Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-910/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (P-DO-55/17), protiv tuženika CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), dana 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 iznos od 17.014,93 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenog iznosa točke I. izreke presude pa do zatraženog iznosa od 28.430,96 eura sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2017. kao od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587

, nadoknadi

troškove parničnog postupka u iznosu od 2.054,85 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten tuženikov zahtjev radi prebijanja u parnici.

Obrazloženje

1. Tužitelj Republika Hrvatska podnio je tužbu protiv tuženika CB dana **.**.2017. radi isplate. U tužbi navodi da da je tuženik temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2886/2013 od 25. rujna 2014. presuđeno da je tuženik Republika Hrvatska u odvezi tužitelju CB isplatiti bruto iznos od 170.602,58 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedene iznose kako to proizlazi iz izreke presude te naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 16.815,00 kn, a po osnovi plaće ostvarene prekovremen sate u bruto iznosu.

2. Nadalje ističe da je prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr- 1960/14-2 od 7. ožujka 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude i predmet vraćen na ponovni postupak, a iz koje proizlazi da tuženi CB za vrijeme kada je obavljao poslove straže i dežurstva imao pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmarao, tako da proizlazi da se takvo provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada ne može smatrati prekovremenim radom te se prilikom isplate plaće ne može platiti kao prekovremeni rad. Stoga je tužitelj putem ovrhe naplatio veći iznos no što mu pripada i to temeljem osnove koja mu je otpala, a sukladno odredbi čl. 1111 st. 3 Zakon o obveznim odnosima.

3. Kako tužitelj nije bio u mogućnosti utvrditi koliko tuženiku CB pripada po osnovni prekovremenog rada, obzirom da se taj iznos treba utvrđivati u ponovljenom postupku, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu temeljem čl. 186. a ZPPa sa zateznom kamatama tekućom od 9. svibnja 2017., kada je podnesen zahtjev za mirno rješenje spora.

4. Tužitelj je podneskom od 30. ožujka 2021. postavio tužbeni zahtjev, zahtijevajući da tuženik tužitelju plati iznos od 35.760,05 eura/296.434,06 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2017., kao od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora.

4.1. Potom je tužitelj podneskom od 4. listopada 2023. obzirom na pravno stajalište Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. dostavio izračun MORH-a (list 108-110) iz kojeg proizlazi da je tuženik dužan vratiti tuženiku isplaćen prema ukinutoj presudi broj P-685/2011, iznos koji tuženiku pripada prema presudi broj Pr-96/2017, kao i ukupan iznos razlike koju tuženik duguje tužitelju nakon prijeboja tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika, kako glavne tražbine, tako i troškova postupka navodeći da iz dostavljenog izračuna proizlazi da je ukupna razlika u tužitelja u iznosu od 20.295,80 eura/152.918,70 kn, a koja se odnosi na dužni iznos s osnova uplaćenih doprinosa za drugi mirovinski stup te neto isplaćenog iznosa, kao i s osnova troškova parničnog postupka u korist tužitelja iznos 723,16 eura/5.448,64 kn. To sve jer tužitelj osim neto isplaćenih iznosa, ima pravo na povrat iznosa uplaćenih na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (II MIO), budući da se radi o osobnoj imovini tuženika, uplaćenoj na njegov račun kao člana mirovinskog fonda.

4.2. Tužitelj je podneskom od 27. listopada 2023. zahtijevao isplatu od 21.018,96 eura/158.367,35 kn, navodeći da je tražio cjelokupni iznos koji je isplaćen temeljem ranije ukinute presude broj P-385/2011, kako glavno potraživanje, tako i troškove parničnog postupka, a što proizlazi iz Specifikacije izvršenja osnove koja je dostavljena sudu uz podnesak tužitelja od 30. ožujka 2021., uz koji je i dostavio očitovanje i obračun potraživanja od MORH-a (list 115-117).

4.3. Nadalje, s obzirom na navode tuženika da se specificira kako se došlo do iznosa od 21.018,96 eura, tužitelj je podneskom od 22. studenog 2023. pojasnio da iznos od 21.018,96 eura predstavlja razlika nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelja i tuženika, a obuhvaća razliku neto iznosa od 18.703,21 euro te razliku s osnova II. MIO u iznosu od 150.092,59 eura te troškova parničnog postupka u iznosu od 723,16 eura dok iznos od 28.430,96 eura obuhvaća povrat iznosa isplaćenih temeljem ranije ukinute presude i spisa ovoga suda P-385/11 i to neto iznos, iznos isplaćen u II. MIO te iznos isplaćen na ime troškova parničnog postupka, time da je naveo da je došlo do greške u pisanju datuma u podnesku od 20. studenog 2023. gdje je naveden datum 9. svibnja 2016., kao od datuma primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, umjesto 7. srpnja 2017., a da iznos od 21.018,96 eura predstavlja razliku prijeboja tražbina na koji iznos zahtijeva zateznu kamatu od donošenja presude, odnosno eventualno sudske nagodbe, no međutim, ukoliko tuženik ne pristane na to, tužitelj potražuje povrat neto iznosa te s osnova II. MIO u iznosu od 28.430,96 eura/214.213,11 kuna sa zateznom kamatom od 7. srpnja 2017. (koji je datum naveden na zapisniku od 22. studenog 2023, list 121).

4.4. Podneskom od 23. rujna 2024. tužitelj je naveo da je naknadno uočio grešku u izračunu MORH-a od 22. rujna 2023. na štetu tuženika jer je na dužni iznos pogrešno dva puta obračunata zakonska zatezna kamata i to (tablica 4. stupac 5), budući da su iste već obračunate u tablici 2. stupac 19., tako da navodi da nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelja i tuženika ne iznosi 21.018,96 eura, već 17.014,93 eura, a obuhvaća razliku neto iznosa od 15.013,37 eura, razliku s osnova II MIO u iznosu od 1.278,40 eura te troškova parničnog postupka u iznosu od 723,16 eura, a za koji nadalje se predlaže sklapanje sudske nagodbe, a ukoliko ne, da se tuženika obveže na podmirenje iznosa tužitelju od 28.430,96 eura.

Tužitelj je predložio da se usvoji tužbeni zahtjev za iznos nakon izvršenog prijeboja ili za iznos od 28.430,96 eura sa zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik smatra da je tužba tuženika (tada protutužba) preuranjena i nepotrebna, jer tuženik ima namjeru vratit razliku novca koju je primio po pravomoćnoj presudi, a da se ovim postupkom samo stvaraju nepotrebni troškovi, jer on priznaje svaki pravomoćan i nesporno utvrđen iznos i zahtjev za isplatu koji mu je nepoznat, protivi se tužbenom zahtjevu koji je neodređen i koji ne može biti određen prije pravomoćnosti ponovljenog postupka te navodi da nije ničim uzrokovao taj postupak.

Tuženik nadalje ističe da ga se ne može obvezati na isplati bruto iznosa jer tuženik nije niti primio bruto iznos pa ne može vratiti novac koji ne posjeduje niti ga je ikad posjedovao, već je po pravomoćnoj presudi uplaćen direktno na račune tužitelja (po osnovi doprinosi, poreza i slično).

6. Tuženik se tijekom postupka podneskom od 24. siječnja 2019. očitovao da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/11 od 2. travnja 2015. Prema stajalištu izraženom u toj presudi tužitelj koji je vodio spor protiv RH pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od RH, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos, jer bi mu vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Navedeno stajalište dužni su primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st.1. Konvencije koja je u ovoj pravnoj stvari iznad zakona.

7. Nadalje, tuženik je podneskom od 12. travnja 2021. istakao materijalno pravni prigovor prijeboja, jer je u međuvremenu ishodio novu pravomoćnu presude protiv tužitelja u ovom postupku (Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-196/2020 od 4. ožujka 2021.), a iz kojeg proizlazi da mu je tužitelj dužan isplatiti iznos od 83.774,10 kn, odnosno 11.118,73 eura zajedno sa zateznom kamatom pa stoga za navedeni iznos ističe prigovor prijeboja za navedeni iznos, no i dalje se pritom pozivajući na praksu Europskog suda za europska prava i vraćanja stečenog bez osnove.

Također, ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti platež kamate na iznose koji su uplaćeni u proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa, jer se radi o novoj pravomoćnoj presudi pa dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu po novoj pravomoćnoj presudi.

Smatra da bi u konkretnom slučaju trebalo imati u vidu činjenicu da je ranije pravomoćnom sudskom odlukom naplaćen dosuđeni bruto iznos putem Fine, a tuženiku isplaćen samo neto iznos i kamata, odnosno na proračunske račune, razlika do pravomoćno presuđenog bruto iznosa, a nakon ukinute revizijske odluke donesena je nova presuda koja je pravomoćna i kojom je tužitelj obvezan na isplatu tuženiku.

7.1. Na ročištu dana 16. rujna 2021. tužitelj je kao i u podnesku od 12. travnja 2014. izjavio materijalno pravni prigovor prijeboja, a u podnesku od 5. prosinca 2023. naveo da ne osporava matematički obračun tužitelja, no smatra da nije u obvezi platiti II. MIO jer to ne proizlazi iz odluke VSRH koju navodi tužitelj, a niti iz odluke VSRH Rev- 1308/21-2 od 04. listopada 2022., glede kojeg postupka je bio određen prekid ovog postupka.

Ističe da ne može uopće raspolagati sredstvima iz II MIO koja se uplaćuju u proračun i kojima raspolaže i koja obrće fond, ta sredstva se npr. ne mogu ovršiti, podignuti, založiti i dr. pa stoga kao takova nisu tuženikova imovina kojom nesmetano može raspolagati.

Osim toga, kada bi se od tuženika naplaćivalo iz II MIO u II MIO se ništa ne bi promijenilo, jer bi iznos u II MIO ostao isti pa nema nikakove pravne svrhe za to potraživanje od tuženika te je s tim u vezi ispravno obrazloženje u toč. 10 navedene odluke VSRH.

Također, tuženik smatra da nije u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak, jer isti tužitelj nije zahtijevao u zahtjevu za mirno rješenje spora, nije potraživao trošak postupka od 16.815,00 kn, već samo bruto iznos koji će naknadno precizirati, a što proizlazi iz sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora.

7.2. Podneskom od 29. prosinca 2023. tuženik je naveo da je greškom u podnesku od 20. studenog 2023. po kojemu se očitovao, naveden iznos neto od 18.803,21 eura, umjesto iznosa od 18.703,21 eura te da se tužitelj nije očitovao na prigovor prijeboja.

8. Podneskom od 3. veljače 2024. tužitelj je naveo da je točan matematički obračun tužitelja u odnosu na naplaćeni iznos presudom u spisu broj P-385/2011, no kako je tuženik izjavio prigovor prijeboja prema novoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi ovoga suda broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., dana 12. travnja 2021., isti je citiranim podneskom postavio zahtjev radi prebijanja u parnici kojim zahtjeva utvrđenje postojanja potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 29.561,51 eura sa zateznom kamatom od 13. travnja 2021., kao od dana izjavljivanja materijalno pravnog prigovora prijeboja, da se utvrđuje potraživanje tuženika prema tužitelju prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ovoga suda broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., u iznosu od 21.918,91 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021. te da se prebijaju međusobno tražbine i da se tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 7.642,60 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021., odbije kao neosnovan.

Kod tako istaknutog zahtjeva radi prebijanja ostao je i na raspravi 5. veljače 2024.

9. Potom je tuženik, konačno podneskom dana 14. veljače 2024., naveo da nakon što se prebiju međusobne tražbine stranaka proizlazi da je tuženik dužan tužitelju platiti iznos 15.093,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021. pa do isplate.

Tuženik se suglasio sa matematičkim izračunom potraživanja tužitelja, međutim i nadalje smatra da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje spornog iznosa, uvažavajući praksu Europskog suda za ljudska prava odnosno da može eventualno zahtijevati isplatu neto iznosa koji je tuženik primio, jer bi naplata bruto iznosa predstavljala mogućnost dvostruke naplate po istoj osnovi.

10. Također, predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na naplatu troškova parničnog postupka iz prethodne parnice, jer u odnosu na taj dio zahtjeva nije proveden postupak mirnog rješenja spora, budući je samo spomenut bruto iznos koji će se naknadno postaviti, a taj dio parničnog troška ne predstavlja bruto iznos i bio je određen u vrijeme kada je vođen postupak mirnog rješenja spora. Nadalje, predlaže da se tužitelj obveže na plaćanje parničnih troškova.

11. Tuženik smatra da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva bilo suprotno načelu pravne sigurnosti i tuženikovom pravu na pravično suđenje s obzirom na to da je obveza države organizirati pravni sustav tako da se izbjegne donošenje proturječnih odluka, što ovdje nije slučaj, konačno, tuženik nije osporio obračun razlike nakon izvršenog prijeboja tražbina stranaka, kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 23. rujna 2024. Konačno, predložio je da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka.

12. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora (list 5), tužbu (list 6-8), presuda suda u Strazbourgu (list 15-23), Specifikacija izvršenje osnove Fina (list 27-31), priložene presude po tužitelju (list 32-46), Praksa Europskog suda za ljudska prava (list 50-56), presude dostavljene po tuženiku kao sudska praksa (list 57-64), presuda Županijskog suda u Vukovaru Gž-599/2019-3 od 03. rujna 2019. (list 72-73), rješenje VSRH Revd-1440/2021-2 od 30. ožujka 2021. (list 77-78, 92), Revizija (list 81-85), službena bilješka (list 87), Specifikacija naplate dostavljene po tužitelju (list 94-95), izračun dostavljen po tužitelju (list 108-111, 115-117), uvid u presudu Općinskog suda u Virovitici broj P-263/2021-26 od 12. listopada 2023. (list 137-141), presuda VSRH Rev-1427/2021-3 od 07. ožujka 2023. (list 142-147).

13. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 28.430,96 eura, obzirom da je osnova temeljem koje je tuženik naplatio svoje potraživanje u ovršnom postupku otpala.

15. Naime, između stranaka nije sporan matematički obračun, odnosno koji je iznos tuženik naplatio po ukinutoj presudi broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. kao ni iznos potraživanja koji bi pripadao tuženiku prema ovosudnoj presudi broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., a koja je potvrđena presudom Županijskog Gž R-196/2020-2 od 4. ožujka 2021. donesene u istovrsnoj stvari u ponovljenoj stvari.

16. Međutim, sporno je potraživanje tužitelja, obzirom na tvrdnje tuženika da vraćanje onog što je naplaćeno temeljem pravomoćne presude u ovršnom postupku predstavlja miješanje u pravo u mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1 Protokla br. 1 uz Konvenciju.

17. Nesporna je činjenica između stranaka da je ovosudnom presudom broj P- 385/2011-30 od 18. lipnja 2013. naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju isplati bruto iznos od 170.602,58 kn sa zateznim kamatama na mjesečne iznose i troškovima postupka u iznosu od 16.815,00 kn. .

17.1. Nesporna je činjenica da je citirana presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2886/13-2 od 25. rujna 2014.

Isto tako, nesporno je da je tužitelj CB (u spisu P-385/2011) u cijelosti naplatio svoje potraživanje temeljem citirane presude u ukupnom iznosu od 296.434,06 kn i to u ovršnom postupku dana 16. veljače 2015.

17.2. Nema spora između stranaka da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-196/2014-2 od 7. ožujka 2017. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru, a temeljem kojih je presuda tužitelj CB naplatio svoje potraživanje u ovršnom postupku te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, jer su tužitelju priznati prekovremeni sati rada i oni sati u vrijeme kad je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio za vrijeme dežurstva i straže.

17.3. U ponovljenom postupku, obzirom na citirano rješenje Vrhovnog suda donesena je presuda broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-196/2020-2 od 4. ožujka 2021., kojom je presudom presuđeno da je tužena Republika Hrvatska dužna tužitelju CB isplatiti iznos od 83.774,10 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose te naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.748,20 kn.

17.4. U ovom postupku tužitelj Republika Hrvatska potražuje povrat onog što je prisilno naplaćeno temeljem pravomoćne presude, tj. osnove koja je kasnije otpala.

18. Ovosudni postupak prekinut je ovosudnim rješenjem broj P-455/2021-8 od 30. ožujka 2022., do donošenja pravomoćne odluke Vrhovnog suda u predmetu broj Revd- 1440/2021, a postupak je nastavljen ovosudnim rješenjem broj P-455/2021-10 od 4. rujna 2023., jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku pod brojem Rev- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. o spornom pitanju pripada li tužitelju pravo na isplatu bruto ili neto iznosa temeljem svojevremeno pravomoćnih i ovršnih odluka suda, a koje je predstavljalo prethodno pitanje za ovaj parnični postupak po kojem ovaj sud nije odlučivao i zbog čega je parnica prekinuta, a citirano rješenje o nastavku postupka postalo je pravomoćno 30. rujna 2023.

19. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. je izraženo pravno stajalište da radniku nakon što je ukinuta osnova po kojemu je isplaćena naknada plaće u bruto iznosu pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111 st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZOO-a/05) nije istodobno i pasivno legitimiran na vraćanje obveza doprinosa, poreza i prireza, koje je neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela ili ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

19.1. Obzirom na izraženo pravno stajalište u citiranoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj je podneskom od 4. listopada 2023. (list 106-110) dostavio izračun Ministarstva obrane navodeći da je u istom uzeto u obzir potraživanje koje je tuženiku plaćeno temeljem ovosudne presude broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. i potraživanje koje bi mu pripalo temeljem ovosudne presude broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020. te je i sačinjen obračun, a prema prijedlogu tuženika do 12. travnja 2021. kao dana izjavljivanja materijalno pravnog prigovora prijeboja.

20. Tužitelj je uz podneske od 4. listopada 2023. i 27. listopada 2023. dostavio obračun međusobnih tražbina stranaka, a tuženik se podneskom od 17. studenog 2023. izričito suglasio s matematičkim izračunom protivne strane, zbog čega nije bilo potrebno izvoditi dokaz knjigovodstvenim vještačenjem.

Iz priloženog obračuna proizlazi da je tužitelj tuženiku u ovršnom postupku na temelju presude ovoga suda broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. isplatio ukupno neto iznos glavnice od 13.272,53 eura/100.001,90 kn, na iznos glavnice od 10.456,97 eura/ 78.788,06 kn na ime kamate na glavnicu.

Procesna kamata na ukupni neto iznos od 20. listopada 2017. kao od dana podnošenja protutužbe, odnosno tužbe u ovom postupku do 12. travnja 2021. kao dana izjavljenog prijeboja iznosi 5.832,01 eura/43.941,29 kn, pa stoga, potraživanje tužitelja iznosi 29.561,51 eura, a sve je tabelarno prikazano u tablici broj 2 (pod brojem 17, 18 i 19, list 108) i to po presudi koja je naplaćena, a čija je osnova otpala, koji izračun tuženik nije osporavao.

20.1. Nadalje, tužitelj je zahtijevao i naplatu po II. MIO, a što je prikazano također u tablici broj 2 (pod brojem 10, 11 i 12, list 108) iz koje proizlazi da doprinos za II. MIO iznosi 1.132,15 eura/8.530,16 kn, kamate na doprinos iz II. MIO u iznosu od 891,48 eura/6.716,83 kn u ukupnom iznosu od 2.023,63 eura te kamate na ukupno II. MIO za razdoblje od naplate tuženika dana 7. srpnja 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora pa do 12. travnja 2021. kao dana izjavljenog prigovora prijeboja u iznosu od 497,35 eura/3.747,26 kn.

20.2. U pogledu troškova postupka između stranaka, nije bilo sporno da je tuženik naplaćen po presudi broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. u iznosu od ukupno 2.677,84 eura/20.176,16kn (2.231,73 eura/16.815,00 kn troškovi + 446,10 eura/3.361,16 kn zz kamate).

U ponovljenom postupku prema presudi ovoga suda Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020., tuženiku je dosuđen iznos od 1.824,70 eura/13.748,20 kn sa zateznom kamatom tekućom u od 29. siječnja 2020. u iznosu od 129,98 eura/979,30 kn u ukupnom iznosu od 1.954,68 eura/14.727,50 kn.

Stoga, razlika za povrat, a kako je prikazano u tablici broj 5 (list 110), iznosi 407,03 eura/3.066,80 kn, kamate u iznosu od 316,13 eura/2.381,86 kuna u ukupnom iznosu od 723,16 eura/5.448,66 kn, odnosno razlika potraživanja s osnova troškova postupka s kamatom iznosi 723,16 eura.

21. Također, nesporna je činjenica između stranaka da je ovosudnom presudom u ponovljenom postupku broj Pr-96/2017-30 od 29. siječnja 2020. utvrđeno potraživanje tuženika prema tužitelju, a koji je izračun naveden u tablici broj 1 (list 108), a koji obračun, također tuženik nije osporavao.

Iz navedenog proizlazi da se po citiranoj presudi potraživanje tuženika prema tužitelju sastoji od neto glavnice u iznosu od 6.493,40 eura/48.924,53 kn (a što je prikazano pod rednim brojem 16. u tablici broj 1) i kamate na neto iznos glavnice u iznosu od 8.054,74 eura/60.688,47 kn (a što je prikazano u tablici broj 1 pod rednim brojem 17., list 108), a što ukupno daje iznos od 14.548,14 eura.

Isto tako, prema nespornom po tužitelju dostavljenog obračuna, a što proizlazi iz tablice broj 1, proizlazi da doprinos iz II. MIO iznosi 555,87 eura/4.188,23 kn (kako je prikazano u tablici broj 1, pod rednim brojem 10), kamate doprinosa iz II. MIO u iznosu od 686,69 eura/5.173,89 kn (kako je prikazano u tablici broj 1, pod rednim brojem 11), tako da ukupno potraživanje tuženika prema tužitelju iznosi 15.790,70 eura, a koji konačni izračun tuženik nije osporavao.

22. Kako je prethodno navedeno, a uvažavajući tuženikov materijalno pravni prigovor prijeboja, kako je to tuženik naveo u podnesku od 12. travnja 2021. i 3. veljače 2024., sud zaključuje da je prijebojem te dvije tražbine, tuženik dužan tužitelju platiti iznos od ukupno 17.014,93 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2021. (od slijedećeg dana izjavljenog prijeboja) pa do isplate, a koji obuhvaća razliku neto iznosa 15.013,37 eura, razlike s osnova II. MIO u iznosu od 1.278,40 eura te troškova parničnog postupka u iznosu od 723,16 eura.

Navedeno je sumarno prikazano u tablici broj 4 (list 109. u stupcu broj 3, pod navedenim brojem 4 i 5, a razlika troškova postupka s kamatama u tablici broj 5, pod stupcem broj 5 "ukupno").

22.1. Tužitelju je na dosuđeni iznos od 17.014,93 eura, priznata i zatezna kamata tekuća od 13. travnja 2021., kao od slijedećeg dana od dana tuženikovog prigovora prijeboja po stopi po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, a kako je presuđeno pod točkom I. izreke presude.

23. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenog iznosa točke I. izreke presude pa do zatraženog iznosa od 28.430,96 eura sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2017. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, a kako je presuđeno točkom II. u izreci presude.

24. Tuženik je u podnesku od 5. prosinca 2023. naveo da nije u obvezi platiti II. MIO, obzirom da to ne proizlazi iz odluke Vrhovnog suda koju navodi tužitelj, a niti iz odluke VSRH Rev-1308/21-2 od 4. listopada 2022., glede kojeg postupka je bio i prekinut ovaj parnični postupak.

Ističe da tuženik ne može raspolagati sredstvima iz II. MIO koja se uplaćuju u proračun i kojima raspolaže Fond, koja se sredstva ne mogu izvršiti, podignuti, založiti i dr. pa stoga kao takova nisu tuženikova imovina kojom nesmetano može raspolagati, jer kada bi se od tuženika naplaćivao II. MIO ništa se ne bi promijenilo, jer bi iznos u II. MIO ostao isti pa nema nikakove pravne svrhe za to potraživanje od tuženika, a što je i obrazloženo pod obrazloženjem broj 10 u rješenju VSRH Rev-1308/21-2 od 4. listopada 2022.

25. Nije sporno između stranaka da je tuženik, naplatio u ovršnom postupku, tražbinu koju je imao prema tužitelju na temelju pravomoćne presude, koja je naknadno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nije sporno ni da je u ponovljenom postupku, tuženik ishodio novu pravomoćnu odluku u kojoj je sadržana tražbina koju je stavio u prijeboj tužitelju u ovom postupku. Također, stranke ne spore ni sam matematički obračun između tih dvaju potraživanja, no sporno je da li vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, tj. u konkretnom slučaju s obzirom na osnovu koja je otpala, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

25.1. Naime, tuženik smatra da vraćanje iznosa koji su naplaćeni temeljem pravomoćne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se pri tomu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP), Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13). No, po ocjeni ovog suda, tuženikovo pozivanje na gore navedeni odluke ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

26. U ovosudnom predmetu Vrhovni sud je ukinuo nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već je svoju odluku donio zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

27. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

28. Obzirom na izneseno, tuženik po ocjeni suda nije doprinio da citirane presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru budu nepravilne, iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice. Tužitelj potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove je iznos što ga je tuženik prisilno naplatio, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže. Nadalje, potrebno utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, njegovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

28.1. Obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno tada važećim zakonskim propisima, uvijek bila dopuštena, i koju je kao parnična stranka mogao podnijeti i sam, tuženik je, obzirom da je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.

28.2. Postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je, sukladno podacima sadržanim u sustavu eSpis, revizija u spisu broj P-385/2011, podnesena je dana 7. studenog 2014. te je dostavljena punomoćniku tuženika radi podnošenja odgovora na reviziju dana 14. studenog 2014. , no odgovor nije podnesen.

28.3. Tuženik se u ovršnom postupku naplatio dana 16. veljače 2015. u ukupnom iznosu od 39.343,56 eura/296.434,06 kn.

Kako je tuženik pokrenuo ovršni postupak u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, to prema ocjeni ovoga suda na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Prema tomu odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), ne mogu se primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi (sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018.).

28.4. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prava jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni, te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužiteljica koja je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

28.5. Stoga je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. ZOO-a/05. Odredbom stavka 1. tog članka i zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka i zakona.

28.6. Nadalje, iz odredbe čl. 1115. ZOO-a/05, proizlazi da kad se vraća stečeno bez osnove da se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Obzirom da između strankama nije sporno da je tuženik u ovršnom postupku stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno citiranoj odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a/05, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženik, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave. U tom smislu, zahtjev tužitelja osnovan je u ovom sporu samo u dijelu koji se odnosi na tuženikovu obvezu vraćanja neto iznosa plaće i zakonskih zateznih kamata na taj iznos koji su mu isplaćeni temeljem Općinskog suda u Bjelovaru broj P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2886/13-2 od 25. rujna 2014. te u dijelu koji se odnosi na tuženikovu obvezu vraćanja parničnog troška s kamatama.

30. Odredbom čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a propisano je da sud čini apsolutno bitnu povredu postupka ako odlučuje o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, dok odredbe čl. 333. st. 1. i 2. istog zakona propisuju da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe i da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka pazi je li stvar pravomoćno presuđena teče, ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbaciti tužbu.

30.1. Odredba čl. 195. ZOO-a/05 propisuje da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Temeljem čl. 196. istog zakona prijeboj nastaje izjavom o prijeboju s učincima od onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za prijeboj. O takvom prijeboju sud ne odlučuje izrekom, nego kao o prethodnom pitanju od kojeg ovisi odluka o tužiteljevom tužbenom zahtjevu.

31. Tužitelj je uz podneske od 4. listopada 2023., 27. listopada 2023. i konačno u podnesku od 23. rujna 2024. dostavio obračun međusobnih tražbina stranaka, a tuženik se podneskom od 17. studenog 2023. izričito suglasio s matematičkim izračunom tužitelja, zbog čega nije bilo potrebno izvoditi dokaz knjigovodstvenim vještačenjem.

32. Nije od značaja za ishod postupka prigovor tuženika iznesen u podnesku od 12. travnja 2021. gdje ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti platež kamate na iznose koji su uplaćeni na proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa, jer se radi o obvezujućoj uplati, neovisno o volji tuženika i radi se o istom vremenskom dospijeću te obveze po novoj pravomoćnoj presudi pa je dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu u novoj pravomoćnoj presudi, to tim više što tuženik nije osporavao dostavljenom obračunu tuženika niti razdoblju obračuna procesnih kamata i to od dana primitka zahtijeva za mirno rješenje spora, pa do dana izjavljenog materijalno pravnog prigovora prijeboja, a koja je procesna kamata obračunata na ukupno neto naplaćeni iznos u postupku broj P- 385/2021 od 7. srpnja 2017. (dan primitka zahtijeva za mirno rješenje spora do 12. travnja 2021. kao dana podnošenja materijalno pravnog prigovora prijeboja te kamate koja je obračunata na ukupni II: MIO za isto razdoblje, a koja procesna kamata nije ušla u međusobni prijeboj tražbina. Stoga je takav prigovor tuženika ocijenjen kao paušalan, a isti nije radi dokazivanja predložio izvođenje niti jednog dokaza, to tim više što se je suglasio s matematičkim izračunom tuženika.

33. Sud ocjenjuje da nije osnovan tuženikov prigovor usmjeren na nedopuštenost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naplatu troškova prethodno vođenog postupka. Čl. 186.a st. 8. u vezi st. 1. i 6. ZPP-a. nalaže obvezu Republike Hrvatske da se, kada namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem u [adresa], prije podnošenja tužbe obrati toj osobi sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a ako to ne učini, sud će tužbu odbaciti.

Tužitelj je prije podnošenja protutužbe od 20. listopada 2017. (a tužbe u ovom sporu, tuženiku dostavio zahtjev za mirno rješenje spora od 9. svibnja 2017. s nacrtom tužbe). U tom nacrtu tužbe tužitelj navodi da je tuženik dana 16. veljače 2015. naplatio svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 296.434,06 kn koja se temelji na ovosudnoj presudi od 18. lipnja 2013. i obuhvaća iznos glavne tražbine u iznosu od 170.602,58 kn zatezne kamate i troškova parničnog postupka u iznosu od 16.815,00 kn. Nadalje, tužitelj u nacrtu tužbe navodi da je I. stupanjska presuda P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2886/2013-2 od 25. rujna 2014., kasnije ukinute zbog čega je tuženik navedeni iznos stekao bez osnove pa smatra da je tuženik tužitelju dužan platiti tražbinu izraženu u bruto iznosu koji će naknadno biti određen, zajedno s kamatama.

33.1. Prema ocjeni ovoga suda, tužitelj je takvim zahtjevom za mirno rješenje spora u cijelosti ispunio uvjet iz čl. 186.a ZPP-a pa nema razloga odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na naplatu parničnih troškova. Uzme li se u obzir da je svrha instituta prethodnog mirnog rješavanja sporova svojevrsno upućivanje stranaka da spor riješe dogovorom, bez angažiranja pravosudnog aparata, sud smatra da bi drugačiji zaključak predstavljao pretjerani formalizam.

34. Kako je prethodno navedeno, sud je usvojio i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtjevan iznos koji je isplaćen po osnovi MIO II., smatrajući da tužitelju pripada pravo na povrat tako isplaćenog iznosa, obzirom na činjenicu da je navedeni iznos tuženiku i isplaćen po osnovi presude P-385/2011-30 od 18. lipnja 2013., a koja je osnova otpala, jer je citirana presuda ukinuta kako je prethodno obrazloženo. Naime, pogrešan je stav tuženika gdje navodi da nije u mogućnosti raspolagati sa iznosom koji je uplaćen u MIO II, obzirom da su sredstva isplaćena u MIO II osobna imovina tuženika, koja imovina se u konačnici i nasljeđuje sukladno Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, a radi se sredstvima koja su isplaćena na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda. Nije sporno da sa tim sredstvima tuženik ne može raspolagati do ostvarivanja prava na mirovinu, ali to je njegova osobna imovina, a koja mu se isplaćuje sukladno sklopljenom ugovoru koji kao korisnik mirovine sklapa sa mirovinskim osiguravajućim društvom, time da do 20% uplaćenih sredstava korisnik mirovine može dobiti i jednokratno.

34.1. Iz navedenog proizlazi kako se radi o specifičnoj vrsti imovine, koja ne može ostati na osobnom računu tuženika u mirovinskom fondu u dijelu koji je uplaćen u taj fond prema osnovi koja je otpala, i ne može se poistovjećivati sa ostalim porezima i doprinosima, odnosno bruto davanjima iz plaće. konačnici, nakon određenih godina života, sukladno Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, oblik osiguranja kroz MIO II je dobrovoljan, a iz shvaćanja odjelne sjednice Vrhovnog suda RH od 27. veljače 2023. proizlazi da radnik nije pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio.

34.2. Da tužitelj ima pravo na povrat razlike isplaćenih iznosa u MIO II proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1427/2021 od 07. ožujka 2023., iz koje nedvojbeno i jasno proizlazi kako je pravilno drugostupanjski sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na sredstva isplaćena u MIO II te je s obzirom na to u ponovljenom postupku u svezi navedenog i donesena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-263/2021 od 12. listopada 2023. kojom je tuženik obvezan podmiriti i dužni iznos isplaćen u MIO II, a sve sukladno uputi županijskog suda i Vrhovnog suda RH.

Stoga po ocjeni suda, pogrešno tuženik ističe da nije u obvezi isplatiti iznos razlike nakon prijeboja po osnovi iznosa isplaćenih u MIO II.

35. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a u svezi čl. 155 ZPP- a.

Tužitelj je u odnosu na osnov uspio u omjeru od 100%.

Naime, iako je tužitelj u ovom postupku podnošenjem protutužbe, odnosno tužbe u ovom postupku postavio zahtjev sukladno čl. 186.a ZPP-a, potom je zahtijevao isplatu bruto iznosa, a tijekom postupka isplatu neto iznosa, nije odlučno za utvrđivanje omjera za osnov u postupku, obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove prema čl. 1111. ZOO-a, dok zahtjev za isplatu bruto, odnosno neto iznosa utječe na ocjenu utvrđivanja omjera kod visine, a ne osnova.

35.1. U odnosu na visinu tužitelj je uspio u omjeru od 43.25 % (zahtijevani iznos od 39.343,56 eura u odnosu na suđeni iznos od 17.014,93 eura), pa uspjeh tužitelja u postupku u osnovu na osnov i visinu utvrđen je u omjeru od 71,63% (uspjeh u odnosu na osnov 100%+uspjeh u odnosu na visinu od 171,63%:2).

Tuženik je u postupku uspio u omjeru od 28,37% te kada se tuženikov uspjeh umanji od uspjeha od tužitelja, proizlazi da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 43,26%.

35.2. Tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u protutužbi, sada tužba iznosu od 3.981,68 eura, iako se ta vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala na iznos od 39.434,56 eura, potom na iznos od 28.430,96 eura, no odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva za naknadu troškova, to je utvrđeno da za pojedinu procesnu radnju pripada nagrada u visini od 250 bodova, odnosno 500,00 eura.

Tužitelju su priznati opravdani i nužni troškovi koji se sastoje od sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u svezi 54.), sastava tužbe (protutužbe) u iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1.), sastava podneska od 30. ožujka 2021., 28. svibnja 2021., 4. listopada 2023., 27. listopada 2023., 20. studenog 2023., 15. siječnja 2024., 9. veljače 2024. i 20. rujna 2024. za svaki u iznosu od 125,00 eura (tbr. 8. toč. 4.), zastupanje na ročištu dana 15. prosinca 2017. u iznosu od 250,00 eura (tbr. 9. toč. 2.), zastupanje na ročištu 16. prosinca 2021. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na raspravama 22. studenog 2023., 5. veljače 2024., 19. veljače 2024. i 24. rujna 2024., za svaku u iznosu od 500,00 eura, u ukupnom iznosu od 4.750,00 eura što prema uspjehu tužitelja u postupku u omjeru od 43,26% iznosi 2.054,85 eura.

35.3. Tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata prema čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) tekućom od 23. siječnja 2024., kao od dana donošenja presude po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a/05 pa do isplate, a kako je presuđeno pod toč. III. izreke presude.

36. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 23. siječnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presudu dostavi:

- zakonskom zastupniku tužitelja ODO Bjelovar na broj P-DO-55/2017, web servisom - punomoćniku tuženika Dejanu Đeriću, e-komunikacijom