Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-726/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji: Margareta Vivoda, u pravnoj stvari tužitelja: DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Metki Hrga, odvjetnici u Poreču, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u OD Glamuzina&Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Metke Hrga, odvjetnice u Poreču te zamjenika punomoćnika tuženika Toni Pranjić, odvjetnika u Poreču, 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 5.531,20 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 532,27 EUR teku od 15.08.2007. pa do isplate

- 1,54 EUR teku od 21.11.2007 pa do isplate

- 4,19 EUR teku od 19.01.2008 pa do isplate

- 2,07 EUR teku od 20.02.2008 pa do isplate

- 8,44 EUR teku od 18.03.2008 pa do isplate

- 3,00 EUR teku od 22.04.2008 pa do isplate

- 1,12 EUR teku od 19.06.2008 pa do isplate

- 2,45 EUR teku od 18.07.2008 pa do isplate

- 1,52 EUR teku od 20.09.2008 pa do isplate

- 12,00 EUR teku od 18.10.2008 pa do isplate

- 13,73 EUR teku od 18.11.2008 pa do isplate

- 13,06 EUR teku od 20.12.2008 pa do isplate

- 26,34 EUR teku od 21.01.2009 pa do isplate

- 30,98 EUR teku od 19.02.2009 pa do isplate

- 22,66 EUR teku od 24.03.2009 pa do isplate

- 21,99 EUR teku od 22.04.2009 pa do isplate

- 19,21 EUR teku od 28.05.2009 pa do isplate

- 19,34 EUR teku od 19.06.2009 pa do isplate

- 20,27 EUR teku od 18.07.2009 pa do isplate

- 18,28 EUR teku od 20.08.2009 pa do isplate

- 19,74 EUR teku od 18.09.2009 pa do isplate

- 17,35 EUR teku od 20.10.2009 pa do isplate

- 20,93 EUR teku od 20.11.2009 pa do isplate

- 20,93 EUR teku od 19.12.2009 pa do isplate

- 27,04 EUR teku od 23.01.2010 pa do isplate

- 28,23 EUR teku od 23.02.2010 pa do isplate

- 29,43 EUR teku od 18.03.2010 pa do isplate

- 33,01 EUR teku od 22.04.2010 pa do isplate

- 39,11 EUR teku od 20.05.2010 pa do isplate

- 43,36 EUR teku od 22.06.2010 pa do isplate

- 48,27 EUR teku od 20.07.2010 pa do isplate

- 59,95 EUR teku od 25.08.2010 pa do isplate

- 59,42 EUR teku od 22.09.2010 pa do isplate

- 51,19 EUR teku od 27.10.2010 pa do isplate

- 54,64 EUR teku od 23.11.2010 pa do isplate

- 76,28 EUR teku od 23.12.2010 pa do isplate

- 67,78 EUR teku od 26.01.2011 pa do isplate

- 70,57 EUR teku od 22.02.2011 pa do isplate

- 71,10 EUR teku od 26.03.2011 pa do isplate

- 70,17 EUR teku od 28.04.2011 pa do isplate

- 91,27 EUR teku od 01.06.2011 pa do isplate

- 93,66 EUR teku od 22.06.2011 pa do isplate

- 112,68 EUR teku od 10.08.2011 pa do isplate

- 117,93 EUR teku od 23.08.2011 pa do isplate

- 90,38 EUR teku od 24.09.2011 pa do isplate

- 90,11 EUR teku od 09.11.2011 pa do isplate

- 90,11 EUR teku od 02.12.2011 pa do isplate

- 92,10 EUR teku od 29.12.2011 pa do isplate

- 99,00 EUR teku od 01.02.2012 pa do isplate

- 99,53 EUR teku od 07.03.2012 pa do isplate

- 97,01 EUR teku od 07.04.2012 pa do isplate

- 99,13 EUR teku od 09.05.2012 pa do isplate

- 100,76 EUR teku od 09.06.2012 pa do isplate

- 98,60 EUR teku od 10.07.2012 pa do isplate

- 34,89 EUR teku od 09.08.2012 pa do isplate

- 159,65 EUR teku od 24.08.2012 pa do isplate

- 92,76 EUR teku od 28.09.2012 pa do isplate

- 96,68 EUR teku od 06.11.2012 pa do isplate

- 99,00 EUR teku od 05.12.2012 pa do isplate

- 97,69 EUR teku od 05.01.2013 pa do isplate

- 89,82 EUR teku od 07.02.2013 pa do isplate

- 96,66 EUR teku od 09.03.2013 pa do isplate

- 97,40 EUR teku od 06.04.2013 pa do isplate

- 94,62 EUR teku od 08.05.2013 pa do isplate

- 86,65 EUR teku od 07.06.2013 pa do isplate

- 86,39 EUR teku od 02.07.2013 pa do isplate

- 87,98 EUR teku od 10.08.2013 pa do isplate

- 68,07 EUR teku od 10.09.2013 pa do isplate

- 114,26 EUR teku od 18.09.2013 pa do isplate

- 93,16 EUR teku od 17.10.2013 pa do isplate

- 94,75 EUR teku od 04.12.2013 pa do isplate

- 96,74 EUR teku od 03.01.2014 pa do isplate

- 97,80 EUR teku od 08.02.2014 pa do isplate

- 101,25 EUR teku od 08.03.2014 pa do isplate

- 99,53 EUR teku od 10.04.2014 pa do isplate

- 97,67 EUR teku od 08.05.2014 pa do isplate

- 96,48 EUR teku od 07.06.2014 pa do isplate

- 96,74 EUR teku od 08.07.2014 pa do isplate

- 99,93 EUR teku od 02.08.2014 pa do isplate

- 99,40 EUR teku od 22.08.2014 pa do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

II. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 500,00 eura u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.1. Prema navodima tužbe Ugovorom o kreditu Broj: 128-50-4295035, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 01. kolovoza 2007. godine, koji je ugovor solemniziran dana 06. kolovoza 2007. godine kod Željka Krajine, javnog bilježnika u [adresa], pod Broj: OV-10229/07 ugovorena je mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Tužitelj ističe da glede pitanja mjesne nadležnosti, u ovom postupku treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). U ZZP-u je između ostalog, implementirana i Smjernica 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 51. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 55. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta, a o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora se nije pojedinačno pregovaralo. Uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Navedeno proizlazi iz činjenice da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu sjedišta tuženika te da si time tuženik ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka (tako i sud Europske unije u spojenim predmetima C 240/98 i C 244/98).

1.2. Tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 128-50-4295035 potvrđenog po javnom bilježniku Željku Krajini iz [adresa], pod brojem potvrde: OV- 10229/07 od 06. kolovoza 2007.g. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara iznosu od 27,219.88 CHF (dvadesetsedamtisućadvjestodevetnaest švicarskih franaka i 88/100) po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, a predmetni je iznos kredita podignut za kupnju novog vozila. Čl. 4. Ugovora o kreditu, ugovoreni rok otplate je 84 (osamdesetčetiri) mjeseca. U članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali najkasnije od 31.12.2007. Tužitelj se pridržavao svih odredbi Ugovora o kreditu te je uredno isplatio predmetni kredit 2014. godine.

1.3. Predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istim Zakonom određuje se da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: - Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; - Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; - Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez te ugovorne odredbe.

1.4. Člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao posljedica je propisana ništetnost takve odredbe.

1.5. U parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tuženika), Trgovački sud u Zagrebu je presudom posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile ništetne i nepoštene odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navedena prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine revizije stranaka su odbijene. Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, UIII-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuta je presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud RH rješenjem posl. br. Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017.g. ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet je vraćen tome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom je postupku Visoki trgovački sud RH presudom broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

1.6. Sukladno spomenutim sudskim odlukama, tuženik je u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

1.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/ 14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP).

1.8. Tuženik je s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju koji je naveden u presudi VTS-a, sklopio ugovor o kreditu broj: 128-50-4295035 dana 01. kolovoza 2007.g. kojim je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, u kojem je ugovoru o kreditu glavnica vezana uz švicarski franak, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužitelja, isti nije znao niti je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužitelj je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatio novčana sredstva koja mu ne bi bio dužan isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, čime je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužitelj potražuje ovom tužbom.

1.9. Također, predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koja je naplaćena jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dakle, tuženik je nametnuo odredbu koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morao isplatiti iznos od 898.26 CHF odnosno 4.010,39 kuna / 532,27 EUR. Ista odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je zbog toga ništetna. Spomenuta odredba ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „naknada“ te ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama pa je ista netransparentna i ničim opravdana a što je u svojim odlukama C-224/19 i C-84/19 utvrdio i sud Europske unije, kao i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. 4 Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.g. Tuženik je prilikom isplate kredita tužitelju, dana 14.08.2007. godine s osnove naknade obrade kreditnog zahtjeva, za sebe neosnovano zadržao iznos od 4.010,39 kuna /532,27 EUR. Obzirom da je taj novčani iznos zadržan temeljem ugovornih odredbi koje su nepoštene, a što su utvrdili kako sudovi Republike Hrvatske tako i sud Europske unije, to tužitelj ovom tužbom zahtijeva i isplatu iznosa od 4.010,39 kuna / 532,27 eura zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. kolovoza 2007.g.,

1.10. Tuženik je dakle stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje su ništetne, pa je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužitelju.

1.11. Tužitelj je tuženiku plaćao iznose na način kako slijedi, a čime je izvršio preplatu kako je to specificirano u nastavku:

dana 14.08.2007 iznos od 4.010,39 kn čime je preplatio 4.010,39 kn/532,27 EUR dana 20.11.2007 iznos od 1.812,00 kn čime je preplatio 11,60 kn/1,54 EUR dana 18.01.2008 iznos od 1.832,00 kn čime je preplatio 31,60 kn/4,19 EUR dana 19.02.2008 iznos od 1.816,00 kn čime je preplatio 15,60 kn/2,07 EUR dana 17.03.2008 iznos od 1.864,00 kn čime je preplatio 63,60 kn/8,44 EUR dana 21.04.2008 iznos od 1.823,00 kn čime je preplatio 22,60 kn/3,00 EUR dana 18.06.2008 iznos od 1.825,00 kn čime je preplatio 8,44 kn/1,12 EUR dana 17.07.2008 iznos od 1.835,00 kn čime je preplatio 18,44 kn/2,45 EUR dana 19.09.2008 iznos od 1.828,00 kn čime je preplatio 11,44 kn/1,52 EUR dana 17.10.2008 iznos od 1.907,00 kn čime je preplatio 90,44 kn/12,00 EUR dana 17.11.2008 iznos od 1.920,00 kn čime je preplatio 103,44 kn/13,73 EUR dana 19.12.2008 iznos od 1.915,00 kn čime je preplatio 98,44 kn/13,06 EUR dana 20.01.2009 iznos od 2.015,00 kn čime je preplatio 198,44 kn/26,34 EUR dana 18.02.2009 iznos od 2.050,00 kn čime je preplatio 233,44 kn/30,98 EUR dana 23.03.2009 iznos od 2.035,00 kn čime je preplatio 170,71 kn/22,66 EUR dana 21.04.2009 iznos od 2.030,00 kn čime je preplatio 165,71 kn/21,99 EUR dana 27.05.2009 iznos od 2.009,00 kn čime je preplatio 144,71 kn/19,21 EUR dana 18.06.2009 iznos od 2.010,00 kn čime je preplatio 145,71 kn/19,34 EUR dana 17.07.2009 iznos od 2.017,00 kn čime je preplatio 152,71 kn/20,27 EUR dana 19.08.2009 iznos od 2.002,00 kn čime je preplatio 137,71 kn/18,28 EUR dana 17.09.2009 iznos od 2.013,00 kn čime je preplatio 148,71 kn/19,74 EUR dana 19.10.2009 iznos od 1.995,00 kn čime je preplatio 130,71 kn/17,35 EUR dana 19.11.2009 iznos od 2.022,00 kn čime je preplatio 157,71 kn/20,93 EUR dana 18.12.2009 iznos od 2.022,00 kn čime je preplatio 157,71 kn/20,93 EUR dana 22.01.2010 iznos od 2.068,00 kn čime je preplatio 203,71 kn/27,04 EUR dana 22.02.2010 iznos od 2.077,00 kn čime je preplatio 212,71 kn/28,23 EUR dana 17.03.2010 iznos od 2.086,00 kn čime je preplatio 221,71 kn/29,43 EUR dana 21.04.2010 iznos od 2.113,00 kn čime je preplatio 248,71 kn/33,01 EUR dana 19.05.2010 iznos od 2.159,00 kn čime je preplatio 294,71 kn/39,11 EUR dana 21.06.2010 iznos od 2.191,00 kn čime je preplatio 326,71 kn/43,36 EUR dana 19.07.2010 iznos od 2.228,00 kn čime je preplatio 363,71 kn/48,27 EUR dana 24.08.2010 iznos od 2.316,00 kn čime je preplatio 451,71 kn/59,95 EUR dana 21.09.2010 iznos od 2.312,00 kn čime je preplatio 447,71 kn/59,42 EUR dana 26.10.2010 iznos od 2.250,00 kn čime je preplatio 385,71 kn/51,19 EUR dana 22.11.2010 iznos od 2.276,00 kn čime je preplatio 411,71 kn/54,64 EUR dana 22.12.2010 iznos od 2.439,00 kn čime je preplatio 574,71 kn/76,28 EUR dana 25.01.2011 iznos od 2.375,00 kn čime je preplatio 510,71 kn/67,78 EUR dana 21.02.2011 iznos od 2.396,00 kn čime je preplatio 531,71 kn/70,57 EUR dana 25.03.2011 iznos od 2.400,00 kn čime je preplatio 535,71 kn/71,10 EUR dana 27.04.2011 iznos od 2.393,00 kn čime je preplatio 528,71 kn/70,17 EUR dana 31.05.2011 iznos od 2.552,00 kn čime je preplatio 687,71 kn/91,27 EUR dana 21.06.2011 iznos od 2.570,00 kn čime je preplatio 705,71 kn/93,66 EUR dana 09.08.2011 iznos od 2.706,08 kn čime je preplatio 849,02 kn/112,68 EUR dana 22.08.2011 iznos od 2.745,60 kn čime je preplatio 888,54 kn/117,93 EUR dana 23.09.2011 iznos od 2.538,00 kn čime je preplatio 680,94 kn/90,38 EUR dana 08.11.2011 iznos od 2.516,00 kn čime je preplatio 678,90 kn/90,11 EUR dana 01.12.2011 iznos od 2.516,00 kn čime je preplatio 678,90 kn/90,11 EUR dana 28.12.2011 iznos od 2.531,00 kn čime je preplatio 693,90 kn/92,10 EUR dana 31.01.2012 iznos od 2.583,00 kn čime je preplatio 745,90 kn/99,00 EUR dana 06.03.2012 iznos od 2.587,00 kn čime je preplatio 749,90 kn/99,53 EUR dana 06.04.2012 iznos od 2.568,00 kn čime je preplatio 730,90 kn/97,01 EUR dana 08.05.2012 iznos od 2.584,00 kn čime je preplatio 746,90 kn/99,13 EUR dana 08.06.2012 iznos od 2.596,25 kn čime je preplatio 759,15 kn/100,76 EUR dana 09.07.2012 iznos od 2.580,00 kn čime je preplatio 742,90 kn/98,60 EUR dana 08.08.2012 iznos od 2.100,00 kn čime je preplatio 262,90 kn/34,89 EUR dana 23.08.2012 iznos od 3.040,00 kn čime je preplatio 1.202,90 kn/159,65 EUR dana 27.09.2012 iznos od 2.536,00 kn čime je preplatio 698,90 kn/92,76 EUR dana 05.11.2012 iznos od 2.565,55 kn čime je preplatio 728,45 kn/96,68 EUR dana 04.12.2012 iznos od 2.583,00 kn čime je preplatio 745,90 kn/99,00 EUR dana 04.01.2013 iznos od 2.573,15 kn čime je preplatio 736,05 kn/97,69 EUR dana 06.02.2013 iznos od 2.513,85 kn čime je preplatio 676,75 kn/89,82 EUR dana 08.03.2013 iznos od 2.565,40 kn čime je preplatio 728,30 kn/96,66 EUR dana 05.04.2013 iznos od 2.571,00 kn čime je preplatio 733,90 kn/97,40 EUR dana 07.05.2013 iznos od 2.550,00 kn čime je preplatio 712,90 kn/94,62 EUR dana 06.06.2013 iznos od 2.490,00 kn čime je preplatio 652,90 kn/86,65 EUR dana 01.07.2013 iznos od 2.488,00 kn čime je preplatio 650,90 kn/86,39 EUR dana 09.08.2013 iznos od 2.500,00 kn čime je preplatio 662,90 kn/87,98 EUR dana 09.09.2013 iznos od 2.350,00 kn čime je preplatio 512,90 kn/68,07 EUR dana 17.09.2013 iznos od 2.698,00 kn čime je preplatio 860,90 kn/114,26 EUR dana 16.10.2013 iznos od 2.539,00 kn čime je preplatio 701,90 kn/93,16 EUR dana 03.12.2013 iznos od 2.551,00 kn čime je preplatio 713,90 kn/94,75 EUR dana 02.01.2014 iznos od 2.566,00 kn čime je preplatio 728,90 kn/96,74 EUR dana 07.02.2014 iznos od 2.574,00 kn čime je preplatio 736,90 kn/97,80 EUR dana 07.03.2014 iznos od 2.600,00 kn čime je preplatio 762,90 kn/101,25 EUR dana 09.04.2014 iznos od 2.587,01 kn čime je preplatio 749,91 kn/99,53 EUR dana 07.05.2014 iznos od 2.573,00 kn čime je preplatio 735,90 kn/97,67 EUR dana 06.06.2014 iznos od 2.564,00 kn čime je preplatio 726,90 kn/96,48 EUR dana 07.07.2014 iznos od 2.566,00 kn čime je preplatio 728,90 kn/96,74 EUR dana 01.08.2014 iznos od 2.590,00 kn čime je preplatio 752,90 kn/99,93 EUR dana 21.08.2014 iznos od 2.586,00 kn čime je preplatio 748,90 kn/99,40 EUR pa je tužitelj preplatio sveukupno novčani iznos od 41.674,82 kn/ 5.531,20 EUR. 1.12. Tužitelj nema sve obavijesti o promjenama kamatne stope te promjene iznosa anuiteta tijekom trajanja ugovornog odnosa, te ovdje navodi da su se anuiteti po navedenom kreditu mijenjali kako slijedi:

- od 14.07.2007-31.10.2007 anuiteti su iznosili 391,02 CHF mjesečno,

- od 01.11.2007-30.04.2008 anuiteti su iznosili 403,26 CHF mjesečno,

- od 01.05.2008-28.02.2009 anuiteti su iznosili 406,88 CHF mjesečno,

- od 01.03.2009-30.06.2011 anuiteti su iznosili 417,57 CHF mjesečno,

- od 01.07.2011-30.09.2011 anuiteti su iznosili 415,95CHF mjesečno,

- od 01.10.2011-31.08.2014 anuiteti su iznosili 411,48 CHF mjesečno.

1.13. Zaključno, tužitelj predlaže da sud svojom odlukom obveže tuženika na platež iznosa sadržanog u izreci.

2.1. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. Tuženika, nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

2.2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je po tuženiku neosnovan. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik ističe I da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3 , „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. “4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

2.4. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

2.5. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu.

2.6. Tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe.

2.7. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“ Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema.

2.8. U odnosu na naknadu za korištenje kredita tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

2.9. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.10. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tužitelj nije provodio konverziju Ugovora budući da je kredit u cijelosti isplaćen prije provođenja postupka konverzije.

4. Obje stranke dodatno su se u podnescima očitovale I na mjesnu nadležnost sudova.

5. Tuženik ističe kako tužitelj smatra kako je nepoštenost odnosno ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli konkretnog ugovora o kreditu utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik smatra kako takav stav tužitelja nije osnovan. Smatra I da je tužitelju ugovorna odredba kojim se ugovara otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća: bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno odredbama čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih istim zakonom. Zajedničku namjeru ugovornih strana dopušteno je tražiti jedino ako je ugovorna odredba sročena nejasno, ali ako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njezinim tumačenjem, nego se primjenjuje onako kako glasi. Ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća jasna je i razumljiva. Ista ne ostavlja nikakve dvojbe o činidbi koja iz nje proizlazi, stoga se treba primijeniti onako kako glasi. Sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Međutim, i u ovom je slučaju osnovno pravilno da se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, osobito kada se radi o strogo formalnom ugovoru kakav je ugovor o kreditu. Samo se nejasne odredbe tumače u korist druge strane. Razumljivost ugovorne odredbe proizlazi iz shvaćanja tužitelja da se isplata i vraćanje kredita vežu za tečaj CHF, odnosno shvaćanja ekonomskih posljedica koje iz toga proizlaze, a to je da visina anuiteta ovisi o tečaju CHF prema kuni. Razumljivost te ugovorne odredbe i volja tužitelja da kredit bude vezan baš uz valutnu CHF proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Slijedom navedenog, odredba o valutnoj klauzuli je jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije uopće dopušteno provoditi test poštenosti. Tužitelju je ponuđen izbor između više različitih kredita, a on je svjesno odabrao upravo ovaj vezan uz valutu CHF. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će vezati ugovor o kreditu. Valutna klauzula kako ju je ugovarao tuženik je dvostrana klauzula, odnosno djeluje jednako prema obje ugovorne strane. Tuženik je bio zadužen u istoj valuti te uslijed povećanja tečaja CHF nije ostvario extra profit. Prema tome, ugovaranjem valutne klauzule nije nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je imala jednak učinak prema objema ugovornim stranama.Slijedom svega navedenog, a obzirom da je sporna ugovorna odredba konkretnog ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ista se ne može smatrati nepoštenom. Tužbeni zahtjev, stoga, treba odbiti u cijelosti.

6. Tuženik ističe da je odredba o ulaznoj naknadi jasno i određeno navedena već u samom ugovoru o kreditu. U smislu zakonitosti postupanja tuženika ističe se da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije niti bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu, niti je bilo propisano da je dužan navesti sve troškove koji se navedenom naknadom podmiruju. Tek je od 1.1.2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 143/13 propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove. Nadalje, tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju NN 101/17, a koji je na snazi od 20.10.2017., bankama zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite. Stoga tuženik smatra da, s obzirom na zakonodavno uređenje, sudsku praksu i upute regulatornog tijela u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik nije bio dužan navoditi troškove na koje se ulazna naknada odnosi, kako to smatra tužitelj.

7. U odnosu na zastaru tuženik ističe da tužitelj smatra da bi zastarni rok tekao od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi. Tuženik prvenstveno smatra da se spomenuto pravno shvaćanje VSRH od 30.1.2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja.

8. Tuženik ističe da je neosnovan i zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos na način kako je određeno tužbenim zahtjevom.Navedeno je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH SuIV-222/04 od 5.3.2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Do postupka kolektivne zaštite, ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bila dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse. Po tuženiku nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat u smislu čl. 1112. ZOO-a odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a.

9. Sud je odbio na pripremnom ročištu prigovor mjesne nenadležnosti I odlučio odmah nastaviti s postupkom i prije pravomoćnosti rješenja, u skladu s odredbom čl. 301. Zakona o parničnom postupku, (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP)

10. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika nije osnovan.

11. Za odlučivanje o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda, mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) kojim je, između ostalih, implementirana i odredba čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993., o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Prema toj odredbi smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredbom čl. 49. ZZP-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Odredbom čl. 50. t. 19. ZZP-a, propisano je da se nepoštenom odredbom, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a, smatraju i odredbe po kojima se isključuje, ograničava ili otežava da potrošač prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom, a nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu. Nadalje, odredbom čl. 51. ZZP-a, propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 55. ZZP-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu potvrđen je (solemniziran) kod javnog bilježnika u [adresa] na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika, kao banke, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije smatra da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika odnosno suda u Zagrebu unaprijed formulirana ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale te tužiteljica, koja ima prebivalište na području [adresa], nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj te odredbe ugovora, pri čemu je sud u Zagrebu, čija je mjesna nadležnost određena Ugovorom, od prebivališta tužitelja udaljen oko 260 km, a ovaj sud svega 13 km.

13. Cijeneći navedeno, u konkretnom slučaju, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti, odnosno o prorogaciji mjesne nadležnosti, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je unaprijed formulirana od strane tuženika. Također, imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi udaljenost za tužitelja izazvala znatne troškove dolaska na sud, uzimajući u obzir i troškove tunelarine i cestarine, kao i dodatno vrijeme putovanja, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka.

14. Stoga je ugovorna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna, pa su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 49. i čl. 50. ZZP-a jer se o odredbi čl. 17. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

15. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16; dalje: ZPK), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 1. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 128-50-4295035, potvrđen kod javnog bilježnika Željko Krajina , pod br. OV-10229/07 od 6. 6. kolovoza 2007., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 27.219,88 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, za kupnju vozila. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. Radi utvđenja pravno relevantnih činjenica u postupku su izvedeni dokazi uvidom u sve priložene materijalne dokaze u spisu, pročitane su isprave na str. 33 – 36, isprava na str. 51, otplatni plan str. 61 – 68, ugovor o kreditu, isprave na str. 107

– 110, pregledane su ostale isprave, saslušan je tužitelj. Ostale dokaze, posebno I salušanje javnog bilježnika Željka Krajine sud nije provodio, kraj utvrđenog činjeničnog stanja, I zato jer je tužitelj na najbolji način mogao iskazati na koji način je išao postupak odobravanja kredita, pa iskazom javnog bilježnika ne bi bile utvrđene neke druge činjenice.

12. S obzirom da je tuženik povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva, nije provedeno financijsko vještačenje, s obzirom da visina nije sporna.

13. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

17. U skladu s tim se tužitelj, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18. Ugovor o kreditu broj128-50-4295035, potvrđen kod javnog bilježnika Željko Krajina , pod br. OV-10229/07 od 6. 6. kolovoza 2007 predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

19. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu zaključio 2007. godine na sedam godina za kupnju automobila koji mu je bio neophodan za odlazak i dolazak s posla. On je ugovor o kreditu zaključio sa tuženikom bez nekog posebnog razloga. Kredit je uzeo u CHF zato što mu je od djelatnika banke bilo preporučeno da uzme upravo taj kredit. U tom trenutku sjeća se da je kamata na ugovore u CHF bila najpovoljnija i kako su mu preporučili taj kredit i u banci on je vjerovao. U to vrijeme vladala je euforija kredita u švicarskim francima i nejgovi kolege su isto imali kredite u toj valuti. Misli da mu je kredit iznosio oko 16.000,00 franaka i početna rata kredita bila mu je oko 1.600,00 kuna i taj iznos je bio spreman plaćati. On ne zna što je valutna klauzula. Bio je spreman da će se tečaj mijenjati, ali nikako nije bio spreman na ovo što se dogodilo. Rata kredita u jednom trenutku bila mu je i 3.000,00 kuna, ali najviše se kretala oko 2.500,00 kuna. To mu je remetilo kvalitetu života, trebao se odricati nekih stvari, a to nije očekivao. Plaća mu je u to vrijeme bila oko 5.000,00 kuna. Ništa posebno mu nitko nije rastumačio odredbe ugovora o kreditu. Da sada mora ići u Zagreb to bi mu bilo financijski skupo, a i pitanje je kako bi to povezao s poslom. Javni bilježnik mu ništa posebno nije rastumačio oko ugovora. Nitko mu ništa nije objašnjavao o ulaznoj naknadi za kredit. Automobil je koristio isključivo za osobne potrebe. Nijednu ratu nije kasnio i sve je otplatio u roku.Ne sjećaa se da li je pročitao ugovor o kreditu. Ne sjeća se da li je pročitao odredbu o ulaznoj naknadi za kredit. On nije tražio u banci nikakva posebna objašnjenja jer tu je postojao dvostruki interes njega da dobije novac za kupnju automobila i banke da im određenu količinu novca vrati. Na kraju je on bio nositelj te cjelokupne krize i naglog povećanja rata i da je znao da će mu se takvo nešto desiti nikada ne bih uzeo kredit. On nije uopće razmišljao da će trebati plaćati ulaznu naknadu, ali ono što ga teretilo to je plaćao. Ne zna da li je imao baš nekih posebnih nejasnoća vezano za ulaznu naknadu i što god su mu u banci predložili u banci to je prihvatio, kao i sam kredit. Nije prigovorio plaćanju naknade. Nije mu ponuđen nikakav drugi kredit osim kredita u švicarskim francima. On osobno je plaćao anuitete.

21. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu, sve na način kako je navedeno u izreci, a tuženik se izračunu nije protivio. . Tužitelj je podignuo kredit, kao potrošač, za kupnju osobnog vozila koje mu je bilo potrebno, a u današnje vrijeme nikako se osobno vozio ne može smatrati luksuzom, već također nečime što je potrebno za normalan život, pa tužitlj ne može biti doveden u nepovoljnii položaj od korisnika kredita koji su uzeli stambene kredite. To i zato jer se radi o istim pravnim situacijama, gdje je potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u odnosu na valutnu klauzulu. Također, sud ocjenjuje da su ništetne i odredbe o naknadi, propisano čl. 3. ugovora, gdje je navedeno da naknada 3,30% od iznosa kredita je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Sud ocjenjuje da ta odreba tužitelju uopće nije pojašnjena na adekvatan način, a niti je tužitelj uopće mogao na nju utjecati, jer se radilo o tipskom ugovoru, u koji je ovaj postotak naknade unesen, bez da se sa tužiteljem posebno o tome pregovaralo, a sud sa velikom vjerojatnošću može zaključiti da tužitelju kredit ne bi bio niti odobren, da nije zaključio ugovor o kreditu sa već unaprijed određenom naknadom za obradu kredita. Nadalje, upitno je i kakvoj se to naknadi radilo, kad se govori o tipskim ugovorima, koji su u kritično vrijeme kao najpovoljniji nuđeni klijentima banke, i koji su to troškovi obrade kredita, koji bi bili izvan redovnog poslovanja banke, kojoj je i jedna od osnovnih djelatnosti upravo odobravanje kredita. Sud ocjenjuje da je takva naknada tužitelju bespotrebno nametnuta, a bez plaćanja takve naknade kredit mu ne bi bio odobren. Stoga sud utvrđuje da je i odredba o takvoj naknadi ništena i ne proizvodi pravne učinke, pa je tužitelju dosudio zatraženi iznos, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci, 532,27 eura. .

23. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od dana 1. siječnja 2023. do 31 siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

26. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 31. srpnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.531,20 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u izreci presude.

28. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

29. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

30. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022 i 126/2022, nadalje OT) i čl. 155. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 100 bodova (tar. br. 7. t. 1. OT, zastupanje na ročištu 100 bodova (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. OT), PDV, tbr 42. . Tužitelju su priznati troškovi u iznosu od ukupno 500 EUR.

33. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak. 34. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie, 23. siječnja 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.