P-89/2019-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Jeleni Mandarić, odvj. u Splitu, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, te zz tuženika, a na ročištu od 23. siječnja 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

»1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 3.500,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 22.09.2015.pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove.«

r i j e š i o  j e:

I Odbija se prijedlog tužitelja za oslobađanjem plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. siječnja 2025. pa do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 08. siječnja 2019. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je tužitelj odvjetnik te da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu broj K-16/2001 te da je 15. rujna 1996. tužitelj lišen slobode. Nakon završene istrage da je protiv njega podnesena optužnica broj Kt- 117/96 od 29. prosinca 2000., te da je 27. lipnja 2014. Županijski sud u Splitu presudom oglasio tužitelja krivim za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZH i dr., te mu je izrečena zatvorska kazna u trajanju od dvije godine. Županijski sud u Splitu da je Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja, s obzirom da je riječ o odvjetniku, te dostavio naprijed navedenu presudu. HOK da je 8. rujna 2014. donio rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva. VSRH da je ukinuo osuđujuću presudu Županijskog suda u Splitu te odbio optužbu protiv tužitelja. Rješenjem HOK-a broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. da je ukinuto rješenje o obustavljanju prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Za vrijeme zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelj da nije mogao obavljati odvjetničke poslove radi čega je pretrpio štetu. Prije podnošenja predmetne tužbe da se obratio tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora u smislu odredbe čl. 186. A ZPP-a, no njegov zahtjev da je odbijen uz obrazloženje kako se u postupanju tijela kaznenog progona ne nalaze elementi nezakonitog ili nepravilnog rada za koja bi odgovarala tužena, pa time nisu ostvarene niti materijalno-pravne pretpostavke odgovornosti za štetu. U tužbi se dalje navodi da je u predmetu Županijskog suda u Splitu K.25/2015 tužitelj kao izabrani branitelj zastupao NP, optuženog za kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz članka 337. stavak 4 Kaznenog zakona, za koje je djelo zaprijećena kazna do 10 godina zatvora. Nakon donošenja rješenja Hrvatske odvjetničke komore od 8. IX 2014. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva tužitelj nije mogao poduzimati radnje u tom predmetu, nije mogao braniti, nije mogao pisati podneske, nije mogao zastupati Zec Nediljka, pa tako nije mogao kao branitelj zastupati Zec Nediljka na raspravi 22. IX 2015 čime da je tužitelju nastupila šteta u iznosu od 3.500,00 kn prema odredbi tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu slijedećeg sadržaja:

»1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 3.500,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 22.09.2015.pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove.«

1.1. Tužitelj je, nadalje, postavio i Zahtjev za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi navodeći da su prema odredbi članka 14. stavak 2.Ustava Republike Hrvatske svi pred zakonom jednaki. Članak 11.stavak 1.točka 1 Zakon o sudskim pristojbama određuje da su plaćanja pristojbi oslobođeni Republika Hrvatska i tijela državne vlasti. Kako je tuženik po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, a kako je tužitelj po ustavu jednak pred zakonom sa tuženikom, pa kako je ravnopravan i u pogledu plaćanja sudskih pristojbi naravno da je u slučaju gdje su tuženik i tužitelj stranke u sudskom postupku, tada su stranke jednake pred zakonom, pa kako je tuženik oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, tada ni tužitelj u ovakvoj situaciji, i u ovom predmetu nije u obvezi plaćati sudsku pristojbu, pa tužitelj zahtjeva da i tužitelj bude oslobođen plaćanja pristojbe u ovoj parnici. Dakle pravna osnova za ovakav zahtjev da je propis iz članka 14. Ustava Republike Hrvatske u vezi sa propisom iz članka 11. stavkom 1 točka 1. Zakona o sudskim pristojbama.

2. Dana 23.03.2022. kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu tužene u kojem se tužena usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Smatra kako predmetna tužba ne udovoljava procesnim pretpostavkama propisanim odredbom čl. 186.A ZPP-a, jer usporedbom zahtjeva za mirno rješenje spora i predmetne tužbe proizlazi kako zahtjev tužitelja nema sve potrebne elemente te da je tužitelj zlorabio procesna ovlaštenja s obzirom da je podnio jedan podnesak naslovljen kao zahtjev za mirno rješenje spora, da bi nakon ne udovoljavanju istom podnio više tužbi, pa bi se radilo o zabranjenim dispozicijama iz čl. 3. st. 3. ZPP-a. Tužena također osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer smatra kako u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalne pretpostavke za odgovornost tužene za eventualnu štetu koju je tužitelj pretrpio, s obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u vezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog i nepravilnog rada. Također, mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti da je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za osnivanje odgovornosti za štetu.

3. Sud je tijekom postupka pružio strankama mogućnost za izjašnjavanjem, te su tijekom postupka izvedeni dokazi pregledom spisa Županijskog suda u Splitu u K- 25/15, tom spisu priloženih rješenja, zapisnika i ostalih isprava, disciplinskog spisa HOK-a br. 7070/14, zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja od 25. ožujka 2018., pismena tuženika N-DO-529/18 od 3. prosinca 2018., pregledom Zapisnika s rasprave kod Županijskog suda u Splitu od 22. rujna 2015. u predmetu K-25/15, rješenja Županijskog suda u Splitu K-25/15 od 24. srpnja 2017., popisa troška sačinjenog od strane Lubina i Čutura j.t.d. u predmetu Županijskog suda u Splitu K- 25/15., te je izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 3.500,00 kn. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je bio u nemogućnosti obavljati odvjetničke poslove, u konkretnom slučaju da nije mogao pristupiti na ročište od 22. rujna 2015. koje je održano kod Županijskog suda u Splitu, na kojem je trebao sudjelovati u svojstvu branitelja Nedjeljka Zeca, a zbog rješenja Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/14 od 08. rujna 2014.g. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014.g. koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda RH te je tužitelj oslobođen optužbe, nakon čega je tužitelju rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 05. srpnja 2017.g. ukinuto naprijed navedeno rješenje Hrvatske odvjetničke komore od 08. rujna 2014.g., te je tužitelju ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Nemogućnošću sudjelovanja na ročištu od 22. rujna 2015. tužitelj da je pretrpio štetu u iznosu od 3.500,00 kn.

8. Među strankama nije sporno:

- da je Presudom Županijskog suda u Splitu br. K-16/01 od 27.6.2014. tužitelj nepravomoćno osuđen u kaznenom postupku za 2 kaznena djela i to zlouporaba položaja i ovlasti i kazneno djelo zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju.

- da je navedena presuda, prema dostavnoj naredbi iste, dostavljena Hrvatskoj odvjetničkoj komori (dalje: HOK) koja je dostavljenu presudu ocijenila kao prijavu

- da je istoga dana, zbog pokretanja disciplinskog postupka protiv tužitelja, tužitelju rješenjem Izvršnog odbora HOK-a obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva.

– da je Rješenjem Upravnog odbora HOK-a od 19.12.2014. odbijena tužiteljeva žalba protiv rješenja Izvršnog odbora HOK-a od 8.9.2014.

- da je Vrhovni sud RH presudom br. Ur-1/15 od 15.7.2015. odbio tužiteljev priziv protiv rješenja Upravnog odbora HOK-a od 19.12.2014.

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. I Kž-646/14 od 23.5.2017. u kaznenom postupku odbijena optužba protiv tužitelja, slijedom čega je na prijedlog disciplinskog tužitelja od 3.7.2017. rješenjem HOK-a od 5.7.2017. spram tužitelja ukinuta mjera obustave

prava na obavljanje odvjetništva.

9. Tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio tvrdnju tužitelja da tužitelj zbog suspenzije uvjetovane osuđujućom presudom Županijskog suda u Splitu nije zastupao Nedjeljka Zeca u predmetu Županijskog suda u Splitu K-25/15 na raspravi održanoj dana 22. rujna 2015., pa sud navedenu činjenicu smatra nespornim među strankama.

10. Tužitelj pak do zaključenja glavne rasprave nije osporio tvrdnje da je tužitelj, odvjetnik HP, osnivač i član Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., a što je i ovaj sud utvrdio pregledom Sudskog registra, preslike spisa Hrvatske odvjetničke komore br. 7070/14 koji sadrži priziv tužitelja od 09.01.2015.g. protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, koji je sačinjen u vrijeme suspenzije tužitelja, s u kojem se upravo tužitelj predstavlja kao odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, te pregledom Imenika Hrvatske odvjetničke komore pregledom kojeg je sud utvrdio da je tužitelj odvjetnik u odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d.

11. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj, u vrijeme kada je tužitelju izrečena suspenzija, bio član Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d.

12. Sporno je među strankama je li tužitelj pretrpio štetu uslijed donošenja nepravomoćne osuđujuće presude Županijskog suda u Splitu br. K-16/01 od 27.6.2014. koja je kasnije, po žalbi tužitelja, odlukom Vrhovnog suda RH ukinuta i optužba odbijena i tužitelj oslobođen, uslijed koje je osuđujuće presude tužitelju, nakon što Županijski sud u Splitu istu presudu dostavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori, od strane Hrvatske odvjetničke komore obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva.

13. Odredbe glave XXX. ZKP-a, koje su temeljem čl.573.alin.3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine; broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, dalje: ZKP/08) još uvijek u primjeni budući nije donesen posebni zakon, ne sadrže odredbu po kojoj bi naknada štete pripadala osobi protiv koje se vodio kazneni postupak (a na kraju je pravomoćno oslobođena) samo zbog činjenice da je protiv nje kazneni postupak vođen. Uvjet za dosudu naknade štete jest da je tužitelj bio pravomoćno osuđen (čl.476.ZKP/97) ili da mu je bila oduzeta sloboda (čl.480.ZKP). Dakle, prema odredbama

ovog zakona ne bi bio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Iz članka 74. ZOD proizlazi da se disciplinski postupak protiv odvjetnika pokreće od strane disciplinskog tijela HOK-a po službenoj dužnosti ili na zahtjev tijela HOK-a određenog statutom ili na zahtjev ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Iz navedenog se zaključuje kako sudac ne može pokrenuti disciplinski postupak protiv odvjetnika već može kao i svaki drugi građanin ili pravni subjekt eventualno obavijestiti HOK o određenoj činjenici koja bi mogla dovesti do pokretanja disciplinskog postupka što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Međutim, HOK je autonoman u odlučivanju hoće li pokrenuti disciplinski postupak protiv odvjetnika i kakvu će mjeru odrediti ili sankciju izreći.

15. Stoga se može zaključiti da u tome što je sudac Županijskog suda u Splitu dostavio nepravomoćnu presudu HOK-u nema elemenata protupravnosti (štoviše, postupio je zakonito i to po odredbi čl.59.ZOD) niti je taj događaj uzročno povezan s obustavom obavljanja odvjetništva jer je HOK mogao donijeti i drugačiju odluku budući da po čl.53.st.2.ZOD (koji glasi: „Odvjetniku se može…“) ne postoji obvezatna obustava

obavljanja odvjetništva.

16. Samim time što je sudac Županijskog suda u Splitu donio presudu koja je povodom žalbe bila preinačena i naposljetku tužitelj bio oslobođen optužbe, na strani tuženika nije nastala odgovornost po čl.105.st.1.ZS za štetu koja je eventualno nastala tužitelju jer donošenjem nepravomoćne kaznene presude nije automatizmom tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva već je takvu odluku donio HOK koji je, kako je gore navedeno, autonoman u odlučivanju i koji je samim time, mogao i drugačije odlučiti. Dakle, u konkretnom slučaju nema uzročnosti između donošenja nepravomoćne osuđujuće presude i obustave obavljanja odvjetništva.

17. Vezano za odgovornost tuženika po čl.105.st.1.ZS, treba reći da je VSRH u predmetima br. Rev-2831/13 i Rev-2075/12 definirao nepravilan ili nezakoniti rad te je u svezi s tim istaknuto da nije nezakoniti rad kad sudac primjenjuje materijalno pravo i iznosi svoje pravno mišljenje ili pravno stajalište u postupku. Da bi se radilo o nezakonitom radu mora se raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. Tužitelj smatra da je nezakonito i nepravilno postupanje suca Županijskog suda u Splitu u predmetu br. K-16/01 dovelo do nastanka štete. Ovaj sud ne nalazi da postoji takvo postupanje suca Županijskog suda u Splitu koji sudac je pogrešno primijenio odredbe o zastari kaznenog progona te neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa te pravnu kvalifikaciju kaznenih djela, kako proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske kaznene presude. Kad bi se prihvatilo stajalište tužitelja, onda se nijedan sudac ne bi usudio tumačiti zakonske odredbe i donositi presude jer bi postojala vjerojatnost da pogrešno protumači propise i donese pogrešnu odluku pa da u konačnici možda regresno odgovara državi, a jednako tako se ni odvjetnici, zbog bojazni od regresne odgovornosti, ne bi usuđivali davati pravna mišljenja o tumačenju propisa.

18. Slijedom svega gore navedenog i obrazloženog, razvidno je da je mjera zabrane tužitelju za obavljane odvjetničke djelatnosti utemeljena na pozitivnim propisima, uslijed čega ne postoji elementi protupravnosti.

19. Nadalje, sve i kad bi postojala odgovornost tuženika za štetu tužitelju, treba reći da tužitelj nije dokazao visinu iste. Naime, tužitelj je od 7.4.2014. odvjetništvo obavljao u sklopu Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. (čl.4.st.1. i 2.ZOD) pa je stoga on morao biti u radnom odnosu sa tim društvom (čl.24.ZOD) i to znači da njemu ne može pripasti cjelokupni iznos nagrade za zastupanje već se taj iznos stječe za račun društva jer prema čl.3.st.1.,3. i 6.ZTD javna trgovačka društva postoje da bi stjecala dobit. Prema čl.86.st.1.ZTD dobit se utvrđuje krajem svake poslovne godine. Kako je

tužitelj jedan od osnivača spomenutog društva (što je vidljivo iz javno dostupnog sudskog registra), njemu bi zapravo izmakla korist bio iznos za koji mu je dobit smanjena zbog toga što Odvjetničko društvo Lubina i Čutura j.t.d. nije uprihodio predmetni utuženi iznos od 3.500,00 kn.

20. Da bi se utvrdio iznos izmakle koristi, tužitelj je trebao dokazati činjenice visine prihoda i rashoda te bi se na dobit trebao obračunati i porez. Tužitelj ništa od navedenog nije dokazao pa se može reći da nije dokazao visinu štete, a što je bio dužan dokazati.

21. Konačno, potrebno je istaći da je prema odredbi čl. 30. Zakona o odvjetništvu (NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) odvjetnik koji radi u društvu dužan pružati one oblike pravne pomoći koje mu odredi društvo, ako ugovorom sklopljenim između društva i odvjetnika nije drugačije određeno. Čl. 29. ovog zakona propisuje da pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo odvjetnici i odvjetnički vježbenici, odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva. Čl. 27. ovog zakona propisano je da dva ili više odvjetnika upisanih u imenik odvjetnika Komore mogu osnovati odvjetničko društvu koje se osniva kao javno trgovačkog društvu (što je ovdje slučaj) ili kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Na odvjetničko društvo se na odgovarajući način primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima.

22. S obzirom na navedeno, za zaključiti je da je netko od drugih odvjetnika koji su članovi društva ili pak koji nisu članovi društva, s obzirom na spriječenost tužitelja, mogao pristupiti na ročište od 22. rujna 2015., što je i napravljeno, pa je na to ročište pristupila odvjetnica Jelena Mandarić.

23. S obzirom da je na ročište od 22. rujna 2015., pristupila odvjetnica Jelena Mandarić, koja je također, kao i tužitelj, odvjetnik u odvjetničkom društvu Lubina i Čutura, to društvu Lubina i Čutura nije nastupila nikakva šteta vezano za rješenje Hrvatske odvjetničke komore tužitelju, a nije ni samom tužitelju koji je član društva, jer svi članovi društva koje je osnovano kao javno trgovačko društvo solidarno odgovaraju za obveze odvjetničkog društva.

24. Konačno, pregledom spisa Županijskog suda u Splitu, K-25/15, sud je utvrdio da je u istome sadržan troškovnik, pregledom kojeg je sud utvrdio da je odvjetničko društvo Lubina i Čutura, između ostalog, popisalo trošak pristupa na ročište od 22. rujna 2015. godine i to u iznosu od 300 bodova. Dalje je utvrđeno da je odvjetničkog društvo Lubina i Čutura zatražilo cjelokupan trošak u iznosu od 78.292,00 kn. Navedeni popis troška sadrži pečat odvjetničkog društva Lubina i Čutura, odvjetnika HP, dakle tužitelja, te odvjetnice Jelene Mandarić.

25. Pregledom spisa Županijskog suda u Splitu, K-25/15, sud je dalje utvrdio da je rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-25/15 od 24. srpnja 2017., naloženo da se iz proračunskih sredstava Županijskog suda u Splitu isplati Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura J.T.D., iznos od 78.542,00, dakle upravo onaj iznos koji je zatražen troškovnikom, među kojim je iznosom i trošak zastupanja na ročištu od 22. rujna 2015.

26. Dakle, zaključak je ovog suda da je trošak pristupa na ročište od 22. rujna 2015., a kojeg tužitelj potražuje ovom tužbom, isplaćen odvjetničkom društvu Lubina i Čutura J.T.D. u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-25/15, pa samim time tužitelj ne može ponovno tražiti da se taj trošak isplati pored društva Lubina i Čutura j.t.d. i njemu, tužitelju, slijedom čega se tužbeni zahtjev tužitelja i zbog navedenog utvrđenja i razloga ukazuje neosnovanim.

27. Dakle, u ovom slučaju tužitelj je u promatrano vrijeme bio član odvjetničkog društva Lubina i dr. j.t.d. Split, odnosno Lubina i Čutura j.t.d. Split kao javnog trgovačkog društva, osnivač istog, a PP je imao urednu obranu odnosno zastupanje od strane odvjetnika Jelene Mandarić, dakle također člana odnosno zaposlenika društva. Dakle, šteta je u ovom slučaju mogla nastati jedino društvu, a nije nastala jer je društvu navedeni trošak zastupanja isplaćen od strane upravo Republike Hrvatske po rješenju Županijskog suda u Splitu K-25/15 od 24. srpnja 2017. godine. U slučaju da trošak nije isplaćen, tada tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran na podnošenje tužbe radi naknade štete, već bi aktivnu legitimaciju imalo društvo. Međutim, ni tužitelju, ni društvu šteta nije nastala jer je na ročište od 22. rujna 2015. pristupio drugi član društva, Jelena Mandarić, i za taj pristup je društvu Lubina i Čutura j.t.d. od strane RH isplaćena naknada prema rješenju Županijskog suda u Splitu K-25/15 od 24. srpnja 2017. godine, tako da ni društvu, a ni tužitelju, u tom predmetu nije nastupila apsolutno nikakva šteta koju bi isti dokazao, a pitanje plaća u društvu i dobiti društva nije predmet ovog spora, niti je na to tužitelj ukazivao, kao ni sam tuženik.

28. Dakle, tužitelj nije dokazao da mu je time, što nije pristupio na ročište od 22. rujna 2015. u predmetu Županijskog suda u Splitu K-25/15, osobno nastupila bilo kakva šteta jer je optuženik PP u tom predmetu ispustio punomoć za zastupanje odvjetničkom društvu Lubina i Čutura, a ne tužitelju, a optuženika PP je u tom predmetu na ročištu od 22. rujna 2015. zastupao drugi odvjetnik iz odvjetničkog društva – Jelena Mandarić, koja je zatražila trošak zastupanja na tom ročištu, i taj trošak je obistinjen od strane tuženika prema rješenju Županijskog suda u Splitu K- 25/15 od 24. srpnja 2017. godine.

29. Dakle, društvo je ispostavilo račun za zastupanje PP, društvu je po tom računu isplaćen zatraženi iznos, a nakon toga je pitanje tužitelja kao člana tog društva i samog javnog trgovačkog društva kako će riješiti svoje imovinsko pravne odnose u pogledu nagrade za zastupanje, vezano za njihove interne akte i društveni ugovor društva koji su članovi zaključili.

30. Dakle, u ovom slučaju, zbog rješenja Hrvatske odvjetničke komore vezano za kazneni predmet Županijskog suda u Splitu tužitelju nije nastupila nikakva šteta, pa je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

31. Za navesti je da su u pravno istovjetnim predmetima između istih stranaka drugostupanjski sudovi (ŽS Split: Gž-1492/2022, ŽS Zadar: Gž-911/2022, ŽS Zagreb: Gž-2048/2022, Gž-2071/2022, ŽS Dubrovnik: Gž-149/2022, ŽS Pula: Gž-729/2022) potvrđivali odbijajuće prvostupanjske presude.

32. U tom smislu, ukazuje se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev br. 42009/10) prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14( MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06

33. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, ocjena je ovog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, slijedom čega je istog valjalo odbiti, te odlučiti kao u izreci ove presude.

34. U odnosu na prigovor tuženika da tužba nije dopuštena iz razloga jer da se tužitelj nije prije podnošenja tužbe obratio tuženiku u mirnom postupku , za navesti je slijedeće:

35. Odredbom članka 186.a stavka 1. ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

35.1. Odredbom članka 186.a stavka 5. ZPP-a propisano je ako zahtjev iz stavka 1.ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu, dok je odredbom članka 186.a stavka 6. ZPP-a propisano da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovog članka.

35.2. Odredbom članka 38. stavka 3. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18) propisano je da će državno odvjetništvo pozvati podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka, kojim je propisano da ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen.

36. Nije sporno da je tuženik dopisom od 03.prosinca 2018.g. tužitelju odgovorio da tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora kojim je tužitelj tražio naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.170,00 kn neosnovan iz razloga što uz zahtjev nije priložena nikakva relevantna dokumentacija, niti je navedeno kojim bi radnjama tijela kaznenog progona podnositelju počinila štetu, a da u postupanju tijela kaznenog progona u kaznenom postupku koji je vođen protiv podnositelja ne nalaze elemente nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala Republika Hrvatska.

37. Nadalje je iz odgovora na tužbu tuženika zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu vidljivo da tuženik utuženu tražbinu tužitelja osporava u cijelosti. Imajući u vidu da Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, nakon što je zaprimio zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora o istom odlučio na način da ga je odbio, a da prije toga nije pozvao podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako je smatrao da zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili da je nerazumljiv, dakle da je ocijenio da podneseni zahtjev sadržava sve ono što mora sadržavati tužba, kao i da je tužitelj uz tužbu priložio dokaz da se prije podnošenja tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe članka 186. a stavak 1. ZPP-a i da je taj zahtjev odbijen, ovaj sud smatra da u takvim procesnim okolnostima navedeni prigovor tuženika nije osnovan, te ga kao takovog ovaj sud nije prihvatio.

38. Slijedom iznijetog, nisu se ostvarile pretpostavke za odbacivanjem tužbe u ovom, konkretnom slučaju.

39. U odnosu na prijedlog tužitelja za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi, za navesti je slijedeće:

40. Tužitelj smatra da time što je tužena Republika Hrvatska, u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 1. ZPP-a, oslobođena od plaćanja sudske pristojbe i tužitelj kao druga stranka u postupku automatski mora biti oslobođen od plaćanja sudske pristojbe.

41. Ocjena je ovog suda da takav prijedlog nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 dalje ZSP).

41.1. Nadalje, prema odredbi članka 172. ZPP-a pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć, a uvjeti i postupak za ostvarivanje pravne pomoći propisani su odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“ br. 143/13. 98/19 – dalje: ZBPP). Odredbe ZBPP-a propisuju da je oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi vrsta sekundarne pravne pomoći koja se pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom uredu državne uprave koji temeljem članka 17. stavak 1. ZBBP-a o zahtjevu odlučuje rješenjem. Dakle, za odlučivanje o zahtjevu za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi nije nadležan sud, pa kako tužitelj i ne tvrdi da je oslobađanje zatražio od nadležnog tijela niti je dostavio odluku kojom se oslobađa od plaćanja sudskih pristojbi ovaj sud je mišljenja da je upravo tužitelj dužan platiti sudsku pristojbu na tužbu jer je odredbom članka 3. ZSP-a određeno da je pristojbu dužna platiti osoba na čiji se zahtjev, ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom, a za podneske koje podnosi, a prema odredbi članka 4. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe nastaje (tužbe, pravne lijekove, prigovore i sl.) u trenutku predaje.

42. Slijedom iznijetog sud je odbio prijedlog tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom slučaju, radi čega je odlučeno kao u toč. i izreke rješenja.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, te 138/2023).

43.1. Tuženiku zastupanom po punomoćniku priznat je trošak sastava odgovora na tužbu, te pristupa na ročišta od 01.03.23., 25.05.23. i 12.12.24. po 50 bodova, za pristupe na roč. od 06.09.23., 06.11.23. i 16.10.24. po 25 bodova (25%), što sveukupno zbrojeno iznosi 275 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 550,00 €. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od presuđenja, dakle od 23. siječnja 2025. pa do konačne isplate.

44. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke rješenja.

U Splitu, 23. siječnja 2025.

S U D A C

Miro Maslać

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

DNA:

-punom. tužitelja,

-punom. tuženika.