Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića

Poslovni broj: P-433/2023-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice AP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Žganecu,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Šavorić & Partneri d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 11.prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od ukupno 3.357,64 EUR sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

-na iznos od 7,77 EUR od 1.5.2011.,

-na iznos od 66,39 EUR od 1.6.2011.,

-na iznos od 68,47 EUR od 1.7.2011.,

-na iznos od 86,34 EUR od 1.8.2011.,

-na iznos od 77,16 EUR od 1.9.2011.,

-na iznos od 67,11 EUR od 1.10.2011.,

-na iznos od 64,89 EUR od 1.11.2011.,

-na iznos od 64,13 EUR od 1.12.2011.,

-na iznos od 68,83 EUR od 1.1.2012.,

-na iznos od 72,94 EUR od 1.2.2012.,

-na iznos od 73,49 EUR od 1.3.2012.,

-na iznos od 66,71 EUR od 1.4.2012.,

-na iznos od 68,52 EUR od 1.5.2012.,

-na iznos od 69,76 EUR od 1.6.2012.,

-na iznos od 67,67 EUR od 1.7.2012.,

-na iznos od 68,22 EUR od 1.8.2012.,

-na iznos od 66,66 EUR od 1.9.2012.,

-na iznos od 63,33 EUR od 1.10.2012.,

-na iznos od 66,93 EUR od 1.11.2012.,

-na iznos od 68,66 EUR od 1.12.2012.,

-na iznos od 67,40 EUR od 1.1.2013.,

-na iznos od 60,61 EUR od 1.2.2013.,

-na iznos od 66,38 EUR od 1.3.2013.,

-na iznos od 66,88 EUR od 1.4.2013.,

-na iznos od 64,62 EUR od 1.5.2013.,

-na iznos od 57,59 EUR od 1.6.2013.,

-na iznos od 57,41 EUR od 1.7.2013.,

-na iznos od 59,14 EUR od 1.8.2013.,

-na iznos od 61,91 EUR od 1.9.2013.,

-na iznos od 65,74 EUR od 1.10.2013.,

-na iznos od 63,76 EUR od 1.11.2013.,

-na iznos od 65,16 EUR od 1.12.2013.,

-na iznos od 66,75 EUR od 1.1.2014.,

-na iznos od 54,72 EUR od 1.2.2014.,

-na iznos od 56,41 EUR od 1.3.2014.,

-na iznos od 55,86 EUR od 1.4.2014.,

-na iznos od 53,99 EUR od 1.5.2014.,

-na iznos od 53,39 EUR od 1.6.2014.,

-na iznos od 53,66 EUR od 1.7.2014.,

-na iznos od 55,78 EUR od 1.8.2014.,

-na iznos od 57,56 EUR od 1.9.2014.,

-na iznos od 57,19 EUR od 1.10.2014.,

-na iznos od 58,74 EUR od 1.11.2014.,

-na iznos od 59,78 EUR od 1.12.2014.,

-na iznos od 59,17 EUR od 1.1.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.2.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.3.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.4.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.5.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.6.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.7.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.8.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.9.2015.,

-na iznos od 59,34 EUR od 1.10.2015.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. tužbenog zahtjeva od dosuđenog iznosa od 3.354,64 eura do traženog iznosa od 4.330,34 eura.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.859,07 eura i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila Ugovor o kreditu, broj: 146-170/2004 od dana 20.09.2004. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenim po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa], broj OU-1421/04 od 21.09.2004. godine, s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Napominje se da je dana 11.07.2016. godine u sudskom registru za tuženika izvršena promjena imena u Addiko bank d.d., Zagreb. Parnične su stranke sklapale i Aneks uz predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 22.01.2016. godine, ovjeren po javnom bilježniku Sandi Jalšovec iz [adresa], broj OV-346/16 od 22.01.2016. godine. Napominje se kako je tužiteljica nakon sklapanja predmetnog ugovora sklopila brak, zbog čega je promijenila prezime u AP, a promijenila je i adresu prebivališta, te joj je sada prebivalište u [adresa].

2. Predmetni kredit ugovoren je na iznos od 61.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke za CHF. Kredit je odobren uz promjenjivu redovitu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 5,25% godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke.

3. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i nepoštene, zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Osim toga, gore navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

4. Navedenom je presudom utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 07.06.2013. godine), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom, posl.br. Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. godine preinačio je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i odbio tužbeni zahtjev, a dio kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi koji se odnosi na tuženika je potvrdio. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. godine prihvatio utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovne. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom, posl.br. U-III-252/215, U-III-2536/215, U-III- 2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/2015 od 13.12.2016. godine djelomično usvojio ustavnu tužbu, ukinuo ranije navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u točki I. izreke i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija protiv presude Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1 izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovarao) i točki I.2 izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane.

5. Postupajući prema odredbi čl. 77. st. 1. i 2. te čl. 76. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, polazeći od odredbe čl. 392a. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, te je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 03.10.2017. godine tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1. i 2. te u točki V. Izreke i u tom dijelu predmet vratio sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom odlukom Pž-663272017-10 od dana 14.06.2018. godine potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, a što je i predmet ove tužbe. Napominje se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku.

6. U odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske između ostalog navodi da se po ocjeni suda ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima/91, odnosno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.

7. U odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je već spomenutom presudom, posl.br. Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. I 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. I 97. Te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Osim toga, prema tumačenju čl. 4. St. 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30.04.2014. predmetu posl. Br. C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13.12.2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03.10.2017. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima pa i tužitelju u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač pa i tužitelj, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Ugovorima čiji su sastavni dio ugovorne odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veze za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima, banka te informacije potrošačima pa ni tužitelju, koji su vjerovali njenim reklamama, nije pružila ni prije sklapanja ugovora, čime su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača pa i tužitelja. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice da potrošači pa time i tužitelj, nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Stoga bez obzira što u vrijeme kad je ugovor bio sklopljen nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače i tužitelja trebala informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja, postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.

9. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj potrošač to ne zna da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja potrošača, na način da svaki potrošač pa i tužitelj koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima banka nije u odnosu na tužitelja i njegove interese kao potrošača postupala obzirno i savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Korištenjem predmetnih odredaba banka je povrijedila interese i prava tužitelja potrošača. Slijedom navedenog, ništetna je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu, umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anutiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dok je čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima određeno vraćanje stečenog bez osnove. Slijedom navedenog tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos od ukupno 4.330,34 eura, sa zakonskom zateznom kamatom , kao i da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

10. Podneskom od 4.6.2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu od 3.357,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

11. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare.

12. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine.

13. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača.

14. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu dana 6. lipnja 2023. godine te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Naime, u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je obrazložio stav da (citat sa str. 7): „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine…). Budući da je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, (u sporu „Potrošač“) P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna danom donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014., proizlazi da je dana 13. lipnja 2019. godine protekao petogodišnji zastani rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata.“

15. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu.

16. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete.

17. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 29. rujna 2004. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

18. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz rujna 2004. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP.

19. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).

20.Tuženik tvrdi da tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije što je suprotno odredbama zakona i recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda. Ističe da je tužba u cijelosti neosnovana i da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po predmetnom ugovoru o kreditu , te se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici VSRH od 13. i 20.prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita nakon sklapanja istog nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Sukladno odredbi čl. 19.e. st.1. ZID ZPK/15 tuženik je bio dužan u roku od 15 dana od dana stupanja navedenog zakona na snagu dostaviti tužitelju izračun konverzije sa stanjem na dan 30.rujna 2015., te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Provedbom konverzije promijenjena je osnova pravnog odnosa među strankama , on više nije baziran na ugovoru o kreditu. Ističe da je tužitelj pristao na konverziju kredita , te nema pravu na bilo kakvu daljnju isplatu jer su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK, NN 102/15. Nadalje, tuženik citira zaključke prof. pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, JP i VP, poziva se na sudsku praksu- presudu Županijskog suda u Osijeku, Gž-1756/16 i dr., članak mr.sc. OP, stav prof. KP, stav VSRH izražen u zahtjevu za prethodnu odluku suda EU. Naglašava da u ovom slučaju nema primjene presude suda EU, poslovni broj: C- 451/2018. Protivi se predloženom vještačenju , no ukoliko sud prihvati navedeni dokazni prijedlog traži da vještak utvrdi da li je tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Vezano uz eventualnu ništetnost valutne klauzule, poziva se na presudu i rješenje VSRH , broj: Rev-249/14, presudu suda EU, broj: C-186/16 od 20.rujna 2017. , te predlaže da se izvrši saslušanje svjedoka , zaposlenika tuženika HP i javnog bilježnika Jasenke Crnčec. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

21. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu – nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. ( list 13-18 spisa), predmetni ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog (list 21-31 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope , otplatni plan , efektivnu kamatnu stopu (list 33-53 spisa), aneks ugovora o kreditu , broj: 146-170/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i solemnizaciju istog (list 54-58 spisa), odgovor na tužbu sa prilozima ( list 69-219 spisa), podnesak tuženika ( list 224-225 spisa), podnesak tužitelja ( list 228- 232 spisa), nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. GP (list 238-292 spisa), podnesak tuženika (list 299 spisa), podnesak tužitelja od 4.6.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev (list 302-304 spisa), podnesak tuženika (list 307 spisa i list 312-324 spisa), podnesak tužitelja (list 325 spisa), podnesak tuženika kojim prigovara nalazu vještaka uz priloge ( list 328-335 spisa), očitovanje vještaka (list 338-339 spisa), podnesak tužitelja ( list 343 spisa), podnesak tuženika ( list 344 spisa), podnesak tuženika ( list 355 spisa), te je saslušan stalni sudski vještak GP i tužiteljica u svrhu dokazivanja.

22. Stalni sudski vještak GP, mag.oec., je izjavio da je vještačenje izvršio po početnoj kamatnoj stopi od 5,35 % , po tečaju koji je bio važeći na dan isplate odnosno 4,846281. Vještačenje je izvršio na način da je od ukupnih uplata tužitelja oduzeo uplate po početnom otplatnom planu i po početnom tečaju. Na pitanje da li je obračunavao zatezne kamate uslijed zakašnjenja mjesečnih uplata izjavio je da mu se čini da u konkretnom slučaju iste nisu postojale , a da jesu da bi iste uzeo u obzir. Na upit radi čega je uzet u izračun pogrešan iznos nedospjele glavnice vještak je iskazao da se podneskom od 11.listopada 2024. već očitovao na isto. U podnesku od 11.listopada 2024. stalni sudski vještak navodi da tuženik u podnesku od 3.srpnja 2024. daje isključivo pravne primjedbe na sam zadatak. U podnesku od 25.rujna 2024. tuženik je dao prigovor na matematički izračun iz njegovog vještačkog nalaza , te je priložio vlastiti izračun. Vještak navodi da je u svom nalazu na listu 9 spisa pod naslovom „ točke 4. i 5. više obračunata glavnica u konverziji „ izričito naveo da anuitet koji je dospio na naplatu 30.rujna nije podmiren od strane korisnice kredita do konverzije već je knjigovodstveno zatvoren kroz samu konverziju što povlači drugačiji izračun tzv. manjka iz konverzije. Korisnica je praktički taj zadnji anuitet platila kroz već veći obračunati manjak konverzije koji je bio pribrojen novoj glavnici u EUR koji je nastavila otplaćivati , a što je uzeo u obzir i pri izračunu više obračunate glavnice u konverziji. Vezano uz stanje nedospjele glavnice na dan konverzije njegov izračun razlikuje se od izračuna kojeg je tuženik dostavio sudu. Naime, u tom izračunu konverzija je službeno stanje nedospjele glavnice temeljem otplatnog plana po kojem je tužiteljica realno otplaćivala kredit u CHF. U njegovom izračunu je iznos nedospjele glavnice onaj koliko bi ista iznosila da nije bilo promjena kamatnih stopa ( izuzev promjene na 3,23 % )na dan 1.1. 2014. ( sve u skladu sa zadatom suda.

23. Tužitelj AP je izjavila da su predmetni kredit uzeli za kupnju stana. Usporedno su tražili stan i raspitivali se o uvjetima kredita kod više različitih banaka. Addiko banka im je ponudila najpovoljnije uvjete odnosno nakon što su u Addiko banci izračunali kredit na 30 godina ponuđena im je najpovoljnija mjesečna otplata kredita. Tražila je kredit bez naznake u kojoj valuti, a u banci je bilo rečeno da su najpovoljniji krediti u CHF. Ona nije imala razloga sumnjati u navode djelatnika banke da se radi o najpovoljnijem kreditu. Prilikom razgovora o uzimanju kredita u CHF nisu bili navedeni niti spomenuti bilo kakvi rizici vezani uz CHF, ne zna da li je bio spomenut termin valute utočišta, a sada pretpostavlja da taj termin znači da joj je rata kontinuirano rasla. Nije bilo spomenuto koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Kredit je bio uzet sa promjenjivom kamatnom stopom, pa je znala da će se ista mijenjati. No, nisu joj bili prezentirani parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope , kao niti odluka banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Prilikom razgovora nije spomenuto koliko bi rata kredita mogla rasti ili padati. Ugovor o kreditu sastavila je banka, isti joj je bio ponuđen i ona im je vjerovala. Nije mogla utjecati ni na jednu odredbu ugovora. Ugovor je pročitala i mislila je da ga razumije. Po struci je učiteljica u osnovnoj školi. Razumjela je gramatički tekst ugovora, nije razumjela što obuhvaćaju troškovi obrade kredita, odnosno što u istu ulazi već je razumjela da isti iznose 1,25 %. Isto tako nije razumjela pojam interkalarne kamate. Kada je došlo do povećanja rate kredita išla je u banku pitati za razlog i bilo joj je odgovoreno da je to, to i da tako mora plaćati. Ugovor je potpisala kod javnog bilježnika, koji nije posebno objašnjavao ugovor već je kazao da mora plaćati rate kako ne bi došlo do ovrhe. Kredit je uzela početkom 2004.godine na rok otplate od 30 godina. Prve rate kredita iznosile su 1.600,00 kuna mjesečno, a s vremenom rata joj je porasla na 2.350,00 kuna mjesečno. Od banke su dobili ponudu za konverziju, te joj je bilo rečeno da mora pristati na istu i da će joj u tom slučaju rata kredita biti manja. Misli da se nakon konverzije rata smanjila na 1.800,00 kuna mjesečno. Aneks ugovora o konverziji već je bio pripremljen. Ne zna što bi se desilo da nije prihvatila konverziju odnosno smatra da bi i nadalje plaćala veće rate kredita. Prilikom sklapanja aneksa nije joj bilo objašnjeno na koji je način vršen izračun preostalog dugovanja već joj je aneks samo predan na potpis. Stan koji su kupili koristili su za vlastite potrebe, nisu ga iznajmljivali, niti je služio kao poslovni prostor. I u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila je učiteljica , nije imala obrt, niti firmu. Rate kredita plaćala je isprva na način da je nosila novac u banku, a nakon toga putem Internet bankarstva. Prilikom izračuna vezano uz sklapanje Aneksa o konverziji izjavila je da misli da joj nije bila izračunata nikakva preplata.

24. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 20.9.2004. broj: 146-170/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 61.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize prednika tužene na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Općepoznato je da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria banke, što tuženik ne spori. Nije sporna niti činjenica da su stranke 22.1.2016. sklopile Aneks ugovora o predmetnom kreditu ( konverziju kredita).

25. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

28. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

29. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

30. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).

31. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF.

32. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/17, broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

33. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

34. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i prednik tuženika.

35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

41. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

42. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

43. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

44. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

45. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

47. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u potstupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P- 1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova.

50. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

51. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

52. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

53. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

54. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

55. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

56. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

57. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

58. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

59. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

60. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

61. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

62. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

63. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

64. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

65. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 22.1..2016..god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

66. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

67. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 22.siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

68. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 22.01.2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

69. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

70. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

71. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

72. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

73. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

74. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

75. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

76. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

77. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

78. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

79. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

80. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

81. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

82. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

83. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

84. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

85.S obzirom na navedeno odbijeni su prigovori tuženika.

86. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila od iznosa od oko 2.350,00 kuna na iznos od oko 1.800,00 kuna mjesečno), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

87. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

88. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

89. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

90. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje kuću, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu ) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

91. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

92. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

93. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

94. Tužba je u ovom predmetu podnijeta dana 6.6.2023., pa do podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji zastarni rok.

95. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju Mikac Matiji . Iz nalaza vještaka razvidno je da je tužiteljica od dana korištenja kredita do 30.9.2015. preplatila iznos od 5.192,97 eura u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa ( izuzev zakonske promjene na 3,23 % ) i tečaja specificirano po datumima dospijeća. Od navedenog iznosa iznos od 1.835,33 eura odnosi se na razliku temeljem promjena kamatnih stopa , dok se iznos od 3.357,64 eura odnosi na preplatu temeljem rasta tečaja. Na datum konverzije 30.9.2015. banka je prema simuliranom EUR kreditu utvrdila manjak uplata u iznosu od 827,47 eura za koji iznos je uvećana preostala EUR glavnica prema konvertiranom kreditu iz čega proizlazi da ne postoji priznata preplata kojom bi se prebijali iznosi.

96. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 4.6.2024. uskladio točku I. tužbenog zahtjeva na način da je tražio isplatu iznosa utvrđenog vještačenjem, dakle iznosa od 3.357,64 eura.

97. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da je osporavao izračun navodeći da je svrha vještačenja promašena s obzirom da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, kao i da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom. Nadalje, tuženik u istom podnesku obrazlaže sklapanje Aneksa o konverziji, te u narednom podnesku od 24.rujna 2024. ističe prigovor i na matematički obračun, s obzirom na anuitet kojem je datum dospijeća 30.rujna 2015. i koji je plaćen nakon konverzije, pa ga nije trebalo uključiti u izračun. Vezano uz navedene prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka saslušan je vještak koji je decidirano iskazao da ostaje kod svog nalaza i obrazložio postupak vještačenja vezano uz sve prigovore tuženika.

98. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka stručnim i objektivnim, a tuženik svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju. Prigovori tuženika u kojima navodi da izračun polazi od pogrešne pretpostavke i pogrešno postavljenog zadatka vještaku su neosnovani, a sve uzevši u obzir gornja utvrđenja koja proizlaze iz odluka sudova donesenih u kolektivnim sporovima, a koje obvezuju ovaj sud, stoga je način izračuna vještaka jedini ispravan i prihvatljiv.

99. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi članka 3. i članak 5. Ugovora o kreditu ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

100. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala. 101. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF. Tuženik se poziva i na mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27.4.2017. , te se poziva na javne nastupe guvernera HNB koji su u više navrata upozoravali javnost pa time i tužitelja o rizicima vezanim uz ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Međutim, iz iskaza tužitelja proizlazi da ga djelatnik banke nije upozorio na nikakve rizike ugovaranja kredita u valuti CHF već mu je naprotiv rečeno da se radi o stabilnoj valuti, time da je mogao dobiti kredit , a s obzirom na svoju kreditnu sposobnost prema navodima djelatnika banke samo u valuti CHF. Sud smatra nelogičnim navode tuženika da je educirao svoje klijente na način da je objavljivao mogućnosti postojanja rizika uzimanja kredita u valuti CHF u svom glasilu, koje je klijentima bilo dostupno u poslovnicama banke ili na internetu, a s obzirom da je neživotno da prosječni potrošač prati glasila banke već isti uglavnom ima povjerenja u banku odnosno djelatnika banke koji mu prezentira osnovne parametre kredita, te od istog očekuje potpunu informaciju o kreditu koji uzima, uvjetima istog i eventualnim rizicima, kako bi se na temelju prezentiranih rizika mogao odlučiti da li će uzeti određeni kredit ili ne. 102. U presudi APĐ i APĐE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

103. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu, a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore označenim odlukama donjetim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž.

53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)

104. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

105. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja, pa nije od važnosti pozivanje tuženika na presudu OS Split P. 3811/17 od 22.1.202.g. i OS Split P-2563/18 od 23.10.2020.g. 106. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

107. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate , te u točci I. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 4.330,34 eura, a koji tužbeni zahtjev je po izvršenom vještačenju smanjio na iznos od 3.357,64 eura. Dakle, tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva čemu se tuženik protivio, pa je sud odlučio o zahtjevu kakav je prvotno postavljen u tužbi dana 6.6.2023. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika. Kako se tuženik već bio upustio u raspravljanje isti ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, a radi čega je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

108. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan kao i odredbe članka 5. predmetnog ugovora, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do 30.9.2015., pa nadalje do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO. 109. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

110. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

111. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

112. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 10.10.2023., 5.4.2024., 4.6.2024., 16.7.2024., 25.10.2024. ( Tbr.8/1 Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 13.2.2024. ( Tbr.8/3 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 11.10.2023., 29.10.2024., 11.12.2024. ( Tbr. 9/1 Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr. 9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.950,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 487,50 eura, sudska pristojba za tužbu u iznosu od 89,76 eura i predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 331,81 eura, što ukupno iznosi 2.859,07 eura.

Čakovec, 23.siječnja 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.