Poslovni broj: P-987/2022-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda, Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Mikuljanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Lešnjak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dosjelošću stekao pravo vlasništva k. č. br. [katastarska čestica], livada [adresa], površine 440 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]/A, katastarske općine [katastarska općina] Općinskog suda u Novom Zagrebu - zk. odjela Zaprešić u cijelosti, što je tuženik JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva opisane nekretnine u zemljišnim knjigama s imena tuženog na ime tužitelja jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika traži izdavanje tabularne isprave u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Zabranjuje se tuženiku – protivniku osiguranja da odmah po donošenju ove privremene mjere izvodi daljnje građevinske, poljoprivredne ili druge radove na nekretnini iz točke I. presude te mu se zabranjuje da on osobno ili po trećoj osobi poduzima ili izvodi bilo kakve daljnje građevinske, poljoprivredne ili druge radove, kao i svaki daljnji pristup na predmetnu nekretninu.

II. Ako protivnik osiguranja ne postupi sukladno navedenom, sud mu zaprječuje novčanom kaznom u iznosu od 500,00 EUR.

III. Zabrana iz točke I) izreke ovog rješenja smatra se provedenom danom dostave ovoga rješenja protivniku osiguranja

IV. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.922,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 9. studenog 2022. tvrdi da je vlasnik nekretnine opisane u izreci presude koja u naravi predstavlja zemljište na kojem je izgrađen objekt (kuća). Tužitelj je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću neprekinutim posjedovanjem osobno i po svojim roditeljima od 1968. do danas. Roditelji tužitelja, TO i RO su predmetnu nekretninu kupili 1968. od tadašnje zemljišnoknjižne vlasnice OO nakon čega su stupili u posjed iste. Ugovor o kupoprodaji je izgubljen. Kupljena nekretnina je tada predstavljala zemljište te su roditelji tužitelja na istom sagradili kuću sukladno građevinskoj dozvoli koju im je izdalo nadležno tijelo. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao od svojih roditelja nasljeđivanjem. Kao vlasnik nekretnine je upisan tuženik koji je istu stekao kupoprodajnim ugovorom od Rozalije Prahin 2021. koja je kao vlasnik nekretnine upisana temeljem nasljeđivanja iza OO. HO je bilo poznato da je tužitelj vlasnik nekretnine jer su isti kontaktirali vezano uz predmetnu nekretninu. Tuženiku je također bilo poznato da je tužitelj vlasnik nekretnine jer su stranke susjedi i njihove nekretnine graniče, a i tužitelj je tuženika obavijestio o tome da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo i pokazao mu svu pravnorelevantnu dokumentaciju. Stoga tuženiku nije mogla biti nepoznata činjenica da stvarno stanje glede vlasništva ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju. Stoga predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Podnosi i prijedlog za određivanjem privremene mjere u kojoj tvrdi da je tuženik tijekom kolovoza 2022. ušao na nekretninu tužitelja – dio iza kuće i pokosio travu u dvorištu da bi potom razgradio svoju ogradu koja dijeli nekretninu stranaka i strojevima (bagerom) počeo obavljati radove u dvorištu želeći na taj način ući i doći do posjeda nekretnine tužitelja. Na opisani način je drugi put od kada je kupio nekretninu nasilno želio prisvojiti posjed iste. Stoga predlaže radi osiguranja tražbine-zaštita prava vlasništva, naložiti tuženom da obustavi građevinske, poljoprivredne ili druge radove na predmetnoj nekretnini i da zabrani njemu ili osobama koje postupaju po njegovom nalogu da izvode takve radove.

3. Sud je rješenjem od 12. listopada 2023. odbio prijedlog za određivanje privremene mjere. Županijski sud u Bjelovaru rješenjem je ukinuo prvostupanjsko rješenje i vratio ovom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je sud zbog pogrešnog pravnog stava izraženog u prvostupanjskoj odluci propustio utvrditi relevantne činjenice u pogledu postojanja tražbine koju tužitelj nastoji ostvariti u ovom postupku, a to je zaštita prava vlasništva. Poduzimanjem građevinskih radova od strane tuženika na nekretnini za koju se traži utvrđenje vlasništva dosjelošću kojima se mijenja postojeće stanje posjeda predstavljaju radnje koje mogu utjecati na ostvarenje takve zaštite pa time i mogu biti predmet zabrane određivanjem privremene mjere. Stoga daje uputu ovom sudu da u nastavku postupka utvrdi vjerojatnost tražbine i da li je vjerojatna opasnost da bi bez predložene privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje te tražbine.

4. Tuženik prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora jer je riječ o zapuštenoj, nekretnini na kojoj je izgrađen dotrajali nedovršeni objekt koji ne vrijedi 260.000,00 kuna. U odgovoru na tužbu osporava tužitelju vlasništvo predmetne nekretnine. Tvrdi da je on vlasnik nekretnine koju je stekao kupoprodajom od upisane vlasnice HO. U trenutku stjecanja nisu bila upisana nikakva stvarna prava trećih osoba. Tuženik je prije kupnje provjerio stanje u zemljišnim knjigama i katastru u kojima nije upisan tužitelj, niti njegovi prednici. Tuženik je predmetnu nekretninu stekao sukladno načelu povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga jer isti nije imao razloga posumnjati da se stvarno stanje u pogledu vlasništva razlikuje od upisanog zemljišnoknjižnog stanja. Stoga je nekretninu stekao od osobe koja je bila upisana kao vlasnik bez obzira na vlasništvo trećega. Osporava posjed tuženika navodeći da je predmetna nekretnina zapuštena šikara na kojoj je izgrađen stari nedovršeni ruševni objekt bez priključaka i nepodoban za stanovanje. Od kad živi u susjedstvu nikad nije vidio da netko održava ili boravi u predmetnoj nekretnini. Stoga tužitelj navedenu nekretninu ne posjeduje barem zadnjih 17 godina koliko tuženik živi u svojoj kući pa time nije mogao steći vlasništvo dosjelošću. Osim toga tuženik nije mogao znati za eventualna prava tužitelja na predmetnoj nekretnini jer tužitelj nije dolazio na nekretninu, niti ju je održavao. Za zahtjeve tužitelja je tuženik prvi put saznao tek primitkom dopisa njegovog odvjetnika nakon što je tuženik već stekao vlasništvo nekretnine. Osporava postojanje bilo kakvog ugovora po kojem su tužitelj ili njegovi roditelji stekli predmetnu nekretninu od prijašnje vlasnice OO, kao i svu dokumentaciju na koju se tužitelj poziva u prilog toj tvrdnji. Da predmetna nekretnina nije prodana tužiteljevim roditeljima proizlazi iz činjenice da je ista bila predmet nasljeđivanja iza OO još 1987. kad ju je naslijedio njen sin LO, suprug HO. On je ujedno i upisan u katastru kao posjednik nekretnine, a prije toga je bila upisana njegova majka OO. Nelogično je da tužitelj i njegovi prednici nisu svoja prava proveli u zemljišnim knjigama i katastru ako su vlasnici od 1968. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Protivi se i prijedlogu za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i ograničenja nekretnine jer tužitelj nije dokazao niti jednu pretpostavku propisanu Ovršnim zakonom. Potražuje parnični trošak

5. Sud je rješenjem od 3. lipnja 2024. odbio prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora od 260.000,00 kuna/34.507,93 EUR jer je ocijenio osnovanim tvrdnje tužitelja da je riječ o građevinskom zemljištu od 1500 m2 u urbanom području koje se na tržištu prodaje i za cijenu od 100 EUR/m2.

6. Sud je pročitao Ugovor o namjenskim nepovratnim davanjima za izgradnju kućnog priključka na kanalizacijsku mrežu (list 9-10), rješenje o naknadi za priključenje na kanalizacijsku mrežu (list 11), rješenja o nasljeđivanju (list 12-14,75-76), izvadci iz zemljišne knjige (list 15-17,33-35), fotografije (list 18-19,79), presuda Općinskog suda u Zagrebu P-2711/79 (list 20-26), dopis punomoćnika tužitelja od 4. lipnja 2021. (list 27- 29), izvod iz katastarskog plana (list 30-32), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 36- 43,), građevinska dozvola (list 45-47,126-128), prijava za građevinsku dozvolu (list 48- 51), potvrda Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić od 8. studenog 2022. (list 57), Ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 68-74), posjedovni list (list 77-78,80), povijest promjena u katastarskim česticama (list 81-82), očevidom na licu mjesta (list 134-140), saslušanjem stranaka (list 148-152), svjedoka IO, ŠO, MO, ĐO, KO, HO i ČO (list 152-161).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je upisana kao vlasništvo tuženika.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine temeljem Kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa HO **.**.2021.

10. Između stranaka je sporno da li je tužitelj u zakonitom, istinitom, poštenom i samostalnom posjedu predmetne nekretnine od 1968. do danas. Također je sporno da li je tuženik stekao predmetnu nekretninu u dobroj vjeri, odnosno da li je isti u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora i u trenutku kada je zahtijevao upis prava vlasništva u zemljišne knjige znao, odnosno imao razloga posumnjati da nekretnina ne pripada upisanoj zemljišnoknjižnoj vlasnici.

11. Iz, tijekom postupka izvedenih dokaza, sud je utvrdio:

- da su roditelji tužitelja TO i RO kupili predmetnu nekretninu od Dragice Eržešnik 1968. godine, a u naravi se radilo o građevinskom zemljištu,

- da o predmetnoj kupoprodaji nije sastavljen nikakav pisani dokument,

- da su prodavatelju u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu te su stupili u posjed nekretnine odmah po kupoprodaji,

- da roditelji tužitelja (ni tužitelj) nisu na sebe prenijeli vlasništvo u zemljišnim knjigama, niti su se upisali kao posjednici u katastru,

- da je u zemljišnim knjigama do 2019. kao vlasnik predmetne nekretnine bila upisana OO, a nakon nje se temeljem rješenja o naknadno pronađenoj imovini upisala HO, a danas je upisan tuženik,

- da su roditelji tužitelja od 1968-1970. na navedenom zemljištu izgradili stambeni objekt prema građevinskoj dozvoli koju je izdalo nadležno tijelo,

- da je u postupku izdavanja građevinske dozvole sudjelovala i OO koja je pred nadležnim tijelom potvrdila da je prednicima tužitelja prodala predmetnu nekretninu,

- da su roditelji tužitelja s tužiteljem uselili u još nedovršenu kuću te su tamo živjeli do razvoda tužiteljevih roditelja nakon čega je u istoj nastavio živjeti tužiteljev otac do svoje smrti,

- da je otac tužitelja preminuo 2000. i od tad nitko ne živi u predmetnoj kući,

- da je tužitelj nasljednik svojih roditelja, a navedena nekretnina je ušla u sastav ostavine,

- da tužitelj održava sjeverni dio okućnice oko stambenog objekta na način da ju kosi, sadi i čisti raslinje,

- da južni dio nekretnine nije održavao pa je ista obrasla u raslinju, da su dijelove južne parcele povremeno čistili susjedi čije nekretnine graniče s predmetnom nekretninom,

- da je tužiteljeva parcela ograđena (ograde su postavili susjedi od svojih parcela) te su jasne granice prema susjednim parcelama,

- da je svim vlasnicima susjednih parcela poznato da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine jer su poznavali tužiteljevog oca, a poznaju i tužitelja,

- da je tuženiku bio poznat historijat vezan uz predmetnu nekretninu i to je da je u njoj do svoje smrti živio tužiteljev otac kojeg je naslijedio tužitelj,

- da je HO bilo poznato da je njena prednica prodala navedenu nekretninu tužiteljevim roditeljima i da je tužitelj njihov nasljednik,

- da je tužitelj saznao da HO prodaje nekretninu te je prije realizacije kupoprodaje razgovarao s tuženikom kojem je pokazao građevinsku dozvolu i dokumentaciju o nasljeđivanju iza oca kako bi ga uvjerio da je nekretnina njegovo vlasništvo,

- da je tužitelj prije navedene kupoprodaje pokušao kontaktirati s HO koja je odbila bilo kakav kontakt,

- da je tuženik kupio predmetnu nekretninu od HO temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 2021. za iznos od 10.000,00 kuna te je upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu,

- da je tuženik nakon kupoprodaje izvodio građevinske radove na predmetnoj nekretnini time što je južni dio parcele raskrčio i posipao šljunkom, a sve sa svrhom korištenja iste – parkiranje teške mehanizacije.

12. Prvenstveno valja reći da je sud ocijenio vjerodostojnom dokumentaciju u spisu što uključuje i građevinsku dozvolu i naknadno napisane bilješke na istoj jer uz njih stoji pečat i potpis nadležnog tijela. Također, sud je ocijenio istinitim iskaz tužitelja da su njegovi roditelji 1968. kupili predmetno zemljište od OO i da su odmah stupili u posjed iste i započeli s gradnjom kuće. Navedeno prvenstveno proizlazi iz građevinske dozvole kojom nadležno tijelo daje dozvolu za gradnju objekta na tom zemljištu koja je izdana ocu tužitelja uz napomenu da se ista izdaje uz odobrenje upisanog vlasnika OO koja potvrđuje svojim potpisom da je sva svoja prava prodala ocu tužitelja. Štoviše, iz priležeće dokumentacije proizlazi da je upravo OO **.**.1968. podnijela zahtjev za gradnju objekta uz bilješku od 5. ožujka 1968. da je svoja prava vezana uz navedenu nekretninu prodala TO. Dakle, navedena dokumentacija nepobitno potvrđuje iskaz tužitelja da je OO nakon kupoprodaje sudjelovala s njegovim ocem u postupku ishođenja građevinske dozvole obzirom da je ista bila uknjiženi vlasnik nekretnine, a građevinska dozvola se može izdati samo vlasniku odnosno uz odobrenje vlasnika. Sudu je logično i životno objašnjenje tužitelja, a uzimajući u obzir kontekst tog vremena u kojem stanje zemljišnih knjiga nije imalo značaj koji ima danas, da roditelji tužitelja nisu na sebe prenijeli vlasništvo u zemljišnim knjigama jer je taj prijenos za sebe povlačio plaćanje poreza za što oni nisu imali novaca. Međutim, životan je i uvjerljiv iskaz tužitelja da je tužitelj sa svojim roditeljima uselio u predmetnu kuću unatoč što ista nije bila dovršena te da je tamo živio dok s majkom nije preselio u Zagreb nakon razvoda roditelja. Navedeno potvrđuju i brojni svjedoci koji nisu zainteresirani za ishod ovog postupka jer nisu u nikakvoj ekonomskoj, niti emocionalnoj zajednici s tužiteljem. Osim toga, da je navedena nekretnina bila u posjedu njegovih roditelja proizlazi iz činjenica da je ista bila predmet podjele bračne stečevine te predmet nasljeđivanja nakon smrti njegovih roditelja. Također, iz Potvrde Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić iz [adresa] proizlazi da je tužitelj pohađao osnovnu školu u tom mjestu od 1968. do 1973. što isti navodi u svom iskazu. Konačno, posjed tužitelja nakon smrti oca potvrđuje odobrenje nadležnih komunalnih tijela za priključke na kanalizacijsku mrežu za predmetnu nekretninu( list 11). Sud vjeruje tužitelju da je njegov otac do svoje smrti 2000. živio u predmetnoj kući jer isto potvrđuju i brojni svjedoci, među kojima su najrelevantniji susjedi s čijim nekretninama graniči predmetna nekretnina. Također, isti potvrđuju i iskaz tužitelja da je isti nakon smrti oca dolazio na lokaciju te da su ga tamo viđali. Sud vjeruje svjedoku ŠO da je tužitelj održavao dio parcele oko svoje kuće jer to potvrđuje i svjedok ĐO koja navodi da joj je poznato da je tužitelj često odlazio na predmetnu parcelu jer je uvijek imao nekog posla oko uređenja okoliša i popravaka oko kuće i svjedok KO koji je osobno pomagao tužitelju oko košnje parcele i uređenja okoliša. Isto potvrđuje i ČO koji se s tužiteljem znao sastajati na lokaciji navedene nekretnine. Ocijenjen je istinitim iskaz tužitelja o održavanju sjevernog dijela nekretnine i to okućnice koja se nalazi oko samog stambenog objekta što je sud utvrdio i neposrednim opažanjem na očevidu. Što se tiče “stražnjeg“ južnog dijela nekretnine, sud vjeruje tuženiku da ga nitko nije održavao, kosio, krčio te da je isti bio obrastao. U tom dijelu je tuženikov iskaz sukladan opažanju suda na očevidu u odnosu na središnji dio parcele koji je nepromijenjen u odnosu na stanje prije kupoprodaje, a suglasan je i iskazu svjedoka IO i HO. Prema nespornim navodima stranaka krajnje južni dio parcele je u vrijeme održavanja očevida promijenjen u odnosu na stanje kakvo je bilo prije kupoprodaje jer je tuženik navedeni dio parcele betonirao i pošljunčao radi parkiranja teške mehanizacije. Nadalje, sud vjeruje tužitelju da je nekoliko godina prije ovih događaja razgovarao s HO o predmetnoj nekretnini jer isto potvrđuje i sama svjedokinja. Iz navedenog iskaza proizlazi da je ona znala da predmetna nekretnina pripada tužitelju, no da ju je smetala činjenica da on ne vodi brigu o istoj te da joj zbog toga prijeti komunalna kazna. Također, sud vjeruje tužitelju da je nekoliko godina prije ovog događaja tuženik preko njegove parcele povukao kabele za struju o čemu ga je obavijestio susjed V koji je po vlastitom priznanju rekao tuženiku da tužitelja to neće smetati. U tom dijelu njegov iskaz je istovjetan iskazu tuženika. Također, sud vjeruje tužitelju da je od susjeda saznao da gospođa HO obilazi susjede i prodaje njegovu nekretninu te da je idućeg dana došao na lokaciju i sam obišao susjede kako bi prevenirao da se to doista i dogodi. Navedeno su potvrdili svjedoci SO i ŠO koji su bili s tužiteljem netom prije i nakon što je isti bio kod tuženika. Isti su potvrdili da je tužitelj kod sebe imao građevinsku dozvolu, dozvolu za priključke i drugu dokumentaciju vezano uz predmetnu nekretninu koju je pokazao njima, a onda navodno i tuženiku. Potvrdili su da je tužitelj bio vidno uznemiren nakon susreta s tuženikom koju ga nije htio saslušati te je govorio da ga ne zanima što ima za reći. Konačno, sud je povjerovao iskazu tužitelja da je s tuženikom ranije komunicirao i da je tuženik sve znao o njegovom odnosu s navedenom nekretninom jer su o tome ranije razgovarali. Isto potvrđuje i svjedok HO koja je u svom iskazu navela da je ona s tuženikom razgovarala o odnosu tužitelja i predmetne nekretnine, ali da je o tome tuženik znao više od nje. Uzimajući u obzir sve navedeno sud ne vjeruje tuženiku da isti nije znao i nije bio svjestan činjenice da tužitelj polaže prava na navedenu nekretninu te da je njemu bilo nepoznato izvanknjižno stanje. Sud ne vjeruje tuženiku da isti nije znao da je tuženik posjednik i stvarni vlasnik parcele samo temeljem činjenice da stražnji dio parcele nije bio održavan i uređen. Sve i da je to bila subjektivna ocjena tuženika i dalje je ostaje nepobitna činjenica da je u kući na predmetnoj parceli do svoje smrti živio otac tužitelja, da je tužitelj dolazio i legitimirao se kao vlasnik, da su ga takvim smatrali svi susjedi te da su sve te okolnosti tuženiku bile poznate.

13. Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su prednici tuženika navedenu nekretninu imali u posjedu već 1968. to se na pitanja stjecanja vlasništva ima primijeti OGZ koji je bio na snazi u tom razdoblju. To naime iz razloga jer se sukladno odredbi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - nadalje: ZV) promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja tog zakona na snagu, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

14. Paragrafom 1460. OGZ-a je propisano da se kroz dosjelost steče nije dosta da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošteni istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određenom (paragrafi 309,316,320 i 345).

14.1.Paragrafom 1463. OGZ-a je propisano da posjed mora biti pošten. Nepoštenje prijašnjeg posjednika ne smeta poštenom nastupniku ili nasljedniku da započne dosjelost od dana posjeda svojeg (paragraf 1493).

14.2. Paragrafom 1468. OGZ-a je propisano da u onim mjestima, gdje još nema nikakvih urednih javnih knjiga, i gdje se stećenje stvari nepokretnih ima dokazati po sudskim spisima i inim ispravama, ili ako stvar nije uknjižena na ime onoga, koji je doista posjeduje, dosjelost se svršuje tek poslije 30 godina.

14.3. Paragrafom 1472. OGZ-a je propisano da proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287. 289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na pomenutim stvarima, izvršavanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava pomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.

15. Dakle, prema OGZ-u se vlasništvo može steći izvanrednom i redovnom dosjelost time da prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. godine za redovnu dosjelost je potrebno 20 godina posjedovanja, a ne 30 kako je to bilo propisano u izvornom tekstu OGZ-a. Iz navedenog slijedi da se na stjecanje prava vlasništva za razdoblje od 1945. do 1. rujna 1980. (dan stupanja na snagu ZOVO-a) primjenjuju navedena pravna pravila OGZ-a.

16. Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/20 i 36/90, NN 53/91 i 91/96) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. je propisano pravo stjecanja vlasništva dosjelošću.

16.1. Čl. 28. ZOVO propisuje da savjesni i zakoniti posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom tri godine, a savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina. Savjesni posjednik pokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a kod nekretnina se tražio protek roka od dvadeset godina. Posebno je bilo propisano da nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i ako je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati, s time da vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljedstva. Dakle, bilo je potrebno utvrditi da li su tuženik i njegovi prednici posjed predmetnih nekretnina stekli prema odredbama gore navedenih zakona.

17. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetna nekretnina u samostalnom posjedu tuženika, zajedno s njegovim prednicima od početka 1968. do danas. Pritom valja reći da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je tuženiku ne pripada pravo na posjed odnosno da je isti stečen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, niti da je isti ima razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Štoviše, tužiteljevi roditelji su posjed stekli temeljem kupoprodaje od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika koja je u cijelosti izvršena (isplaćena je kupoprodajna cijena i nekretnina je predana u posjed). Stoga eventualni nedostaci u formi ugovora sklopljenog između stranaka (nema dokaza da je isti sklopljen pisanim putem) ne utječu na njegov nastanak budući da je isti u cijelosti osnažen time što je izvršen po strankama. Iz navedenog proizlazi da je posjed predmetne nekretnine istinit, zakonit i pošten u smislu odredaba OGZ-a i ZOVO-a. Stoga su roditelji tužitelja stekli navedenu nekretninu redovnom dosjelošću 1988., pa time i tužitelju kao njihovom nasljedniku pripada pravo vlasništva predmetne nekretnine.

18. Kako tuženik nije mogao valjano steći nekretninu kupoprodajom od nevlasnika to je valjalo je ocijeniti da li je istu stekao temeljem povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. Naime, u slučajevima kad je zemljišnoknjižno stanje različito od izvanknjižnog stanja zbog toga što je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisana osoba koja to zapravo nije, zakonodavac je zaštitio povjerenje u zemljišne knjige.

19. Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje: ZVDSP) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

20. Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZVDSP stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

21. Primjenjujući navedene zakonske odredbe na činjenično stanje ovog predmeta sud je zaključio da tuženik nije stekao vlasništvo temeljem povjerenja u zemljišne knjige. Naime, tuženik je znao da je tužitelj posjednik nekretnine, da je u nekretnini živio njegov otac i da je tužitelj nasljednik iza oca. Osim toga, tužitelj je tuženiku prije kupoprodaje dao na uvid dokumentaciju iz koje je vidljivo da je tužiteljev otac sagradio kuću na navedenoj parceli i da je za gradnju imao suglasnost i odobrenje pravne prednice HO koja u samoj građevinskoj dozvoli potvrđuje da je nekretninu prodala FO. Dakle, pored takvih okolnosti se ne može izvesti zaključak da je tuženik predmetnu nekretninu stekao u dobroj vjeri ne sumnjajući da na istoj postoje prava koja nisu upisana u zemljišne knjige. Stoga je njegov prigovor neosnovan jer isti nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine pa je dužan trpjeti upis tužiteljevog prava vlasništva u zemljišne knjige.

22. Odbijen je tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave jer stranke nisu u nikakvom obveznopravnom odnosu pa tuženik nema nikakvu obvezu prema tužitelju izdati mu takvu ispravu.

23. Pri odlučivanju o prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere valja polaziti od odredbe čl. 346. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) budući se radi o privremenoj mjeri radi osiguranja nenovčane tražbine. U navedenoj odredbi određeno je da se privremena mjera može kod nenovčanih tražbina odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranje spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, posebno s time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

24. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja pa je time ispunjena prva pretpostavka za određivanje privremene mjere – vjerojatnost tražbine. Također, uvažavajući pravni stav Županijskog suda u Bjelovaru izražen u ukidnoj odluci od 28. veljače 2024., sud je ocijenio osnovanom i drugu pretpostavku za određivanje privremene mjere, opasnost da bi bez predložene privremene mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tužiteljeve tražbine time što bi promijenio postojeće stanje stvari oduzimanje posjeda predmetne nekretnine tužitelju. Naime, tijekom postupka je nesporno da je tuženik već izveo građevinske radove i preuzeo posjed dijela nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva te je istu prilagodio svojim potrebama. Također, na očevidu je utvrđeno da na tom dijelu nekretnine tuženik parkira tešku mehanizaciju, kamione i bagere. Stoga se ukazuje potreba za određivanje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti poduzimanje bilo kakvih građevinskih ili drugih radova glede predmetne nekretnine obzirom bi isto moglo otežati tužitelju uspostavu posjeda nekretnine. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

25. Odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

26. Tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 7.922,16 EUR, a isti se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 500 bodova (Tbr.7/1), prijedlog za privremenu mjeru u iznosu od 100 bodova (Tbr. 11/1), zastupanju na ročištima 3. lipnja 2024., 30. rujna 2024. i 13. prosinca 2024. u iznosu od 500 bodova (Tbr. 9/1), sastava podneska od 3. lipnja 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/3), sastava žalbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 10/4), zastupanja na očevidu u iznosu od 500,00 bodova (Tbr. 9/7), uvećano za PDV, pristojbe na tužbu 293,65 EUR i presudu u iznosu od 391,53 EUR i predujam za očevid u iznosu od 49,48 EUR.

27. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 17. studenog 2022. i 27. rujna 2024. obzirom da je dokumentaciju iz istih mogao dostaviti uz tužbu. Također mu nije priznat trošak za sastav podneska od 11. studenog 2022. jer isti ne prileži spisu te sastava podnesaka od 3. i 4. lipnja 2024. budući da mu je priznat trošak sastava podneska od 3. lipnja 2024. (podnio dva podneska istog datuma) u kojem je mogao objediniti navode iz sva tri podneska.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. siječnja 2025.

S u d a c :

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u pet primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika