Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-185/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja AD (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupane po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate i ništetnosti, nakon glavne rasprave održane i zaključene 11. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-2968636 koji su 26. srpnja 2005. sklopili tužitelj SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 1.208,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 17,72 eur počam od 30.11.2007.

- na iznos od 17,62 eur počam od 31.12.2007.

- na iznos od 17,93 eur počam od 31.01.2008.

- na iznos od 18,10 eur počam od 29.02.2008.

- na iznos od 18,39 eur počam od 31.03.2008.

- na iznos od 17,93 eur počam od 30.04.2008.

- na iznos od 35,33 eur počam od 31.05.2008.

- na iznos od 35,76 eur počam od 30.06.2008.

- na iznos od 35,09 eur počam od 31.07.2008.

- na iznos od 35,11 eur počam od 31.08.2008.

- na iznos od 35,46 eur počam od 30.09.2008.

- na iznos od 38,33 eur počam od 31.10.2008.

- na iznos od 36,34 eur počam od 30.11.2008.

- na iznos od 38,81 eur počam od 31.12.2008.

- na iznos od 39,16 eur počam od 31.01.2009.

- na iznos od 39,31 eur počam od 28.02.2009.

- na iznos od 38,81 eur počam od 31.03.2009.

- na iznos od 38,88 eur počam od 30.04.2009.

- na iznos od 38,14 eur počam od 31.05.2009.

- na iznos od 37,58 eur počam od 30.06.2009.

- na iznos od 37,69 eur počam od 31.07.2009.

- na iznos od 37,94 eur počam od 31.08.2009.

- na iznos od 37,90 eur počam od 30.09.2009.

- na iznos od 37,59 eur počam od 31.10.2009.

- na iznos od 38,08 eur počam od 30.11.2009.

- na iznos od 38,47 eur počam od 31.12.2009.

- na iznos od 39,05 eur počam od 31.01.2010.

- na iznos od 38,87 eur počam od 28.02.2010.

- na iznos od 39,65 eur počam od 31.03.2010.

- na iznos od 39,47 eur počam od 30.04.2010.

- na iznos od 39,73 eur počam od 31.05.2010.

- na iznos od 42,28 eur počam od 30.06.2010.

- na iznos od 41,72 eur počam od 31.07.2010.

- na iznos od 3,70 eur počam od 31.08.2010.

- na iznos od 3,65 eur počam od 30.09.2010.

- na iznos od 3,57 eur počam od 31.10.2010.

- na iznos od 3,72 eur počam od 30.11.2010.

- na iznos od 3,92 eur počam od 31.12.2010.

- na iznos od 3,76 eur počam od 31.01.2011.

- na iznos od 3,81 eur počam od 28.02.2011.

- na iznos od 3,74 eur počam od 31.03.2011.

- na iznos od 3,74 eur počam od 30.04.2011.

- na iznos od 4,01 eur počam od 31.05.2011.

- na iznos od 4,03 eur počam od 30.06.2011.

- na iznos od 4,25 eur počam od 31.07.2011.

- na iznos od 4,12 eur počam od 31.08.2011.

- na iznos od 3,99 eur počam od 30.09.2011.

- na iznos od 3,97 eur počam od 31.10.2011.

- na iznos od 3,95 eur počam od 30.11.2011.

- na iznos od 4,01 eur počam od 31.12.2011.

- na iznos od 4,05 eur počam od 31.01.2012.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 2968636 koji su dana 26. srpnja 2005. sklopili tužitelj SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 5.762,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 5,53 eur počam od 31.10.2005.

- na iznos od 6,11 eur počam od 30.11.2005.

- na iznos od 3,81 eur počam od 31.12.2005.

- na iznos od 3,18 eur počam od 31.01.2006.

- na iznos od 9,69 eur počam od 31.10.2008.

- na iznos od 13,57 eur počam od 31.12.2008.

- na iznos od 16,36 eur počam od 31.01.2009.

- na iznos od 17,62 eur počam od 28.02.2009.

- na iznos od 14,14 eur počam od 31.03.2009.

- na iznos od 14,81 eur počam od 30.04.2009.

- na iznos od 9,49 eur počam od 31.05.2009.

- na iznos od 5,57 eur počam od 30.06.2009.

- na iznos od 6,61 eur počam od 31.07.2009.

- na iznos od 8,68 eur počam od 31.08.2009.

- na iznos od 8,50 eur počam od 30.09.2009.

- na iznos od 6,41 eur počam od 31.10.2009.

- na iznos od 10,33 eur počam od 30.11.2009.

- na iznos od 13,47 eur počam od 31.12.2009.

- na iznos od 17,93 eur počam od 31.01.2010.

- na iznos od 16,91 eur počam od 28.02.2010.

- na iznos od 22,97 eur počam od 31.03.2010.

- na iznos od 21,82 eur počam od 30.04.2010.

- na iznos od 24,06 eur počam od 31.05.2010.

- na iznos od 43,46 eur počam od 30.06.2010.

- na iznos od 39,47 eur počam od 31.07.2010.

- na iznos od 51,67 eur počam od 31.08.2010.

- na iznos od 47,45 eur počam od 30.09.2010.

- na iznos od 40,67 eur počam od 31.10.2010.

- na iznos od 54,98 eur počam od 30.11.2010.

- na iznos od 73,17 eur počam od 31.12.2010.

- na iznos od 60,29 eur počam od 31.01.2011.

- na iznos od 64,81 eur počam od 28.02.2011.

- na iznos od 59,06 eur počam od 31.03.2011.

- na iznos od 60,09 eur počam od 30.04.2011.

- na iznos od 84,49 eur počam od 31.05.2011.

- na iznos od 86,86 eur počam od 30.06.2011.

- na iznos od 107,24 eur počam od 31.07.2011.

- na iznos od 96,77 eur počam od 31.08.2011.

- na iznos od 85,31 eur počam od 30.09.2011.

- na iznos od 84,08 eur počam od 31.10.2011.

- na iznos od 83,20 eur počam od 30.11.2011.

- na iznos od 88,67 eur počam od 31.12.2011.

- na iznos od 93,43 eur počam od 31.01.2012.

- na iznos od 94,07 eur počam od 29.02.2012.

- na iznos od 90,78 eur počam od 31.03.2012.

- na iznos od 93,00 eur počam od 30.04.2012.

- na iznos od 94,52 eur počam od 31.05.2012.

- na iznos od 91,96 eur počam od 30.06.2012.

- na iznos od 92,64 eur počam od 31.07.2012.

- na iznos od 90,71 eur počam od 31.08.2012.

- na iznos od 86,56 eur počam od 30.09.2012.

- na iznos od 90,99 eur počam od 31.10.2012.

- na iznos od 93,11 eur počam od 30.11.2012.

- na iznos od 91,62 eur počam od 31.12.2012.

- na iznos od 83,28 eur počam od 31.01.2013.

- na iznos od 90,37 eur počam od 28.02.2013.

- na iznos od 90,99 eur počam od 31.03.2013.

- na iznos od 88,21 eur počam od 30.04.2013.

- na iznos od 79,56 eur počam od 31.05.2013.

- na iznos od 79,34 eur počam od 30.06.2013

- na iznos od 81,47 eur počam od 31.07.2013.

- na iznos od 84,87 eur počam od 31.08.2013.

- na iznos od 89,59 eur počam od 30.09.2013.

- na iznos od 87,15 eur počam od 31.10.2013.

- na iznos od 88,88 eur počam od 30.11.2013.

- na iznos od 90,83 eur počam od 31.12.2013.

- na iznos od 92,04 eur počam od 31.01.2014.

- na iznos od 94,61 eur počam od 28.02.2014.

- na iznos od 93,77 eur počam od 31.03.2014.

- na iznos od 90,93 eur počam od 30.04.2014.

- na iznos od 90,02 eur počam od 31.05.2014.

- na iznos od 90,43 eur počam od 30.06.2014.

- na iznos od 93,65 eur počam od 31.07.2014.

- na iznos od 96,37 eur počam od 31.08.2014.

- na iznos od 95,80 eur počam od 30.09.2014.

- na iznos od 98,15 eur počam od 31.10.2014.

- na iznos od 99,75 eur počam od 30.11.2014.

- na iznos od 98,81 eur počam od 31.12.2014.

- na iznos od 100,09 eur počam od 31.01.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 28.02.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 31.03.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 30.04.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 31.05.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 30.06.2015.

- na iznos od 100,09 eur počam od 31.07.2015 .

- na iznos od 100,09 eur počam od 31.08.2015 .

- na iznos od 100,09 eur počam od 30.09.2015 .

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 3.687,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tuženik sa prigovorom prebijanja na iznos od 705,98 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju SD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.671,94 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 23. siječnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj SD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 4. lipnja 2019. protiv tuženika Raiffesienbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska ulica 69, Zagreb (dalje tuženik), radi obvezno-isplata. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 26. srpnja 2005., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 158-50-2968636 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 75.778,50 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenoj odredbi tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu Stoga smatra da su u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje mjesečnim ugovorenim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita te je na taj način, u razdoblju od studenog 2007. do dana konverzije 30. rujna 2015., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 1.208,83 s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, iznos od 5.762,38 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj tuži navedene iznose uvećane za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, tužitelj navodi da su stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da mu konverzijom nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. U konkretnom slučaju tužitelj smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 3. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Ističe da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Ističe da iz Dodatka uz Ugovor o kreditu od 3. veljače 2016. proizlazi da je tuženik utvrdio da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 50.700,97 EUR, što je u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Pod pretpostavkom da su odredbe Ugovora u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne, na dan konverzije bi nedospjela CHF glavnica kredita iznosila 37.429,10 CHF, odnosno 285.661,81 kn. Nadalje tužitelj navodi da je Trgovački sud u gore navedenoj presudi koja je pravomoćna temeljem ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule te činjenica da su stranke sklopile Dodatak i da je provedena konverzija, ne znači da je tužitelj time kao potrošač izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Sukladno tome, na dan konverzije, 30. rujan 2015. postojala je razlika između neotplaćenih iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj, što bi iznosilo 260.696,12 kn (55.713,80 CHF). Temeljem navedenog je nastala razlika u glavnici od 3.687,68 EUR, koje tužitelj također potražuje, a koji se odnosi na razliku u glavnici i na iznos koji je tužitelj platio tuženiku s osnova točke 8. Dodatka ugovora. Tužitelj tvrdi da je tuženik dužan tužiteljici vratiti- isplatiti iznose koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora kojima se otplata kredita (glavnica i kamate) veže uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a koja odredba Ugovora je naznačena u tužbi, te razliku nastalu provedenom konverzijom. Na dosuđene iznose tužitelj potražuje zatezne kamate i troška postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 3. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da je tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, tuženik navodi da sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, navodi da tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja iznosa od 705,98 € s osnova preplate utvrđene konverzijom. Isto tako, tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid ugovor o kreditu 158-50- 2968636 (str. 8-10 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 11-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 23-41 spisa), otplatni plan (str. 79-83 spisa), promotivne uvjete tuženika (str. 135-149 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2005. broj ugovora 158-50-2968636, koji je sklopljen između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 75.778,50 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 4,95%, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 300 mjeseci. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će bit uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. studenog 2005. Člankom 13. ugovorena je u slučaju spora, nadležnost suda u sjedištu kreditora, a ugovor je sklopljen i ovjeren u [adresa].

6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku.

7. U svom iskazu tužitelj u svom iskazu navodi da je podigao kredit kod tuženika budući je tamo imao i tekući račun i bio mu je potreban novac za kupovinu obiteljske kuće. U navedenoj kući nije imao nikakav obrt niti ju je iznajmljivao, a sada ju je prodao. Kada je došao u banku podizati kredit, iako mu je trebao novac eurima jer se sve plaćalo u eurima, oni u banci su ga nagovarali na kredit u CHF-u. Budući da je poznavao djelatnike banke, smatrao je da mu oni žele dobro pa je pristao na taj kredit sa povjerenjem u djelatnike banke. Nitko mu ništa nije objašnjavao da je odnos HNB-a u odnosu na CHF različit od onoga o EUR-u niti mu je bilo tko što objašnjavao vezano uz kamatnu stopu. On nije o pojedinim odredbama kredita mogao pregovarati. Isto tako se ne sjeća da bi u ugovoru vidio da je bilo govora o sudskoj nadležnosti ili da bi ga netko upozoravao da u slučaju spora bi morao ići na Općinski sud u Zagrebu. Navodi da je u to vrijeme imao malu djecu, velike obveze pa tada i u vrijeme podnošenja tužbe, radi tih svih obaveza bi za njega bilo puno teže dolaziti na sud u Zagreb pa je to bio razlog zašto je tužio u [adresa], a u [adresa] je sklopio i ugovor. Kada je CHF počeo jako rasti, ponuđena mu je konverzija kredita, a na koju je pristao, ali je na samom tom dokumentu napisao da smatra da time izabire manje od dva zla i da nije sa time suglasan, no međutim nije mu ništa preostalo nego potpisati. Smatra da navedenom konverzijom nije namiren, odnosno da i dalje postoji razlika koju potražuje i da ista nije uzeta u obzir kada je rađena konverzija. Ugovor je bio sastavljen na unaprijed napravljenom obrascu, nije o istome mogao pregovarati, banka je već sastavila ugovor, pročitao je ugovor. Kada je podizao kredit, od djelatnika banke mu je govoreno da je kredit u EUR puno skuplji, a da o kunskom kreditu ni ne razmišlja i njihova je preporuka bila ovaj kredit u CHF-u. Bio je svjestan da je kredit u CHF-u i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali su ga u banci uvjeravali da je to puno bolje.

8. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF). Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su ga u banci upravo nagovarali na navedeni kredit i predlagali ga kao najpovoljniji, te tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene u tom obrascu primjerice čl. 8. Ugovora u kojem se navodi osiguranje naplate nisu navedena imena i podaci založnog dužnika i sl. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu, mjesnu nadležnost) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.

11. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

12. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 UD i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

15. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

18. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

19. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. 20. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupnju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

21. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i nadležnosti u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 TD od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu.

23. Tuženik je isticao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Isti prigovor sud nalazi neosnovanim jer prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranaka, a kojem su prethodili pregovori, a postojanje takvog sporazuma tužitelj ne potvrđuje dok sam tuženik nije ponudio dokaze da bi stranke se doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti. Osim navedenog, niti iz odredaba samog Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije to jasno izraženo (primjena i provedba valutne klauzule) slijedom čega ovaj sud zaključuje da sami navodi ugovora o kreditu nisu jasni niti dovoljno transparentni da bi tužitelj mogao zaključiti (ili naslutiti) da će u budućnosti doći do takvog nerazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita i anuiteta prema otplatnom planu a zbog povećanja tečaja CHF (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana), a sam tuženik nije dokazao da bi na takav rizik s tužiteljem pojedinačno pregovarao i istog upozorio. Dakle, iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 81 ZZP/03) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi (valutnoj klauzuli) pa tako niti o nadležnosti suda u slučaju spora odnosno odredbi čl. 13 Ugovora o kreditu, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužitelju isplaćen (visina kupoprodajne cijene) te visina mjesečne rate.. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba 13. Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 81s t. 1.i 2. ZZP/03 slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 dalje: ZPK, a koji se u konkretnom odnosu u odnosu na nadležnost, a obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, ima primijeniti) odnosno čl. 59. ZPP-a, a u skladu s kojom je tužitelj odabrao sud mjesne nadležnosti prema svom prebivalištu i prema podružnici tuženika u [adresa]. Stoga je taj prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim, pa je valjalo odlučiti kao u rješenju ove odluke. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo niti o jednoj odredbi kredita pa tako niti o mjesnoj nenadležnosti. S obzirom da je imao dvoje male djece, njemu bi financijski i fizički bio otežan odlazak na sud u Zagreb. Ugovor je potpisao u podružnici u [adresa] pa sve navedeno prema stajalištu ovog suda predstavlja očiti nesrazmjer na štetu tužitelja u odnosu na ugovornu odredbu o mjesnoj nenadležnosti. Sukladno navedenom, sud je odbio prigovor o mjesnoj nenadležnosti tuženika i odlučio kao u izreci ove odluke.

24. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

25. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2005., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

26. Obzirom da je predmetna tužba podnesena dana 4. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

27. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koja je svoj nalaz i mišljenje dala 4. prosinca 2019. te dopunski nalaz 20. kolovoza 2024. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to od 30. studenog 2007. kamatna stopa je promijenjena na 5,45%. Od 31. svibnja 2008. na 5,95%. Od 31. kolovoza 2010. na 5,00%, te od 29. veljače 2012. do 31. siječnja 2014. na 4,75%, te je nakon toga kamatna stopa promijenjena na 3,23%. Vještakinja je rezultate svog nalaza prikazala u tablicama priloženima uz nalaz (stranica 152-156 spisa) i u njima je prikazala iznose mjesečnih anuiteta sukladno originalnom planu i ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,95%, iznose kamata sukladno inicijalno ugovorenoj kamati 4,95%, iznose stvarno plaćenih kamata u anuitetima kao posljedica promjene kamatne stope, razlika u stvarno plaćenim kamatama u odnosu na ugovorene kamate, razliku u ukupnim anuitetima u odnosu na početni tečaj CHF. Isto tako, vještakinja dala svoj dopunski nalaz i mišljenje kojim je sukladno promjeni valute izvršila konverziju iznosa iz HRK u EUR (dopuna nalaza 20. kolovoza 2024.). Iz navedenog je utvrđeno da je kroz utuženo razdoblje tužitelj pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu, platio više 1.208,23 EUR, a u odnosu na valutnu klauzulu pod uvjetom ništetnosti ugovorenih odredaba vezanih uz valutnu klauzulu 5.762,38 EUR. Vještakinja je također obračunala i tzv. negativne razlike u mjesecima u kojima je tužitelj plaćao manje od ugovorenog pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no kako tuženik ove iznose nije utužio, nije isticao prigovor radi prijeboja, a tužitelj nije utužio te mjesece u kojima su nastale negativne razlike, obračunavanjem ovih iznosa, sud bi prekoračio tužbeni zahtjev pa ove iznose koje je vještak izračunao, sud nije uzeo u obzir. Nadalje, vještakinja navodi da je sukladno Dodatku u kojem je izvršena konverzija, sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednosti neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., pod uvjetom ništetnosti kamatne stope iznosila 55.713,80 CHF, što je na navedeni datum iznosilo 260.696,12 kn. Sukladno navedenom, tražena glavnica je iznosila 24.965,69 HRK, odnosno 3.313,52 EUR. Isto tako, a što potvrđuje i članak 8. konverzije kredita, evidentirani iznos preplate iznosi -374,16 EUR (2.819,08 HRK), a ne kako to navodi tuženik, +5.319,23 HRK, odnosno 705,98 EUR, jer je iz samog Dodatka, članak 8., utvrđeno da su ugovorne strane suglasne da se utvrđeni iznos tražbine kreditora, ovdje tuženika, iz članka 4. Dodatka u iznosu od 5.319,23 HRK, umanjuje za iznos dospjelog duga iz članka 3. Dodatka u iznosu od 2.500,00 HRK i plaća kreditoru (tuženiku) uplatom na njegov račun. Dakle, ne da tužitelju nije nastala preplata temeljem konverzije, već je on istovremeno sa sklapanjem Dodatka trebao uplatiti navedeni iznos na račun tuženika. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju izračunala da je to iznos od 374,16 EUR. 28. Nalaz i mišljenje vještakinje, a u odnosu na koji u matematičkom dijelu stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužitelja. Prigovori tuženika odnosili su se na isticanje neosnovanosti zahtjeva tužitelja, no kako se isti prigovori nisu odnosili na stručnost samog vještaka, vještak je dao i neposredno obrazloženje svog nalaz i mišljenja. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještakinje, a u čiju stručnost ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi vezanih uz kamatnu stopu, tužitelj preplatio iznos od 1.208,23 EUR, s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj je preplatio do trenutka Konverzije iznos od 5.762,38 EUR, te s osnova neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. iznos od 3.313,52 EUR. Isto tako je utvrđeno da je sukladno članku 8. Dodatka evidentirana preplata po konverziji -374,16 EUR.

29. Između tužitelja i tuženika je 3. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).

30. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

31. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

32. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 S od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

33. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

34. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope i preplaćene glavnice), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, kao i razlika u glavnici nastala kod Konverzije upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita) a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesnopravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).

35. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, ovaj sud nalazi da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je tužitelju izvršena preplata, već dapače, utvrđeno je da je tužitelj još dužan tuženiku platiti iznos od 374,16 EUR (izračun vještaka) pa je temeljem navedenog neosnovan i prigovor radi prebijanja ovdje tuženika, pa ga je valjalo odbiti (točka VI. izreke).

36. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

37. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, to mu je dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 2. listopada 2019., 18. listopada 2019., 28. studenog 2024., svaki u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 10. lipnja 2021. u iznosu od 62,50 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 17. listopada 2019., 7. studenog 2019., 13. prosinca 2019., te 11. prosinca 2024., svako u iznosu od 250,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, zatim trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 152,63 EUR, što sveukupno iznosi 2.671,94 EUR.

38. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

39. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 23. siječnja 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba