Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-125/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 19. prosinca 2024., u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da na dan 12.10.2020. postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 34.106,84 eura.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika u iznosu od 17.128,09 eura temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj: Pr- 50/2017-30 od 23. siječnja 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj: Gž R-25/2020-2 od 4. lipnja 2020., te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.978,74 eura u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez osnove. U tužbi se navodi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 4.7.2013. naloženo tužitelju da tuženiku isplati bruto iznos od 168.370,11 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i da isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 16.835,00 kn. Odluka je potvrđena drugostupanjskom odlukom, a tuženik je svoje potraživanje temeljem pravomoćne sudske odluke naplatio u ovršnom postupku 27.7.2015. u iznosu od 331.108,11 kn. Rješenjem Vrhovnog suda od 14. prosinca 2016. prihvaćena je revizija RH, te su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska odluka, a predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Tuženik je bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen ukinutom presudom. Protiv RH podnijet je zahtjev za mirno rješenje spora. Tužbeni zahtjev postavlja se temeljem odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Poziva se tuženik na sklapanje nagodbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra da je ista preuranjena, budući da se tek očekuje donošenje sudske odluke koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda. Tuženik ničim nije uzrokovao postupak za koji je podnesena tužba. Ne zna se koji je neto iznos s kamatama primio tuženik, a isti i nije naveden. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U podnesku od 30.7.2020. tužitelj navodi da je pravomoćno okončan postupak Pr-50/17 i postavlja tužbeni zahtjev za isplatu 331.108,11 kn.

4. U podnesku od 28.9.2020. tuženik navodi da je ishodio novu pravomoćnu presudu protiv tužitelja slijedom čega izjavljuje prigovor prijeboja.

5. U podnesku od 8. travnja 2024. tužitelj navodi na koji način je Ministarstvo vršilo obračun tražbina stranaka, a što niti tuženik ne osporava. Predlaže da sud donese presudu u kojoj će utvrditi potraživanje tužitelja prema ukinutoj pravomoćnoj sudskoj odluci, te da naloži tuženiku da isplati nakon prijeboja tužitelju iznos od 16.978,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 13.10.2020.

6. U podnesku od 24.4.2024. tuženik navodi da je 12.10.2020. izjavio prigovor radi prijeboja. Na izračun Ministarstva nema primjedbe glede matematičkog izračuna. Smatra da je potraživanje tužitelja na dan prijeboja 30.649,33 eura, a da je potraživanje tuženika iz ponovljenog postupka na dan prijeboja, a prema izračunu, 14.868,41 eura i smatra da je razlika na dan prijeboja 15.760,92 eura u korist tužitelja.

7. Na glavnoj raspravi 19. prosinca 2024. stranke su navele da je izjava o prijeboju bila 12.10.2020. i obračun Ministarstva sačinjen je na taj dan. Zakonski zastupnik tužitelja navodi da nakon prijeboja potražuje iznos od 16.978,74 eura sa zateznom kamatom od 13.10.2020. Punomoćnik tuženika ne osporava obračun Ministarstva niti izjavu o prijeboju, a navodi da je do razlike potraživanja došlo jer se ne priznaju troškovi postupka iz prethodnog postupka budući da nisu obuhvaćeni u prijedlogu za mirno rješenje spora.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: spis Općinskog suda u Bjelovaru Pr-50/2017, prvostupanjske odluke, drugostupanjske odluke i odluku Vrhovnog suda, zahtjev za mirno rješenje spora, presudu Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske, obračun potraživanja stranaka Ministarstva obrane RH od 25. ožujka 2024.

9. Iz spisa Općinskog suda u Bjelovaru Pr-50/2017 utvrđeno je da je kod tog suda vođen parnični postupak (radni spor) po tužbi AP protiv RH radi isplate. Presudom od 4.7.2013. P-370/2011-32 naloženo je Republici Hrvatskoj da AP isplati bruto iznos od 168.370,11 kn s pripadajućim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.835,00 kn u roku od 8 dana. Drugostupanjskom odlukom od 4. rujna 2014. odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostupanjska presuda. Rješenjem Vrhovnog suda Rev-1714/2014-2 od 14. prosinca 2016. prihvaćena je revizija tuženice Republike Hrvatske, te su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska odluka, a predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskom odlukom Općinskog suda u Bjelovaru Pr-50/2017-30 od 23. siječnja 2020. naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju AP isplati bruto iznos od 84.264,51 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Odlučeno je i da tužena Republika Hrvatska naknadi tužitelju AP troškove parničnog postupka u iznosu od 16.319,17 kn sa zateznom kamatom od 23. siječnja 2020. Drugostupanjskom odlukom od 4. lipnja 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja Republike Hrvatske. Rješenjem Vrhovnog suda od 16. prosinca 2020. prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje. U navedenom predmetu Republika Hrvatska podnijela je protutužbu protiv AP radi isplate. Rješenjem od 18. prosinca 2019. odlučeno je da se izdvoji protutužba i odgovor na protutužbu, te se o protutužbenom zahtjevu Republike Hrvatske protiv AP ima raspravljati odvojeno od tužbenog zahtjeva i da će se u svakom predmetu donijeti posebna odluka. Spisu prileži zahtjev za mirno rješenje spora od 3. ožujka 2017. koji je Republika Hrvatska zastupana po nadležnom ODO-u podnijela protiv AP, a kojim je obuhvaćena isplata po pravomoćnoj presudi od 4.7.2013. iznosa od 168.370,11 kn, te na ime troškova parničnog postupka 16.835,00 kn.

10. Iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske utvrđena je povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva.

11. Iz obračuna Ministarstva obrane RH od 25. ožujka 2024. proizlazi da je na dan 12. listopada 2020. potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosilo 30.649,33 eura. Potraživanje tuženika koje je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 23. siječnja 2020. poslovni broj: Pr-50/17, do dana izjave o prijeboju iznosi 14.868,41 eura. Nakon prijeboja potraživanja stranaka dobije se iznos od 15.700,91 eura. Kamate na trošak postupka u iznosu od 21.002,70 kn koji potražuje tužitelj po presudi P-370/11 su računate od 17. ožujka 2017. pa do 12. listopada 2020., tako da tužitelju po osnovi troškova postupka pripada 3.457,51 eura. Kamate na trošak postupka koje pripadaju tuženiku u iznosu od 16.319,17 kn računaju se od dana donošenja presude Pr-50/17 od 23. siječnja 2020. pa do dana izjave o prijeboju 12. listopada 2020. te tuženiku po osnovi troškova postupka pripada 2.259,68 eura. Nakon prijeboja potraživanja ostaje razlika troškova u korist tužitelja u iznosu od 1.197,83 eura. Dakle, nakon prijeboja ukupnih potraživanja stranaka ostaje razlika u korist tužitelja na dan 12.10.2020. u iznosu 16.978,74 eura.

12. Cijeneći provedene dokaze sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Nesporno je između stranaka da je tuženik vodio radni spor protiv tužitelja, te je ishodovao pravomoćnu presudu koja je naknadno ukinuta presudom Vrhovnog suda RH. Nesporno je i da je tuženik svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku i to 27. srpnja 2015. u iznosu od 331.108,11 kn. Nesporno je i da je obračun potraživanja tužitelja i potraživanja tuženika sačinjen od MORH-a s danom kada je tuženik dao izjavu o prijeboju. Tuženik ne osporava obračun Ministarstva, međutim, neosnovano smatra da taj obračun treba biti umanjen za troškove postupka, budući da ti troškovi nisu obuhvaćeni zahtjevom za mirno rješenje spora. Međutim, upravo suprotno tvrdnji tuženika tužitelj je zahtjevom za mirno rješenje spora tražio isplatu svih troškova po osnovi koja je kasnije otpala, pa tako i troškova postupka. Odredba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) propisuje kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednosti postignute koristi. Odredba čl. 1115. ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da iz gore navedenih razloga nedvojbeno je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučio kao u dispozitivu pod točkom I. Odredbom čl. 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti potraživanje s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće i ako su obje dospjele, a odredbom čl. 196. istog Zakona propisano je da prijeboj ne nastaje čim su ispunjene pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju i da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Izračunom Ministarstva utvrđene su tražbine obje strane s danom tuženikove izjave o prijeboju tražbine pri čemu su, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1427/21, uzeti u obzir samo neki iznosi plaće tuženika, a ne i bruto dodaci na plaću. Tuženik je istakao materijalnopravni prigovor prijeboja, a istakao je i zahtjev radi prebijanja u parnici. Prigovor radi prijeboja u parnici (procesna kompenzacija) potrebno je razlikovati od prigovora prijeboja kao jednom od načina prestanka obveze. Budući da je o tražbini tuženika već odlučeno pravomoćnom presudom u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama, o istoj tražbini sud nije ponovno odlučivao u dispozitivu presude, već je samo u dispozitivu odlučio o prijeboju. Neosnovano se tuženik putem svog punomoćnika poziva na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači tako da tužitelj ne bi imao pravo na povrat onoga što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi, jer bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Međutim, shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja i činjenično i pravno. U presudi ESLJP na koju se poziva tuženik, a u kojoj je utvrđena povreda načela mirnog uživanja vlasništva, sud je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji proistječe iz specifične procesno-pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), što u ovom predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke ukinute povodom dopuštene revizije, a radi se o pravnom lijeku kojeg je mogla izjaviti svaka stranka u postupku, pa se stoga ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je bio slučaj u predmetu Solomun protiv RH. U konkretnom slučaju nije se radilo o greški države jer Vrhovni sud RH svojom odlukom nije nižestupanjskim sudovima dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao što je to bilo u slučaju Solomun protiv RH), već je u svojoj odluci jasno naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivane, pa onda niti utvrđene odlučne činjenice, a što je sve imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Treba uzeti u obzir i da je tuženik zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kad je znao da je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, a zasigurno imao je saznanja da se pred hrvatskim sudovima vodi veliki broj činjenično i pravno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila reviziju, a o kojima Vrhovni sud RH još nije donio odluke. S obzirom na navedeno na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će mu ostati ono što je isplaćeno na temelju pravomoćne presude. Može se dakle zaključiti da nema povrede ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva, pa su neosnovani prigovori tuženika u tom smjeru.

13. Na dio tražbine koji i nakon izjave o prijeboju i nadalje egzistira tužitelju pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu i to od dana prijeboja, uzimajući u obzir da je za razdoblje do izjave o prijeboju zatezna kamata već obračunata i prebijena s tražbinom tuženika.

14. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici sud je odlučio, a po osnovi odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Slatini 23. siječnja 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, na broj: P-DO-34/2024,

2. Tuženici: po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, Strossmayerova 4.