REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-982/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku ABC, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz ... iz [adresa], kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-643/2021-44 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika ... djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 8. svibnja 2024., poslovni broj: P-643/2021-44:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I., II. i III. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka IV. izreke), tako da se nalaže tuženiku ... da tužiteljici VG naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.014,23 eura umjesto iznosa od 3.122,98 eura.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o [broj kredita] od 12.07.2004. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdi- Sevšek dana 15.07.2004. godine, poslovni broj OU-786/2004-1 u dijelu odredbe čl. 6. koji glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o [broj kredita] od 12.07.2004. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdi- Sevšek dana 15.07.2004. godine, poslovni broj OU-786/2004-1 u dijelu odredbe čl. 3.2. koji glasi: „…iznosi 228,31 CHF (slovima: dvjestodvadesetosam švicarskih franaka i 31/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju ... za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja...“

III. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.984,40 EUR (slovima: šesttisuća devetstoosamdesetčetirieura i četrdesetcenti), zajedno sa zateznim kamatama, od 31. kolovoza 2004. godine do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2016. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1.1.2017. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine:

2,93 EUR od 31. kolovoz 2004.

0,26 EUR od 30. rujan 2004.

2,43 EUR od 31. listopad 2004.

4,44 EUR od 30. studeni 2004.

4,16 EUR od 31. prosinac 2004.

4,16 EUR od 31. siječanj 2005.

4,16 EUR od 28. veljača 2005.

0,22 EUR od 31. ožujak 2005.

16,30 EUR od 27. prosinac 2010.

85,47 EUR od 25. veljača 2011.

80,47 EUR od 07. listopad 2011.

130,16 EUR od 28. listopad 2011.

48,40 EUR od 19. prosinac 2011.

39,78 EUR od 19. siječanj 2012.

48,40 EUR od 20. veljača 2012.

61,67 EUR od 19. ožujak 2012.

41,10 EUR od 19. travanj 2012.

48,40 EUR od 19. svibanj 2012.

53,30 EUR od 21. lipanj 2012.

48,40 EUR od 20. srpanj 2012.

39,11 EUR od 21. kolovoz 2012.

45,75 EUR od 21. rujan 2012.

63,90 EUR od 18. listopad 2012.

48,40 EUR od 17. studeni 2012.

52,38 EUR od 18. prosinac 2012.

52,38 EUR od 18. siječanj 2013.

45,48 EUR od 18. veljača 2013.

52,38 EUR od 19. ožujak 2013.

45,75 EUR od 10. travanj 2013.

205,72 EUR od 19. travanj 2013.

45,75 EUR od 22. svibanj 2013.

45,75 EUR od 19. lipanj 2013.

45,75 EUR od 18. srpanj 2013.

45,75 EUR od 21. kolovoz 2013.

45,75 EUR od 25. rujan 2013.

45,75 EUR od 25. listopad 2013.

45,75 EUR od 29. studeni 2013.

45,75 EUR od 27. prosinac 2013.

126,28 EUR od 26. ožujak 2014.

40,27 EUR od 23. travanj 2014.

40,27 EUR od 26. svibanj 2014.

40,27 EUR od 23. lipanj 2014.

80,53 EUR od 29. kolovoz 2014.

80,53 EUR od 24. listopad 2014.

40,27 EUR od 22. studeni 2014.

40,27 EUR od 19. prosinac 2014.

40,27 EUR od 21. siječanj 2015.

40,27 EUR od 25. veljača 2015.

42,92 EUR od 28. ožujak 2015.

42,92 EUR od 22. travanj 2015.

42,92 EUR od 23. svibanj 2015.

42,92 EUR od 17. lipanj 2015.

42,92 EUR od 16. srpanj 2015.

42,92 EUR od 19. kolovoz 2015.

42,92 EUR od 24. rujan 2015.

42,92 EUR od 15. listopad 2015.

42,92 EUR od 21. studeni 2015.

42,92 EUR od 04. prosinac 2015.

42,92 EUR od 27. siječanj 2016.

74,78 EUR od 24. veljača 2016.

58,85 EUR od 23. ožujak 2016.

58,85 EUR od 22. travanj 2016.

58,85 EUR od 18. svibanj 2016.

58,85 EUR od 16. lipanj 2016.

58,85 EUR od 22. srpanj 2016.

58,85 EUR od 23. kolovoz 2016.

58,85 EUR od 21. rujan 2016.

58,85 EUR od 19. listopad 2016.

58,85 EUR od 17 studeni 2016.

58,85 EUR od 29. prosinac 2016.

58,85 EUR od 24. siječanj 2017.

58,85 EUR od 21. veljača 2017.

58,85 EUR od 22. ožujak 2017.

60,18 EUR od 21. travanj 2017.

58,85 EUR od 13. svibanj 2017.

60,18 EUR od 23. lipanj 2017.

60,18 EUR od 26. srpanj 2017.

60,18 EUR od 24. kolovoz 2017.

60,18 EUR od 25. rujan 2017.

60,18 EUR od 27. listopad 2017.

60,18 EUR od 22. studeni 2017.

60,18 EUR od 16. prosinac 2017.

60,18 EUR od 20. siječanj 2018.

60,18 EUR od 23. veljača 2018.

60,18 EUR od 23. ožujak 2018.

60,18 EUR od 23. travanj 2018.

60,18 EUR od 24. svibanj 2018.

60,18 EUR od 19. lipanj 2018.

60,18 EUR od 24. srpanj 2018.

60,18 EUR od 20. kolovoz 2018.

60,18 EUR od 22. rujan 2018.

60,18 EUR od 22. listopad 2018.

60,18 EUR od 23. studeni 2018.

60,18 EUR od 24. prosinac 2018.

60,18 EUR od 17. siječanj 2019.

60,18 EUR od 25. veljača 2019.

60,18 EUR od 21. ožujak 2019.

60,18 EUR od 23. travanj 2019.

60,18 EUR od 18. svibanj 2019.

60,18 EUR od 24. lipanj 2019.

60,18 EUR od 22. srpanj 2019.

60,18 EUR od 17. kolovoz 2019.

60,18 EUR od 25. rujan 2019.

60,18 EUR od 19. listopad 2019.

60,18 EUR od 25. studeni 2019.

60,18 EUR od 21. prosinac 2019.

60,18 EUR od 18. siječanj 2020.

60,18 EUR od 24. veljača 2020.

60,18 EUR od 23. ožujak 2020.

60,18 EUR od 20. travanj 2020.

60,18 EUR od 25. svibanj 2020.

60,18 EUR od 20. lipanj 2020.

60,18 EUR od 18. srpanj 2020.

60,18 EUR od 19. kolovoz 2020.

60,18 EUR od 16. rujan 2020.

60,18 EUR od 17. listopad 2020.

60,18 EUR od 24. studeni 2020.

60,18 EUR od 17. prosinac 2020.

60,18 EUR od 16. siječanj 2021.

60,18 EUR od 13. veljača 2021.

60,18 EUR od 13. ožujak 2021.

60,18 EUR od 17. travanj 2021.

60,18 EUR od 15. svibanj 2021.

71,40 EUR od 12. lipanj 2021.

60,18 EUR od 17. srpanj 2021.

60,18 EUR od 14. kolovoz 2021.

60,18 EUR od 11. rujan 2021.

60,18 EUR od 14. listopad 2021.

41,57 EUR od 13. studeni 2021.

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.122,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbe.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Traži troškove sastava žalbe s PDV-om.

3.1. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga što je u obrazloženju naveo da tužiteljica nije bila informirana o svim značajkama ugovora, odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a da na te okolnosti nije dopustio izvođenje dokaza predloženih od strane tuženika, odnosno da nije izveo sve dokaze predložene od strane tuženika, te da tužiteljica nije priložila nikakve dokaze u prilog svojih navoda, kao i da iz nalaza i mišljenja nije jasno koji iznosi se odnose na preplatu na ime valutne klauzule, a koji iznosi na preplatu na ime promjenjive kamatne stope, a za koji iznos je nesporno nastupila zastara, te da nije obrazložio zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno u skladu s pravilima struke, a da su prigovori tuženika, kojima se svakako protivio da se u izradi vještačenja koristi početna kamatna stopa, neosnovani.

3.2. Nadalje, tuženik osporava navedeni nalaz i mišljenje i iz razloga što je vještak računao razliku prema početnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu, te zbog toga što nije uvažio prigovore tuženika da utvrđenu razliku treba umanjiti za razdoblja kada su anuiteti zbog nižeg tečaja švicarskog franka bili manji od onog početno ugovorenog, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, zatim i nadalje smatra da je njegov prigovor zastare osnovan jer da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 29. rujna 2016. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe dana 29. rujna 2021., kao i sve tražbine tužiteljice dospjele prije 4. travnja 2007. obzirom da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012.

3.3. Žalbenim navodima se osporava i zaključak prvostupanjskog suda da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne prije svega iz razloga što se u skladu sa 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a da prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloga zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne jer da je tužiteljica imala mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili promjenjivom, ali da je samostalno odlučila da je za nju najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom CHF, zatim da su navedene odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora, bila poštovana u cijelosti, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

3.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći prije svega da je prvostupanjski sud propustio presudom odbiti njegov zahtjev za naknadom parničnog troška kao da isti zahtjev nije niti podnio iako je on predao troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, kao i zbog toga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev. Tuženik, nadalje, nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužiteljici dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da se presude dostavljaju punomoćnicima odvjetnicima preko sustava e-komunikacije pa da isti nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a, zatim da je pogrešno dosudio trošak za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura, odnosno kada je sve za sve radnje tužiteljice primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), kao i da je pogrešno priznao tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu obzirom da je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, tako se ista presuda može ispitati. Naime, prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega je zaključio da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke valutne klauzule CHF i da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužiteljice o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, te je proveo sve predložene dokaze koji su važni za donošenje odluke, pa je tako saslušao predloženu svjedokinju UG, djelatnicu banke, te svjedoke RG, NG i EG, kao i tužiteljicu.

6.1. Drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatom iznosa od 6.984,40 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika ... iz [adresa], kao davatelj kredita, zaključili su 12. srpnja 2004. Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 38.100,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;

- da je ugovoreni rok otplate kredita 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (31. srpnja 2029.), u mjesečnim anuitetima od 228,31 CHF, plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja;

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje, te da se tužiteljica obvezala platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je tuženik mijenjao visinu ugovorene kamatne stope sukladno svojim odlukama, a o čemu prethodno nije pregovarao s tužiteljicom nego joj je dostavljao pisane obavijesti da je izvršio promjenu kamatne stope.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule i u kojem iznosu, zatim od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

12. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

12.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, te je saslušao tužiteljicu i svjedokinju UG, zaposlenicu prednika tuženika, kao i svjedoke RG, NG i EG, iz kojih iskaza, a nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

14. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a, s tim da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo VGS iz [adresa], kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi s osnova ništetnosti valutne klauzule preplatila tuženiku iznos od 6.984,40 eura (52.623,97 kn).

14.1. Prvostupanjski sud je, naime, pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužiteljice, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

16. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. rujna 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

17. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila isplatu iznosa od 6.984,40 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. izreke potvrditi.

18. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a iz čega proizlazi da je tuženika, koji je u cijelosti izgubio parnicu, odbio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 8. svibnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura. Nadalje je pravilno priznat tužiteljici trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda u zatraženom iznosu od 125,00 eura s PDV-om, budući tužiteljici pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude.

18.1. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici kao osnovan priznao trošak sudske pristojbe na presudu, i to u iznosu od 108,75 eura. Naime, tužiteljica je, sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) oslobođena plaćanja sudske pristojbe, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka IV. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od u iznosu od 3.014,23 eura umjesto iznosa od 3.122,98 eura.

19. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

20. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić