REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2417/2023-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužiteljice VN, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krpan & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženice VNŽ, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 12. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsustvu uredno pozvane tuženice, 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice VN koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, i to VNŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju, i to VN s prebivalištem u [adresa], CA 90225, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 52.402,59 kuna, a sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 47/2008, 125/2011, 78/2015, dalje: ZOO), a koje kamate teku od 1.2.2021. pa do isplate, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Odbija se zahtjev tužiteljice VN za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 29. svibnja 2017. u bitnome navodi da su zajmodavac ĐNŽ i tuženica **.**.2012. sklopili Ugovor o zajmu broj PRA/2012-03-27 u iznosu od 4.497,47 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 34.100,00 kn, s godišnjim kamatama od 5,89%, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te s rokom otplate 27. travnja 2014., kao i s eventualnim ovršnim troškovima. Tužiteljica ističe da je 30. studenoga 2012. otkupila predmetno potraživanje na temelju Ugovora o prijenosu potraživanja – cesiji. Navodi i da je do dana sastava tužbe tuženik umjesto ugovorenih rata ukupno uplatio iznose navedene u izvatku iz otvorenih stavki koji se nalazi u prilogu tužbe, a iz kojeg da je razvidno kako tuženik nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju te kako je tražbina dospjela u cijelosti. Slijedom navedenoga predlaže naložiti tuženici isplatu iznosa od 6.860,41 EUR (51.689,79 kuna) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, kao i da joj tuženica naknadi trošak parničnog postupak uvećano za zatezne kamate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je uvidom u ugovor koji prileži tužbi uvidjela da takav ugovor o zajmu ne posjeduje, kao i da iz istoga nije vidljiva ovjera potpisa tuženica pa da novac zasigurno nije posuđen, a da ona osobno nije ovjerila potpis kod javnog bilježnika ili ugovor solemnizirala. Dakle, navodi da dokument temeljem kojeg je se tereti nije potpun i kao takav nije podoban za raspravu. Navodi i da osporava iznos za koji ju se tereti, kao i da iz ugovora o zajmu proizlazi da joj je odobren zajam od 34.100,00 kn, ali da ona taj iznos na ruke nikada nije dobila. Tuženica ističe i da se u ugovoru o zajmu nigdje ne navodi niti račun, a niti način otplate i vraćanja zajma, kao i da se ne vidi gdje je ovjeren. Navodi da su je prije pola godine kontaktirale određene osobe koje su je obavijestile da je tužiteljica preuzela dug te su je pozvale da isti podmiri. Ističe da je od navedenih osoba zatražila dokumentaciju da je tužiteljica preuzela dug, ali da joj isto nisu dostavili, kao i da ne priznaje kamate, jer da od 2012. godine nije imala kome vraćati dug pa da stoga kamate nisu zakonski utemeljene. Tuženica osporava i valjanost Ugovora o prijenosu potraživanja od 30. studenoga 2012. Tuženica navodi i da je u predmetnom kreditnom uredu potpisala još jedan Ugovor o zajmu kojega posjeduje, ali da to nije ugovor u odnosu na koji ju se tereti u ovom postupku. Navodi i da ugovor o zajmu ne sadrži bitan dio, odnosno datum sklapanja pa da je isti zato nezakonit. Isto tako, tuženica ističe i prigovor zastare te navodi da ona nije izvršila nikakve plaćanja po predmetnom ugovoru o zajmu 2015. godine, odnosno nakon 27. travnja 2012.

3. Sud je nakon provedenog prvostupanjskog postupka dana 28. veljače 2022. donio presudu poslovni broj P-3014/2017-45 kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kao i zahtjev za naknadom troškova postupka, te je navedena presuda povodom pravodobno izjavljene žalbe tuženice u žalbenom postupku pod poslovnim brojem Gž-1192/2022-2 pred Županijskim sudom u Osijeku rješenjem od 9. veljače 2023. u cijelosti ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao presliku Ugovora o zajmu br. PRA/2012-03-27 (list 4-5 spisa), presliku Ugovora o prijenosu potraživanja – cesiji od 30. studenoga 2012. (list 6-7 spisa), izvadak iz otvorenih stavki (list 8-9 spisa), presliku dopisa (list 56-57 spisa), presliku sms poruka (list 57-64 spisa), presliku Općih uvjeta i odredbi za klijente i naručitelje usluga (list 81-82 spisa), presliku ponude potencijalnom investitoru (list 83-84 spisa), presliku garancije – jamstva (list 85 spisa), presliku potvrde (list 86 spisa), presliku bjanko zadužnice (list 87-88 spisa), presliku pisma preporuke (list 89 spisa) presliku ugovora o zajmu od 12. travnja 2010. (list 90-95 spisa), presliku potvrde o uplatama (list 96-99 spisa), presliku dopisa (list 100-101 spisa), presliku potvrde o parcijalnoj uplati garancije (list 102-103 spisa), presliku ovjere o zatvorenom računu (list 104-105 spisa), presliku isplatnice (list 106 spisa), presliku izjave korisnika zajma (list 107 spisa), izvornik ugovora o cesiji (list 110-113 spisa), izvornik potvrda o uplati (list 114-119 spisa), izvornik kratke izjave (list 120-124 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 189-197 spisa) te je saslušan vještak Mladen Bačić (list 214-215 spisa)

4.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP-a). Isto tako, zamjenik punomoćnika tužiteljice je na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. prosinca 2024. naveo da su svi dokazi provedeni te da predlaže donošenje odluke na temelju stanja spisa.

5. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 6.955,02 EUR (52.402,59 kn) s pripadajućim zateznim kamatama na ime ugovora o zajmu.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

8. Prema čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) ugovorom o zajmu se obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

8.1. Prema čl. 500. st. 1. ZOO-a zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.

9. Uvidom u Ugovor o zajmu broj br. PRA/2012-03-27 sud je utvrdio da su kao potpisnici ugovora naznačeni ĐNŽ kao zajmodavac i tuženica kao zajmoprimac te da su neodređenog dana zaključili ovaj ugovor o zajmu kojim se zajmodavac obvezao isplatiti tuženiku zajam u iznosu od 4.497,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti 34.100,00 kn, dok se tuženik obvezao taj iznos vratiti zajmodavcu u 25 jednake mjesečne rate od po 191,64 EUR (1.453,00 kn), uz ugovorenu kamatu od 5,89% godišnje, s tim da prva rata dospijeva 27. travnja 2012., ali da u ugovoru nije naveden broj žiro računa zajmodavca na koji će zajam vraćati, nego samo poziv na broj koji je prilikom uplate potrebno naznačiti. Taj Ugovor sklopljen je između dvije fizičke osobe, od kojih niti jedna nije vjerovnik sukladno članku 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, to znači da nije fizička ili pravna osoba koja na području Republike Hrvatske obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja (čl. II. Ugovora). Zajmoprimac kao osiguranje vraćanja zajma potpisuje bjanko zadužnicu (ili preda već prije ovjerenu zadužnicu) te po potrebi druge elemente osiguranja. Ugovor se smatra raskinutim u slučaju kašnjenja s uplatom bilo koje rate 4 ili više dana (čl. III. Ugovora). Zajmoprimac je suglasan da zajmodavac može ustupiti ugovor trećoj osobi u slučaju ustupa tražbine zajmodavca iz tog ugovora na treću osobu sva sredstva osiguranja zajma u cijelosti prelaze na novog vjerovnika bez ograničenja.

9.1. Iz izvatka iz otvorenih stavki proizlazi da je na ime navedenog zajma tuženica 7. svibnja 2012. uplatila iznos od 1.453,00 kn u odnosu na ratu koja je dospjela 27. travnja 2012. te da je 5. lipnja 2012. uplatila iznos od 500,00 kn u odnosu na ratu koja je dospjela 27. svibnja 2012.

9.2. Uvidom u Ugovor o prijenosu potraživanja – cesiji od 30. studenoga 2012. proizlazi je da je ĐNŽ prenio na tužiteljicu potraživanje na temelju Ugovora o zajmu broj br. PRA/2012-03-27.

9.3. Uvidom u garanciju – jamstvo od 27. ožujka 2012. utvrđeno je da je društvo Optimus Artis preuzelo jamstvo za ispunjenje ugovora o zajmu broj br. PRA/2012-03- 27, dok iz potvrde o parcijalnoj uplati garancije proizlazi da je ĐN **.**.2016. i **.**.2016. platio 22,00 dolara VN na ime navedenog jamstva.

10. Tuženica je osporila da priloženi ugovor o zajmu predstavlja ugovor koji je ona potpisala te naglašava da na istome nije ovjeren njezin potpis pa da osporava njegovu vjerodostojnost.

11. U odnosu na navedeni prigovor tuženice ovaj sud ukazuje da je na tužitelju bio dokaz teret dokazivanja vjerodostojnosti potpisa tuženice na predmetnom ugovoru o zajmu. Naime, teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh u parnici, slijedom čega ta stranka snosi rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka ne utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023.). Isto tako, navedeni pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 923/2021-2 od 9. veljače 2023. ispravljeno rješenjem istog suda pod poslovnim brojem Rev-932/2021-4 od 7. lipnja 2022.

12. U odnosu na navedeno, naglašava se da tužitelj nije predložio dokaze na okolnost utvrđivanja vjerodostojnosti potpisa tuženice u vidu primjerice grafološkog vještačenja potpisa.

13. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da u postupku nije dokazano da je tuženica potpisala predmetni ugovor o zajmu, odnosno nije dokazano postojanje pravnog odnosa pa samim time ni osnova tužbenog zahtjeva.

14. Međutim, sve i da je tužitelj dokazao postojanje ugovora o zajmu, ovaj sud ukazuje i da je čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Međutim, prema spomenutom izvatku iz otvorenih stavki, tuženica je do 5. lipnja 2012. vratila 1.953,00 kuna, a prema spomenutom izvatku i pisanom Ugovoru o zajmu bila bi dužna, imajući u vidu da je kao datum dospijeća naveden svaki 27. u mjesecu, do tada vratiti 2.906,00 kuna (2 x 1.453,00 kuna), što bi značilo da nije vratila razliku od 953,00 kuna, odnosno da je bila više od 4 dana u zakašnjenju s uplatom rate.

16. Stoga bi predmetni Ugovor o zajmu, a sve i da je tužitelj dokazao njegovo postojanje, do 30. studenoga 2012. kada je sklopljen Ugovor o prijenosu potraživanja, već bio raskinut po samom zakonu i to sukladno naprijed izloženom čl.

III. tog Ugovora i čl. 361. st. 1. i 4. ZOO-a.

17. Naime, odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, a odredbom čl. 361. st. 4. ZOO-a propisano je da to pravilo važi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla.

18. Dakle, sve da su tužiteljičine tvrdnje i točne, odnosno da je tuženik doista sa zajmodavcem sklopio predmetni pisani Ugovor o zajmu, a zajmodavac potom prenio svoje potraživanje iz tog Ugovora na tužiteljicu, tužbeni zahtjev tužiteljice ne bi bio osnovan, jer je potraživanje zajmodavca iz tog Ugovora prestalo raskidom tog Ugovora prije nego što je sklopljen Ugovor o prijenosu potraživanja, dakle u trenutku sklapanja Ugovora o prijenosu potraživanja, potraživanje iz Ugovora o zajmu, kakvo je opisano u Ugovoru o prijenosu potraživanja, nije postojalo.

19. Moglo je postojati samo potraživanje zajmodavca da mu tuženik vrati ono što mu je zajmodavac dao i to kao učinak raskida ugovora u smislu odredbe čl. 368. st.

2. ZOO-a, a koje potraživanje nije bilo predmetom Ugovora o prijenosu potraživanja, a niti tužiteljica tvrdi da je to potraživanje bilo predmetom Ugovora o prijenosu potraživanja, već svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik dužan ispuniti preostale obveze iz predmetnog pisanog Ugovora o zajmu njoj, a ne zajmodavcu, jer je ona sa zajmodavcem sklopila Ugovor o prijenosu potraživanja.

20. Dakle, ovaj sud je zaključio da ĐNŽ predmetnim Ugovorom o prijenosu potraživanja nije na tužiteljicu prenio nikakvo potraživanje iz predmetnog Ugovora o zajmu, budući da nije mogao prenijeti potraživanje koje nije ni imao. 21. S obzirom da tužitelju nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, sud nije razmatrao preostale navode tužitelja i tuženika, odnosno nije utvrđivao visinu tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

22. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, to je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo u cijelosti odbiti i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženici