Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-173/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice - specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j. t. d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.882,54 EUR (slovima: pet tisuća osamsto osamdeset dva eura i pedeset četiri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

– 47,04 EUR od 1. prosinca 2010.

– 94,80 EUR od 1. siječnja 2011.

– 90,77 EUR od 1. veljače 2011.

– 93,21 EUR od 1. ožujka 2011.

– 93,34 EUR od 1. travnja 2011.

– 100,79 EUR od 1. svibnja 2011.

– 116,62 EUR od 1. lipnja 2011.

– 134,90 EUR od 1. srpnja 2011.

– 147,66 EUR od 1. kolovoza 2011.

– 117,14 EUR od 1. rujna 2011.

– 106,87 EUR od 1. listopada 2011.

– 107,56 EUR od 1. studenoga 2011.

– 108,97 EUR od 1. prosinca 2011.

– 117,83 EUR od 1. siječnja 2012.

– 120,50 EUR od 1. veljače 2012.

– 117,59 EUR od 1. ožujka 2012.

– 117,16 EUR od 1. travnja 2012.

– 118,63 EUR od 1. svibnja 2012.

– 121,18 EUR od 1. lipnja 2012.

– 118,00 EUR od 1. srpnja 2012.

– 117,12 EUR od 1. kolovoza 2012.

– 109,29 EUR od 1. rujna 2012.

– 116,04 EUR od 1. listopada 2012.

– 119,18 EUR od 1. studenoga 2012.

– 117,09 EUR od 1. prosinca 2012.

– 114,59 EUR od 1. siječnja 2013.

– 113,73 EUR od 1. veljače 2013.

– 112,83 EUR od 1. ožujka 2013.

– 119,06 EUR od 1. travnja 2013.

– 109,90 EUR od 1. svibnja 2013.

– 108,40 EUR od 1. lipnja 2013.

– 109,30 EUR od 1. srpnja 2013.

– 108,36 EUR od 1. kolovoza 2013.

– 111,71 EUR od 1. rujna 2013.

– 113,88 EUR od 1. listopada 2013.

– 114,94 EUR od 1. studenoga 2013.

– 118,71 EUR od 1. prosinca 2013.

– 114,90 EUR od 1. siječnja 2014.

– 78,38 EUR od 1. veljače 2014.

– 80,47 EUR od 1. ožujka 2014.

– 78,66 EUR od 1. travnja 2014.

– 76,06 EUR od 1. svibnja 2014.

– 76,62 EUR od 1. lipnja 2014.

– 78,48 EUR od 1. srpnja 2014.

– 79,96 EUR od 1. kolovoza 2014.

– 80,34 EUR od 1. rujna 2014.

– 81,67 EUR od 1. listopada 2014.

– 84,22 EUR od 1. studenoga 2014.

– 84,64 EUR od 1. prosinca 2014.

– 84,97 EUR od 1. siječnja 2015.

– 84,81 EUR od 1. veljače 2015.

– 84,81 EUR od 1. ožujka 2015.

– 84,81 EUR od 1. travnja 2015.

– 84,81 EUR od 1. svibnja 2015.

– 84,81 EUR od 1. lipnja 2015.

– 84,81 EUR od 1. srpnja 2015.

– 84,81 EUR od 1. kolovoza 2015.

– 84,81 EUR od 1. rujna 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 6.237,97 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.793,91 EUR (slovima: tisuću sedamsto devedeset tri eura i devedeset jedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 24. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 11. lipnja 2019. u kojoj navodi da je 16. travnja 2007. između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 3208845195 koji je idući dan solemniziran kod javne bilježnice Nade Šagi-Belcar u [adresa] pod brojem OV-5168/07, prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 63.400,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navodi da je 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom koja je utvrđena u iznosu od 25.260,50 kn.

1.1. Navodi da Ugovor u članku 2. regulira promjenjivu kamatnu stopu na način da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, ali da je ista promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. U skladu s tim tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, a o čemu je tužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos anuiteta koji je tužitelj otplaćivao. Postupajući na taj način tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima u članku 4. Zakona o obveznim odnosima temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu je pojasnio parametre prema kojima se mijenja kamatna stopa donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i mjesečnog anuiteta koji je tužitelj plaćao, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga dijelovi odredbe članka 2. Ugovora i članka 7. stavka 2. te drugih relevantnih odredbama Ugovora kojima se omogućuje promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene.

1.2. U članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 398,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Tuženik ni u jednom trenutku nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora. Tako ga nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanima uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora odnosno nije ga obavijestio da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta". Stoga su i kod odredaba članka 7. i drugih relevantnih odredbama Ugovora u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta o čemu tuženik također nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Pritom se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i ustavnog suda RH poslovni broj: U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016.

1.3. Predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 47.000,00 kn koji je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i u osnovi i u visini te ističe prigovor zastare. Navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o Izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZKP/15 i to nakon što je tužitelj od banke dobio zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15. Navodi da je konverzijom tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Navodi da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo imao u vidu kada je tužitelj ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti.

2.1. Tuženik navodi da je sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Njime su ugovorne stranke suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu odnosu temeljem koje su se tužitelj i tuženik sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji pa su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom otpao i nadomješten je na novom, nespornom zakonitom osnovom temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

2.2. Navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom ugovora o konverziji potrošač više nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Navodi da su tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu od 16. travnja 2006. (list 6-9 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. (list 10-13 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 14-18 spisa), dopis tuženika od 12. studenoga 2015. (omotnica na listu 36 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 7. kolovoza 2020. te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 25. listopada 2024.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 16. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3208845195 koji je idući dan solemniziran kod javne bilježnice Nade Šagi-Belcar u [adresa] pod brojem OV-5168/07, prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 63.400,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nije sporno niti da je 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom koja je utvrđena u iznosu od 25.260,50 kn. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8. Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

9. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

12. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je kredit trebao za kupnju stana 2007. i to u iznosu od 63.400,00 CHF pa je otišao u Zagrebačku banku gdje mu je objašnjeno da je najpovoljnija opcija uzeti kredit u CHF budući da je kamatna stopa za kredite u kunama bila veća u odnosu na kamatnu stopu za kredite u CHF. Kao zaposlenik HŽ-a imao je račun u Zagrebačkoj banci, pa je i stoga i tamo zatražio kredit. Rata kredita kretala od iznosa od 1.900,00 HRK početno, pa do iznosa od 2.900,00 HRK nakon nekih 6-8 mjeseci. U to vrijeme plaća mu je iznosila nekih 6.000,00 HRK do 7.000,00 HRK, velik dio plaće mu je odlazio na kredit radi čega je pristao na konverziju, kako bi mu se smanjila rata kredita. Stan koji je kupljen koristio je za stanovanje, u njemu još i danas stanuje te ga nikada nije iznajmljivao. Ugovor o kreditu je pročitao na način da je pročitao samo iznos kredita, kamatu i razdoblje otplate odnosno što ga je zanimalo jer se ništa ionako nije moglo mijenjati budući da je ugovor banka unaprijed pripremila. Kod potpisivanja ugovora sve je bilo u redu međutim kasnije je došlo do promjena u iznosima koje je plaćao banki. Nije bio svjestan rizika da kamatna stopa i tečaj mogu rasti, njemu je kredit u CHF bio ponuđen kao najpovoljnija opcija. Bio je svjestan da je sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali nije znao uvjete pod kojima se to može promijeniti. Stan koji je kupio nalazi se na adresi [adresa] u [adresa]. Predmetni kredit još uvijek nije otplatio.

13. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14. U vrijeme podnošenja ove tužbe 11. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), a prema odredbi članak 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

15. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

16. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

20. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrešić iz Čakovca koja je u nalazu od 7. kolovoza 2020. izvršila preplatu koliko je tužitelj više platio tuženiku uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za HRK koji je vrijedio na datum isplate kredita, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji u iznosu od 5.882,54 EUR.

28.1. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je u podnesku od 14. rujna 2020. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 5.882,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

28.2. U podnesku od 21. rujna 2020. tuženik je naveo da su izračuni iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pravnom smislu posve irelevantni te je prigovorio izračunu visine tužiteljeve tražbine u cijelosti, dok se u podnesku od 7. listopada 2020. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva. Na raspravi održanoj 25. listopada 2024. tuženik je predložio da se vještakinja pisano očituje na prigovore tuženika sadržane u podnesku od 6. ožujka 2023.

28.3. U svom pisanom očitovanju na prigovore tuženika od 7. studenoga 2024. vještakinja ističe da ostaje kod svojeg nalaza od 7. kolovoza 2020. te da je nalaz izradila u skladu sa nalogom postavljenim od strane suda, a to je da se u obzir uzme iznos preplate utvrđene u konverziji uz primjenu pravila o obračunavanju (zatezne kamate) i uračunavanje.

28.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila i sve prigovore tuženika te su stranke na raspravi održanoj 18. prosinca 2024. suglasno navele da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 5.882,54 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

29. Kao što je navedeno, podneskom od 14. rujna 2020. tužitelj je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 5.882,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama umjesto prvotno zatraženog iznosa od 6.327,97 EUR čime je djelomično povukao tužbeni zahtjev. U podnesku od 7. listopada 2020. tuženik je naveo da je tužitelj time preinačio tužbu kojoj preinaci se isti usprotivio. Odredbom članka 191. stavak 1. ZPP propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći dok je stavkom 3. istog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Obzirom da je tužitelj tužbom potraživao isplatu iznosa od 6.237,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2007. pa do isplate dok podneskom od 14. rujna 2020. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 5.882,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pri čemu najraniji dospijeva 1. prosinca 2010. pa do isplate, to je stav ovog suda kako se ne radi o preinaci tužbe već o djelomičnom povlačenju tužbe u smislu članka 193. stavak 1. ZPP, kojim je propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s djelomičnim povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je isti sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 6.237,97 EUR.

30. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

31. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu preplate s osnove ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

32.1. Kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe (6.237,97 EUR) i iznos s kojim je tužitelj uspio u parnici (5.882,54 EUR), proizlazi da je tužitelj uspio sa 94,30 % svog zahtjeva, dok preostalih 5,70% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 88,60% u korist tužitelja. Kako je, dakle, tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, valjalo je odmjeriti njegove troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članak 155. stavak 1. ZPP.

32.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), podneska od 9. ožujka 2020. i 14. rujna 2020.(kojima se očitovao na odgovor na tužbu i nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 EUR za svaki sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 8. lipnja 2020., 19. listopada 2020., 25. listopada 2024. i 18. prosinca 2024 . u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.400,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 350,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 165,90 EUR te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 108,83 EUR.

32.3. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 16. listopada 2020. kojim se tužitelj očitovao na podneske tuženika koji su mu, međutim, dostavljeni samo radi znanja te budući da je bitne navode iz ovog podneska tužitelj mogao iznijeti na slijedećim ročištima za koje su mu troškovi u cijelosti priznati, zbog čega troškove ovdje navedenog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Na isti način odnosno kao nepotreban za vođenje parnice sud ocjenjuje i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer se presuda može preuzeti s e-oglasne ploče suda kao i trošak predujma za preliminirani vještački nalaz.

32.4. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.024,73 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 88,60%, dolazi se do iznosa od 1.793,91 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020. i 114/2022., dalje u tekstu: Ovršni zakon), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j. t. d. iz Zagreba