REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-2841/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Krmeku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Primorac i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 9. prosinca 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tomislava Zagorca, odvjetnika i punomoćnice tužene IU, zamjenice OGDO-a u Zagrebu, dana 23. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, s naslova imovinske (obične) štete isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8.421,96 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, s naslova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 26.544,56 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 8. studeni 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova imovinske štete zbog izgubljene dobiti iznos od 361.802,38 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 16.10.2012. pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Priznaje se tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] pravo na naknadu imovinske štete zbog izgubljene dobiti za razdoblje od 16.10.2012. godine do sedamdesete godine života (07. 09. 2026. godine) o kojoj visini će se odlučiti naknadno nakon pravomoćnosti ove presude.",

kao neosnovanim.

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je ministar pravosuđa 24. listopada 2011. donio rješenje kojim je, među ostalim, i on izabran za javnog ovršitelja. Radi osiguranja urednog obavljanja te službe zaključio je Ugovor o zakupu poslovnog prostora 19. studeni 2011. Dana 12. prosinca 2011. javni ovršitelji su položili prisegu, nakon čega su dobili Povelju o postavljenju od strane tadašnjeg ministra pravosuđa. Dana 22. prosinca 2011. Hrvatski Sabor je donio odluku o odgodi Zakona o javnim ovršiteljima do 1. srpnja 2012., nakon čega je odgođen do 15. listopada 2012. U međuvremenu su doneseni novi Ovršni zakon, Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnoovršiteljskim pristojbama koji su objavljeni u Narodnim novinama br. 112/12. Slijedom navedenog razvidno je da je tužitelju onemogućen početak rada, a donesenim zakonima nije reguliran status javnih ovršitelja i njihov pravni položaj, kao i njihovo obeštećenje, iako neprijeporno trpe štetu, kako imovinsku tako i neimovinsku. S tim u vezi su se javni ovršitelji obratili Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je rješenjem poslovni broj U-I- 5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012 i U-I-480/2012 od 23. siječnja 2013. javnim ovršiteljima priznao pravo na legitimna očekivanja naglasivši u točki 22. 1. rečenog rješenja da "stanje neizvjesnosti i nesigurnosti u kojem su se našli imenovani javni ovršitelji zbog opetovanog odgađanja početka njihova rada i kasnijeg potpunog ukidanja profesije za koju su se te osobe pripremale i za koju su stekle kvalifikacije trajalo je oko godinu dana. To stanje produljenje nesigurnosti i neizvjesnosti bilo je prouzročeno opetovanim zakonodavnim intervencijama, što je samo po sebi nesuglasno sa zahtjevima koji iz zakona proizlazi iz načela vladavine prava. Budući da zakonodavac nije odredio prijelazni zakonodavni režim koji bi na zadovoljavajući način riješio problem već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta, poremećena je pravedna ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem instituta javnih ovršitelja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Taj propust također nije u skladu sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, a izravno narušava i načelo legitimnih očekivanja osoba koje su se pouzdale u zakone i valjane pojedinačne pravne akte koji su na temelju tih zakona za njih doneseni. Prema tome, čak i uz pretpostavku da je individualna pravna situacija javnih ovršitelja i mogla biti prikazana kao da služi nekom općem ili javnom interesu, imenovani javni ovršitelji podnijeli su i dalje podnese prekomjeran individualni teret cjelokupne zakonske reforme ovršnog sustava države." Stoga ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 17. rujna 2024. (stranica 302-306 spisa) kojim potražuje naknadu štete na način da za imovinsku štetu potražuje 8.421,96 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012., neimovinsku štetu zbog diskriminacije i povrede prava osobnosti, u iznosu 26.544,56 EUR sa zateznom kamatom od 8. studeni 2014., imovinsku štetu zbog izgubljene dobiti u iznosu 361.802,38 EUR, sa zateznom kamatom od 16. listopada 2012., te priznanje prava na naknadu imovinske štete zbog izgubljene dobiti za razdoblje od 16. listopada 2012. do sedamdesete godine života (7. rujna 2026.), uz naknadu troška postupka.

2. Tužena u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da je Hrvatski Sabor 26. listopada 2010. donio Zakon o javnim ovršiteljima, te da je 24. listopada 2011. doneseno rješenje Ministarstva pravosuđa kojim je tužitelj imenovan za javnog ovršitelja, kao i da je Hrvatski Sabor 4. listopada 2012. proglasio Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, te da je dva puta donosio odluku o odgodi primjene Zakona o javnim ovršiteljima i to prvi puta do 1. srpnja 2012. a drugi puta do 15. listopada 2012. Osporava odgovornost, osnovu i visinu po svim vidovima naknade štete te ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o institutu odgovornosti za štetu pretpostavke kojeg su štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost, koje moraju biti kumulativno ispunjene. Navodi da nedostaje štetna radnja, kao i protupravnost, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost za štetu. Glede štetne radnje tužena ističe kako je njega legitimna i zakonodavna aktivnost da putem svog zakonodavnog tijela i sukladno ustavnim ovlastima donosi određene zakone i propise. Ističe da je nakon pomne i sveobuhvatne analize utvrđeno kako je model javnoovršiteljske službe skuplji, upitne efikasnosti i neekonomičan, te da je model sudske ovrhe primjereniji gospodarskoj i ekonomsko-političkoj situaciji u zemlji. Tužena sukladno ustavnim ovlastima ima pravo zakonodavnim aktima uređivati društvene odnose u zajednici rukovodeći se zaštitom individualnih prava, ali s posebnom osjetljivošću apostrofiranjem javnog interesa. Izbor provođenja ovrhe sudskim putem je u suglasju i s Ustavom određenim modelom trodiobe vlasti u kojemu upravo sudska vlast ima ustavnu zadaću primjenom pravnih normi u konkretnom postupcima, dakle i u ovršnim, pružati zaštitu individualnim pravima i interesima, slijedom čega se donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima nikako ne može i ne smije tretirati kao štetna radnja (tako i VSRH u presudi Rev-1332/2001 i Županijski sud u Zagrebu Gž-7381/2013). Donošenje nekog zakona ili propisa od strane Hrvatskog Sabora nije protupravno, a nema ni radnje koja bi se klasificirala kao štetna radnja, te nedostaje i kauzalni neksus kao veza koja mora postojati između štetne radnje i štete. Poziva se na adekvacijsku teoriju prema kojoj se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete uzrokom smatra samo ona koja po redovitom odnosno uobičajenom tijeku stvari dovodi do takve posljedice. Ističe da je Hrvatski Sabor donio Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima na petoj sjednici 28. rujna 2012. s 84 glasa za i 24 glasa protiv. Upravo je zbog osiguranja pravne sigurnosti i vladavine prava u odnosu na javni interes, sukladno postojećoj društvenoj dinamici i potrebi da se svi u društvu solidariziraju kako bi se zajednički podnio teret ekonomske i gospodarske krize, a slijedom utvrđenja kako je javnoovršiteljski model provođenja ovrhe bitno skuplji u odnosu na sudski, došlo do davanja prednosti javnom interesu u odnosu na pojedinačni. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u predmetu posl. br. Rev-1469/2019. Predlaže odbiti tuženi zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je u ovom predmetu donio međupresudu posl. br. Pn-1910/2015-16 od 27. listopada 2017. kojom je utvrdio da je tužena odgovorna za štetu tužitelju zbog povrede njegovih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju.

4. Po žalbi tužene, rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 84/2018-3 od 3. lipnja 2019. ukinuta je međupresuda i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.

5. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaze: pročitani su uvjeti za polaganje javnoovršiteljskog ispita (stranica 18 spisa), novinski članci o javnim ovršiteljima (stranica 19-56 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora s potvrdom o preporučenoj pošiljci i povratnicom (stranica 60-66 spisa), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (stranica 58-59 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa od 24.10.2011. (stranica 67-70 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora (stranica 71-72 spisa), povelju o postavljanju tužitelja za javnog ovršitelja (stranica 73 spisa), odobrenje za izradu natpisne ploče (stranica 74 spisa), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (stranica 75-78 spisa), otplatnu tablicu kredita (stranica 79-80 spisa), račune i potvrde o plaćanju (stranica 83-102 spisa), saslušan je tužitelj (stranica 166-167 i 207-208 spisa), dopis povjerenika za informiranje od 12.6.2017. (stranica 169-170 spisa), dopis tužitelja za dostavu podataka za potrebe sudskog postupka upućen Ministarstvu pravosuđa (stranica 171-172 spisa), podatke Ministarstva pravosuđa o ovršnim predmetima na CD-u (stranica 215-217 spisa), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (stranica 244-246 spisa), pročitani su podaci Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije od 19.7.2024. o broju ovršnih predmeta (stranica 283-292 spisa) i provedeno je dodatno financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviuć (stranica 295-297 spisa).

6. Iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 19. studenog 2011. razvidno je da je isti sklopljen između zakupodavca "Samobor-Turist" d.o.o. i zakupnika ĆU za poslovni prostor u [adresa], ukupne površine 55,80 m2 na neodređeno vrijeme, a počinje teći od 1. prosinca 2011. uz ugovorenu zakupninu 2.890,44 kn mjesečno, koju se zakupnik obvezuje plaćati tromjesečno unaprijed po ispostavljenom računu.

7. Iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3225735712 od 30. studenog 2011. razvidno je da je isti sklopljen između kreditora Zagrebačke banke d.d. Zagreb i tužitelja, kao korisnika kredita, za iznos kunske protuvrijednosti 10.000,00 EUR na dan isplate s rokom otplate od 60 mjeseci.

8. Iz računa Metro Hrvatska od 16. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio Sigma elektronski sef u iznosu od 553,49 kuna i Sigma Konf. stolac u iznosu od 1.377,51 kuna, odnosno ukupno 1.931,00 kuna.

9. Iz računa Links od 10. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio konfiguraciju LINKS Win7 u iznosu od 5.698,10 kuna, monitor 23 "LED PHILIPS" u iznosu od 2.088,12 kuna, Microsoft Office 2010 u iznosu od 2.658,10 kuna, mrežnu karticu za iznos od 141,55 kuna, multifunkcijski uređaj EPSON u iznosu od 284,05 kuna, kabel ROLINE u iznosu od 7,60 kuna i memoriju PC-10600, 2 GB u iznosu od 188,10 kuna, odnosno ukupno 11.065,62 kune.

10. Iz računa Marinexpert od 1. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio vrata Pyros 60D u iznosu od 5.300,00 kuna,

11. Iz računa Primat RD od 12. prosinca 2011. razvidna je akontacijska uplata za vatrootporni ormar u iznosu od 2.950,00 kuna.

12. Iz računa Harvey Norman od 18. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio ladičar u iznosu od 398,00 kuna, radi stol u iznosu od 738,00 kuna, kutni element u iznosu od 158,00 kuna, i radno stol u iznosu od 238,00 kuna, odnosno u ukupnom iznosu 1.532,00 kuna,

13. Iz računa "R.P" od 12. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj za uslugu dobave materijala i izrade pregradnog zida uz ugradnju protupožarnih vrata i obradu platio 4.649,40 kuna.

14. Iz računa Bauhaus od 18. prosinca 2011. razvidna je kupovina u ukupnom iznosu 543,90 kuna.

15. Iz računa Emmezeta od 11. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio bežični telefon u iznosu 419,99 kuna.

16. Iz ispisa naloga razvidno je da je tužitelj platio troškove komisije Ministarstva pravosuđa od 11. prosinca 2011. u iznosu 530,00 kuna.

17. Iz računa Ć od 19. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio uredsku fotelju I u iznosu 831,60 kuna.

18. Iz računa iNovine od 21. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio VIP me Internet USB u iznosu od 199,00 kuna.

19. Iz računa "Proming HCH" d.o.o. od 13. prosinca 2011. razvidno je da je tužitelj kupio grb Republike Hrvatske u iznosu od 405,50 kuna,

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nakon dosta premišljanja odlučio položiti ispit za javnog ovršitelja, s obzirom da se to pružila zakonska mogućnost. Godinu dana se pripremao za taj ispit i položio ga s pohvalom. Odlukom ministra pravosuđa imenovan je za javnog ovršitelja za područje Općinskog suda u Samoboru, te je našao poslovni prostor kojega je opremio kako bi komisija Ministarstva pravosuđa mogla isti obići i izdati odobrenje za rad. Od Predsjednice Općinskog suda u Samoboru dobio je odobrenje za oglasnu ploču na tom sudu. Nakon što je sve to učinio, ministar im je uručio Povelju o postavljenju, da bi promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj na prvoj konstituirajućoj sjednici Sabora 22. prosinca 2011. bila donijeta odluka o odgodi primjene Ovršnog zakona i Zakona o javnim ovršiteljima na rok šest mjeseci. Tome je prethodilo, u predizbornoj kampanji javno vrijeđanje te službe i njihovo osobno putem medija, od strane tada oporbenih političara, a nakon osvajanja vlasti vladajućih, što se nastavilo i u njihovom mandatu. Prikazivani su kao šerifi koji će ulaziti ljudima u stanove i uzimati stvari i skidati ih do gola i čak je i vlastitom sinu morao objašnjavati da to nije tako. Zaposlen je u Inženjerskom birou d.d. i niz godina se bavi sudskom praksom i sve svoje slobodno vrijeme nakon donošenja Odluke o odgodi tih Zakona, a nakon šest mjeseci i stavljanja izvan snage, je uložio u proučavanje sudske prakse Europskih sudova i zakonodavstva. Od poslodavca je zatražio raskid radnog odnosa, nakon mirovanja, no međutim, na sreću do raskida nije došlo i njegov direktor mu je izašao u susret i razumio je što se dogodilo. Kao hrvatski branitelj doista želi sve raditi u interesu države i ako je interes države bio da se ti zakoni stave izvan snage suglasan je s tim, no međutim, način na koji su to radili političari i mediji ne priliči uređenom i civiliziranom društvu. S obzirom na nevjerojatno iskustvo koje su javni ovršitelji doživjeli, najprije odgodom, a kasnije i ukidanjem tog Zakona, a i javnim linčom, kod svih njih je ostala trauma u vezi toga i oni se i sada tjedno čuju i razgovaraju o tome jer im jednostavno to još uvijek treba. Dosta slobodnog vremena uložio je u učenje, u početku je samo čitao zakone, a kasnije je s kolegicom O zajedno učio, čak su se i ispitivali i dosta su dugo i temeljito pripremali taj ispit. Posebno je napomenuo da je prilikom uređenja poslovnog prostora angažirao dosta svojih prijatelja i članova obitelji koji su mu pomagali u tome za što nema račune; primjerice trošak ličenja prostora. Također je svakodnevno putovao u [adresa] i bio svakodnevno u tom prostoru tako da je imao i povećane troškove goriva. Napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske javnim ovršiteljima dao zadovoljštinu na način da je potvrdio da je ta služba imala legitimna očekivanja i da je tužena odgovorna za to. Vezano za diskriminaciju kao pravnu osnovu svojeg zahtjeva pojašnjava da su sve citirane izjave političara specificirane u tužbi upućivale na diskriminaciju njega u izboru zanimanja za kojeg se opredijelio i koji izbor je bio transparentan i zakonit. Posebno je naglasio da on osobno nije bio nikada član niti jedne stranke, a vrijeđali su ga i diskriminirali premijer i ministar pravosuđa iz njemu nepoznatih razloga. Ističe da je od Ministarstva pravosuđa zatražio podatke o broju ovršnih predmeta za područje Općinskog suda u Samoboru, što mu oni nisu dostavili, pa se obratio Povjerenici za informiranje koja im je naložila da odluče o zahtjevu u roku iz čl. 20. st. 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, a koji podaci su bitni kako bi mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev glede visine izgubljene dobiti, s obzirom da zahtijeva potpunu naknadu štete. Ističe da je kod poslodavca Inženjerski biro d.d. u kojem je radio na radnom mjestu glavnog urednika pregleda sudske prakse gdje je ostvarivao mjesečnu plaću u iznosu od oko 12.000,00 kn neto u razdoblju prije imenovanja javnim ovršiteljem. Kako je najavio svoj odlazak zbog imenovanja javnim ovršiteljem poslodavac se pripremio na njegov odlazak, no međutim, kako je to izostalo, izašao mu je u susret tako da nije ostao bez posla i nije prekidao radni odnos, ali je morao pristati na izmijenjene uvjete ugovora o radu na način da mu je mjesečna neto plaća snižavana kontinuirano sve do prestanka Ugovora o radu 31. prosinca 2017., kada je dobio poslovno uvjetovani otkaz. Kako nije imao uvjete za mirovinu sam si je sljedećih osam mjeseci uplaćivao produženo osiguranje, a sve kako bi si osigurao uvjete za prijevremenu mirovinu u koju je otišao 7. kolovoza 2018. kada je imao navršenih 62 godine života i 35 godina staža. Mjesečna mirovina mu iznosi oko 5.000,00 kn. Poslovni prostor u [adresa], a s obzirom da potražuje trošak za uređenje istog za koje djelomično nema račune, je bio površinom velik, no međutim, nije ispunjavao uvjete za obavljanje javnoovršiteljske službe pa ga je pregradio na način da je stvorio novu sobu na koju su postavljena protuprovalna vrata i protupožarna, za što ima račune, ali nema za soboslikarske i električarske radove s obzirom da su mu iste radili poznanici, a sada s obzirom na protek vremena i količinu svega ne može precizirati njihovu vrijednost. Također su rađene i telefonske utičnice jer ih nije bilo. Što se tiče troškova literature istu je djelomice imao s obzirom da je bio zaposlen u Inženjerskom birou, a dio je morao kupiti, ali i to sada ne može precizirati, možda je taj trošak snosio u iznosu od oko 500,00 kn.

21. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja budući je realno i životno opisao situaciju u kojoj se našao, kao i posljedice koje su za njega proizašle iz predmetnog štetnog događaja. Ocjenjujući značaj ovog dokaza sud je u obzir uzeo i činjenicu da je u iskazu dana subjektivna, osobna slika jednog stresnog događaja, koju svaki čovjek proživljava različito. Iz iskaza tužitelja i pročitanih isprava proizlazi da je on poduzeo sve radnje koje je bio dužan poduzeti da bi bio imenovan javnim ovršiteljem - od prijave na natječaj, pripreme i polaganja ispita s pohvalom, pronalaženja prostora, opreme prostora propisanim namještajem, osiguranja telefonskog i Internet priključka i sl. Sve to nesumnjivo je zahtijevalo značajan utrošak novca, vremena i energije, što se u konačnici pokazalo uzaludnim, te stoga tužitelj, prema utvrđenju ovoga suda, opravdano zahtijeva da mu se pretrpljena šteta naknadi.

22. O istom pitanju, odgovornosti države za štetu imenovanim javnim ovršiteljima u istovrsnim predmetima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio shvaćanje u odlukama posl. broj Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018., Rev 2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. i Rev-1807/2019-2 od 29. studenog 2022., prema kojem je tužena odgovorna za štetu koju imenovani javni ovršitelj trpi vezano na povredu njegovih legitimnih očekivanja u oživotvorenje Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12).

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenim odlukama zaključio da nedosljedno postupanje tužene kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kojim je oštećeniku nanesena šteta, kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu. U tim je odlukama izraženo shvaćanje da je legitimno pravo tužene kao zakonodavca izabrati model ovrhe, kao i kasnije odustati od izabranog modela, slijedom čega tuženičino postupanje nije protupravno, ali da je takvim postupanjem tužena povrijedila legitimna očekivanja tužitelja kao imenovanog javnog ovršitelja, slijedom čega bi mu, otklanjanjem tuženičine odgovornosti za naknadu štete bio nametnut prekomjeran teret, pa da stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja.

24. Slijedom navedenog provedenim dokazima je sud utvrdio:

- da je tužitelj odlukom ministra pravosuđa imenovan javnim ovršiteljem sukladno uvjetima koji su objavljeni u natječaju za javne ovršitelje

- da je u svezi s obavljanjem te službe i pripremi za nju, imao materijalne troškove, jer je bio dužan urediti poslovni prostor koji je pregledan i prihvaćen od strane komisije Ministarstva pravosuđa;

- da mu je rješenjem Ministarstva pravosuđa određen početak rada kao javnom ovršitelju 1. siječnja 2012. godine;

- da je nakon toga zakonodavac donio Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je odgodio početak rada te službe za dan 1. srpnja 2012. godine;

- a potom donio i Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je početak rada odgodio opet za dan 15. listopada 2012. godine;

- konačno, da je zakonodavac donio i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br.112/12) kojim je Zakonom zapravo služba javnih ovršitelja ukinuta.

25. Nadalje, razvidno je da je da je tužitelj, koji je bio imenovan javnim ovršiteljem sa sjedištem u [adresa], u vezi s pripremama za obavljanje te službe imao i snosio nužne i potrebite materijalne troškove.

26. Nedvojbeno je tužitelj pretrpio štetu opisanim postupanjem tužene kada je ona propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja, tj. nakon što su isti postupili po njezinom nalogu, te snosili materijalne izdatke i imali zakonita i legitimna očekivanja, da će obavljati posao koji će im omogućavati ostvarivanje prihoda. Stoga postoji uzročnoposljedična veze između propusta tužene, da odluči na odgovarajući način o pravnom statusu javnih ovršitelja, (tako i tužitelja), te štete koju je tužitelj nedvojbeno pretrpii. Sama štetna radnja je u ovom konkretnom slučaju upravo propust tužene da donese odgovarajuću odluku u vezi rješenja statusa tužitelja, kao i ostalih javnih ovršitelja, slijedom čega je odgovorna za štetu koja je nastala tužitelju, u smislu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08), dalje ZOO.

27. Tužitelj je u tim okolnostima, pouzdajući se u pravnu sigurnost, kao i da je udovoljio svim propisanim uvjetima da bi mogao vršiti zakonom propisanu javnu dužnost javnog ovršitelja, neočekivanim ukidanjem instituta javnih ovršitelja, i u situaciji u kojoj su se nadležni državni dužnosnici i tijela oglušili o potrebu rješenja njegove osobne situacije, pretrpio štetu za koju je odgovorna tužena i prema čl. 145. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), koji propis se temelji na pravnoj stečevini Europske unije, a u kojem smislu država, zbog kršenja određenih obveza tj. prava pojedinca, odgovara neovisno o tome radi li se o kršenju obveza od strane zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti.

28. Prema utvrđenju ovog suda ta štetna radnja (odnosno propuštanje) je u nedvojbenoj uzročnoposljedičnoj svezi sa štetom koja je tužitelju nastala. Tužena odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno članku 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine br. 150/11, 93/16 i 104/16), a u svezi s člankom 1045. ZOO-a. Uslijed takvog protupravnog postupanja tužene je tužitelj pretrpio štetu u smislu odredbi čl. 1046. ZOO-a; imovinsku u vidu troškova pripreme i polaganja javnoovršiteljskog ispita i uloženih sredstava u opremu i prostor, očekivane zarade, kao i neimovinsku štetu, koja se sastoji od povrede prava osobnosti, prava na dostojanstvo, čast, ugled, sve u smislu odredbe čl. 19. ZOO-a.

29. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, uz saslušanje tužitelja, izvršen je uvid u gore navedene račune i dokumentaciju, te su pribavljeni podaci Ministarstva pravosuđa o broju ovršnih predmeta za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2012. zaprimljenih na području nadležnosti Općinskog suda u Samoboru i Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i njihova vrijednost predmeta spora, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručević, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

30. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je, u skladu s dokumentacijom u spisu te metodologijom izračuna, mišljenja u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. listopada 2012. na Općinskom sudu u Samoboru evidentirano ukupno 1.273 ovršna predmeta, s datumom osnivanja spisa od 2. siječnja 2012. do 15. listopada 2012., a naznačena vrijednost predmeta spora u istima iznosila je ukupno 379.553.784,29 kn (prosječno 298.626,11 kn po predmetu). S obzirom da bi se svi ovršni postupci pokrenuti kod Općinskog suda u Samoboru u predmetnom razdoblju rasporedili na tužitelja kao jedinog javnog ovršitelja na području nadležnosti Općinskog suda u Samoboru, tužitelj bi dobio 1.273 ovršnih predmeta, prosječne vrijednosti 298.626,11 kn po predmetu. Po svakom ovršnom postupku kojeg bi tužitelj pretpostavljeno dobio u rad (1.273 predmeta), može se pripisati jedna radnja (sastavljanje ovršnog naloga), a vrijednost iste prema Pravilniku iznosila je 2.000,00 kn, što za 1.273 predmeta ukupno iznosi 2.546.000,00 kn. Ako bi sud utvrdio da bi u svakom ovršnom postupku kojeg bi tužitelj pretpostavljeno dobio u rad bila obračunana još neka radnja, tada se vrijednost takvih radnji dobiva umnoškom pretpostavljenog broja predmeta (1.273) s cijenom takve radnje za koju sud utvrdi da bi bila obavljena.

31. U dopuni nalaza i mišljenja na okolnost visine izgubljene zarade tužitelja vještak navodi da je, u skladu s dokumentacijom u spisu te opisanom metodologijom izračuna, da u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 15. listopada 2012. godine, na Trgovačkom sudu u Zagrebu evidentirano je ukupno 120 ovršna predmeta, a koji se odnose na pravne i fizičke osobe sa sjedištem u [adresa] s datumom osnivanja spisa od 11. siječnja 2012. do 1. listopada 2012., a naznačena vrijednost predmeta spora u istima iznosila je ukupno 2.384.389,54 EUR, prosječno 19.869,91 EUR po predmetu. S obzirom da bi se svi ovršni postupci pokrenuti kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetnom razdoblju rasporedili na tužitelja s obzirom da se radi o predmetima koji se odnose na pravne i fizičke osobe sa sjedištem u [adresa], kao jedinog javnog ovršitelja, tužitelj bi dobio 120 ovršnih predmeta, prosječne vrijednosti 19.869,91 EUR po predmetu. Po svakom ovršnom postupku kojeg bi tužitelj pretpostavljeno dobio u rad (120 predmeta), može se pripisati jedna radnja (sastavljanje ovršnog naloga), a vrijednost iste prema Pravilniku iznosila je 1.500,00 kn, što za 120 predmeta ukupno iznosi 23.890,11 EUR. Ako bi sud utvrdio da bi u svakom ovršnom postupku kojeg bi tužitelj pretpostavljeno dobio u rad bila obračunana još neka radnja, tada se vrijednost takvih radnji dobiva umnoškom pretpostavljenog broja predmeta (120) s cijenom takve radnje za koju sud utvrdi da bi bila obavljena.

32. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića jer je jasan, logičan i izrađen sukladno pravilima struke na temelju dokumentacije dostavljene od strane Ministarstva pravosuđa, te je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, a u njegovu nalazu i mišljenju nema proturječnosti.

33. Osnovanost zahtjeva za naknadu dijela imovinske štete proizlazi iz čl. 1089. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

34. Osnovan je tužiteljev zahtjev za naknadu obične štete. Naime, pouzdajući se na temelju legitimnih očekivanja da će doista započeti s obavljanjem javnoovršiteljske službe tužitelj se izložio brojnim troškovima, te od tužene osnovano zahtijeva da joj te troškove naknadi. U konkretnom slučaju tužena je na temelju odredbi čl. 1045. i 1046. ZOO odgovorna za naknadu štete tužitelju budući je on, kako je prethodno obrazloženo, nedvojbeno pretrpio štetu navedenim postupanjem tužene, kada je propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja tj. nakon što su isti postupili po njezinom nalogu te snosili materijalne izdatke i imali zakonita i legitimna očekivanja da će obavljati posao koji će im omogućavati ostvarivanje prihoda.

35. Stoga je tužitelju priznata imovinska šteta zakupnine i materijalnih troškova koje je tužitelj dokumentirao računima u visini 7.360,18 EUR. Naime, ovu obvezu tužitelj je nedvojbeno preuzeo upravo u cilju ispunjenja uvjeta iz Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu (Narodne novine 41-986/2011, 118- 2279/2011), budući je tim Pravilnikom utvrđen niz kriterija za određivanje smještaja, prostora, opreme i uređenje javnoovršiteljskih ureda, a radi provjere ispunjavaju li prostorije u kojima namjerava vršiti svoju djelatnost, tužitelj je bila dužan u roku 15 dana zatražiti od Ministarstva pravosuđa pregled svojih prostorija. Tužitelj je podignuo kredit kod Zagrebačke banke d.d. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 10.000,00 EUR za opremanje prostora uzetog u zakup prema Pravilniku i troškova samog zakupa prostora, od čega se na kamatu na podignuti kredit odnosi iznos od 19.342,00 kuna, te prema računima Metro Hrvatska od 16. prosinca 2011. 1.931,00 kuna, Links od 10. prosinca 2011. 11.065,62 kune, Marinexpert od 1. prosinca 2011. 5.300,00 kuna, Primat RD od 12. prosinca 2011. 2.950,00 kuna, zakupnina po ugovoru za prosinac 2011. 3.555,24 kune, račun Harvey Norman od 18. prosinca 2011. 1.532,00 kuna, "R.P" od 12. prosinca 2011. 4.649,40 kuna, Bauhaus od 18. prosinca 2011. 543,90 kuna, Emmezeta od 11. prosinca 2011. 419,99 kuna, troškovi komisije Ministarstva pravosuđa od 11. prosinca 2011. 530,00 kuna, račun Ć od 19. prosinca 2011. 831,60 kuna, račun iNovine od 21. prosinca 2011. 199,00 kuna, "Proming HCH" d.o.o. od 13. prosinca 2011. 405,50 kuna, troškovi javnoovršiteljskog ispita 2.200,00 kuna, odnosno ukupno 55.455,25 kuna odnosno sada 7.360,18 EUR. Također mu, po utvrđenju ovoga suda pripada i pravo na za koje ne posjeduje dokumentaciju, a odnose se na traženje i pribavljanje stvari po računima, prijevoz istih od Zagreba do [adresa], svakodnevni odlazak automobilom u [adresa] i rad s članovima obitelji i prijateljima na adaptaciji prostora (soboslikarski i električarski radovi, materijal-žice za struju, telefon, šalteri, utičnice) te vraćanje stvari iz [adresa] u stan u [adresa] na čuvanje (skladištenje), osim protupožarnih vrata (račun Marinekspert) od 1. prosinca 2011. koja su ugrađena u poslovni prostor, minimalno 3.000,00 kuna, literatura i pripremanje za javnoovršiteljski ispit u trajanju od godine dana 5.000,00 kuna, odnosno ukupno 8.000,00 kuna li 1.061,78 EUR, o čemu je sud odlučio primjenom 223. ZPP-a, odnosno sveukupno tužitelju pripada traženi na ime imovinska štete za zakupninu i materijalne troškove traženi iznos od 8.421,96 EUR.

36. Tužitelj je radi postupanja tužene pretrpio štetu, kako imovinsku, tako i neimovinsku; jer je doista, a kako to proizlazi iz dijela dokumentacije koju je priložio uz tužbu uložio materijalna sredstva kako za osposobljavanje sebe kao javnog ovršitelja, tako i ulaganje u poslovni prostor, kako bi udovoljio potrebama te službe.

37. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 8.421,96 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate, budući da je tužitelj sve troškove snosio prije toga datuma a sve kako bi osigurao sve potrebno, sukladno taženju tužene, i pripremio ured za početak rada od 1. siječnja 2012., u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima. Postoji obveza tužene za naknadu štete koja je tužitelju nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini koja je potrebna da bi se tužitelja vratilo u poziciju u kojoj bi se on nalazio da takvog miješanja nije bilo. 38. U odnosu na zahtjev za neimovinskom štetom zbog povrede prava osobnosti i diskriminacije koju tužitelj obrazlaže navodeći da mu je povrijeđeno pravo na duševno zdravlje, na čast, ugled i dostojanstvo, te sustavne diskriminacije po osnovi izbora zanimanja (poticanje na diskriminaciju), koja je počinjena od Vlade Republike Hrvatske i drugih institucija koji su na račun javnih ovršitelja po osnovi izbora zanimanja u dužem razdoblju iznijeli čitav niz uvreda čime su poticali nesnošljivost prema izboru profesije javnog ovršitelja što je i rezultiralo čitavim nizom uvredljivih naslova u tiskovinama i drugim medijima. Sustavnom negativnom zlonamjernom i neistinitom medijskom kampanjom kod građana je izazvalo zgražanje prema javnim ovršiteljima, čemu su bili izloženi i članovi njihovih obitelji, te je tužitelj i vlastitom sinu morao objašnjavati da tome nije tako kako navode mediji i političari, ističe se da je čl. 14. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10.), dalje u tekstu Ustav, propisano da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki. Čl. 55. Ustava propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

39. Od dokumenata antidiskriminacijskog karaktera donesenih u okrilju Vijeća Europe svakako je najznačajnija Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 6/99,8/99, 14/02 i 9/05), odnosno njeni članak 14. i Protokol 12. Članak 14. Konvencije zabranjuje diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda koji su priznati u toj Konvenciji.

40. Protokol 12 sadrži tzv. opću zabranu diskriminacije, odnosno za razliku od članka 14. koji zabranjuje diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda koji su priznati u Europskoj konvenciji, Protokolom se zabranjuje diskriminaciju pri uživanju svih prava određenih zakonom (tj. svim zakonima koji su na snazi u određenoj državi). Republika Hrvatska je potvrdila Protokol 12, koji je 1. travnja 2005. godine stupio na snagu (Zakon o potvrđivanju Protokola br. 12 Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 14/02 i Objava o njegovom stupanju na snagu Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 9/05).

41. Pod diskriminacijom (lat. discriminare-razlučivati, dijeliti) podrazumijeva se pravom zabranjeno (nedopušteno) pravljenje razlike među osobama ili skupinama osoba, nekoj osobi ili skupini osoba daju se bez za to opravdanog razloga, različita prava (veća ili manja) od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili u bitnome sličnoj) pravnoj situaciji.

42. Dakle, diskriminacija znači protupravno pravljenje razlike osoba koje su u usporedivoj pravnoj situaciji, a za koje razlikovanje ne postoji na pravu utemeljeno opravdanje. Pri tome, diskriminacija postoji kada se prema jednakima ne postupa jednako.

43. Međutim, jednako tako, diskriminacija postoji i kada se prema nejednakima postupa jednako, odnosno kada se ne uzimaju u obzir posebnosti nekog slučaja. Da bi se određeno nejednako postupanje smatralo diskriminacijom ono se mora temeljiti na nekoj od zabranjenih osnova diskriminacije i ne smije postojati na pravu utemeljeno opravdanje za takvo postupanje.

44. Prema utvrđenju ovoga suda tužena nije počinila diskriminaciju u odnosu na tužitelja i druge imenovane javne ovršitelje. Naime, sukladno čl. 9. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08 i 112/12) ne smatra se diskriminacijom kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda drugih ljudi te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.

45. Kao što prethodno navedeno tužena je imala pravo odabrati model ovrhe za koji smatra da će najdjelotvornije, najbrže i s najmanje troškova ispuniti ciljeve zbog kojih se novi ovršni model i ustanovljava. Zakonodavac je, dakle, imao ustavnu ovlast institut javnih ovršitelja zamijeniti institutom sudskih ovršitelja. Budući da zahtjevi vladavine prava nalažu da u okolnostima kakve su postojale u slučaju službe javnih ovršitelja, sustavne zakonodavne promjene budu provedene u skladu s načelom pravedne ravnoteže, sa što manje posljedica za one koje će te promjene pogoditi, postojala je zakonodavčeva obveza da uspostavi ravnotežu između općih ili javnih interesa zajednice (uvođenja novog zakonodavnog modela ovrhe kojim se ukida služba javnih ovršitelja) i zaštite prava pojedinaca - imenovanih javnih ovršitelja, kojima je taj isti zakonodavac prethodno priznao profesionalni položaj i zaposlenje, namećući im istodobno i obveze vezane uz službu javnog ovršiteljstva koje su zahtijevale znatna financijska ulaganja. Zakonodavna intervencija kojom se ukinula ta služba ujedno je značila i ukidanje mogućnosti bilo sudske zaštite prava javnih ovršitelja koja su izvirala iz pojedinačnih rješenja ministra pravosuđa o njihovu imenovanju za tu službu. Na taj način, po stavu ovoga suda tužena nije počinila diskriminaciju, ali je povrijedila pravo osobnosti tužitelja na način da je povrijedila njegovo duševno zdravlje i dovela ga u stanje uznemirenosti, nesigurnosti i neizvjesnosti. Tako je tužitelj doveden u stanje, ne svojom krivnjom, da ne može brinuti o vlastitoj egzistenciji, kao i o egzistenciji svoje obitelji, a istovremeno se zadužio podižući kredit kod banke kako bi uredio poslovni prostor po zahtjevima tužene, i trpeći pri tom velike duševne boli. Na taj način je povrijeđeno tužiteljevo pravo osobnosti jer je trpio jake duševne boli zbog stanja nesigurnosti, egzistencijalne zabrinutosti i uznemirenosti.

46. Člankom 1100. st. 2. ZOO, je propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Sve navedeno su kriteriji koji utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećeni ima pravo na isplatu pravične novčane naknade.

47. Po utvrđenju ovoga suda, pravo osobnosti tužitelja je povrijeđeno u toj mjeri da mu pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade u traženom iznosu. Naime, tužitelj je u vrijeme imenovanja javnim ovršiteljem navršio 56 godina života, dao je otkaz na poslovima urednika sudske prakse i ispunio sve tražene uvjete tužene, da bi sa 57 godina života ostao bez javne službe na koju je imenovan, zaposlenja i u kreditu kojeg je podigao kako bi uredio poslovni prostor sukladno traženju tužene, te izložen javnom omalovažavanju i vrijeđanju te službe svakodnevno, te je i vlastitom sinu morao objašnjavati da tome nije tako. 48. Stoga ovaj sud, na temelju odredbe čl. 1100. ZOO i primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a, uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti, tužitelju na ime neimovinske štete za povredu prava osobnosti dosuđuje traženi iznos u visini 26.544,56 EUR. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud je, sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO-a, vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

49. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na ovaj iznos od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 8. studeni 2014. do isplate. Naime, čl. 1103. ZOO propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

50. Glede stava tužitelja za naknadom štete koja joj je prouzročena medijskim objavama vezano za javnoovršiteljsku službu, ako se uzme da su u tim medijima vjerno prenesene izjave nositelja vlasti, ističe se da tužena ne odgovara za način na koji su mediji prezentirali javnoovršiteljsku službu. Političari, predstavnici izvršne vlasti, pa i cjelokupna javnost ima pravo izražavati svoj stav o pojedinim službama, pa tako i o onoj javnoovršiteljskoj i u takvom postupanju nema protupravnosti pa ni osnove za odštetnu odgovornost. Osim toga, takvo izražavanje stavova o javnoovršiteljskoj službi nije u uzročnoj vezi s njenim ukidanjem i ono bi nesumnjivo bilo i izraženije da do ukidanja službe nije došlo.

51. U odnosu na traženu imovinsku štetu zbog izgubljene dobiti u visini 361.802,38 EUR, za naknadu izmakle koristi u vidu izgubljene zarade koju bi ostvarivao obavljanjem javnoovršiteljske službe ističe se da prema čl. 1089. st. 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

52. Tužitelj nije započeo s obavljanjem javnoovršiteljske službe jer za to nije bilo zakonskog uporišta, s obzirom na to da je primjena Zakona najprije odgađana, a potom je služba i ukinuta. Donošenje zakona i izbor mehanizma provođenja ovrhe u nadležnosti je zakonodavca, Hrvatskog sabora, a kako je zakonodavac odustao od službe javnih ovršitelja, to tužitelj nema pravo na izmaklu korist koju bi ostvario na radnom mjestu kojega nikada nije obavljao, jer je služba ukinuta prije započinjanja s radom. Naime, da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu izmakle koristi kumulativno mora biti ispunjen niz pretpostavki i to nužnost postojanja namjere stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, postojanje objektivne vjerojatnosti da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen i postojanje dopuštenja za korist, što znači da treba biti povrijeđen neki oštećenikov pravno zaštićeni interes.

53. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Zrinka Ručević proizlazi da bi za samo jednu radnju (sastavljanje ovršnog naloga) do 15. listopada 2012. kada je prestao važiti Zakon o javnim ovršiteljima u predmetima koje bi zaprimio u rad tužitelj ostvario prihod od 361.802,38 EUR. Tužitelj smatra da ne može biti sporno kako bi u tom razdoblju, pored ove jedne obračunate radnje, kao javni ovršitelj obavio i brojne druge radnje u predmetima zaprimljenim u rad, ali on tužbenim zahtjevom traži izgubljenu dobit koju bi ostvario u razdoblju do prestanka važenja Zakona o javnim ovršiteljima iznos od 361.802,38 EUR, predlažući sudu da o tome odluči svojom slobodnom ocjenom.

54. Prema utvrđenju ovoga suda, iako prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, postojanje objektivne vjerojatnosti da bi tužitelj zaista stekao dobitak nije ostvarena. Javnoovršiteljska služba, kao što je rečeno, nikada nije zaživjela i tužitelj, kao ni jedan drugi imenovani javni ovršitelj nikada nije počeo ostvarivati nikakvu dobit od nje, budući je tužena, postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja. Po redovnom tijeku stvari izmakla dobit se ne bi mogla ostvarivati pa legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenju dobiti kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije (u skladu je sa shvaćanjem izraženim u revizijskoj odluci broj Rev-1532/14 od 23. siječnja 2018.). Stoga da bi se dosudila naknade imovinske štete zbog izmakle dobiti mora postojati objektivna vjerojatnost da bi tužitelj, da je javno ovršiteljska služba opstala, ostvario dobitak, odnosno da bi došlo do izmakle koristi. (tako i VSRH u Rev-1469/2019-2 od 28. veljače 2023.). Budući je to izostalo, tužitelji je odbijen s tim dijelom zahtjeva kao neosnovanim.

55. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži priznaje prava na naknadu imovinske štete zbog izgubljene dobiti za razdoblje od 16. listopada 2012. do sedamdesete godine života tužitelja (7. rujna 2026.) ističe se da takav zahtjev u parničnom postupku nije osnovan. Naime, tužbeni zahtjev u ovom dijelu je konstitutivan i za njega tužitelj ima pravni interes, no međutim sud ne može presudom priznavati tužitelju neko pravo niti nalagati drugoj strani u postupku da prizna tužitelju neko pravo. Naime, sud odlučuje o pravu tužitelja na naknadu štete, i ne može konstitutivnom odlukom priznavati tužitelju pravo na naknadu štete u okvirima parničnog postupka. Zbog toga je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

56. Tužitelj je u podnesku od 2. listopada 2019. (stranica 205-206 spisa) i od 19. ožujka 2024. (stranica 277-280) predložio sudu zatražiti od Suda pravde u Luxemburgu prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije pozivajući se na sudsku praksu tog suda (u predmetu Komisija protiv Mađarske C-286/12 od 6. studenog 2012., Brasserie du Pecheur SA protiv Federativne Republike Njemačke u spojenim predmetima C-46/93 i C-48/93 Kraljica protiv Državnog tajnika za promet, ex prte. Factorame Ltd i drugi, od 5. ožujka 1996.) i praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Pine Valley Developtemens Ltd and Others protiv Irske br. 12742/87, a kako bi taj sud protumačio vlasničku komponentu načela legitimnih očekivanja u smislu čl. 17. st. 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, te može li sud u Republici Hrvatskoj u konkretnom slučaju legitimna očekivanja javnih ovršitelja ograničiti na prijelazno razdoblje koje završava prije sedamdesete godine života. Ako je odgovor potvrdan, pripada li tužitelju (uzevši u obzir i dob 56 godina života u vrijeme imenovanja javnim ovršiteljem) u smislu odredbe članka 20. stavak 1. točka 2. Zakona o javnim ovršiteljima pravo na naknadu do 7. rujna 2026. (navršenih sedamdeset godina života).

57. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za upućivanjem prethodnog pitanja Europskom sudu pravde budući je tužena, postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, slijedom čega se po redovnom tijeku stvari izmakla dobit ne bi mogla ostvarivati pa legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenju dobiti kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije, što je u skladu je sa shvaćanjem Vrhovnog suda izraženim u revizijskoj odluci broj Rev- 1532/14 od 23. siječnja 2018., Rev 2321/2018-2 od 9. svibnja 2020., Rev 51/2022-2 od 4. listopada 2022. I prema shvaćanju revizijskog suda da bi se dosudila naknade imovinske štete zbog izmakle dobiti mora postojati objektivna vjerojatnost da bi tužitelj, da je javno ovršiteljska služba opstala, ostvario dobitak, odnosno da bi došlo do izmakle koristi. (tako i Vrhovni sud u Rev-1469/2019-2 od 28. veljače 2023.). Budući je to izostalo, tužitelj je odbijen s tim dijelom zahtjeva kao neosnovanim.

58. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (396.768,90 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23 u daljnjem tekstu: OT).

59. Tužitelj je zahtijevao trošak koji se odnosi na trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, sastav tužbe, zastupanje na ročištima održanim dana 18.10.2016., 22.2.2017., 13.9.2017., 27.10.2017., 2.10.2019., 13.11.2019., 19.3.2024. i 9.12.2024. sastava podneska od 13.10.2016., 26.4.2023. 13.12.2023. i 17.9.2024., za svaku radnju 2.156,00 EUR, poreza na dodanu vrijednost, plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 530,89 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 110,69 EUR i presudu 663,61 EUR, sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

60. Tužena je zahtijevala trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima održanim dana 18.10.2016., 22.2.2017., 13.9.2017., 2.10.2019., 13.11.2019., 19.3.2024. i 9.12.2024., sastava podneska od 13.12.2016., 9.11.2020. i 25.10.2021., za svaku radnju 1.000,00 EUR.

61. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, tužitelj je u ovom postupku zastupan po punomoćniku odvjetniku, a tuženu zastupa nadležno državno odvjetništvo koje također ima pravo na naknadu parničnog troška. Međutim, odmjeravanje parničnog troška pukom matematičkom računicom predstavljalo bi prekomjerni individualni teret za tužitelja koji se ne može opravdati općim interesom sprječavanja nepotrebnog parničenja, prije svega jer je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao dostupnu sudsku praksu samo o tome da ima pravo na naknadu štete (navedena odluka Ustavnog suda), ali ne i koje vrste štete i u kojoj visini. Budući on nije znao na naknadu koje vrste štete i u kojem opsegu ima pravo, to se njegova tužba nije mogla smatrati neopravdanom. Pored toga, zatraženi iznos troškova znatan je obzirom na konkretnu financijsku situaciju tužitelja koji je radi opremanja ureda i osiguranja uvjeta iz Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu morao uzeti kredit kod zagrebačke banke d.d. i nije imao iznos (sličan iznosu kojeg traži tužena) u gotovini.

62. Uvažavajući stoga zaključke Europskog suda u pogledu povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iznesene u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) sud nalazi kako bi nalog tužitelju da snosi troškove zastupanja države u parničnom postupku razmjerno uspjehu u postupku, predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu. Matematički obračun ovako visokog troška razmjerno uspjehu u postupku rezultirao bi, s obzirom na uspjeh tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom, obvezom tužitelja da tuženoj naknadi parnični trošak zastupanja po državnom odvjetništvu u znatnom iznosu, koji čak prelazi i dosuđenu naknadu. Pored toga, sud je uzeo u obzir da zbog visoko postavljenog tužbenog zahtjeva za tuženu nisu nastali nikakvi dodatni troškovi u odnosu na one koji bi nastali da je zahtjev postavljen u dosuđenom iznosu. Pri tome se sud rukovodio i kriterijima iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10).

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje Županijski sud u Varaždinu.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za platež sp na presudu

- pun. tužene OGDO u Zagrebu na broj P-DO-354/2019