Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-30/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice PC iz [adresa], (ranije [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Bojanu Bacingeru odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, zast. po pun. OD Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 13. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno uz zz punomoćnika Leonu Srša Kristofić odvj. vježbenicu u uredu Bajana Bacingera odvj. iz Čakovca, te prisutnosti zz punomoćnika tuženika Dejana Hamera odvj. vježbenika u uredu Gorana Ružića odvj. iz Čakovca, a dana 23. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PC, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.726,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 02. siječanja 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 13,77 EUR od 02. siječnja 2009.

iznos 0,02 EUR od 31. siječnja 2009.

iznos 16,36 EUR od 04. veljača 2009.

iznos 17,14 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 15,07 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 0,06 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 15,41 EUR od 16. svibanj 2009.

iznos 12,29 EUR od 17. lipanj 2009.

iznos 0,03 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 9,92 EUR od 17. srpanj 2009.

iznos 10,58 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 0,14 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 11,67 EUR od 19. rujan 2009.

iznos 0,09 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 11,61 EUR od 17. listopad 2009.

iznos 0,06 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 11,03 EUR od 02. prosinac 2009.

iznos 12,16 EUR od 16. prosinac 2009.

iznos 14,66 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 17,33 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 16,71 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 0,03 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 20,30 EUR od 01. travanj 2010.

iznos 19,64 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 20,98 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 32,54 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 0,02 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 30,14 EUR od 02. kolovoz 2010.

iznos 0,01 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 36,45 EUR od 17. rujan 2010.

iznos 34,02 EUR od 13. listopad 2010.

iznos 30,08 EUR od 02. studeni 2010.

iznos 38,39 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 47,90 EUR od 03. siječanj 2011.

iznos 1,06 EUR od 20. siječanj 2011.

iznos 41,46 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 44,11 EUR od 04. ožujak 2011.

iznos 40,75 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 41,37 EUR od 06. svibanj 2011.

iznos 0,16 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 55,36 EUR od 08. lipanj 2011.

iznos 56,52 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 26. srpanj 2011.

iznos 68,33 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 0,05 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 62,24 EUR od 03. rujan 2011.

iznos 55,67 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 54,96 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 0,12 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 54,33 EUR od 07. prosinac 2011.

iznos 57,57 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 60,40 EUR od 14. veljača 2012.

iznos 60,73 EUR od 15. ožujak 2012.

iznos 58,83 EUR od 16. travanj 2012.

iznos 60,11 EUR od 15. svibanj 2012.

iznos 60,99 EUR od 15. lipanj 2012.

iznos 59,51 EUR od 16. srpanj 2012.

iznos 59,90 EUR od 14. kolovoz 2012.

iznos 58,79 EUR od 14. rujan 2012.

iznos 56,40 EUR od 16. listopad 2012.

iznos 58,95 EUR od 20. studeni 2012.

iznos 59,86 EUR od 18. prosinac 2012.

iznos 59,63 EUR od 16. siječanj 2013.

iznos 54,50 EUR od 15. veljača 2013.

iznos 58,59 EUR od 16. ožujak 2013.

iznos 58,95 EUR od 16. travanj 2013.

iznos 57,34 EUR od 16. svibanj 2013.

iznos 52,35 EUR od 15. lipanj 2013.

iznos 52,23 EUR od 17. srpanj 2013.

iznos 53,45 EUR od 17. kolovoz 2013.

iznos 55,42 EUR od 16. rujan 2013.

iznos 58,14 EUR od 17. listopad 2013.

iznos 56,74 EUR od 15. studeni 2013.

iznos 57,73 EUR od 17. prosinac 2013.

iznos 58,86 EUR od 16. siječanj 2014.

iznos 58,49 EUR od 17. veljača 2014.

iznos 0,11 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 59,84 EUR od 18. ožujak 2014.

iznos 59,47 EUR od 16. travanj 2014.

iznos 57,86 EUR od 17. svibanj 2014.

iznos 57,34 EUR od 17. lipanj 2014.

iznos 57,58 EUR od 16. srpanj 2014.

iznos 59,40 EUR od 19. kolovoz 2014.

iznos 60,94 EUR od 16. rujan 2014.

iznos 60,62 EUR od 17. listopad 2014.

iznos 61,95 EUR od 19. studeni 2014.

iznos 62,86 EUR od 23. prosinac 2014.

iznos 61,89 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 63,49 EUR od 16. veljača 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. ožujak 2015.

iznos 63,05 EUR od 20. travanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 16. svibanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 18. lipanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. srpanj 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. kolovoz 2015.

iznos 63,05 EUR od 17. rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PC, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 179,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 30. studenog 2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 5,21 EUR od 30. studenog 2007.

iznos 5,19 EUR od 31. prosinac 2007.

iznos 5,15 EUR od 01. veljača 2008.

iznos 5,12 EUR od 29. veljača 2008.

iznos 5,09 EUR od 31. ožujak 2008.

iznos 5,06 EUR od 30. travanj 2008.

iznos 10,00 EUR od 31. svibanj 2008.

iznos 9,93 EUR od 30. lipanj 2008.

iznos 9,87 EUR od 31. srpanj 2008.

iznos 9,80 EUR od 31. kolovoz 2008.

iznos 9,74 EUR od 01. listopad 2008.

iznos 9,67 EUR od 04. studeni 2008.

iznos 9,60 EUR od 01. prosinac 2008.

iznos 9,54 EUR od 02. siječnja 2009.

iznos 9,47 EUR od 04. veljača 2009.

iznos 9,40 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 9,33 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 9,25 EUR od 16. svibanj 2009.

iznos 9,18 EUR od 17. lipanj 2009.

iznos 9,11 EUR od 17. srpanj 2009.

iznos 9,04 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 5,26 EUR od 19. rujan 2009.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PC, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 104,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 53056966535, da tužitelju PC, [adresa], (ranije [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.732,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica ŠC (u daljnjem tekstu tužiteljica) je podnijela tužbu protiv tuženika 12. lipnja 2019., u kojoj navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 218-50-4065268 od dana 26. travnja 2007. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 22.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju banke, uz kamatnu stopu od 4,95% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužiteljica se poziva i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, i to u 108 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju banke za devize, CHF na dan dospjelosti odnosno plaćanja. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogla samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-118/17, C-484/08. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Navodi također da je sa tuženikom sklopila dodatak osnovnom ugovoru broj KONV-01/2016 od 4.2.2016. kojim je dodatkom ugovorne odredbe konvertirao u valutu euro, no i da time nije otklonjena neravnoteža u pravima stranaka a smatra da ima pravo i usprkos provedene konverzije na isplatu iznosa što se tiče plaćanja do dana konverzije plaćanjima zbog nepoštene promjenjive kamatne stope i zbog ništetne odredbe valute CHF iznos od 9.558,66 kuna, sve zajedno sa zakonskim kamatama od dospjelosti do isplate iznosa. Smatra da je na taj način tuženik od tužiteljice do 30. studenog 2011. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopa po odlukama banke i vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF. Tužiteljica traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužiteljice, a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljicom sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužiteljica prihvatila te smatra da je na taj način tužiteljica namirena i da je njen tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužiteljicu o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakona o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima, tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Jednako tako bila je dopuštena i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odredbama kreditora (banke). Prigovara zastari potraživanja, statusu potrošača tužiteljice. Prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi.

5. Što se tiče mjesne nadležnosti ovog suda o istoj je pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-18/2020-3 od 8. travnja 2020. na način da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu odbijen kao neosnovan.

6. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 13. siječnja 2025., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice od 23. listopada 2024. na način da tužiteljica potražuje ukupno iznos od 3.726,31 euro, po osnovi tečaja CHF-a i kamate iznosom od 179,01 eura te ujedno potražuje 104,28 eura kao razliku nedospjele euro i CHF glavnice a koju je za taj iznos tuženik previše obračunao.

7. Tuženik se podneskom od 8.11.2024. usprotivio sređenom tužbenom zahtjevu te istakao prigovor zastare, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva.

8. Sud je rješenjem od 13.1.2025. P-30/24-25 dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificiran podneskom tužitelja od 23.10.2024.

9. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu list 8-11, otplatni plan list 12-15, otplatni plan list 16-20, ispis unosa korištenja list 21, prijepis knjigovodstvene kartice list 22-26, dodataka konverzija broj 01/2016 list 27-29, dopis banke list 30, prilozi uz odgovor na tužbu list 51-78, pročitao nalaz i mišljenje vještakinje list 141-177, očitovanje vještakinje od 15.6.2024. list 195-198, očitovanje vještakinje od 30.10.2024. list 207-209.

10. Sud je u toku postupka saslušao tužiteljicu, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

11. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka SC jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga. Sud nije saslušao svjedoke GC i ŽC od čijeg saslušanja je tužiteljica odustala.

12. Sud nije neposredno saslušao stalnu sudsku vještakinju Slađanu Srnec jer su stranke suglasno iskazale da nema potrebe da se ista na ročištu neposredno sasluša.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako je specificiran podneskom od 23.10.2024., u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Nije sporno da su tužiteljica ŠC kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-4065268 od 26.4.2007. u Čakovcu po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF (švicarskih franaka), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i to kao namjenski stambeni kredit na rok vraćanja od 108 mjeseci, uz početnu kamatnu stopu od 4,95%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca, ugovor je potpisao solidarni jamac ŽC.

17. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da početna kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

18. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro, dana 2.2.2016.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

20. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

21. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljica postupanjem tuženika (banke) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

22. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

23. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

24. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

25. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

27. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

29. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

30. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

31. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

32. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

34. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

36. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

38. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Valja istaći da je tužiteljica postavila zahtjev i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kako i ništetne odredbe vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu kojom se otplata kredita veže uz CHF.

39. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za nju zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj

40. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

41. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

42. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

43. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu. Jednako tako nije nastupio zastarni rok u pogledu promjenjive kamatne stope jer rok teče od 13.6.2014.

44. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

45. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

46. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Tužiteljica je podneskom od 23.10.2024. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirala tužbeni zahtjev te potražuje iznose kako su navedeni u izreci s time da ih specificira u valuti euro kao važećoj valuti a sukladno nalazu i mišljenu vještakinje od 6.5.2024.

47. Tužiteljica ŠC iskazala je da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu dana 26.4.2007. u Čakovcu a koji joj je u preslici predočen na str. 8-11 spisa. Ovim ugovorom dobila je gotovinski kredit za stambene potrebe u visini od 22.000 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa a početno je ista iznosila 4,95%. Sa tuženikom je sklopila i aneks o konverziji dana 2. veljače 2016. Pripremajući se za kredit pribavila je sve potrebne dokumente kada je dobila poziv iz banke da ga dođe potpisati. Ugovor ju je već čekao u cijelosti pripremljen na memorandumu banke i tamo nije bila u mogućnosti mijenjati bilo koju ugovornu odredbu. Pa tako ni valutnu klauzulu valute ugovora u CHF-u i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao ni bilo koju drugu odredbu. Ugovor je i ovjerila kod javnog bilježnika a supotpisao ga je i solidarni jamac ŽC. Kredit je bio stambene namjene i utrošila ga je za potrebe dovršetka stambene kuće za život nje i njene obitelji. Kuća nikada nije bila u najmu niti je tamo imala registriranu bilo kakvu djelatnost primjerice TD ili obrt. Prilikom uzimanja kredita, s obzirom na mjesečni obrok, joj je bio najpovoljniji i ne sjeća se da bi joj bio ponuđen koji drugi ugovor. U banci joj nitko nije rekao o rizicima valute CHF da bi ista bila vrlo rizična za nju kao potrošača niti to da bi se očekivao veliki rast tečaja. Naprotiv bilo je riječi o stabilnosti valute CHF. Dobila je otplatni plan po kojem su joj sve mjesečne rate bile prikazane u jednakoj valuti. Ništa joj nije rečeno o metodi i vremenu na koji način bi se mijenjala kamatna stopa. Kredit je plaćala na šalteru banke u njihovoj poslovnici u Čakovcu i svaki put kad bi došla platiti bi joj samo rekli koliko on iznosi bez prethodne obavijesti i bez naznake razloga i metodi i kriterija zbog kojih joj se mjesečni obrok mijenja. Provela je konverziju kredita, koliko se sjeća u konverziji joj je bila priznata preplata po sjećanju od oko 16.000 kuna a konverzija je iskorištena za otplatu kredita a koji je dva mjeseca nakon provedene konverzije u cijelosti otplatila tj. u travnju 2016. Kad joj se upućuje da je utvrđena preplata u visini od 20.301,27 kuna iskazala je da je to moguće a kako je riječ o 2016. više se točno iznosa ne sjeća. Sve mjesečne obroke po kreditu je tužiteljica jedina plaćala. Kod JB također nisu ništa govorili o karakteru valute CHF i rizicima kao ni o promjenjivoj kamatnoj stopi, kod bilježnika joj je ugovor pročitan i ukazano na posljedice ukoliko ne bude kredit uredno plaćala. Aneks o konverziji prihvatila je jer joj je bila manja preplata i obrok a što je za nju bilo povoljno s obzirom je otplata postala opterećujuća. Izračun konverzije je banka u cijelosti izračunala i pripremila aneks a tužiteljica ga je potpisala. Ugovor o kreditu je pročitala.

48. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.

49. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Sporna je mjesna nadležnost ovog suda.

50. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

51. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

52. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

53. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

54. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

55. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

56. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

57. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

58. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

59. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

60. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

61. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

62. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

63. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

64. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

65. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, kao i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, i o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

66. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Jednako tako i uz rizike jednostrane promjene kamatne stope a koja je mijenjana samo odlukom jedne ugovorne strane, ovdje tuženika.

67. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

68. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

69. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

70. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

71. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

72. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

73. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

74. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

75. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

76. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

77. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

78. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

79. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

80. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 2. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

81. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

82. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

83. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

84. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

85. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

86. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

87. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

88. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

89. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

90. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

91. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 92. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

93. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

94. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

95. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

96. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica po kreditu imala preplatu uplate po zaduženju u iznosu od 462,09 eura, a koji je tužiteljica kod specifikacije tužbenog zahtjeva uračunala.

97. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

98. Iz iskaza tužiteljice (potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

99. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platila preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

100. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

101. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

102. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 6.3.2024. radi utvrđenja 1. kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu broj 218-50-4065268 do dana konverzije, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije, po dodatku KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 218-50-4065268 specificirano po datumima uplata, 2. kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, specificirano po datumima uplata, 3. koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na preplaćene iznose iz toč 1. i 2. na dan konverzije, uz umanjenje istih za priznati iznos preplate ako zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje s preplatom iz konverzije, izračun prijeboja s preplaćenim anuitetima, 4. koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije kamata po aneksu 1 ugovora o kreditu, 5. koliki je iznos kunski preostale glavnice dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), 6. koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? 7. je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju? Naloženo je vještaku da prilikom izrade nalaza iskaže pozitivne i negativne razlike plaćene po tužiteljici u tijeku otplate kredita.

103. Stalna sudska vještakinja dostavila je sudu nalaz i mišljenje dana 6.5.2024. 104. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještakinje podneskom od 6.5.2024. te potražuje preplatu u iznosu od 179,01 eura s osnova manje i više plaćene kamatne stope, zajedno sa preplatom i eventualno negativne razlike s osnova promjene tečaja valute CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznos od 3.762,31 euro od 1.10.2015. jer je izračun zakonskih zateznih kamata do 30.9.2015. uračunala u specificirani tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 104,28 eura razlike nedospjele glavnice u CHF i euru a koji je tuženik previsoko obračunao. U tužbenom zahtjevu jednako tako specificirala je zahtjev na način da je i priznatu preplatu u konverziji od 462,09 eura prebila i za taj iznos smanjila svoj tužbeni zahtjev.

105. Vještakinja je u izradi nalaza koristila dokumentaciju dostavljenu u spis. 106. Tužiteljica nije imala primjedaba na nalaza i mišljenje vještakinje te je sukladno nalazu i specificirala tužbeni zahtjev s time da je u obzir uzela i eventualno manje plaćene kamate te negativnu tečajnu razliku.

107. Primjedbe pak tuženika nisu se odnosile na nalaz vještaka već na pravne posljedice konverzije i pravna pitanja, a na koja je trebao odgovoriti sud. Tuženik nije osporavao nalaz i nije imao prigovore na matematički izračun vještaka. A na eventualna pravna mišljenja koja je vještak iznio, sud nije uzeo u obzir kod odlučivanja u ovoj pravnoj stvari. A nakon očitovanja vještakinje na podnesak tuženika od 28.5.2024. tuženik više nije imao primjedaba. Nastavno pak na ročištu 13.1.2025. pun. stranaka, dakle i tuženik iskazali su da nema potrebe za neposrednim saslušanjem vještakinje što ukazuje na to da je nalaz vještakinje utemeljen na dokumentaciji iz predmetnog kredita i konverzije kredita, vjerodostojan. 108. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u svom nalazu vještak je dao sve odgovore na postavljena pitanja. 109. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je već prethodno obrazloženo i odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama, a valja dodati da tuženik matematičkom izračunu nije pregovarao, niti pak je predložio eventualno novo vještačenje, već samo iznosi prigovore pravne prirode, a o čemu je već odgovoreno te ujedno nije ni tražio da se vještakinju nakon njezinog očitovanja i nalaza usmeno sasluša na ročištu.

110. Sud smatra da tako specificirani tužbeni zahtjev nije preinačen tužbeni zahtjev jer je tužiteljica nakon provedenog vještačenja i nakon što je u odnosu na prvobitno postavljen tužbeni zahtjev dostavljena sva dokumentacija, specificirala tužbeni zahtjev. Stoga je prigovor tuženika da je došlo do povišenja tužbe i protivljenje preinaci neosnovan jer preinake nije niti bilo, obzirom je riječ o tužbi podnijetoj sukladno odredbi čl. 186b ZPP-a, a tužbeni zahtjev je usklađen sa nalazom financijsko knjigovodstvene vještakinje.

111. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope po odlukama banke ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 179,01 eura s osnova promjene kamate u tijeku otplate i s osnova promjene tečaja valute CHF iznos od 3.726,31 euro u tijeku otplate do dana s kojim je izvršena konverzija u valutu euro. 112. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 2. srpnja 2007. do zaključno 30. rujna 2015. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud dosudio kamatu od 1.10.2015. što je prvi dan nakon provedene konverzije a zakonska zatezna kamata je u konverziji izračunata.

113. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

114. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti.

115. Sud je tužiteljici priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), sastav žalbe od 28.10.2019. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.10/5), zastupanje na ročištu 31.1.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 16.2.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 6.3.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1), sastav podneska od 20.3.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/4), sastav podneska od 23.10.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), sastav podneska od 15.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), sastav podneska od 29.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 13.1.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3), uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 462,50 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.732,50 eura.

116. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.732,50 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

117. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 23. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.