Poslovni broj: Pr-7/2024-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

OIB: 29399232217

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužiteljice:

CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Sanji Jerković, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika: [adresa]., OIB: 33813961569, sa sjedištem u [adresa], zastupano po direktoru BS, a ovaj po punomoćniku Jasminu Avdagiću, odvj. u Šibeniku, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 20. prosinca 2024. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu održanom povodom objave dana 23. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka direktora tuženika br.: 62/5-21-24 od 10. siječnja 2024.g. kojom je određeno da tužiteljici kao radnici na poslovima voditelja Službe za računovodstvo i financije prestaje izvršavanje obveza i radnih zadataka te ostvarivanje prava koja proizlaze iz poslova radnog mjesta i za obavljanje kojih je sa poslodavcem Komunalno poduzeće d.o.o., Knin, sklopila Ugovor o izmjenama Ugovora o radu br.: 62/3-21 od 28.01.2021. godine, te se utvrđuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika na poslovima voditelja Službe za računovodstvo i financije.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužiteljicu na radno mjesto voditelja Službe za računovodstvo i financije i omogućiti tužiteljici obavljanje poslova tog radnog mjesta.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.125,00 Eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos parničnog troška teku od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu voditelja Službe za računovodstvo i financije temeljem zaključenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 20. travnja 2010.g., Ugovora o izmjenama Ugovora o radu od 23. listopada 2015. godine i Ugovora o izmjenama Ugovora o radu od 28. travnja 2021. godine. Navodi da je tuženik dana 10. siječnja 2024.g. donio Odluku br.: 62/5-21-24 kojom Odlukom odnosno njenom točkom I. je određeno da, ovdje tužiteljici, kao radnici na poslovima voditelja Službe za računovodstvo i financije sa danom 10.1.2024.g. prestaje izvršavanje obveza i radnih zadataka te ostvarivanje prava koja proizlaze iz poslova radnog mjesta i za obavljanje kojih je sa poslodavcem [adresa] sklopila Ugovor o izmjenama Ugovora o radu, br.:62/3-21 od 28.1.2021. godine. Nadalje da je točkom II. te Odluke određeno da tužiteljica ima pravo povratka na prethodne poslove na kojima je radila ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, dok da je točkom III. određeno da ta Odluka stupa na snagu danom donošenja. Naprijed citirana Odluka tuženika osobno da je uručena tužiteljici u prostorijama tuženika dana 10.1.2024.g., protiv koje osporavane Odluke tuženika, da je tužiteljica, putem punomoćnice podnijela Zahtjev za ostvarenje prava dana 25. siječnja 2024.g. Osporavana Odluka tuženika od 10.1.2024.g. da je nezakonita i nedopuštena, da prema odredbama Zakona o radu, koji se kao mjerodavni propis neposredno primjenjuje i na radni odnos tužiteljice kod tuženika, radni odnos kao ugovorni odnos između radnika i poslodavca može prestati ili se izmijeniti njegov sadržaj samo u postupku i na način kako je to propisano tim Zakonom. Tužiteljica navodi da joj radni odnos kod tuženika za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja Službe za računovodstvo i financije nije prestao jer postojeći Ugovor o radu tužiteljici nije otkazan, niti egzistira bilo koja od drugih zakonom propisanih pretpostavki za prestanak ili izmjenu tog radnog odnosa, pa da je stoga u cijelosti nezakonita i nedopuštena osporavana jednostrana Odluka tuženika kojom je tužiteljici određen „prestanak izvršavanja obveza i radnih zadataka radnog mjesta voditelja Službe za računovodstvo i financije i ostvarivanje prava koja proizlaze iz poslova tog radnog mjesta.“ Nadalje tužiteljica navodi da je nezakonito i nedopušteno postupanje tuženika spram tužiteljici kojim joj je, nakon uručenja osporavane Odluke tuženika, i faktički onemogućeno obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta voditelja Službe za računovodstvo i financije, da joj je od tada onemogućen pristup dokumentaciji i sredstvima rada neophodnim za obavljanje radnih zadataka radnog mjesta voditelja Službe za računovodstvo i financije, da je fizički premještena u drugi ured, a po nalozima neposredno nadređenih obavlja poslove drugog radnog mjesta. Kako da je tužiteljica na temelju postojećeg Ugovora o radu i to baš „Ugovora o izmjenama Ugovora o radu“ br.: 62/3-21 od 28. travnja 2021. godine (a ne od 28.1.2021.g. kako je to pogrešno navedeno u točki I. osporavane Odluke) kod tuženika zaposlena na poslovima radnog mjesta voditelj Službe za računovodstvo i financije, tuženik da joj je kao poslodavac temeljem odredbe čl. 7. Zakona o radu dužan omogućiti obavljanje poslova tog radnog mjesta i za obavljeni rad isplatiti joj plaću. Budući da je na naprijed opisani način tuženik povrijedio prava tužiteljice iz radnog odnosa, to da je, podnesenim zahtjevom za ostvarenje prava, tužiteljica zatražila od tuženika da osporavanu odluku stavi izvan snage i omogući joj obavljanje poslova njenog radnog mjesta-voditelja Službe za računovodstvo i financije, kao i ostvarenje svih prava koja joj iz postojećeg radnog odnosa kod tuženika pripadaju, a da se tuženik na tužiteljičin zahtjev za ostvarenje prava očitovao dopisom od 12. veljače 2024.g. br.:

Z-62/8-21/24, a kako istim nije udovoljio njenom zahtjevu za ostvarenje prava, to da su ostvarene pretpostavke iz čl. 133.st.2. Zakona o radu za podnošenje ove tužbe. naposljetku da je tuženik za mjesec siječanj 2024.g. tužiteljici isplatio manju plaću od one koju je dotada ostvarivala u radnom odnosu kod tuženika, te predlaže da sud usvoji njezin tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, da tužiteljica u tužbi točno navodi kako je sklopljen Ugovor o radu među strankama kao i Ugovori o izmjenama Ugovora o radu kojima je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu voditeljice Službe za računovodstvo i financije u društvu tuženika, međutim da nije točno da je 10. siječnja 2024. godine donesena Odluka kojom se istoj otkazuje Ugovor o radu s poslodavcem već je istom odlukom tužiteljici određeno novo radno mjesto s novim radnim zadacima odnosno određeno je da ista prestaje obavljati dužnost voditelja Službe za računovodstvo i financije na koje radno mjesto je postavljena Ugovorom o izmjenama Ugovora o radu od 28.21.2021 godine. Dakle, tužiteljica da je i dalje zaposlenik tuženika ali na drugom radnom mjestu s drugim radnim zadacima. Istoj da je omogućeno pravo povratka na poslove koje je radila prije navedenog Ugovora o izmjenama odnosno, umjesto voditeljice službe predmetnom Odlukom ista obavlja posao višeg referenta za računovodstvo koji odgovara njezinoj stručnoj spremi te joj je ponuđen i novi Ugovor o radu. Tužiteljici da je omogućeno podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, što je ista i učinila te je protiv Odluke tuženika podnijela zahtjev za zaštitu prava. Na navedeni zahtjev tuženik da je pravovremeno odgovorio i obrazložio svoje postupanje na način da je upoznao tužiteljicu s činjenicom da ima dokaze kojima može potvrditi da je tužiteljica otkrivala podatke o visini i plaći pojedinih radnika tuženika, da navedeno predstavlja grubo kršenje poslovnih obveza i stoga da je opravdan razlog tuženika za donošenje osporavane Odluke. Tuženik navodi da su netočni navodi kojima tužiteljica nastoji prikazati da bi tuženik ovakvim postupanjem na bilo koji način povrijedio njezina prava, a posebice da bi povrijedio važeće zakonske odredbe u ovakvim slučajevima, a da je navod tužiteljice da je donesena Odluka nezakonita i nedopuštena također neosnovan i predstavlja samo shvaćanje tužiteljice koje da je pogrešno. Tuženik navodi da je tužiteljica protiv Odluke tuženika podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji je tuženik pravodobno odgovorio kako je ranije i spomenuto, te da je na sastanku održanom u prostoru tuženika 25.01.2024. godine isti ponudio tužiteljici novi Ugovor s radnim mjestom višeg referenta financija (radno mjesto koje je ranije obavljala), što da je tužiteljica odbila potpisati i podnijela predmetnu tužbu. Tuženik nadalje navodi da je simbolično da se tužiteljica poziva na pogrešnost postupanja tuženika u donošenju Odluke, a da pritom uopće ne spominje da joj je osobno ponuđen novi Ugovor o radu, pa podredno navodi da, ukoliko bi sud ovakvu Odluku smatrao otkazom ugovora o radu, sve da se i radi o otkazu ugovora o radu, što da nije točno u predmetnom slučaju, tuženik da je tužiteljici ponudio i sklapanje novog ugovora te da je takvim postupanjem u cijelosti postupio u skladu s odredbama Zakona o radu i to čl. 123. st. 1. koji propisuje: „(1) Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).“ Dakle, tumačenje tužiteljice da bi bilo nezakonito donijeti predmetnu Odluku tuženika da je netočan, posebice kada se uzme u obzir ponašanje tužiteljice koje da predstavlja grubo kršenje radnih obveza na način da je ista neovlašteno koristila i otkrivala podatke o visini plaće pojedinih radnika trećim osobama, a kojim postupanjem da je tužiteljica tuženika dovela do toga da je bio primoran donijeti ovakvu Odluku, te ističe i činjenicu da je tuženik samo svojom dobrom voljom ponudio tužiteljici da ostane raditi kod društva tuženika ali na drugom radnom mjestu s manjim ovlastima od onih koje je nedvojbeno i neovlašteno zlorabila, te ukazuje na okolnost da je tužiteljica svojim postupanjem dovela do stanja u kojem poslodavac više nije imao nikakvog povjerenja u tužiteljicu odnosno u obavljanje posla voditelja Službe na način da čuva povjerljive informacije poslodavca koje niti na koji način nije smjela otkrivati trećim osobama. Nadalje tuženik ističe kako je podatke o visini plaća, koeficijenata koje imaju pojedini radnici tužiteljica pokušala iskoristiti na način da je porukama tražila veću plaću upravo temeljem ranije navedenih i povjerljivih podataka, pa da je tužiteljica povjerljive podatke koristila da bi ostvarila veću korist za sebe eventualnim povećanjem svoje plaće. Nadalje, tuženik navodi da je netočan i neosnovan navod tužiteljice kako bi nezakonito i nedopušteno bilo postupanje tuženika na način da od dana donošenja Odluke ne dozvoljava istoj da pristupa dokumentaciji i sredstvima rada neophodnima za obavljanje funkcije voditelja službe. Naime, kako je već i sasvim jasno, tuženik da je donio ovdje osporavanu Odluku i nakon donošenja iste bi bilo posve nelogično da tužiteljici dozvoli da i dalje kao voditeljica Službe, posebice kada se uzme u obzir da isti radnik trećim osobama otkriva povjerljive poslovne podatke poslodavca, pa da netočno tužiteljica tumači odredbu čl. 7. Zakona o radu, da tužiteljici nije prestao radni odnos kod poslodavca već je ista raspoređena na drugo radno mjesto jer je grubim kršenjem radnih obveza izgubila povjerenje Poslodavca za obavljanje posla voditeljice Službe za računovodstvo i financije, pa joj slijedom navedenog tuženik nije bio niti dužan omogućiti daljnje obavljanje takvog posla. Tužiteljica da u tužbi paušalno navodi kako nisu ispunjene pretpostavke važećeg Zakona o radu, ne navodeći koje to pretpostavke ne bi bile ispunjene u konkretnom slučaju, te ističe kako tužiteljici nije otkazan ugovor o radu jer je ista i dalje zaposlenik tuženika, a da je odlukom poslodavca tužiteljica preraspoređena s mjesta voditelja i postavljena na mjesto višeg referenta zbog kršenja obveza iz radnog odnosa kako je već navedeno, te i dalje zaposlenik tuženika s istim koeficijentom plaće kao i ranije. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva, budući da tuženik donoseći Odluku nije postupio nezakonito niti nedopušteno, da je ista donesena zbog grubog kršenja radnih obveza počinjenog od strane tužiteljice.

3. U odnosu na gornje navode iz odgovora na tužbu tužiteljica navodi da se u cijelosti protivi svim navodima odgovora na tužbu tuženika kao činjenično i pravno neutemeljenim. Tužiteljica u tužbi da nijednom jedinom riječju nije tvrdila da ona više nije zaposlenik tuženika, već da je tuženik osporavanom Odlukom od 10. siječnja 2024.g. tužiteljici jednostrano odredio (citat) „….prestanak izvršavanja obveza i radnih zadataka“ radnog mjesta voditelja službe za računovodstvo i financije i „ ostvarivanje prava koja proizlaze iz poslova tog radnog mjesta“, pri čemu je citiran upravo dio toč. I. osporavane Odluke tuženika od 10.1.2024.g.. Kako to pogrešno sugerira tuženik, ta Odluka međutim da ne predstavlja valjani pravni temelj slijedom kojega da tužiteljica sada obavlja posao višeg referenta za računovodstvo, budući da ona novi Ugovor o radu za to radno mjesto sa tuženikom nije zaključila, a niti joj je tuženik, važeći Ugovor o radu za radno mjesto voditelja službe za računovodstvo i financije, ikada otkazao. Osporavanom nezakonitom Odlukom tuženik je faktički jednostrano izmijenio sa tužiteljicom prethodno ugovorene bitne uvjete rada, a na koji način je povrijedio njena prava iz radnog odnosa, a da je tome tako da je vidljivo već iz pregleda sadržaja osporavane Odluke kojom tužiteljici nije otkazan ugovor o radu, niti je njome „raspoređena“ na radno mjesto višeg referenta za računovodstvo već je toč. II. te Odluke samo određeno da (citat) „…ima pravo povratka na prethodne poslove na kojima je radila ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi“. Ova Odluka, što među strankama nije ni sporno, osobno da je uručena tužiteljici u prostorijama tuženika 10. siječnja 2024.g., te posebno naglašava da tom prilikom tužiteljici nije ponuđen na sklapanje nikakav novi ili izmijenjeni ugovor o radu, kako to također, pogrešno i neistinito, tuženik u svom odgovoru na tužbu sugerira sudu. Naprotiv, 10. siječnja 2024.g. tužiteljici da je, dakle, uručena samo osporavana Odluka, i to bez ikakvog obrazloženja i uopće iznošenja razloga za njeno donošenje, da bi odmah potom tužiteljici i faktički bilo onemogućeno izvršavanje obveza i radnih zadataka radnog mjesta voditelja službe za računovodstvo i financije, za koje radno mjesto sa tuženikom ima zaključen Ugovor o radu. Opisanim postupanjima tuženika povrijeđeno je pravo tužiteljice iz radnog odnosa da obavlja poslove radnog mjesta za koje ima zaključen ugovor o radu kao i pravo na isplatu tužiteljici tim ugovorom pripadajuće joj plaće, a koja prava joj je tuženik uskratio i time što joj je za mjesece siječanj i veljaču 2024.g. isplaćivao umanjenu plaću. Tužiteljica nadalje osporava kao netočne i pravno neosnovane navode tuženika da bi isti u cijelosti postupao u skladu s odredbom čl. 123.st.1. Zakona o radu (otkaz s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu), da nema govora da bi tuženik postupao u skladu s navedenom odredbom jer tužiteljici nikada nije ni otkazao važeći Ugovor o radu za radno mjesto voditelja službe za računovodstvo i financije, a niti joj je istodobno sa uručenjem osporavane Odluke predložio sklapanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Osporavana Odluka tuženika od 10. siječnja 2024.g. da nije odluka o otkazu i ne može se smatrati odlukom o otkazu ugovora o radu budući iz sadržaja te odluke to ni ne proizlazi (tom odlukom tužiteljici nije otkazan ugovor o radu), a sama odluka da nema ni zakonom propisani sadržaj odluke o otkazu ugovora o radu (osporavana odluka nema obrazloženja), a niti je tuženik prilikom uručenja ove odluke tužiteljici uopće predložio sklapanje kakvog drugog ugovora o radu (pod izmijenjenim uvjetima), te naglašava da ni sam tuženik u svom odgovoru na tužbu ne tvrdi da bi istodobno sa uručenjem osporavane odluke tužiteljici ponudio na sklapanje izmijenjeni Ugovor o radu, već da je to učinio na sastanku 25. siječnja 2024.g., a kojeg dana da je tužiteljica doista pozvana na sastanak u ured direktora gdje joj je, uz prisustvo pravnika, ponuđen na sklapanje novi-izmijenjeni ugovor, a u kojem ugovoru da je kao datum sklapanja bio naveden 11.01.2024.g. Tužiteljica navodi da se ne može sa sigurnošću očitovati je li joj tom prilikom ponuđen na sklapanje ugovor identičan onome kojega je tuženik dostavio sudu uz svoj odgovor na tužbu, budući da tužiteljici tom prilikom nije dana mogućnost da taj Ugovor detaljno pročita, iznese iz ureda direktora, kopira, slika, ili uopće da se o sadržaju tog ugovora savjetuje sa bilo kim pa i svojom punomoćnicom, već joj je, kao jedina mogućnost, dano da taj ugovor tamo i odmah potpiše, te da je jasno da tužiteljica na takvo što nije mogla pristati, a posebice jer je i u tom, tada ponuđenom joj ugovoru (baš kao i u ovome kojeg je tuženik dostavio sudu kao prilog svom odgovoru na tužbu) stajao nepripadajući koeficijent složenosti poslova za ponuđeno joj radno mjesto. Za radno mjesto „viši stručni referent za računovodstvo i nabavu“ prema normativnim aktima tuženika i to baš Pravilniku o radu tuženika i Pravilniku o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji radnih mjesta u [adresa], da je propisan koeficijent složenosti u rasponu od 1,65-1,80 dok da je tužiteljici tada bilo ponuđeno sklapanje ugovora o radu u kojem je stajao nepripadajući koeficijent složenosti „2,10“, a koji koeficijent da je svakako manji od onoga koji joj je utvrđen i na kojeg ostvaruje pravo temeljem važećeg Ugovora o radu- „2,60“., pa da su potpuno pogrešni navodi tuženika da nikakva tužiteljičina prava nisu povrijeđena i da je postupao u skladu s odredbama Zakona o radu i to baš čl. 123. st.1., a kojom odredbom je propisano da odredbe ovog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). U konkretnom slučaju tužiteljici da nije otkazan važeći ugovor o radu, nije joj uručena odluka o otkazu ugovora o radu, a niti joj je prilikom donošenja osporavane Odluke ponuđeno istovremeno sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, pa kako da se dakle ovdje nije ni radilo o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, tužiteljica da nije imala mogućnost ni koristiti se pravom koje bi joj onda pripadalo temeljem odredbe čl. 123. st.2. Zakona o radu - da, u slučaju i da prihvati ponudu poslodavca za sklapanje izmijenjenog ugovora, da i dalje pred nadležnim sudom osporava dopuštenost otkaza ranijeg ugovora o radu. U odnosu na naknadno ponuđeno joj sklapanje novog Ugovora o radu (na sastanku od 25. siječnja 2024.g.) tužiteljici od strane tuženika da nije čak dana ni mogućnost da se o ponudi za sklapanje tog ugovora izjasni u primjerenom roku, a koji rok, odgovarajućom primjenom odredbe čl. 123.st.3. Zakona o radu ne smije biti kraći od 8 dana, pa da je upravo tuženik taj koji je naprijed opisanim postupanjima teško povrijedio tužiteljičina prava iz radnog odnosa. Koliko da je uporan tuženik u povredi tužiteljičinih prava, da je razvidno iz činjenice što nije udovoljio ni tužiteljičinom zahtjevu za ostvarenje prava od 25. siječnja 2024.g., već je naprotiv na taj zahtjev tada odgovorio dopisom upućenim punomoćnici tužiteljice 12. veljače 2024.g., a kojim je tada, po prvi puta, potpuno pogrešno i neutemeljeno prozvao tužiteljicu za navodne teške povrede obveza iz radnog odnosa koje povrede tužiteljica, kao ni bilo koje druge povrede nikada nije ni počinila. Slijedom svega naprijed navedenog, tužiteljica se, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, a koja joj je tuženik grubo kršio, naknadno obratila i nadležnom inspektoratu, pa je tuženik, nakon što je prethodno pozvan na očitovanje od strane nadležnog inspektora, tek krajem mjeseca ožujka izvršio ispravak obračuna plaće tužiteljici za siječanj i veljaču 2024.g., te joj isplatio i razliku plaće. Konačno tužiteljica osporava i da su postojale bilo kakve okolnosti slijedom kojih je tuženik tužiteljici eventualno mogao otkazati postojeći ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, budući da tužiteljica nikakvu povredu svojih obveza iz radnog odnosa nikada nije počinila, a posebice nije učinila one povrede za koje je tuženik u svom odgovoru na tužbu bez ikakve osnove proziva - da bi trećim osobama otkrivala kakve povjerljive podatke poslodavca. Poruke preko Whatsapp-a koje tuženik dostavlja uz svoj odgovor na tužbu, osim što na nijedan način ne potvrđuju navode tuženika o tome da bi tužiteljica povjerljive podatke otkrivala trećima (radi se o Whattsapp porukama tužiteljice i tadašnjeg direktora tuženika ZS) da predstavljaju i nezakonit dokaz u smislu odredbe čl. 220.a. ZPP-a jer je isti pribavljen povredom Ustavom i zakonom zajamčenih prava na privatnost dopisivanja. Kako da je iz svega naprijed iznijetog razvidno da su navodi odgovora na tužbu tuženika neosnovani, to predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice usvojiti u cijelosti uz obvezu tuženika da naknadi tužiteljici ovim postupkom prouzročen parnični trošak.

4. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 20. travnja 2010.g., Ugovora o izmjenama Ugovora o radu od 23. listopada 2015.g., Ugovora o izmjenama Ugovora o radu od 28. travnja 2021., Odluke tuženika br.: 62/5-21-24 od 10. siječnja 2024.g., Ugovora o izmjenama ugovora o radu od 11.1.2024.g., Zahtjeva za ostvarenje prava tužiteljice od 25.01.2024.g. sa preslikom povratnice, Odluke o odobrenju pristupa uredu i arhiviranoj poslovnoj dokumentaciji od 30.8.2024.g., Javnog natječaja za radno mjesto Voditelj računovodstva od 4. rujna 2024.g., Pravilnika o radu tuženika, Pravilnika o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji radnih mjesta u [adresa], ispravljenog obračuna plaće tužiteljice za siječanj i veljaču 2024.g., spisa inspekcijskog nadzora Državnog inspektorata broj: Klasa:116-02/24-01/1030, saslušanjem svjedoka AS, MS, NS, HS, GS, ĐS, TS, CSV, BS, te saslušanjem tužiteljice i direktora tuženika.

5. Predmetnom tužbom tužiteljica je zatražila da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom Odluka tuženika br.: 62/5-21-24 od 10. siječnja 2024.g., te da se istu vrati na poslove koje je obavljala prije donošenja pobijane odluke, a na mjesto Voditelja Službe za računovodstvo i financije za koje mjesto da egzistira Ugovor o radu na neodređeno koji tužiteljici da nije otkazan.

6. Tuženik u bitnome navodi da je tužiteljica otkrivala podatke o visini i plaći pojedinih radnika tuženika, što da predstavlja grubo kršenje poslovnih obveza i stoga da je opravdan razlog tuženika za donošenje osporavane Odluke.

7. Pregledom Odluke tuženika br.: 62/5-21-24 od 10. siječnja 2024.g. utvrđeno je da je točkom I. iste određeno da, ovdje tužiteljici, kao radnici na poslovima voditelja Službe za računovodstvo i financije sa danom 10.1.2024.g. prestaje izvršavanje obveza i radnih zadataka te ostvarivanje prava koja proizlaze iz poslova radnog mjesta i za obavljanje kojih je sa poslodavcem [adresa] sklopila Ugovor o izmjenama Ugovora o radu, br.:62/3-21 od 28.1.2021. godine, da je točkom II. te Odluke određeno da tužiteljica ima pravo povratka na prethodne poslove na kojima je radila ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, dok je točkom III. određeno da ta Odluka stupa na snagu danom donošenja.

8. Opisanim jednostranim postupanjem tuženika povrijeđeno je pravo tužiteljice iz radnog odnosa da obavlja poslove radnog mjesta za koje ima zaključen ugovor o radu.

9. Ugovor o radu, kao temelj radnog odnosa, dvostrani je pravni posao koji se sklapa voljom poslodavca i radnika, a uvjet izmjene istog je pristanak i jedne i druge ugovorne strane, što u konkretnom nije bio slučaj.

10. Naime, sukladno odredbi čl. 10. st.1. Zakona o radu radni odnos zasniva se ugovorom o radu, a sukladno članku 112. Zakona o radu prestaje smrću radnika, smrću poslodavca fizičke osobe, smrću poslodavca obrtnika, ako u skladu s posebnim propisom nije došlo do prijenosa obrta, prestankom obrta po sili zakona u skladu s posebnim propisom, istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, sporazumom radnika i poslodavca, danom dostave obavijesti poslodavcu o pravomoćnosti rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, otkazom i odlukom nadležnog suda, dok nije drugim odredbama tog zakona propisano da se odlukom poslodavca može jednostrano utvrditi prestanak izvršavanja obveza i radnih zadataka radnog mjesta za koje radni ima sklopljen ugovor o radu, te upućivanje radnika na druge poslove i radne zadatke za koje nema sklopljen ugovor o radu, što je u konkretnom slučaj, pa stoga pobijana odluka nema zakonom propisani sadržaj odluke o otkazu ugovora o radu, nema obrazloženja, tuženik nije dao tužiteljici nikakvo pravo na obranu, a prilikom uručenja odluke tužiteljici nije predložio niti sklapanje kakvog drugog ugovora o radu (pod izmijenjenim uvjetima), radi čega se pobijana odluka utvrđuje nezakonitom i nedopuštenom, a tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, te je stoga valjalo presuditi kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

10. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., 154.st.1., 155. i 164. ZPP-a, te Tbr. 7.2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa je tužiteljici, koji je uspjela u sporu, priznat opravdani trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku u vidu jednokratne nagrade u iznos od 500,00 Eura, uvećano za zastupanje na roč. od 11.6.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura, za zastupanje na roč. od 11.9.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura, za zastupanje na roč. od 5.11.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura i za zastupanje na roč. od 19.12.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura, odnosno ukupno 900,00 Eura što uvećano za 25% PDV-a od 225,00 Eura iznosi 1.125,00 Eura koliko je tuženik dužan naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška, pobliže opisano u toč. III. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 23. siječnja 2025. godine

Sudac:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena