REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-782/2024-61.

(Raniji broj: P-1087/2021)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta, odvjetnicima iz Garešnice,

V. Nazora 15a, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 23. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 2.515,18 EUR / 18.950,66 kuna zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

- na iznos od 24,84 kuna/3,30 € počam od 31.12.2008 pa do isplate,

- na iznos od 126,29 kuna/16,76 €počam od 31.1.2009 pa do isplate,

- na iznos od 133,35 kuna/ 17,70 € počam od 28.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 113,88 kuna/ 15,11 € počam od 31.3.2009 pa do isplate,

- na iznos od 118,77 kuna/15,76 € počam od 30.4.2009 pa do isplate,

- na iznos od 88,71 kuna/11,77 € počam od 31.5.2009 pa do isplate,

- na iznos od 66,58 kuna/8,84 € počam od 30.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 72,46 kuna/9,62€ počam od 31.7.2009 pa do isplate,

- na iznos od 84,12 kuna/11,16 € počam od 31.8.2009 pa do isplate,

- na iznos od 83,11 kuna/11,03 € počam od 30.9.2009 pa do isplate,

- na iznos od 71,31 kuna/9,46 € počam od 31.10.2009 pa do isplate,

- na iznos od 93,45 kuna/12,40 € počam od 30.11.2009 pa do isplate,

- na iznos od 111,20 kuna/14,76 € počam od 31.12.2009 pa do isplate,

- na iznos od 136,45 kuna/18,11 € počam od 31.1.2010 pa do isplate,

(Raniji broj: P-1087/2021)

- na iznos od 130,66 kuna/17,34 € počam od 28.2.2010 pa do isplate,

- na iznos od 164,93 kuna/21,89 € počam od 31.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 158,42 kuna/21,02 € počam od 30.4.2010 pa do isplate,

- na iznos od 171,08 kuna/22,71 € počam od 31.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 280,74 kuna/37,26 € počam od 30.6.2010 pa do isplate,

- na iznos od 258,17 kuna/34,26 € počam od 31.7.2010 pa do isplate,

- na iznos od 327,13 kuna/43,42 € počam od 31.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 303,31 kuna/40,26 € počam od 30.9.2010 pa do isplate,

- na iznos od 264,98 kuna/35,17 € počam od 31.10.2010 pa do isplate,

- na iznos od 345,84 kuna/45,90 € počam od 30.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 448,72 kuna/59,55 € počam od 31.12.2010 pa do isplate,

- na iznos od 375,87 kuna/49,89 € počam od 31.1.2011 pa do isplate,

- na iznos od 403,90 kuna/53,61€ počam od 28.2.2011 pa do isplate,

- na iznos od 371,37 kuna/49,29 € počam od 31.3.2011 pa do isplate,

- na iznos od 377,29 kuna/50,08 € počam od 30.4.2011 pa do isplate,

- na iznos od 514,96 kuna/68,35 € počam od 31.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 528,37 kuna/70,13 € počam od 30.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 643,39 kuna/85,39 € počam od 31.7.2011 pa do isplate,

- na iznos od 648,50 kuna/86,08€ počam od 31.8.2011 pa do isplate,

- na iznos od 519,63 kuna/68,97 € počam od 30.9.2011 pa do isplate,

- na iznos od 512,69 kuna/68,04 € počam od 31.10.2011 pa do isplate,

- na iznos od 507,71 kuna/67,38 € počam od 30.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 538,56 kuna/71,48 € počam od 31.12.2011 pa do isplate,

- na iznos od 565,45 kuna/75,05 € počam od 31.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 569,06 kuna/75,53€ počam od 28.2.2012 pa do isplate,

- na iznos od 550,45 kuna/73,06€ počam od 31.3.2012 pa do isplate,

- na iznos od 563,01 kuna/74,72€ počam od 30.4.2012 pa do isplate,

- na iznos od 571,61 kuna/75,86€ počam od 31.5.2012 pa do isplate,

- na iznos od 557,15 kuna/73,95€ počam od 30.6.2012 pa do isplate,

- na iznos od 560,95 kuna/74,45€ počam od 31.7.2012 pa do isplate,

- na iznos od 550,11 kuna/73,01€ počam od 31.8.2012 pa do isplate,

- na iznos od 527,02 kuna/69,95€ počam od 30.9.2012 pa do isplate,

- na iznos od 551,99 kuna/73,26€ počam od 31.10.2012 pa do isplate,

- na iznos od 563,97 kuna/74,85€ počam od 30.11.2012 pa do isplate,

- na iznos od 555,24 kuna/73,69€ počam od 31.12.2012 pa do isplate,

- na iznos od 508,14 kuna/67,44€ počam od 31.1.2013 pa do isplate,

- na iznos od 548,15 kuna/ 72,75€ počam od 28.2.2013 pa do isplate,

- na iznos od 551,65 kuna/ 73,22€ počam od 31.3.2013 pa do isplate,

- na iznos od 535,97 kuna/ 71,14€ počam od 30.4.2013 pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (Raniji broj: P-1087/2021)

postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.476,64€, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika dana 16. travnja 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 146-172/2008. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 16.601,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita.

Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 5 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

Navedenim ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632.2017-10 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401.12 od 4.7.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96.03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221.2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632.2017-10 od 14.6.2018. potvrđena.

(Raniji broj: P-1087/2021)

Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost

promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije.

Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.6.2004. do 31.12.2008, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35.05., 41.08., 125.11., 78.15. i 29.18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

Tužitelj je izračunom utvrdio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 20.174,94 kuna. Dakle, temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno preplatio naprijed navedeni iznos.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Slijedom navedenoga, tužitelj od tuženika na ime naknade štete potražuje iznos od 20.174,94 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, pa do isplate uz nadoknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je pismenim podneskom od 14. listopada 2022. godine postavio tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 18.550,66 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedince iznose, te je održana i zaključena glavna javna rasprava dana 15. veljače 2023. godine, međutim sud je svojim rješenjem pod poslovnim brojem P-1087/2021- 36. od 10. ožujka 2023. godine zaključenu glavnu raspravu preotvorio radi razjašnjenja važnih pitanja u vezi postavljenog tužbenog zahtjeva te je sud pozvao tužitelja da uskladi tužbeni zahtjev tako da bude podoban za daljnje raspravljanje, budući da određeno postavljeni tužbeni zahtjev ne daje zbroj pojedinih zahtjeva na koji teče (Raniji broj: P-1087/2021)

zakonska zatezna kamata, a nakon čega je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 22. ožujka 2023. godine i određeno postavio tužbeni zahtjev kao u izreci, te je održana i zaključena glavna rasprava dana 31. ožujka 2023. godine.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem osporava osnovu i visinu tužbe.

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu.

Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe.

Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima2.

Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente

(Raniji broj: P-1087/2021)

osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.

Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu).

Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno (Raniji broj: P-1087/2021)

jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom.

Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.

Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“

Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru (Raniji broj: P-1087/2021)

o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično).

Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit.

Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.

Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,03%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna (Raniji broj: P-1087/2021)

stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.9

Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Slijedom navedenoga, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

(Raniji broj: P-1087/2021)

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-1087/2021, tj. uvid u obračun razlike (list 6), u Ugovor o kreditu broj 146-172/2008 od 16. travnja 2008. godine (list 7-11), u specifikaciju uplata (list 12), u otplatni plan (list 13), u pregled prometa za klijenta (list 14-17), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 10. kolovoza 2021. godine (list 18), u specifikaciju isplate kredita (list 19), u otplatni plan (list 20-21), u tablice kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule o kojima vodi evidenciju Hrvatska narodna banka (list 73-76), u novinske članke (list 37-66), u zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila (list 67), u izjave svjedoka ŽBV (list 68-71), u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 109-118).

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 150-151), te dopunskim saslušanjem tužitelja (list 237).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. U gornjoj pravnoj stvari, sud je donio presudu pod poslovnim brojem P- 1087/2021-42. od 15. svibnja 2023. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.217,89 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a na koju presudu je tuženik uložio žalbu, te je Županijski sud u Dubrovniku prihvatio žalbu tuženika te je ukinuo presudu ovoga suda pod poslovnom brojem P P-1087/2021-42. od 15. svibnja 2023. godine i predmet vratio na ponovno suđenje svojim rješenjem pod poslovnim brojem Gž-434/2023-2. od 7. kolovoza 2024. godine.

6. U ponovljenom postupku, a s obzirom na navode iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, iz kojeg proizlazi da je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem zaposlenika tuženika na okolnosti da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici kredita vezanog uz tečaj valute CHF, sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za dan 13. studenog 2024. godine na koje ročište je pozvao svjedoka PB radi saslušanja a tuženik je pismenim podneskom od 15. listopada 2024. godine izvijestio sud da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenog svjedoka.

7. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 2.515,18 eura / 18.950,66 kuna, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 4. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare, kao i to (Raniji broj: P-1087/2021)

da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.

9. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria bank Zagreb kao kreditor, dana 16. travnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 146-172/2008 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motocikla u iznosu od 16.601,00 CHF CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 60 mjeseci sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 6,50 % (članak 3.).

Isto tako, stranke su ugovorile način otplate kredita u točki 4. tako da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 324,82 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

Isto tako, iz istog Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile i osiguranje vraćanja kredita u točki 9., prijenos prava vlasništva na pokretnini u čl. 10., u čl. 13. obveze korisnika kredita na način da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

10. Iz specifikacija uplata utvrđuje se da je datum prve uplate bio 26. svibnja 2008. godine u iznosu od 1.452,91 HRK.

11. Uvidom u otplatni plan utvrđuje se da je prvi anuitet bio 31. svibnja 2008. godine i da je iznos anuiteta u CHF bio 234,90 CHF, a zadnji 30. travnja 2013. godine u iznosu od 322,90 CHF.

12. Uvidom u pregled prometa za tužitelja utvrđuje se da je tužitelj počeo sa otplatom kredita 31. svibnja 2008. godine a da je zadnja otplata bila 1. svibnja 2013. godine.

13. Iz obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavijestio tužitelja o promjeni kamatnih stopa po kreditu tako da je kamatna stopa od 6.500 bila od 21. travnja 2008. do 30. studenog 2008. godine a od 30, studenog 2008. do 31. ožujka 2009. godine 6.800, a od 31. ožujka 2009. do kraja 7.300.

14. Uvidom u specifikaciju isplate kredita utvrđuje se da je tužitelj podigao kredit 16.601,00 CHF odnosno 74.820,72 kune, da su troškovi obrade bili 249,01 CHF odnosno 1.122,31 kunu, da je kamata bila za grace period 26,98 CHF ili 121,60 kuna, te da je premija osiguranja bila 322,11 CHF ili 1.451,74 kune, i da je ukupno tužitelj imao za isplatu 16.002,90 CHF odnosno 72.125,07 kuna, te da je isplata bila dana 21. travnja 2008. godine.

(Raniji broj: P-1087/2021)

15. Uvidom u zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila utvrđuje se da je tužitelj popunio zahtjev za kupovinu na kredit motocikla "Kawasaki" u iznosu od 73.800,00 HRK, rok otplate 5 godina,

16. Tuženik je dostavio pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, međutim, navedena dokumentacija nije odlučna za ishod ovog postupka s obzirom da predmet tužbenog zahtjeva nije isplata zbog promjenjive kamatne stope već isplata razlike tečaja.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio negdje 2008. godine u 4. ili 5. mjesecu u Čakovcu i to za kupovinu motora, a iznos kredita je bio oko 16.000,00 CHF, oko 70.000,00 kuna. Kredit je zaključen u Hypo banci u Čakovcu i s obzirom da nije imao dostatnu visinu plaće za otplatu, punica mu je bila jamac. Nije mu nuđena nikakva druga valuta, već kad mu je pripremljen kredit nakon dva tjedna otkako je podnio zahtjev za kredit službenica iz banke ga je nazvala i rekla da je odobren kredit u švicarskim francima. Ugovor je pročitao ali nije posebno ništa uočio, ali kada je došao radi potpisivanja ugovora o kreditu i radi odlaska na ovjeru kod javnog bilježnika u banci mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit. Rata mu je bila u kunama s tim da je bila vezana uz tečaj franka prilikom plaćanja i rata je dospijevala zadnjeg dana u mjesecu. Ne sjeća se da bi dobio otplatni plan uz ugovor. Javni bilježnik je pročitao ugovor kada je došao potpisati, ne sjeća se da mu je nešto objašnjavano što znači valutna klauzula. Nije znao ni onda što znači valutna klauzula dogovorena u ugovoru a ne zna ni danas. Otplatnu ratu je vršio tako da je svaki mjesec zadnjeg dana u mjesecu dolazio u banku i plaćao. Znao je kolika je rata u švicarskim francima a s obzirom da se plaćalo u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan plaćanja onda je plaćao različito i kada je došao u banku onda su mu rekli koliki je tečaj i koliko treba platiti. Nakon zaključenja ugovora, negdje oko godinu dana, nije rastao tečaj, međutim nakon proteka godine dana počeo je drastično rasti s tim da mu je onda otprilike razlika bila 900,00 kuna od ranije ugovorene rate. Prilikom zaključenja ugovora nisu ga posebno upozoravali na rizik o zaključenju ugovora u valutnoj klauzuli. Kredit je otplatio u roku osim što je jednu ratu platio sa zakašnjenjem negdje 12 dana međutim nisu mu zaračunali zakonske zatezne kamate. Motor je koristio za svoje potrebe, svoje obitelji, za svoga sina. Prilikom zaključenja ugovora isti je pročitao i razumio ali nije imao nikakvih pitanja.

Tužitelj je dopunski saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 10. prosinca 2024. godine koji je u svom iskazu naveo da ostaje u cijelosti kod svog iskaza koji je dao na ročištu kod suda 15. veljače 2023. godine te je dodao da je motor kupio temeljem podignutog kredita kod tuženika u svrhu vožnje sebe i svog sina a isti nije služio za odlazak na posao u svrhu njegovog zanimanja a isti nije niti mogao koristiti za odlazak na posao s obzirom da je njegov rad terenski rad na elektroinstalacijama.

18. Imajući u vidu predmet spora ističe se da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 16. travnja 2008. godine bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), u čijim odredbama u čl. 96.st. 1. i 2. je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(Raniji broj: P-1087/2021)

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost kako je to propisivala odredba čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i otplate kredita.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je više banaka, a među njima i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica vezala uz švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Navedeno izraženo stajalište potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavka 1. toga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a sud je u tom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Tužitelj se u tužbi poziva na pravno utvrđenje iz citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a sud je s obzirom na citiranu zakonsku odredbu vezan utvrđenjima tih sudova o ništetnosti ugovorenih odredaba iz ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak ovisno o jednostranoj odluci tuženika. Na temelju sadržaja Ugovora o kreditu, a posebno u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franaka sud utvrđuje da u Ugovoru o kreditu nisu objektivizirani kriteriji izračuna i rizici ugovorene valutne klauzule.

Stoga sud na temelju svega navedenog utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 146-172/2008 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika 16. travnja 2008. godine u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

22. Sud utvrđuje neosnovanim prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim (Raniji broj: P-1087/2021) odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 16. prosinca 2021. godine, tj. unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu i time je prekinuo tijek zastare, pa stoga prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. prosinca 2021. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

23. Isto tako u odnosu na prigovor zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20. ožujka 2018. godine broj Rev-2245/17-2. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Tužitelj je u tužbi potraživao od tuženika s osnove preplaćenog iznosa zbog nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 20.174,94 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a nakon što je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje, u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda 22. ožujka 2023. godine (u kojem potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.515,18€ / 18.950,66 kn sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama koje teku na svaki pojedini obrok od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog obroka, pa do isplate, koji je uskladio sa valutom EUR.

Navedenim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev pa onda nije došlo do preinake tužbe.

25. Odredbom čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

(Raniji broj: P-1087/2021)

Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Da tužitelj ima status potrošača te da je kredit realizirao u svrhu kupnje motocikla, proizlazi iz iskaza tužitelja kao i popunjenog zahtjeva za kredit za kupovinu motornih vozila od 7. travnja 2008. godine.

27. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i prava EU a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, iako je tuženik predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka PB tijekom ranijeg postupka, međutim u pismenom podnesku od 15. listopada 2024. godine tuženik odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenog svjedoka, pa onda sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je postupao sukladno načelima obveznog prava. Isto tako, sud nalazi da nije bilo potrebno izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika Jasenke Crnčec, s obzirom da javni bilježnik nije niti sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu,

Naime, ovaj sud smatra da se saslušanjem javnog bilježnika ne može ni utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer on pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je takve zakonske ovlasti imao prema mjerodavnom zakonodavnom okviru a koji stav je izražen i u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine.

28. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio i izjavu svjedoka ŽBV iz [adresa] koja izjava je ovjerena po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba 24. kolovoza 2020. godine iz koje izjave proizlazi da je bila zaposlena kod tuženika i u kojoj izjavi navodi način postupanja banke prilikom zaključenja ugovora o kreditu u švicarskim francima.

Međutim, navedena izjava se ne može koristiti kao vjerodostojan dokaz s obzirom da sud neposredno saslušava svjedoke na temelju čijih iskaza temelji svoju odluku.

29. Radi utvrđivanja iznosa koji predstavlja razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja švicarski franak na dan odobrenja kredita iz Ugovora o kreditu od 16. travnja 2008. godine i mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za tu valutu, sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do otplate kredita, izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. koji je sačinio nalaz i mišljenje od 14. rujna 2022. godine.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj 16.04.2008. godine sklopio sa tuženikom (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) Ugovor o kreditu broj 146-172/2008 sa bitnim obračunskim elementima:

- Ugovoreni iznos: 16.601,00 CHF, isplaćen prema kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

- Ugovorena kamatna stopa: 6,50 % (godišnje)

(Raniji broj: P-1087/2021)

- Rok otplate: 60 mjeseci

- Način otplate : u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 324,82 CHF obračunatih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Kreditora na dan dospijeća anuiteta.

- srednji tečaj CHF na dan korištenja kredita (16.04.2008. godine) 1 CHF = 4,581000 HRK

Kredit je otplaćen 30.04.2013. godine

Promjene kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita očituju se u više ili manje plaćenom kreditnom anuitetu (otplata + kamata), pa u tom smislu u cilju izračuna i prikaza razlika koje su navedene u zadatku vještaku dajem integralni prikaz cjelokupnog tijeka kredita, kako slijedi:

b) Utvrđenje kreditnog tijeka - tijek obračunatog i plaćenog kredita i tijek kredita bez primjene ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita.

Podaci o tijeku otplaćivanog kredita preuzeti su iz tuženikovih evidencija priloženih u spis, a to je prvenstveno dokument Pregled prometa za klijenta od 10.08.2021., otplatni plan za ugovor, kao i Obavijest o promjenama kamatnih stopa od 10.08.2021. godine.

c) Utvrđivanje preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule - CHF Na temelju podataka iz Tablice 1., utvrđivanje utjecaja promjene tečajnih razlika izvršeno je kao iznalaženje razlike između stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po tekućem tečaju (na dan dospijeća anuiteta) i stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po početnom tečaju (na dan sklapanja ugovora o kreditu – 16.04.2008. godine). U tom smislu dajem pregled kako slijedi:

Tako je na prikazani način utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu 19.133,78 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 3. nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan dospijeća (plaćanja) u odnosu na početni tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu.

Isto tako evidentni su i periodi u kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani, bili niži od početnog tečaja (tečaja na dan isplate kredita), u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu 183,12 kuna, što je prikazano u stupcu 10. tablice 3. nalaza.

S obzirom da je sud u zadatku vještaku naložio da uzme u obzir kretanje tečaja u oba smjera prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita s osnove tečajne razlike, u koloni 11. tablice 3. prikazan je iznos preplaćenih anuiteta kredita s osnove tečajne razlike u iznosu 18.950,66 kuna.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u iznosu 19.133,78 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u koloni 9. tablice 3. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja (dospijeća anuiteta) u odnosu na početni tečaj na dan isplate kredita.

Isto tako evidentni su i periodi u kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani, bili niži od početnog tečaja (tečaja na dan isplate kredita), u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu 183,12 kuna, što je prikazano u stupcu 10. tablice 3.

S obzirom na posebno pitanje pravne prirode postupanja sa utvrđenim iznosima tečajnih razlika nastalih u periodima u kojima su tečajevi na dan dospijeća (Raniji broj: P-1087/2021)

anuiteta, prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani, bili niži od početnog tečaja (tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu), utvrđene preplate mogu se utvrditi i rekapitulirati u dvije varijante:

U I. varijanti rekapitulacije (kada se utvrđene tečajne razlike u periodima kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta bili niži od početnog tečaja ne prebijaju sa utvrđenim tečajnim razlikama u periodima kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta bili viši od početnog tečaja) ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita je 19.133,78 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 9. tablice 3. ovog nalaza. U II. varijanti rekapitulacije (kada se utvrđene tečajne razlike u periodima kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta bili niži od početnog tečaja prebijaju sa utvrđenim tečajnim razlikama u periodima kojima su tečajevi na dan dospijeća anuiteta bili viši od početnog tečaja) ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita je 18.950,66 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 11. tablice 3. ovog nalaza.

30. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan a istom nalazu stranke nisu prigovarale.

31. Iako tuženik nije izjavio tužitelju materijalno-pravni prigovor prijeboja i to na ime iznosa manje plaćenih anuiteta iz razloga što je u jednom razdoblju plaćanja tečaj CHF prema kuni bio manji od početnoga, tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir i razdoblje kada je bio negativan tečaj, pa je onda i smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 183,12 kuna.

32. Kako je nesporno da je ugovor o kreditu unaprijed sastavio pravni prednik tuženika, proizlazi da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju po tuženiku sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je na tako stečene novčane iznose dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu počevši od prvog sljedećeg dana nakon dana stjecanja, tj. od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je pobliže određeno pod toč. I. izreke ove presude.

Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženiku da tužitelju na ime preplaćene valutne klauzule isplati ukupan iznos od 2.515,18 eura / 18.950,66 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio temeljem rasta tečaja valute CHF.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom daje tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim.

(Raniji broj: P-1087/2021)

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda i to koji se odnose na sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 22. veljače 2022. godine 100 bodova, za pristup na ročišta 13. travnja 2022., 14. lipnja 2022., 15. veljače 2023., za svako ročište 100 bodova, za sastav podneska od 12. listopada 2022. i 2. prosinca 2022. godine za svaki podnesak 100 bodova, za pristup na ročište 10. prosinca 2024. godine 100 bodova ili ukupno 800 bodova x 2,00 € bod ili ukupno 1.600,00€ trošak PDV 25% 400,00€, sudske pristojbe na tužbu 73,23€ i presudu 71,60 €, predujam 331,81€ ili sveukupno 2.476,64€ pa je naložio tuženiku da tužitelju plati navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana, te je odlučio kao u izreci pod točkom II.

Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za pristup na ročište 7. veljače 2023. godine s obzirom da takvo ročište nije ni održano, za sastav podneska 20. ožujka 2023. godine kao i za pristup na ročište 31. ožujka 2023. godine budući da je do preotvaranja zaključene glavne rasprave i ponovnog održavanja ročišta za glavnu raspravu došlo krivnjom tužitelja, pa onda takav trošak ne može prebaciti na teret protivne strane, te tužitelju nije priznat trošak kopiranja 50,00€ s obzirom da takav trošak ulazi u sastav tužbe.

U Grubišnom Polju, 23. siječnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 23. siječnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.