Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2009/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu tog suda Adriani Puž kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LIS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Vučinić, u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sonja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 28. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206863228/2006, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 14. lipnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslava Banića, posl.br. OU-641/2006 dana 14. lipnja 2006. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: "... promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...", pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke, te tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 15. studenog 2007. do 27. siječnja 2012.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LIS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 548,35 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se djelomično ništetnim odredbe čl. 1, čl. 2 i čl. 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206863228/2006, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 14. lipnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslava Banića, posl.br. OU-641/2006 dana 14. lipnja 2006. kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva da bi u cijelosti bile ništetne navedene odredbe.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LIS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene tečajne razlike isplati iznos od 11.264,33 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine pa do isplate i to od 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju LIS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 2.625,20 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 23. siječnja 2025., sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je 14. lipnja 2006. kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206863228/2006 na iznos od 62.300,00 CHF potvrđen od javnog bilježnika Miroslava Banića posl.br. OU-641/2006 dana 14. lipnja 2006. Navedenim Ugovorom tuženik da je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima do 14. lipnja 2024. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,40% koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužena da je dopisima tužiteljicu obavještavala kako se tijekom otplatnog perioda mijenjala kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika u periodu od 1. listopada 2007. do 1. srpnja 2011. kada je zadnja promjena kamatne stope. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 donesenu u postupku u povodu kolektivne tužbe protiv i tužene. Tužiteljica smatra da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama tuženika, o njoj da se nije pregovaralo i uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Poziva se na odredbu čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), zatim čl. 99 ZZP/07, smatrajući da se ta odredba može ocjenjivati da li je poštena. Tužiteljica da nije osoba koja ima ekonomsku naobrazbu i koja se bavi bankarskim poslovanjem, pa je njoj kao prosječnom potrošaču terminologija nerazumljiva. Smatra da je kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj jer joj nije bila poznata visina kamatne stope osim na dan sklapanja ugovora o kreditu i nije mogla ocijeniti kako će se kretati kamatna stopa. Odredba nije bila određena, niti odrediva. Ona kao potrošač da nije mogla utjecati na sadržaj odredbe i bila da je dio standardnog ugovora koji je unaprijed sastavljen od tužene. Zbog svega navedenog smatra da je ista nepoštena ugovorna odredba. Tužiteljica da je svoje obveze uredno ispunjavala po dospijeću na temelju te ništetne odredbe, pa je pretplatila iznos koji je tuženik neosnovano stekao i to iznos koji čini razliku između izmijenjene tj. povećane kamate i početne kamate ugovorene na dan sklapanja ugovora. Potražuje na ime preplaćene kamate iznos od 17.348,86 kn. Odredbama čl. 1, 2 i 7 Ugovora ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koji je vezana glavnica, a tužena je obvezena da plati dobiveni iznos ugovora kroz anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja, nakon 2007. je naglo krenuo rast tečaja, a što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta, te povećanjem uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i tečaja na dan pojedine uplate. Poziva se tužiteljica na presudu donesenu povodom kolektivne tužbe i protiv tužene i to Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle odredbe kojom se obvezuju tužiteljicu da će vratiti glavnicu uvećanu za kamatu prema tečaju valute CHF na dan plaćanja. Tužiteljica kao potrošač nije bila u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik da nije tužiteljicu informirao o svim rizicima protivno načelu savjesnosti i poštenja, isto je prešutio i nudio nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam povoljnosti takvog kredita, a time je tužiteljica dovedena u neizvjesnu situaciju, s neizvjesnim iznosom glavnice, kao i cijene glavnice. Tužiteljici je poznat pojam valutne klauzule, ali nije bila upoznata da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući to nije znala bilo joj je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu. Nije znala kakve će ekonomske posljedice proizaći iz ovog Ugovora za nju. Stoga smatra da su odredbe nepoštene i ništetne. Obzirom da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ništetne odredbe, tuženik je dužan platiti tužiteljici iznos od 79.839,41 kn na ime restitucije i razlike u povećanju od početnog srednjeg tečaja CHF zajedno sa zateznim kamatama. Predlaže tužiteljica prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi 1, 2 i 7 Ugovora, te potražuje isplatu, te nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Smatra da je deklaratorni zahtjev iz točke III. neuredan i neodređen, predlaže da se odbaci, podredno odbije. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile Sporazum ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.

2.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Poziva se na sudsku praksu u vezi s konvertiranim kreditima. Na temelju navedenog tuženi predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 29. ožujka 2022. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i osporava navode tuženika. Ujedno predlaže prekid postupka do okončanja postupka pred sudom Europske unije pod brojem C-567/20. Sud je prekinuo postupak rješenjem od 1. travnja 2022., a nastavio ga rješenjem od 4. siječnja 2023. U podnesku od 23. siječnja 2023. tuženik se poziva na praksu Europskog suda, ističe i dalje svoje protivljenje tužbenom zahtjevu, a poziva se i na sudsku praksu viših sudova koji se pozivaju na odluku Vrhovnog suda u oglednom postupku. Obrazlaže svoje protivljenje tužitelja kao potrošača, te ističe da je svrha ugovora izgradnja kuće, a cjelokupni iznos kredita da je uplaćen na račun korisnika kredita, da ostaje nepoznato o kojoj se kući radi. Ukoliko je kuća na adresi prebivališta tužitelja, ističe da je tu registriran obrt i trgovačko društvo, te dostavlja i izvadak iz Sudskog registra, te Obrtnog registra. Tužitelj se u podnesku od 17. travnja 2023. očituje na tijek postupka. U podnesku od 11. svibnja 2023. tuženik i dalje ustraje na protivljenju tužbenom zahtjevu, te ujedno za slučaj da sud odredi vještačenje predlaže zadaću za vještaka tj. da obračuna manje plaćeno tuženoj tj. negativne razlike. U podnesku od 17. srpnja 2024. tužitelj uređuje sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužbeni zahtjev u točkama II. i IV. Tuženik se u podnesku od 20. studeni 2024. protivi podnesku tužitelja i smatra da se radi o preinaci.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206863228/2006 od 14. lipnja 2006. (list 11 - 16 spisa), otplatnog plana predmetnog kredita (list 17 – 23 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (list 24 spisa), izračuna potraživanja tužiteljice, (list 25 – 27 spisa), prometa po predmetnom kreditu (list 28 – 36 spisa), izračuna konverzije kredita (list 66 – 81 spisa), izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Lektira d.o.o. [adresa] (list 181 – 183 spisa), izvadka iz Obrtnog registra za obrt [obrt] vl. LI iz [adresa] (list 184 spisa), saslušan je svjedok EI (list 192 – 193 spisa), tužiteljica LIS (list 194 spisa), provedeno je financijsko vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Goranke Šmer Maraš (list 204 – 245 spisa).

5. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja, dana 14. lipnja 2006., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje isplatiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40% godišnje. U člancima 1., 2. i 7. vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita izgradnja obiteljske kuće. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, koju sud nije posebno obrazlagao.

6. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 1., 2. i 7., da li je tužitelj potrošač prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje.

7. Iz izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Lektira d.o.o., [adresa] utvrđeno je da je z.z. EI i da je tvrtka osnovana 2008.

8. Iz izvadka iz Obrtnog registra za obrt [obrt] vl. LI, iz [adresa], utvrđeno je da je obrt počeo obavljati djelatnost 2018.

9. Svjedok EI, suprug tužiteljice, u svom iskazu navodi da su supruga i on imali dvoje djece i živjeli s njima u jednom malom stanu u [adresa] u trenutku kada su odlučili da bi kupili teren u [adresa] i počeli graditi obiteljsku kuću. U tom trenutku jedna kćer je pohađala fakultet, a druga je išla u srednju školu. Oni su za ovu njihovu investiciju prodali ovaj stan u kojem su živjeli. U trenutku kad su uzimali ovaj kredit već su kupili teren i započeli gradnju, tako da nisu imali baš niti vremena za neke druge opcije financiranja. Tuženik je inače bio matična banka njihove obitelj i dan danas je. Išli su tražiti kredit sa punim povjerenjem i ponudili su im samo ovaj u valuti CHF, obzirom na tada njihove godine, nisu imali mogućnost niti uzimanja nekog jako dugoročnog kredita. Uvjeti kredita koji su ponuđeni su bili fiksni i sve je već bilo pripremljeno. Oni su se odlučili za ovaj kredit jer su smatrali da je to ono što im se nudi u ovom trenutku. Odlazio je zajedno sa suprugom u banku kad su uzimali kredit. Misli da je ponuđena rata bila oko 400,00 CHF, a to je bilo u protuvrijednosti do nekih 3.000,00 kn. Vrlo brzo nakon uzimanja kredita je došlo do prvog povećanja kamatne stope o čemu su samo dobili obavijest od banke. Misli da se kasnije kamata mijenjala periodično svaka tri mjeseca, ali je kasnije dolazilo i do povećanja tečaja, pa su bila dva elementa s kojim je rasla rata kredita. Ovaj kredit se otplaćivao na temelju administrativne zabrane sa plaće od supruge. U trenutku kad je došla mogućnost da se kredit konvertira na temelju zakona bili su pozvani u banku i obaviješteni o toj mogućnosti. To su prihvatili jer su smatrali da im je ponuđena konverzija ipak neka olakšica u odnosu na ratu kredita koja je do tada bila. Misli da im je kasnije rata bila manja nekih 30%. Misli da je prije konverzije rata bila oko 5.500,00 kn. U međuvremenu su kredit otplatili. 2009. kad je kuća izgrađena preselili su se u nju, a svrha gradnje je bila kvalitetniji život njihove obitelji. Žive i dan danas u kući. Da su znali u trenutku potpisivanja konverzije da je ništetna valutna klauzula ne bi pristali na konverziju, u tom trenutku se uopće nije spominjala valutna klauzula. U trenutku potpisivanja prvog ugovora o kreditu nije im bilo objašnjeno kako će se mijenjati kamatna stopa, a niti tečaj i nije se iz ničega moglo zaključiti da će se u dogledno vrijeme znatno mijenjati. Njima nije bio uopće ponuđen od banke kredit u EUR valuti, budući je to bila njihova banka oni su s punim povjerenjem saslušali gospođu koja im je ponudila kredit. Kuća koju su izgradili je na adresi [adresa]. Poznata mu je tvrtka Lektira d.o.o., ona je osnovana 2008. u Rijeci, a sjedište je preseljeno 2009. u [adresa] na adresu [adresa], on je vlasnik te tvrtke i jedini zaposlenik. Tvrtka koristi u njihovoj kući jedan prostor od 14 m2 bez prozora i sanitarnog čvora u svrhu spremišta. Obrt [obrt] mu je poznat, postoji i on se nalazi u jednom drugom objektu u tuđem vlasništvu, naime njihova kuća je u naravi dvojni objekt i imaju istu adresu jedna i druga strana kuće. Vlasnik tog drugog objekta je netko drugi kao i tog obrta, nema nikakve veze sa njima. Oni nisu izgradili dvojni objekt pa prodali dio. Vlasnik tog drugog objekta je prethodno bio suvlasnik zemljišta i on se i navodi kao založni dužnik u ugovoru o kreditu, to je osoba po imenu EIS.

10. Tužiteljica ZIS svom iskazu navela je da je slušala iskaz supruga i u cijelosti je suglasna sa istim. Pročitala je ugovor o namjenskom kreditu i u tom trenutku joj se činilo da je sve jasno. U teoriji je znala što znači valutna klauzula, a tek sada je svjesna što to može značiti u stvarnosti. Koliko se sjeća u banci je rečeno da je CHF stabilna valuta i za nju je taj dio bio jasan. Ne sjeća se da je nuđen od banke otplatni plan i u valuti EUR, a niti da li su oni tražili u toj valuti. Nije tražila kredit u nekoj drugoj banci jer je smatrala da bi joj tamo bilo sve nepoznato, a tuženik je bio njena banka i dan danas je. Kredit je otplaćivan iz njene plaće. Zna što znači promjenjiva kamatna stopa i pretpostavljala je da ako dođe do promjene da neće biti značajna. Nije niti pokušavala pregovarati o bilo kojoj odredbi kredita jer nije niti znala da postoji takva mogućnost, nije joj nitko niti takvo što savjetovao. Na adresi kuće u kojoj žive je i sjedište tvrtke Lektira d.o.o. u kojoj je zaposlen njen suprug i njezin je vlasnik. U kući se koristi jedna prostorija za potrebe tvrtke i to u podrumu, ostalo je sve stambeni prostor i ništa se ne iznajmljuje. Tvrtka nema sklopljen ugovor o najmu za korištenje te prostorije. Njen suprug kao zaposlenik koristi prostoriju u kući da spremi određeni materijal.

11. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora. Nije dokazano niti da je kasnije taj novac utrošio u neku drugu svrhu osim za izgradnju kuće.

12. Iskaz tužiteljice i svjedoka EI sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Također iz iskaza tužiteljice, tj. dijela koji se odnosi na tvrdnju tuženika tijekom ovog postupka da tužiteljica nije bila potrošač, to ne proizlazi. Tužiteljica logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužiteljica živi u nekretnini s obitelji. To što se dio nekretnine koristi za potrebe tvrtke njenog supruga ne znači da ona ne bi bila "potrošač".

12.1. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

16.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

16.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

17. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 3206863228/2006 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama I. i III. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi. Sud je u točki III. izreke dodao riječ "djelomično", jer nisu u cijelosti ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora iz naprijed navedenog razloga iz kojeg se obrazlaže djelomična ništetnost.

18. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da utvrdi visinu preplate izražene po mjesecima s osnova promjena kamatnih stopa uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora, kao i zakonsku intervenciju od 3,23 od 1. siječnja 2014., te visinu preplate izraženu po mjesecima između iznosa kojeg je tužitelj kao korisnik kredita po osnovi plaćanja anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF stvarno isplatio tuženiku na dan plaćanja anuiteta sukladno ugovornim odredbama u odnosu na visinu prvotnog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora za utuženo razdoblje, sve specificirano po mjesecima, s time da utvrđenu preplatu u kunama prikaže u valuti euro.

18.1. Zadaća vještaka je bila i da uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 50.223,65 kn, da utvrdi da li je tužitelj i koliko platio manje u odnosu početnu visinu kamatne stope i početni tečaj (negativne razlike), te da prikaže i verziju nalaza kojom bi prebio sukladno zakonu manje plaćeno sa više plaćenim, te da u tom smislu tužiteljevo potraživanje iz tužbenog zahtjeva uglavniči na dan 30. rujna 2015. te da izračuna zateznu kamatu na dospjelo potraživanje do tog dana, te da eventualno s tim izvrši prijeboj iznosa.

18.2. Vještak u svom nalazu i mišljenju da sukladno utvrđenjima i izračunima za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do provođenja konverzije 30. rujna 2015. godine, navodi slijedeće

- preplata s osnova promjena kamatnih stopa uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu, kao i zakonsku intervenciju od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine ukupno iznosi *2.361,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,

- preplate između iznosa kojeg je tužiteljica kao korisnica kredita po osnovi plaćanja anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF stvarno isplatila tuženiku na dan plaćanja anuiteta sukladno ugovornim odredbama u odnosu na visinu tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora za utuženo razdoblje ukupno iznose *11.264,33 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,

- manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,40% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosed *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7,

- manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika u odnosu na početni tečaj kredita, kao manje plaćene razlike između anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *200,23 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8.

Zatezne kamate koje teku na neto razliku kamata i neto tečajnu razliku (pozitivne razlike umanjene za negativne razlike) od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 30.09.2015. godine ukupno iznose *5.603,41 EUR kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 9, od čega:

- zatezna kamata na razliku kamate ukupno iznosi *1.583,99 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 9,

- zatezna kamata na neto tečajne razlike ukupno iznosi *4.019,42 EUR kako je specificirano u stupcu 6 Tabele br. 9.

U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *-750,94 EUR, koliko je niža kunska protuvrijednost konvertiranog kredita,

- tuženik je tužiteljici u konverziji kredita na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *6.665,82 EUR

- na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj uvažavajući i pozitivne i negativne razlike iznosi *11.612,45 EUR i to preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja u anuitetima, dok je iznos zatezne kamate od *5.603,41 EUR i dio preplate u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja od *1.813,35 EUR prebijen s preplatom i razlikom nedospjele glavnice kredita iz konverzije.

19 Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran, te stanke nisu imale primjedbe na isti.

20. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, takva preinaka je dopuštena i svrsishodna, pa je stoga odlučeno kao u točkam II.i IV. izreke.

20.1. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki II. potraživao dio kamata iz rekapitulacije na str. 39 nalaza i mišljenja vještaka, odnosno iznos pretplate od 2.361,70 EUR je umanjen za iznos od 1.813,35 EUR (ostatak pretplate i manjka s osnova razlike glavnice kada se prebila utvrđena i uglavničena ZZK), što ukupno iznosi 548,35 EUR, a u točki IV. je potraživao cijelu pretplatu valutne klauzule u iznosu do 11.264,33 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. Dakle, njegov tužbeni zahtjev uzeo je u obzir i efekt provedene konverzije.

21. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 10. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.

22. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva svrsishodna i dopuštena u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 L protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

23. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

24. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od slijedećeg dana nakon izračuna konverzije tj. od 1. listopada 2015., a obzirom je nalazom i mišljenjem vještaka u obračun uzeta i izračunata zakonska zatezna kamata do 30. rujna 2015. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

25. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

26. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 E protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

26.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da nije uspio sa cijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a slijedom čega je valjalo obavezati tuženika na plaćanje mu parničnog troška. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na tri ročišta u iznosu do 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav tri podneska u iznosu do 600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 350,00 EUR. Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 700,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 175,20 EUR, pa je valjalo obavezati tuženika na plaćanje ukupnog iznosa od 2.625,20 EUR.

U Opatiji 23. siječnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu