja iz te koncesije, a koja pak proizlazi iz zakona, imao pravo davati u zakup nekretnine na kojima je bio upisan kao vlasnik (uz određena ograničenja). Upravo zato ugovor o zakupu, kako osnovni, tako i aneksi nije nezakonit, jer je tuženik imao ovlaštenje za njegovo sklapanje, kako temeljem Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, tako i temeljem slova zakona (Zakona o morskim lukama).

52. Zato je irelevantno što se radi o nekretnini koja je pomorsko dobro jer je ugovor o prvenstvenoj koncesiji i polazio od toga, ali je očito ostavljena mogućnost da se ne bi radilo o pomorskom dobru, ali u svakom slučaju tuženik je imao pravo raspolagati tim nekretninama na način da ih daje u zakup, uz određena ograničenja.

53. Kada je imovinskopravni odnos između tuženika i Republike Hrvatske konačno riješen – 17. studenog 2022. godine, tuženiku je prestalo ovlaštenje da te nekretnine daje u zakup što je isti poštivao i od tada više nije tužitelju naplaćivao zakupninu, a što nije ni sporno. No za razdoblje prije toga ima je na to pravo što je tužitelju bilo poznao i pristao je na takvo što i to što je sada konačno riješen sporni pravni odnos između tih stranaka, u čemu on nije ni sudjelovao, ne može mu dati nikakva posebna prava.

54. To sve je bilo poznato tužitelju (iskaz zakonskog zastupnika tužitelja IC) i on je pristao da sa Lučkom upravom Pula sklopi ugovor o koncesiji, a sa tuženikom ugovor o zakupu. Isti je naveo da je najprije bilo dogovoreno da će se ukupno dogovoreni iznos plaćati tako što će se pola iznosa platiti Lučkoj upravi Puli na ime koncesije, a pola tuženiku na ime zakupa, no da je nakon mjesec dana aneksom to promijenjeno tako što je sada bio u obvezi plaćati puni iznos jednoj i drugoj strani. Svjedoci DC (direktor Luke Pula u razdoblju od 2006. do 2021.), AC (ravnatelj Lučke uprave Pula u razdoblju od 2008. do 2020.), kao i ČC (zaposlenik Luke Pula od 2000. godine) suglasno su iskazivali da su ugovori sa svim korisnicima Slobodne zone Luke Pula, pa tako i sa tužiteljem, sklapani na isti način, i to tako što su korisnici prethodno dogovoren iznos za korištenje predmeta koncesije/zakupa plaćali tako što su pola tog iznosa plaćali tuženiku, a pola Lučkoj upravi Pula.

55. Da je to bilo tako proizlazi i iz ugovora o koncesiji i zakupu koji su sklopljeni sa tužiteljem, a suprotno njegovim tvrdnjama.

56. Naime, 04. studenog 2011. godine sklopljen je osnovni ugovor o koncesiji (list 65 do 69 spisa), gdje je dogovoreno da će se do 21.12.2013. plaćati 1,25 eura po m2, a od 01.01.2014. 2,00 eura po m2 (čl. 4.). No mjesec dana nakon, 15.12.2011. sklopljen je aneks tog ugovora (list 64 spisa) gdje je određeno da će se do 31.12.2016. plaćati 1,00 eura po m2, od 01.01.2017. do 21.12.2018. 1,5 eura po m2, a od 01.01.2019. do isteka koncesije 2,00 eura po m2.

57. U isto vrijeme kada je sklopljen taj aneks, sklopljen je i prvi odnosno osnovni ugovor o zakupu – 13.12.2011. (list 7 do 8 spisa) gdje je plaćanje zakupnine ugovoreno na potpuno isti način kao i po aneksu ugovora o koncesiji (čl. 2.), dakle ugovoreno je plaćanje istog iznosa za isto razdoblje, što je u skladu sa onim što proizlazi iz promemorije, kao i iskaza saslušanih svjedoka koji su u tome neposredno sudjelovali.

58. Kako je objasnio svjedok ŠC, do sklapanja aneksa došlo je isključivo iz tehničkih razloga. Naime, najprije se planiralo da se puni iznos plaća lučkoj upravi (2,00 eura), a da zatim pola tog iznosa prefakturira tuženiku, no to nije bilo moguće jer je naknada od koncesije proračunski prihod, pa se plaćanje moralo regulirati tako što će se pola iznosa platiti lučkoj upravi na ime koncesije (1,00 euro), a pola tuženiku na ime zakupa (1,00 euro). Da je tome tako proizlazi iz prethodno navedenih odredbi ugovora.

59. Iščitavanje svih daljnjih aneksa ugovora kako o koncesiji tako i u zakupu, a koji su sklapani jer je tokom vremena tužitelj imao potrebe za više ili manje prostora, utvrđeno je da su se aneksi međusobno pratili (kada je sklopljen aneks ugovora o zakupu sklopljen je i aneks ugovora o koncesiji ili obrnuto), te da se u pravilu koristio isti modus plaćanja, 50%:50%. To je poštivano i kada su sklopljen novi osnovni ugovor o koncesiji dana 03. studenog 2021. godine (list 48 do 54 spisa) te novi osnovni ugovor o zakupu dana 22. studenog 2021. godine (list 146 do 150 spisa), gdje je plaćanje ugovoreno po istom principu, 1,00 euro po m2, za otvoreni, a 2,00 eura po m2, za zatvoreni prostor, po osnovi koncesije, i isto toliko po osnovi zakupa (čl. 7. ugovora o zakupu i čl. 5. ugovora o koncesiji).

60. Činjenica je da su navedeni iznosi uvećani u odnosi na iznose ugovorene 2011. godine no to je po stavu ovoga suda stvar cijena na tržištu, odnosa ponude i potražnje te dogovora sudionika tog odnosa. No u svakom slučaju, modus naplate je isti kao do tada (50%:50%), a sve u skladu sa zaključcima promemorije, a ono što je još bitnije na to sve je pristao tužitelj koji je od prvog dana upoznat sa čitavom problematikom.

61. Dakle, tuženik je čitavo vrijeme imao zakonitu osnovu po kojoj je ubirao zakupninu – ugovor o zakupu koje je sklapao sa tužiteljem. Taj ugovor ni po čemu nije nezakonit jer je tuženik imao ovlaštenje za njegovo sklapanje, a to ovlaštenje je crpio iz zakona i ugovora, a isto mu je dala i Republika Hrvatska koja jedina ima ovlaštenja na pomorskom dobru pa se ne bi mogla izvesti ni teza o nezakonitosti ugovora zbog nedopuštene činidbe – pomorsko dobro kao predmeta zakupa (čl. 279. ZOO). Tuženik je u cijelosti postupao onako kako je prethodno dogovorio sa Republikom Hrvatskom. No čak i da nije, tužitelj je sve te ugovore sklapao svjesno i bez ikakve prisile.

62. Kada se govori o postupanju u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) u odnosu na tuženika sud ne nalazi ni jedno postupanje koje bi bilo u suprotnosti sa tim načelom što se za tužitelja ne bi moglo reći. Naime, iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja proizlazi da je on od početka stupio u pravni odnos s namjerom da iznos koji je plaćao za korištenje nekretnina naknadno (po okončanju imovinskopravnog spora) potražuje od jedne ili druge strane tog spora što je po stavu suda postupanje protivno načelu iz čl. 4. ZOO-a i protivno svrsi sklapanja ugovora. Posebno zato što u konačnici, bez obzira na ishod tog spora, tužitelj nije ni na koji način oštećen jer on nije plaćao dvostruki namet (i koncesiju i zakup u punom iznosu) već je plaćao iznos koji bi ionako bio dužan plaćati s razlikom što je pola tog iznosa plaćao jednoj, a pola drugoj strani, a sada plaća taj isti iznos, ali samo jednoj strani. To sve posebno zato što je cijelo to vrijeme tužitelj koristio nekretnine koje su bile predmetom zakupa i u njima obavljao djelatnost, u tome ga nitko nije ometao, a ugovore o zakupu nije osporavao.

63. Konačno, iako je tuženik imao ovlaštenje za sklapanje ugovora o zakupu od Republike Hrvatske kao jedine osobe koja ima pravo raspolagati tim nekretninama kao pomorskim dobrom, čak i da nije, odnosno, da je kao zakupodavac dao u zakup nekretnine bez ovlaštenja koja bi za njega proizlazila iz zakona ili ugovora to i dalje ne bi bilo od utjecaja na valjanost ugovora o zakupu jer pravo vlasništva na predmetu zakupa ili neko drugo ovlaštenje na davanje u zakup nije relevantno za valjanost ugovora o zakupu. Naime, niti jedan ugovor o zakupu, kao ni njihovi aneksi, nisu raskinuti štoviše u cijelosti su ispunjeni. Činjenica da bi vlasnik predmetnih nekretnina bio netko drugi, a ne tuženik, nije odlučno za pitanje valjanosti ugovora o zakupu, jer navedena okolnost ne predstavlja razlog ništetnosti. Naime, s obzirom na to da su odredbom čl. 531. st. 1. i 2. ZOO-a propisane posljedice eventualnih pravnih nedostataka na predmetu zakupa, sama činjenica da bi predmet zakupa bio tuđa stvar, ne dovodi do ništetnosti ugovora o zakupu već eventualno do raskida po sili zakona (st. 2.) ili do raskida od strane zakupnika ili zahtijevanja sniženja zakupnine (st. 3.). No to nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

64. Obzirom na sve navedenog sud nije utvrdio da su u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke da bi iznose koje je plaćao tuženiku po osnovi zakupnine mogao potraživati po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. U ovom postupku je utvrđeno da je tuženik naplaćivao zakupninu po osnovi ovlaštenja iz zakona (Zakon o morskim lukama) i ugovora (prvenstvena koncesija), a u tom ugovornom odnosu je postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, posebno zato što se držao dogovora iz promemorije u vezi visine zakupnine jer mogao je i ne, i to ne bi utjecalo na valjanost ugovora o zakupu sklopljenim sa tužiteljem (jer je promemorija obvezivala tuženika). Tužitelj s druge strane je bio upoznat sa cijelom problematikom i od prvog dana je pristao na sklapanje ugovora i sa tuženikom i sa Lučkom upravom Pula. Ono što je najbitnije on je predmete zakupa koristio, sukladno ugovoru, nitko ga u tome nije smetao, a i zakupninu je plaćao uredno. Povrh svega, on to nije radio na ničiju prisilu već svojom slobodnom odlukom temeljem vlastite prosudbe. Konačno, iznos koji je plaćao bio bi plaćao i da nije postojao ovaj sporni odnos pa činjenicom što je taj sporni odnosi riješen u korist jedne strane ne daje istome pravo da temeljem toga ostvari nekakvu korist od strane koja je izgubila u sporu jer niti je tužitelj bio sudionik tog sporog odnosa niti činjenica rješavanja tog odnosa ima kakav utjecaj na njega, osim što će sada iznos za korištenje predmetnih nekretnina plaćati odjednom, jednom subjektu, ali u istoj visini kao i do sada.

65. Stranke su potraživale troškove.

66. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Slijedom navedenog sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

67. Punomoćnik tuženika je dostavio troškovnik (list 315 spisa) kojim na ime troškova ovog postupka potražuje ukupan iznos od 24.080,00 eura.

68. Sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 182.817,99 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u ovom postupku sukladno Tbr. 52. tuženiku se za svaku radnju za koju se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. priznaje 1376 bodova odnosno 2.752,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura).

69. Tuženiku se priznaje za sastav odgovora na tužbu iznos od 2.752,00 eura prema Tbr. 8.1., za sastav podneska od 24. svibnja 2023. godine iznos od 2.752,00 eura prema Tbr. 8.1. (prvi obrazloženi podnesak), za zastupanje na pripremnom ročištu 05. prosinca 2023. godine iznos od 1.376,00 eura (prema Tbr. 9.1. – ročište na kojem su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari), za sastav podneska od 09. siječnja 2024. godine iznos od 2.752,00 eura prema Tbr. 8.1. (drugi obrazloženi podnesak), za zastupanje na pripremnom ročištu 29. veljače 2024. godine iznos od 1.376,00 eura (prema Tbr. 9.1. – ročište na kojem su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 11. travnja 2024. godine iznos od 2.752,00 eura (prema Tbr. 9.1. – ročište na kojem su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari), te za pristup na ročište za glavnu raspravu 17. prosinca 2024. godine iznos od 2.752,00 eura (prema Tbr. 9.1. – ročište na kojem su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari), ukupno 16.512,00 eura uvećano za PDV 25% u iznosu od 4.128,00 eura prema Tbr. 42. odnosno sveukupan iznos od 20.640,00 eura.

70. Tuženiku nije priznat trošak za pristup na ročište 12. travnja 2024. godine jer ono nije ni održano.

71. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 24. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri pisana primjerka u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika