Poslovni broj: P-9784/21-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa]. 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Maja Bačić, odvjetnica iz Kožul i Petrinović odvjetničkog društva iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenika punomoćnice tuženika AE, odvjetničkog vježbenika, dana 23. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"I Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 066- 201/2007 od 10.7.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."
II Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 066-201/2007 od 10.7.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF.
III Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu broj: 066-201/2007 od 10.7.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena kamatne stope koja se mijenja odlukom tuženika iznad visine od 5,40% godišnje.
IV Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4., Ugovora o kreditu broj: 066-201/2007 od 10.07.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika.
V Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 066-201/2007 od 10.07.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena zatezne kamate u skladu s odlukom tuženika.
VI Utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 066-201/2007 od 10.07.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama tuženika.
VII Utvrđuje ništetnom odredba čl. 15. četvrta alineja Ugovora o kreditu broj: 066- 201/2007 od 10.07.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.
VIII Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ČE iz [adresa]. 5, OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 2. prosinca 2021. godine navodi kako su tužitelj i tuženik zaključili dana 10.7.2007. godine, Ugovor o kreditu br: 066-201/2007 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 18.086,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 banaka, od kojih je jedna ovdje tuženik, pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev- 2221/18 od 3.9.2019. (dalje u tekstu: „Kolektivne presude“) su utvrđene ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ako se kamatna stopa mijenja samovoljnom odlukom tuženika, te ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“), Kolektivne presude obvezuju ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Kolektivne presude su obvezujuće i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz Ugovora o kreditu. Osim navedenog, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivnih presuda, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se stranka na njih pozvati. Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe Ugovora o kreditu o: I. valutnoj klauzuli, II. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, III. način otplate, i IV. isplata i naplata kredita po tečaju tuženika) Ugovora o kreditu koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-415/2019 od 2.ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine pravomoćno presuđeni kao ništetni, te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u čl. 2., čl. 3., i čl. 4. Ugovora o kreditu. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi. Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sklopio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u Ugovoru u kreditu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Sud EU u točki 2. izreke presude u predmetu br. C-26/13 navodi da odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču u ovom slučaju tužitelju te da „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. Navedeno nije bilo jasno iz odredbi Ugovora o kreditu nimalo te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine. Nadalje, u točkama 48. i 52. presude suda EU, br. C-118/17 zauzet je stav da ako ugovor o kreditu ima valutnu klauzulu ona predstavlja bitan sastojak ugovora, te da se u slučaju proglašenja valutne klauzule ništetnom, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Zatim, u drugoj rečenici točke 44. presude suda EU, br. C-260/18 navedeno je da valutna klauzula čini glavni predmet odnosno da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. U točki 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora. Zatim, sud EU u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u izreci presude i točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena valutna klauzula u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takvu ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da npr. nema valutne klauzule i da se radi o kunskom kreditu. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i zatim „kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ugovorene u čl.2., čl.3., i čl.4. Ugovora o kreditu ne mogu ni na koji način revidirati, zamijeniti valjanim niti proglasiti djelomično ništetnim već su one u cijelosti ništetne. Isto tako vidljivo je kako se ne može niti proglasiti ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ili njen dio a ostaviti na snazi ostatak Ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, ništetan je cijeli Ugovor o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž- 115/20, od 17.9.2020. godine.Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva, te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Na taj način tuženik je postupio protivno odredbama čl. 296. ZOO-a. Također, takvo postupanje je protivno odredbi čl.82. st.1. alineja 11. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, te se takva odredba ima smatrati ništetnom sukladno odredbi čl.87. st.1. ZZP-a. Zatim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 14. lipnja 2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013., sve temeljem kolektivne tužbe a u vezi s istim ugovornim odredbama koje sadrži Ugovor o kreditu, zauzeo je stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nepoštene, pa prema tome ništetne. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.: Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine.Tuženik u tom postupku bio je isti kao i u ovom postupku, te se navedene Kolektivne presude odnose upravo na tipske ugovore o kreditu tuženika, a Ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja je upravo takav tipski ugovor. Neovisno od toga što sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna, osobito iz razloga navedenih u obrazloženju navedenih Kolektivnih presuda i rješenja. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da kamatna stopa određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Nadalje, navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine, gdje je u zadnjem pasusu na stranici 9. rješenja navedeno: „Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.” Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Sukladno odredbama čl.2. t.10, i čl.2.t.11. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kamatna stopa nije automatski fiksna, niti promjenjiva, već isto mora biti definirano, kao što moraju biti definirani i parametri promjenjivosti i marža. Dakle, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takvu ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da se npr. izuzima promjenjivi parametar kamatne stope a da ostane na snazi samo početna ugovorena fiksna kamatna stopa. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovorusklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Isto tako vidljivo je kako se ne može niti proglasiti ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorenu u čl. 6. Ugovora o kreditu ili njen dio a ostaviti na snazi ostatak Ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan je cijeli Ugovor o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P- 950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Također, takav stav zauzeo je i Općinski građanski sud u Zagrebu presudom posl.br: P-206/2020, od 27.10.2021. godine. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđeno je kako se interkalarna kamata naplaćuje u visini redovne kamatne stope. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa a time i interkalarna kamata koja je također promjenjiva jednostranom odlukom tuženika.Interkalarnu kamatu je dakle tuženik obračunao temeljem odredbe Ugovora o kreditu o redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a takva tipska odredba je utvrđena nepoštenom te ništetnom u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013., kako je detaljnije elaborirano u točki 3.2. gore. Stoga je i odredba Ugovora o kreditu o interkalarnoj kamati nepoštena i ništetna u cijelosti. Zatim, interkalarna kamata se sukladno odredbama Ugovora o kreditu obračunava u CHF, a takva odredba je ništetna iz razloga koji su detaljnije elaborirani u točki 3.1 gore. Također, sukladno odredbama Ugovora o kreditu interkalarna kamata se naplaćuje po tečaju tuženika, koja odredba je također ništetna iz razloga koji su detaljnije elaborirani u točki 3.8. niže. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P- 211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.: Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena interkalarna kamatna stopa u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da se izuzima promjenjivi parametar kamatne stope a da ostane na snazi samo početna ugovorena fiksna kamatna stopa. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da binacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o interkalarnoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.Nepoštena odredba o visini zatezne kamate, sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, temeljem koje tuženik obračunava i naplaćuje zateznu kamatu koja nije zakonska, već tuženik samovoljno određuje visinu iste u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, čime tuženik direktno može manipulirati cijenom Ugovora kao bitnim sastojkom. Time je protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja a u korist tuženika. Stoga je takva odredba ništetna sukladno odredbi čl. 29. st.4. ZOO-a. Takva odredba je također nezakonita jer je tako ugovorena zatezna kamata neodređena i neodrediva, pa samim time sukladno odredbi čl. 270. st.1. ZOO-a, ništetna. Isto je utvrđeno presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-228/14 od dana 24.3.2016. godine, presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br.:Gž-731/2016, od 12. listopada 2017. godine, te Kolektivnim presudama. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C- 70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada jeto propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena zatezna kamatna stopa u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o zateznoj kamati, ugovorena u čl. 7. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.Nepoštena odredba sadržana u čl. 15. treća alineja, Ugovora o kreditu, kojom tuženik pridržava pravo na otkaz Ugovora o kreditu. Takva odredba je protivna odredbi čl. 367. ZOO-a, koja ne dopušta jednostrani raskid ugovora od strane tuženika zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze tužitelja. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata Odredba o načinu otplate, sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu. Kao prvo, na anuitet utječe primjena valutne klauzule. Naime, iznose mjesečnih anuiteta je tuženik knjižio u valuti CHF te su iznosi mjesečnih anuiteta iskazani u otplatnom planu u valuti CHF, a zatim su ti iznosi mjesečnih anuiteta za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu preračunavani u kune svaki mjesec u svrhu izračuna iznosa anuiteta kojeg tuženik potražuje od tužitelja za taj mjesec. Primjenom valutne klauzule tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije bila ugovorena na jasan i razumljiv način u smislu točke 2. izreke presude suda EU u predmetu br. C-26/13. Ugovorena odredba o valutnoj klauzuli je nerazumljiva, nepoštena i time ništetna kao što je presuđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.: Rev-2221/18. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.1 tužbe. Kao drugo, na anuitet utječe kamatna stopa a Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Na taj način ugovorena kamatna stopa nije podložna nikakvoj kontroli niti tužitelja, niti neke treće, nepristrane strane ili tijela. Dakle ugovorena redovna kamatna stopa može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Zbog toga se i anuitet kredita može od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Koncept anuitetne otplate kredita znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate a tek nakon toga glavnicu. Samovoljnim povećavanjem kamata tuženik je nezakonito i protupravno povećavao obavezu tužitelja, kako kroz nezakonito povećavane kamate tako i kroz usporenu otplatu glavnice kredita, što je utvrđeno i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Odredba Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.2 tužbe. Kao treće, na anuitet je utjecala interkalarna kamata. Tuženik je naplatio interkalarnu kamatu na način da je za iznos interkalarne kamate umanjio iznos isplate kredita. Naprijed navedeno čini neistinitom odredbu o iznosu kredita iz čl. 2. Ugovora o kreditu, jer tužitelju nije isplaćen puni iznos iz čl. 2. Ugovora o kreditu, već je taj iznos umanjen prilikom isplate tužitelju za iznos interkalarne kamate. Tuženik je obračun anuiteta međutim temeljio na punom iznosu iz čl. 2. Ugovora o kreditu, što znači da je visina iznosa anuiteta veća nego što je trebala biti. Odredba Ugovora o kreditu o interkalarnoj kamati je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.3 tužbe. U presudi Europskog suda u predmetu broj: C- 377/14 u točki 3. izreke presude navodi se da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Međutim, tuženik je anuitet obračunao prema ukupnom iznosu iz točke 2. tužbe koji nije stvarno isplaćen tužitelju, već je od njega odbijena interkalarna kamata što je protivno stavu suda EU iz navedene presude u predmetu broj: C- 377/14. Kao četvrto, na anuitet je utjecala primjena tečaja tuženika. Ugovorom o kreditu ugovorena je primjena tečaja tuženika u čl.2., čl.3., i čl.4. Ugovora o kreditu. Tako je korišten srednji tečaj tuženika za obračun valute, redovne kamatne stope, interkalarne kamate, za isplatu kredita tužitelju, te za obračune anuiteta. Sud EU je u točki 1. izreke presude posl.br.:C-260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe. Odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.8 tužbe. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovoren način otplate u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovorIz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o načinu otplate, ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Ugovorna odredba o načinu otplate predstavlja bitan sastojak ugovora. To je i stav Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji presudom br. P-950/18 od dana 26.11.2019. godine, na stranici 6. presude, četvrti pasusu odozgo navodi: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO- a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Također, navedeni stav je potvrđen i u presudi Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od 2.3.2021. Zaključno, odredba o načinu otplate u čl. 4. Ugovora o kreditu je ništetna jer su iznosi anuitetâ obračunati na temelju više ništetnih komponenti, a to su valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, interkalarna kamata, i klauzula o primjeni tečaja tuženika, kao što je detaljnije elaborirano u tekstu tužbe pod točkama 3.1., 3.2., 3.3., i 3.8. Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO-a bitan sastojak Ugovora o kreditu) je nepošten i ništetan. Odredba o izlaznoj naknadi, ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu, kojom u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj treba platiti naknadu sukladno odluci tuženika. Izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način, i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Predmetna odredba o izlaznoj naknadi, utvrđena je nepoštenom i ništetnom i mnogim pravomoćnim presudama od kojih predlažemo uvid u presudu Županijskog suda uVukovaru br. Gž-1837/14-2, od 5.11.2014. godine, presudu Županijskog suda u Osijeku br.:Gž-1516/19 od 19.11.2020. godine, presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1096/2019 od 26.10.2020. godine, i presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Odredbu o ništetnosti izlazne naknade niti tuženik više ne spori, što je vidljivo iz njegovih današnjih, također tipskih Ugovora o kreditu koji su na tržištu a u kojima se više ne pojavljuju odredbe o izlaznoj naknadi. Odredba o pravu tuženika na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđena je kao ništetna, ukoliko se o istoj nije pregovaralo, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, Posl. br. Su IV – 308/2020, dana 5. studenog 2020. godine, koji dostavljamo u prilogu. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena izlazna naknada u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o izlaznoj naknadi ugovorena u čl.8. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o tečaju tuženika, sadržana u čl.2., čl.3., i čl.4. Ugovora o kreditu. Osim što je korišten tečaj tuženika za obračun valute, anuiteta, redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate tuženik je iznos iz Ugovora o kreditu isplatio po tečaju tuženika, te je ugovorio tečaj tuženika za obračune anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku. Sud EU u izreci presude posl.br.: C-26/13, iznosi sljedeće stavove: 1. U slučaju kredita koji je izražen u stranoj valuti, ali isplaćen u domaćoj valuti te ga potrošač otplaćuje isključivo u domaćoj valuti, ugovorna odredba koja utvrđuje mjerodavni tečaj, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, obuhvaćena je pojmom „glavnog predmeta ugovora“ odnosno bitnog sastojka ugovora ako sud koji vodi postupak utvrdi da ta odredba „predstavlja bitnu činidbu tog ugovora“. 2. Odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču te „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. U ovom slučaju odredbe Ugovora o kreditu definiraju primjenu tečaja tuženika na iznos kredita isplaćenog tužitelju, na obračun anuiteta, na redovne promjenjive kamate, na interkalarne kamate i na zatezne kamate. Dakle navedene odredbe o primjeni tečajase provlače kroz sve pore Ugovora o kreditu jer se tečaj primjenjuje prilikom određivanja iznosa isplate zajma, zatim prilikom određivanja iznosa anuiteta kojeg tužitelj plaća tuženiku što predstavlja protučinidbu tužitelja za iznos primljenog kredita, i na redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate. Dakle tečaj se primjenjuje na izračun svih plaćanja po Ugovoru o kreditu, a isplata zajma od strane tuženika tužitelju i isplate povrata zajma od strane tužitelja tuženiku su jedina svrha Ugovora o kreditu. Stoga odredbe Ugovora o kreditu o tečaju predstavljaju bitan sastojak ugovora. Nadalje, odredbe Ugovora o kreditu o valuti i tečaju nisu bile jasne i razumljive, te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca. Zatim, tužitelj naglašava da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je definirana primjena tečaja tuženika na iznos isplate zajma, i iznose anuiteta, i na redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate, omogućile tuženiku da samovoljno odredi sve te iznose, jer je tečaj određivao jedino tuženik svojom samovoljnom odlukom bez ikakve mogućnosti utjecaja na to od strane tužitelja ili nekog trećeg tijela. Dakle, tuženik je mogao odrediti kakav god tečaj je želio i prilikom isplate kunske protuvrijednosti kredita tužitelju i prilikom određivanja iznosa mjesečnog anuiteta kojeg je plaćao tužitelj tuženiku, i prilikom određivanja iznosa redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate. Jednako kao što je tuženik temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao samovoljnom odlukom (na koju nije imao utjecaja niti tužitelj niti neka treća nepristrana strana) mijenjati visinu ugovorene kamatne stope, isto je tako tuženik mogao samovoljno mijenjati i tečaj (jer je svoju tečajnu listu određivao jedino sam tuženik) a time je mogao manipulirati i iznosom kredita kojeg isplaćuje tužitelju i iznosom anuiteta putem kojeg tužitelj otplaćuje kredit. Stoga je koncept takve odredbe Ugovora o kreditu o primjeni tečaja tuženika u svojoj biti vrlo sličan konceptu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. I jednako tako kao što je Kolektivnim presudama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi proglašena nepoštenom i posljedično ništetnom, iz istih tih razloga je nepoštena i ništetna i odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika. Zatim, primjena odredbe Ugovora o kreditu o tečaju protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Nadalje, odgovarajući na postavljeno prethodno pitanje Sud EU je točki 1. izreke presude u predmetu C-260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe, te u točki 45. presude da ugovor o kreditu ne može opstati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta, odnosno bitnog sastojka tog ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovoren tečaj tuženika u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o tečaju tuženika ugovorena u čl.2., čl.3., i čl.4. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Parnične stranke su u čl. 17. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, ta je odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a i to zbog toga jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Pravna posljedica takve odredbe propisana je ZZP-om u čl. 50. st. 1. i sastoji se u tome da je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto proizlazi i iz stava suda EU izraženog u presudi u predmetu br. C-240/98 do C-244/98. 3.10 Sve navedeno, čini čak sedam ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se tiču cijene, te tužitelj smatra kako s obzirom da je temeljem svih tih odredbi tuženik bez osnove stekao određeni novčani iznos od tužitelja, bilo u vidu umanjenja isplaćene glavnice tužitelju ili uvećanja postojećeg duga, cjelokupan Ugovor o kreditu treba proglasiti ništetnim, jer svaka pojedina odredba koja se tiče predmeta ili cijene ugovora (bitan sastojak) već sama po sebi dovodi do cjelokupne ništetnosti ugovora, sukladno postojećoj hrvatskoj zakonskoj regulativi i pravu Europske unije, a svaka od navedenih odredbi utječe drastično na neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na zatezne kamate koje ovrhovoditelj obračunava temeljem neosnovano uvećane glavnice. Tužitelj nastavno naglašava kako je ovakav Ugovor o kreditu zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan i odredbama ZOO-a i moralu društva, te je stoga cijeli Ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. U tom smislu dalje, treba istaknuti kako se u predmetnom sporu ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih postupaka iz razloga što se ne radi o prosječnom potrošaču, a na kojeg se tužitelj u tužbi poziva. U prilog navedenim tvrdnjama prvenstveno govori činjenica kako je tužitelj, a kako to proizlazi iz kreditnog prijedloga kao i čl. 6. Ugovora o kreditu, u trenutka sklapanja Ugovora o kreditu bio diplomirani pravnik te zaposlenik banke, točnije tuženika. S obzirom na opisano, neuvjerljivo djeluju argumenti tužitelja da istom kao radniku tada Hypo Alpe Adria Bank d.d., i to zaposlenom u sektoru investicijskog bankarstva, odjelu za financijska tržišta, nisu jasne i razumljive sporne odredbe Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako se na predmetni spor ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne presude, a budući da tužitelj u cijelosti argumentaciju temelji na navedenim utvrđenjima, tužbeni zahtjev bi u potpunosti trebalo odbiti. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije osnovan. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što tuženik osporava, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Navedeni stav zauzeo je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Navedeni stav zauzeo je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Dodatno, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, navodi, cit.: „[…] da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti […]“ Jednako i odluka Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, posl.br. Gž-732/2019-2 od 14. svibnja 2020.g., cit.: „Prema odredbama čl. 1065. ZOO-a i čl. 1021. bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bila ništetna. Test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu liispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: • namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); • visinu iznosa kredita;
• valutu uz koju je kredit vezan;
• rok otplate kredita;
• način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);
• dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); • poček s otplatom kredita;
• vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);
• visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);
• instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno Ugovorna pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Tako je, između ostalog, tužitelj bio upoznat sa time da ugovara stambeni kredit s povlaštenim uvjetima kreditiranja. Navedeno također dokazuje kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njegovih potreba koje je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača3, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tuženik je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna. Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje i na mišljenje dr. sc. KE, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojemu se ističe da je tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. U odnosu na pretpostavke nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, a radi izbjegavanja ponavljanja, tuženik upućuje Naslovni sud na prethodno navedeno pod naslovom „Test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope“. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača5, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na tužitelja. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Iz kreditnog prijedloga vidljivo je i da je tužitelj već bio korisnik kredita s valutnom klauzulom, zbog čega ne može tvrditi da mu nije poznata odredba o valutnoj klauzuli, kada je već ranije koristio takve proizvode banke. Razumljivost valutne klauzule tužitelju proizlazi i iz struke tužitelja. Naime, iz kreditnog zahtjeva vidljivo je da je tužitelj po struci pravnik, iz kojeg razloga je morao biti svjestan dosega odredbe o valutnoj klauzuli, budući da to predstavlja pitanje iz njegove struke. Također u prilog jasnoći i razumljivosti valutne klauzule ide činjenica što je tužitelj, kako je to već prethodno naveo tuženik, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj bio zaposlenik tuženika i to u sektoru investicijskog bankarstva, odjelu financijskih tržišta. Navedeno potvrđuje kako tužitelj osim što je pravno obrazovan, radio je i na poziciji koja zahtjeva iznadprosječno stručno ekonomsko znanje, a radi čega je malo vjerojatno da tužitelj nije u dubinu razumio odredbu o valutnoj klauzuli. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik prvenstveno ističe kako naknada za prijevremenu konačnu ni djelomičnu otplatu kredita nije naplaćena, slijedom čega tuženik drži kako tužitelj uopće nema pravnog interesa utvrđivati ništetnost navedene odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu. Opreza radi, tuženik ipak ističe kako slijedi. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Glede pretpostavki za procjenjivanje poštenosti sporne odredbe, a radi izbjegavanja ponavljanja, tuženik upućuje Naslovni sud na prethodno navedeno pod naslovom „Test poštenosti odredbe o načinu promjene kamatne stope“. Osim toga, tuženik smatra važnim istaknuti da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Je li tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Nadalje, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnost odredbi kojima je ugovorena interkalrna kamata, visina zatezne kamate, pravo na otkaz, način otplate, tečaj te nadležnost suda. Navedeni zahtjevi su bespredmetni prvenstveno iz razloga što tužitelj potpuno paušalno iznosi zahtjeve za utvrđenjem ništetnosti bez da iste potkrijepi dokazima i pravno relevantnim činjenicama. Naime, odredbe koje tužitelj osporava u predmetnom sporu su posve zakonite te ugovorene u skladu s prisilnim propisima. Dapače, niti jednim propisom nije zabranjeno ugovaranje takvih odredbi te su iste uobičajeni sastojci redovnih ugovora o kreditu. Također, s obzirom na to da je riječ o deklaratornom zahtjevu, tužitelj u predmetnom sporu mora dokazati postojanje pravnog interesa radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi. Kako tužitelj u svojoj tužbi ne navodi osnovu s koje su iste odredbe ništetne, a kamoli da dokazuje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih, potpuno je razvidno kako pravni interes ne postoji te bi iz tog razloga valjalo tako postavljene zahtjeve odbaciti. Stoga, tuženik predlaže da Naslovni sud u odnosu na zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbi kojima je ugovorena interkalrna kamata, visina zatezne kamate, pravo na otkaz, način otplate, tečaj te nadležnosti suda, odbaci uslijed pomanjkanja pravnog interesa tužitelja, a podredno, ukoliko smatra da je potrebno meritorno odlučiti o istim, odbije budući da su iste zakonite te ugovorene u skladu s prisilnim propisima. Slijedom svega navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 21-26 spisa), sudsku praksu (list 27-455, 593-630, 642-646 spisa), zapisnik (list 473-274 spisa), kreditni prijedlog (list 475-482 spisa), financijsku dokumentaciju (list 483, 523-588 spisa), 484-516 (list zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila spisa (list 517 spisa), izjavu svjedoka (list 518-522 spisa), iskaz tužitelja dan na ročištu dana 12.12.2024. (list 668-669 spisa).
4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 066-201/2007 te utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 10.07.2007. godine. Svrha tog kredita je bio rješavanje stambenog pitanja te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 18.086,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za kupnju motornog vozila. Odredbom čl. 3 i 6 Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke tuženika, a čl. 2, 4 i 7valutna klauzula u CHF. Čl. 8 određena je obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Rok otplate je ugovoren u 84 mjeseca, a ugovorena je i obveza plaćanja naknade prema odluci banke u slučaju prijevremene otplate kredita.
6. U svom usmenom iskazu na ročištu dana 12.12.2024. tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit sklopio u svrhu kupnje auta za svoje osobne svrhe a koji i dan danas vozi, nije imao firmu ili obrt. Papirologiju oko kredita rješavao je u banci u kojoj je tada radio. Sam ugovor je prvi puta dobio kao gotov kod javnog bilježnika gdje su ga iz banke poslali da će ga tamo čekati ugovor. Ugovor je pročitao. Tražio je ugovor u kunama bez valutne klauzule ali su mu u banci rekli da to nije moguće te je dobio ugovor u kunama ali sa valutnom klauzulom u CHF. Nitko mu u banci ništa nije govorio ili objašnjavao o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U banci je radio kao posrednik vezano uz trgovanje dionicama na Zagrebačkoj burzi te nije bio uključeni u kreditnu politiku banke. Kada je došao kod javnog bilježnika tamo je pročitao ugovor, javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao. Nitko mu u banci nije rekao da HNB ne štiti tečaj CHF kao prema EUR, nisu mu niti rekli da postoje rizici da CHF značajno poraste. Odmah je pokazao skepsu prema valutnoj klauzulu i CHF no u banci su ga razuvjerili riječima da to valuta Švicarske i da je ona stabilna isto kao i Švicarska. Ne zna točno kolika mu je bila početna rata no u jednom trenutku je došla skoro na duplo. Na svom radnom mjestu nije imao uvida u odluke i politiku banke vezano uz kamatnu stopu te nije mogao znati kako će se ona u budućnosti mijenjati. Nije očekivao da će kamatna stopa i tečaj za CHF toliko puno porasti te ga nitko iz banke nije na to upozorio. Sam je vraćao kredit koji su mu oduzimali od plaće te je zato otvorio i račun u banci tuženika. Ne sjeća se da mu je itko išta govorio o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Vodi još jedan spor vezano uz ovaj ugovor o kreditu te je bio na ročištu 2.12.2024. Taj drugi spor se vodi vezano uz razliku isplate. Za pojam interkalarne kamate je čuo ali ne može se sjetiti što to znači. Pridržavao se rokova otplate iz razloga što mu je banka sama uzimala novac sa računa na koji je primao plaću. Ugovor o kreditu nije otkazan već ga je otplatio u cijelosti.
7. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj realizirao kod tuženika s namjerom kupnje osobnog vozila, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik istu nije upozorio na mogućnost značajnog povećanja kamatne stope kao niti da postoji mogućnost značajne promjene tečaja za CHF. Isto tako iz svih iskaza proizlazi da tužitelju nisu pružene dovoljne informacije o time elementima od strane djelatnika banke kako bi isti mogao u potpunosti shvatiti sve rizike koji mogu nastati iz tih elemenata, a pogotovo iz ugovaranja promjenjive kamatne stope te valutne klauzule u valuti švicarski franak.
8. Tijekom postupka tuženik je dostavio ispravu s naslovom:“ Izjava svjedoka“ te je na početku i kraju te izjave navedeno da je autor ČEC, djelatnica tuženika. U navedenoj izjavi se nigdje poimenično ne navodi ime tužitelja niti se spominje eventualni razgovor autora izjave s tužiteljem vezano uz postupak odobravanja kredita istom. Cijela izjava po svom sadržaju zapravo predstavlja jednu općenitu izjavu o tome kako se tuženik kao banka ponašala u razdoblju između 01.06.2004. do 31.12.2008. godine prema strankama kod odobravanja kredita. Stoga sud iz navedene izjave nije mogao utvrditi da li je tuženik kao banka putem svojih djelatnika uopće pregovarala o elementima kao što su kamatna stopa, promjenjivost iste prema odluci banke, valutna klauzula u CHF, a što predstavljaju jedne od najbitnijih spornih pitanja u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, po svojoj pravnoj snazi predmetna Izjava ne predstavlja dokaz u smislu iskaza svjedoka na ročištu i nema tu dokaznu snagu, već zapravo predstavlja samo privatno pismo njenog autora. Kao što je već naprijed rečeno, u samoj Izjavi se uopće ne spominje tužitelj i njegov ugovor o kreditu s tuženikom, pa stoga ova Izjava nije imala direktan učinak na utvrđenja bitna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, već je navode iz iste Izjave sud prihvatio kao mišljenje njenog autora u smislu kako je ona doživjela poslovanje tuženika kao banke u navedenom periodu.
9. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženik o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je , između ostaloga, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika tuženik, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
11. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
13. Vezano uz točku I. tužbenog zahtjeva sud naglašava da smatra da predmetni Ugovor o kreditu broj 066-201/2007 od 10.07.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kreditora nije ništetan u cijelosti već samo u dijelu u kojem je određena mogućnost da banka jednostrano i bez ikakvog obrazloženja odlučuje o promjeni kamatne stope kao i u dijelu primjene valutne klauzule u CHF.
14. Ovaj sud smatra da zaključeni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, jer isti da može opstati i bez djelomično ništetnih odredaba (članak 324. ZOO/05), a predmetni Ugovor o kreditu da je zaključen kao potrošački kredit za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, odnosno tužitelj je time zadovoljio svoje privatne osobne potrebe za prijevoznim sredstvom te da je ispunjena odlučujuća pobuda na strani tužitelja (namicanje sredstava za kupnju osobnog vozila) ispunjena.
15. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da ispravan pravni put upravo pravni put koji s jedne strane utvrđuje djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba u kojima su povrijeđena prava potrošača i s druge strane nalaže tuženiku da tužitelju vrati ono što je temeljem djelomično ništetnih odredaba ugovora stekao, zbog čega da nema uvjeta da se predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrdi ništetnim u cijelosti (slično i VSRH u odluci Rev-3142/2018).
16. U daljnjem dijelu svog tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na određivanje kamatne stope i to promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke (čl. 3 i 6 Ugovora) te vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF (švicarski franak) prema kojoj klauzuli se mjesečna obveza plaća u protuvrijednosti mjesečne obveze izražene u CHF, a plativo u kunama.
17. Prvenstveno sud ukazuje da sud prihvaća navode tuženika da su tužitelju ugovorne odredbe bile jasne i razumljive u jezičinom i formalnom smislu, no zahtjev transparentnosti ugovornih odredaba se ne zaustavlja na tome već je potrebno da su takve odredbe korisniku kredita jasne na taj način da on prije sklapanja ugovora o kreditu može procijeniti posljedice i rizike koje određene odredbe ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora.
18. Prilikom odlučivanja, ovaj sud je imao u vidu presudu VSRH Rev-18/2018 od 26.05.2020. godine iz koje jasno proizlazi vezanost sudova za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.
19. Naime, iz te odluke proizlazi da se treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutu uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga ovaj sud vezan za ta utvrđenja i dužan ih je primijeniti.
20. Nadalje, pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.
21. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. PE Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.
22. Nadalje, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima dati sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke.
23. Tijekom ovog postupka tuženik nije dokazao da bi se u vrijem sklapanja predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama istog Ugovora pa se stoga navedene odredbe treba sukladno čl. 81 st. 1 i 1 Zakona o zaštiti potrošača trebalo smatrati nepoštenim. Naime, smatra se da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se redi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje banke tuženika, a ako trgovac to tvrdi tada je na njemu teret dokazivanje točnosti te tvrdnje.
24. Temeljem provedenih dokaza u ovoj pravnoj stvari sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi se o spornim odredbama predmetnog ugovora pregovarala na gore opisan način tj. na način da tužitelj dobije sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odluci banke te valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.
25. Nadalje, a vezano uz odredbu o plaćanju naknade iz čl. 8 Ugovora o kreditu sud je utvrdio slijedeće.
26 Vezano uz pitanje ništetnosti naknade kod prijevremene otplate kredita kredita od sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
27. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 15 Ugovora o kreditu vezano uz pravo tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
28. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
29. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
30. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
31. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdio ništetnost te odredbe.
32. Stoga je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke te vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu u tč. 2, 3, 4, 6, 7, 8 i 15 te je slijedom navedenog odlučio kao u izreci ove presude.
33. Sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 15. četvrta alineja Ugovora o kreditu broj: 066- 201/2007 od 10.07.2007. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita obzirom da se tom odredbom utvrđeno pravo tuženika na raskid ugovora ukoliko se tužitelj ne pridržava bilo koje odredbe istog ugovora. Naime, sud je utvrdio tu odredbu nišetnom obzirom da je utvrdio ništetnim i odredbe vezano uz promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke te valutnu klauzulu u CHF te pravo banke na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.
34. Na kraju, sud navodi da je utvrdio ništetnom i odredbu koja se odnosi na obvezu plaćanja zatezne kamate u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Naime, na tu odredbu se odnosi sve što je navedeno naprijed vezano uz ništetnost jednostrane promjene kamatne stope od strane banke kao i vezano uz valutnu klauzulu u CHF i naknadu te da tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.
35. Vezano uz eventualno pitanje zastare sud upozorava da u ovoj pravnoj stvari tužitelj ne potražuje isplatu pojedinačnih iznosa već samo utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi čl. 328 Zakona o obveznim odnosima.
36. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Sud je tužitelju dosudio trošak u cijelosti obzirom da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu (tč. I.) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
37. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 02.12.2021. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 31.01.2023. i 20.06.2023 .godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 15.02.2023., 09.04.2024. i 12.12.2024. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.200,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 300,00 EUR, pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.500,00 EUR, a koji iznos je dosuđen tužitelju na teret tuženika.
38. Sud tužitelju nije priznao trošak pristojbe za tužbu jer isti nije plaćen, a u međuvremenu je i ukinut. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st. 1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.
39. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 23. siječnja 2025. godine pa do isplate.
40. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 23. siječnja 2025. godine
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
