Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3388/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, kao sucu pojedincu i Mariji Brcko, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja TK, državljanina Republike Burundi, rođenog **.**.1988. u mjestu Bujambura, Republika Burundi, zastupanog po pružateljici besplatne pravne pomoći, opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon objave presude, 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/27484, URBROJ: 511-01-212-24-7 od 27. lipnja 2024. II Nalaže se tuženiku, Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 36162371878, da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a, te za pristup na ročište iznos od 500,00 EUR-a, uvećano za PDV 25%, dakle sveukupno iznos od 1.250,00 (jednutisućudvjestopedeset) EUR-a, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu iznosa zahtjev odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/27484, URBROJ: 511-01-212-24-7 od 27. lipnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila postupka.

2.1. Ističe kako je tuženik u bitnome pogrešno zaključio da je tužitelj tijekom upravnog postupka navodio kontradiktorne razloge i bio nedosljedan u iznošenju činjenica , a svoje navode nije potkrijepio materijalnim dokazima, a svoje proganjanje temelji isključivo na subjektivnom elementu. Naveo je i da je u osporavanom rješenju pogrešno ocijenjeno da kod tužitelja ne postoje zakonski uvjet za odobrenje azila iz čl.20 ZMPZ-a jer suprotno tome u tužiteljevu slučaju postoje svi ključni elementi za odobrenje azila. U konkretnom slučaju zbog individualnih okolnosti i stanja u zemlji podrijetla, riječ je o proganjanju upravo od strane državne vlasti pa tužitelj ne može od vlasti tražiti zaštitu, jer se radi o neučinkovitom pravnom sustavu.

2.2. Tužitelj je ukazao na situaciju u zemlji podrijetla, Burundi, a to je zemlja bez izlaza na more u istočnoj Africi. Misija UN u Burundiju izjavila je da se u mnogim ruralnim područjima Imbonerakure ponašaju u suradnji s lokalnim vlastima, kao milicija iznad policije, vojske i pravosuđe. Prema medijskim izvještajima, vlasti su uhapsile mnoge pojedince pod optužbama za suradnju ili podršku naoružanim pobunjeničkim grupama, često samo na temelju političke pripadnosti ili etničkog porijekla.

2.3. Naveo je kako izvješća o relevantnim pitanjima u Burundiju potvrđuju tvrdnju tužitelja da u svojoj državi ne može ostvariti nikakvu zaštitu (fizičku, pravnu, materijalnu) od proganjanja za koje se osnovano može pretpostaviti da bi u slučaju povratka bio izložen, a koje bi dovele do ozbiljnog ugrožavanja njegovih temeljnih ljudskih prava, posebno na život, tjelesno i duševno zdravlje i slobodu. Sukladno naprijed navedenom država podrijetla tužitelja ne može se smatrati sigurnom zemljom.

2.4. Naglasio je kako se osporavanim rješenjem postupa protivno obvezama RH koje proistječu iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tužitelj smatra da je uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene odredbama čl.8. ZUP-a i čl.28. ZMPZ došlo do pogrešne procjene okolnosti relevantnih za ocjenu osnovanosti zahtjeva, a što je bitno utjecalo na donošenje nezakonite i nepravilne odluke.

2.5. Tužitelj osporava i toč. II rješenja kojim mu je naloženo napustiti EGP u roku 15 dana od dana izvršnosti osporavanog rješenja, a to stoga što njegov povratak u zemlju podrijetla nije siguran i on se tamo uopće ne može sigurna vratiti 2.6. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje i odobri mu besplatnu pravnu pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti.

3.1. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te odsutnosti opunomoćenika tuženika i odsutnosti tužitelja osobno, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

6.1. Uvodno se napominje kako tužitelj nije pristupio na ročište na koje je pozvan radi saslušanja. Opunomoćenik tužitelja obrazložio je kako tužitelj iz njemu nepoznatih razloga nije pristupio na glavnu raspravu, a nije mu nije poznato niti gdje se on nalazi. Dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja nije proveden, budući je isti neprovediv, obzirom da je tužitelj nedostupan.

7. Uvidom u osporavano rješenje od 27. srpnja 2024. sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbijen, s obrazloženjem da nije utvrđeno postojanje prethodnog proganjanja niti pritisaka i prijetnji koji bi prerasli u proganjanje ili trpljenje ozbiljne nepravde. Strah koji osjeća tužitelj od stranke na vlasti CNDD-FDD i mogućeg povratka u Burundi ne može se smatrati osnovanim strahom od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenom društvenom skupini ili političkog mišljenja sukladno čl.20Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti s obzirom na to da nije utvrđeno postojanje ključnih elemenata proganjanja.

8. Tužitelj nije naveo i obrazložio konkretne probleme s pripadnicima mladeži vladajuće političke stranke. Naveo je da je zemlju napustio zbog problema s pripadnicima mladeži vladajuće stranke, jer je bio politički aktivan kao simpatizer oporbene stranke MSD. Sudjelovao je u prosvjedima 2015. zbog toga je 2017. uhićen i zadržan u zatvoru 7 mjeseci. Nakon izlaska iz zatvora otišao je stricu u provinciju Kirundo gdje je ostao idućih godinu i po, a potom se vratio u Bujumburu u kojoj je ostao do napuštanja Burundija. Nije tražio zaštitu policije i državnih tijela jer je vladajuća CNDD-FDD na vlasti, a zaštitu ne može pronaći u drugim dijelovima zemlje jer će ga pronaći.

9. Pozivom na odredbe članka 20. Zakona o međunarodnoj zaštiti, utvrđuje se da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila po osnovi vjerske, političke ili etničke pripadnosti. Obrazlažući svoj zaključak tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je strah od proganjanja osnovan, obzirom da tužitelja u vlastitoj zemlji nitko nije proganjao i bez problema je napustio zemlju podrijetla. Nije učinjeno vjerojatnim da bi on u slučaju povratka u Republiku Tursku mogao biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnu nepravdu poput prijetnji smrtnom kaznom, mučenjem, smaknućem ili nečovječnim ponašanjem ili kažnjavanjem, kao niti individualnom prijetnjom životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situaciji međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Time nisu ispunjeni niti uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. navedenog Zakona.

10. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15, 127/17 i 33/23) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

11. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

12. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

13. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja tuženika, a polazeći od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika te u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava. Nisu utvrđene niti povrede odredaba procesnog zakona zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

14. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud.

15. Naime, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupu u kojemu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojemu je saslušan sukladno odredbi članka 35. Zakona, a tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te odluku donio nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta.

16. Naime, člankom 28. stavkom 2. Zakona propisano je da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnoj nepravdi.

17. Obrazloženje rješenja sadržava sve elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. U postupku je utvrđeno da je tužitelj zemlju napustio legalno, da nije bio izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla, niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Posebno se ukazuje kako je tužitelj u zemlji podrijetla imao mogućnost studiranja kao i rada te se nije suočavao s diskriminacijom koja ja dovodila ili bi mogla dovesti do proganjanja. Ili trpljenja ozbiljne nepravde. I ovaj sud smatra kako sama prisutnost afganistanskih i sirijskih izbjeglica u Republici Turskoj ne predstavlja opasnost za tužiteljev život. On sam nije imao konkretnih problema s navedenim osobama, a povremeni verbalni sukobi na ulici ne predstavljaju osnovu za azil.

18. Vezano za dokazni prijedlog saslušanja tužitelja, sud je smatrao da izvođenje ovog dokaza nije potrebno budući je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno, između ostalog, i na temelju ispitivanja tužitelja tijekom upravnog postupka. Osim toga, obzirom da je tužitelj nedostupan, nije postojala niti realna mogućnost saslušanja tužitelja.

19. Ovaj sud smatra da povratak tužitelja u zemlju podrijetla ne predstavlja za njega rizik da bi bio izložen ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

20. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim.

21. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

22. Stoga je opunomoćenici tužitelja, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, na temelju odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 1.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 2.), umanjeno za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, dakle u iznosu od 500,00 EUR-a po radnji, priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR-a, što uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi 1.250,00 EUR-a.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvj. Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovačka cesta 51

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis