REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1935/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ani Lovrinov, po prijedlogu više sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.851,19 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 1,60 EUR sa kamatom od 06.12.2007. do isplate

na iznos od 0,72 EUR sa kamatom od 29.12.2007. do isplate

na iznos od 3,77 EUR sa kamatom od 14.02.2008. do isplate

na iznos od 5,45 EUR sa kamatom od 07.03.2008. do isplate

na iznos od 8,32 EUR sa kamatom od 16.04.2008. do isplate

na iznos od 4,00 EUR sa kamatom od 04.06.2008. do isplate

na iznos od 2,32 EUR sa kamatom od 02.07.2008. do isplate

na iznos od 4,45 EUR sa kamatom od 04.07.2008. do isplate

na iznos od 1,33 EUR sa kamatom od 01.08.2008. do isplate

na iznos od 1,48 EUR sa kamatom od 08.10.2008. do isplate

na iznos od 3,33 EUR sa kamatom od 08.10.2008. do isplate

na iznos od 17,35 EUR sa kamatom od 04.12.2008. do isplate

na iznos od 7,96 EUR sa kamatom od 10.12.2008. do isplate

na iznos od 19,90 EUR sa kamatom od 06.02.2009. do isplate

na iznos od 21,73 EUR sa kamatom od 06.03.2009. do isplate

na iznos od 22,56 EUR sa kamatom od 09.04.2009. do isplate

na iznos od 20,99 EUR sa kamatom od 11.06.2009. do isplate

na iznos od 21,44 EUR sa kamatom od 08.07.2009. do isplate

na iznos od 17,82 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 15,16 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 15,87 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 17,27 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 17,15 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 15,73 EUR sa kamatom od 14.11.2009. do isplate

na iznos od 18,39 EUR sa kamatom od 02.12.2009. do isplate

na iznos od 20,53 EUR sa kamatom od 05.01.2010. do isplate

na iznos od 23,57 EUR sa kamatom od 06.02.2010. do isplate

na iznos od 22,87 EUR sa kamatom od 07.03.2010. do isplate

na iznos od 26,99 EUR sa kamatom od 18.04.2010. do isplate

na iznos od 26,21 EUR sa kamatom od 09.06.2010. do isplate

na iznos od 27,74 EUR sa kamatom od 25.08.2010. do isplate

na iznos od 40,93 EUR sa kamatom od 25.08.2010. do isplate

na iznos od 38,21 EUR sa kamatom od 25.08.2010. do isplate

na iznos od 46,51 EUR sa kamatom od 01.09.2010. do isplate

na iznos od 43,64 EUR sa kamatom od 02.10.2010. do isplate

na iznos od 39,03 EUR sa kamatom od 09.11.2010. do isplate

na iznos od 48,76 EUR sa kamatom od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 61,14 EUR sa kamatom od 08.02.2011. do isplate

na iznos od 52,37 EUR sa kamatom od 25.03.2011. do isplate

na iznos od 55,45 EUR sa kamatom od 30.03.2011. do isplate

na iznos od 51,54 EUR sa kamatom od 19.04.2011. do isplate

na iznos od 52,24 EUR sa kamatom od 14.06.2011. do isplate

na iznos od 68,83 EUR sa kamatom od 17.06.2011. do isplate

na iznos od 70,45 EUR sa kamatom od 08.07.2011. do isplate

na iznos od 84,31 EUR sa kamatom od 31.07.2011. do isplate

na iznos od 77,19 EUR sa kamatom od 27.10.2011. do isplate

na iznos od 69,39 EUR sa kamatom od 27.10.2011. do isplate

na iznos od 67,75 EUR sa kamatom od 12.11.2011. do isplate

na iznos od 67,16 EUR sa kamatom od 14.12.2011. do isplate

na iznos od 70,83 EUR sa kamatom od 08.01.2012. do isplate

na iznos od 74,04 EUR sa kamatom od 10.02.2012. do isplate

na iznos od 74,47 EUR sa kamatom od 06.03.2012. do isplate

na iznos od 72,25 EUR sa kamatom od 12.04.2012. do isplate

na iznos od 73,75 EUR sa kamatom od 17.06.2012. do isplate

na iznos od 74,77 EUR sa kamatom od 07.07.2012. do isplate

na iznos od 73,05 EUR sa kamatom od 07.08.2012. do isplate

na iznos od 73,50 EUR sa kamatom od 07.08.2012. do isplate

na iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 24.10.2012. do isplate

na iznos od 69,42 EUR sa kamatom od 24.10.2012. do isplate

na iznos od 72,39 EUR sa kamatom od 01.11.2012. do isplate

na iznos od 73,82 EUR sa kamatom od 04.01.2013. do isplate

na iznos od 72,82 EUR sa kamatom od 03.03.2013. do isplate

na iznos od 67,21 EUR sa kamatom od 31.03.2013. do isplate

na iznos od 71,98 EUR sa kamatom od 13.04.2013. do isplate

na iznos od 72,39 EUR sa kamatom od 06.06.2013. do isplate

na iznos od 70,52 EUR sa kamatom od 17.10.2013. do isplate

na iznos od 64,71 EUR sa kamatom od 01.11.2013. do isplate

na iznos od 64,57 EUR sa kamatom od 06.11.2013. do isplate

na iznos od 65,99 EUR sa kamatom od 17.12.2013. do isplate na iznos od 68,28 EUR sa kamatom od 17.12.2013. do isplate

na iznos od 71,45 EUR sa kamatom od 14.01.2014. do isplate

na iznos od 69,82 EUR sa kamatom od 06.02.2014. do isplate

na iznos od 70,97 EUR sa kamatom od 08.04.2014. do isplate

na iznos od 72,29 EUR sa kamatom od 09.05.2014. do isplate

na iznos od 73,10 EUR sa kamatom od 09.07.2014. do isplate

na iznos od 74,83 EUR sa kamatom od 06.09.2014. do isplate

na iznos od 74,26 EUR sa kamatom od 06.11.2014. do isplate

na iznos od 72,35 EUR sa kamatom od 06.12.2014. do isplate

na iznos od 71,74 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do isplate

na iznos od 72,02 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do isplate

na iznos od 74,18 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do isplate

na iznos od 76,01 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do isplate

na iznos od 1.016,26 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.824,43 EUR sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. ožujka 2021. podnio tužbu u kojoj navodi da je 5. listopada 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 028-50-4442551 kojim je isti podignuo kredit u iznosu od 21.496,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s odlukom tuženika. Također, ističe da je tuženik u predmetni ugovor unio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i promjenjiva kamatna stopa. Navodi da učinak ništetnosti navedenih odredbi pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa s osnove ugovorene valutne klauzule pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno 4.851,19 EUR na ime preplate zbog ugovorene valutne klauzule sa zateznim kamatama. Također, od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da nema mjesta automatskoj primjeni utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu te da u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu, a da je u tom slučaju teret dokaza na tužitelju. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Dodatno navodi da je ugovor o kreditu soleminiziran te da je isti bio jasno istumačen korisniku kredita od strane javnog bilježnika. Nadalje, tuženik navodi da je korisnik kredita u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te da mu je moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute.

3. Tuženik zaključno prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

4. U tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije s obzirom da tužitelj osobno nije isplatio kredit u cijelosti, već je dio kredita vraćao njegov otac.

5. Nadalje, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 7.924,09 EUR. U tijeku postupka tužitelj je podneskom od 29. svibnja 2024. smanjio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te istim potražuje 4.851,19 EUR. Navedenom povlačenju tuženik se protivio u roku od 15 dana sukladno čl. 193. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

6. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe u podnesku od 29. svibnja 2024., a nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka, ističe se da po mišljenju ovog suda nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, već do specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku bilo je potrebno provesti financijsko vještačenje, budući niti sud, a niti stranke na raspolažu dovoljnim stručnim znanjem kojim bi utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao postaviti tužbeni zahtjev. Tumačenje takvog konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj nije niti mogao postaviti dok nije provedeno vještačenje, kao djelomičnog povlačenja tužbe bi prema mišljenju ovog suda bio pretjerani formalizam i onemogućio bi tužitelju pravo na pristup sudu, koje pravo je zajamčeno čl. 6. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97), kao i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 58/10 i 5/14).

7. Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava dva su središnja elementa na osnovu kojih se može razlikovati pretjerani formalizam od prihvatljive primjene postupovnih formalnosti - pitanje "pravne sigurnosti" i "pravilnog djelovanja pravosudnog sustava". U slučaju kada procesna pravila prestaju služiti svrsi pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava predstavljaju prepreku tužitelju da o meritumu njegovog slučaja odluči nadležni sud te je time povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu (predmeti Zubac protiv Hrvatske, Běleš i dr. protiv Češke, Walchli protiv Francuske, Stagno protiv [adresa], DUP and Adnan Erten protiv Turske, Kart protiv Turske, Efstathiou i dr. protiv Grčke, Eşim protiv Turske, Nowiński protiv Poljske, Maširević protiv [adresa], D protiv Moldavije, i Louli-Georgopoulou protiv Grčke).

8. Strogo gramatičko tumačenje odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a po kojem bi se specifikacija tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a kada tužitelj sukladno nalazu mišljenju vještaka potražuje manje od inicijalne vrijednosti koju potražuje tužbom, smatrala djelomičnim povlačenjem tužbe, predstavlja prekomjerni teret za tužitelja koji bi u tom slučaju prije pokretanja parničnog postupka trebao provesti vještačenje o svom trošku radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a koji nalaz i mišljenje, osim u slučaju pristanka tuženika, ne bi mogao biti korišten kao dokaz u ovom postupku te bi na istu okolnost ponovno u ovom postupku morao snositi trošak vještačenja. Takvo tumačenje predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja.

9. Iz navedenih razloga ovaj sud nije cijenio protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer po mišljenju ovog suda nije niti došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, već je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kako je postavljen podneskom od 29. svibnja 2024. kao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Da je i zakonodavac predvidio takvu mogućnost da tužitelj tijekom postupka može ovisno o rezultatima dokazivanja uskladiti visinu svog tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

10. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list 9-14 spisa), otplatnog plana (list 15-28 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 29-34 spisa), nalaza i mišljenja (list 35-36 spisa), zahtjeva za kredit (list 54-57 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 255-261 spisa), saslušan je tužitelj (list 275-277 spisa), te svjedok TU (list 279-280 spisa).

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

13. Čitanjem ugovora o kreditu broj 028-50-4442551 sklopljenog 5. listopada 2007. između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.496,10 CHF po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu) te da je kredit namijenjen za kupnju vozila marke Opel (čl. 6. ugovora o kreditu).

14. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije tuženika isti je po stavu suda neosnovan, jer nije odlučno tko je uplatitelj pojedinih rata, nego tko je sudionik ugovornog odnosa. Kako je čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno da je korisnik kredita tužitelj to je isti aktivno legitimiran za podnošenje tužbe koja se temelji na potraživanjima proizašlim iz ugovornog odnosa stranaka.

15. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a

- da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

19. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

20. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. U tom je slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Međutim, treba reći da u ovom postupku tuženik tako nešto nije dokazao. Naime, tuženik tijekom postupka navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, da su istome obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za CHF te da je mogao birati sklapanje ugovora u drugoj valuti. Na navedene okolnosti predložio je da se sasluša svjedok AU, zaposlenica tuženika (list 45 spisa) umjesto koje je kasnije predložio saslušanje ČU, također zaposlenice tuženika, a od kojeg prijedloga je kasnije odustao (list 270 spisa).

21. Iz iskaza tužitelja (list 275-277 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio radi kupnje automobila u privatne svrhe. Navodi da kredit u valuti CHF nije birao, već mu je takav ponuđen, a on je mogao samo prihvatiti ili ne. Nitko od zaposlenika ga nije upozorio na rizik zaključenja ugovora o kreditu u valuti CHF niti ga je tko upozorio na mogućnost značajnog povećanja tečaja te valute. Kada su anuiteti počeli značajno rasti, u otplati mu je pomagao otac jer sam nije mogao snositi takav teret.

22. Takav iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao istinit jer je logičan, životno uvjerljiv i nije u suprotnosti s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu.

23. Što se pak tiče prigovora tuženika da je korisniku kredita javna bilježnica pojasnila ugovor prilikom solemnizacije treba reći da nije odlučno je li isti bio upoznat sa sadržajem ugovora nego je odlučno je li tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora istoga u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora utvrđeno je da u samom ugovoru nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna.

24. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik eventualno informirao korisnika kredita, a da to ne piše u ugovoru. Stoga sud kao neodlučan nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐU, prisjednice kod javne bilježnice Ive Hanžeković Živković u Zagrebu koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu.

25. Dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

26. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu u drugoj valuti i s fiksnom kamatnom stopom treba reći da prema mišljenju ovog suda sama činjenica da je isti imao mogućnost eventualno sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti i s fiksnom kamatnom stopom, odnosno da mu je isto u fazi pregovaranja bilo ponuđeno nikako ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s prednikom tužitelja.

27. Potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba te da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača korisnika kredita, dok se teret dokaza okolnosti da isti eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika koji ne predlaže izvođenje dokaza na navedenu okolnost.

28. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

29. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su ugovorene valutna klauzula koja je vezana uz CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

30. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. ožujka 2021. pa petogodišnji zastarni rok nije protekao, stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

31. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu. Iz nalaza i mišljenja vještakinje sud je utvrdio da je u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja preplaćeno 4.851,19 EUR (=36.551,28 kuna) kako je prikazano u stupcu broj 10 tabele 1 (rubrika "ukupno pozitivna razlika zbog promjene tečaja").

32. Tužitelj je imao prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje navodeći da je vještak prilikom izračuna primjenjivao kamatnu stopu koju je tuženik tijekom otplate kredita više puta jednostrano mijenjao, a koja je u postupku kolektivne zaštite potrošača također utvrđena nepoštenom i ništetnom, kao i da vještak nije uzeo u obzir iznose koje je tužitelj zaista plaćao i datume kada ih je plaćao.

33. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun. Prigovori koje je tuženik isticao tijekom postupka predstavljaju isključivo prigovore pravne naravi o čemu je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo.

34. Vještakinja Petra Blašković se u podnesku od 22. ožujka 2023. očitovala na prigovore tužitelja navodeći da je ispravno izvršila sve izračune korištenjem stvarnog anuiteta koji je plaćen u odnosu na iznos koji bi bio plaćen da je primijenjen početni tečaj te da bi umnožak iznosa iskazanih u stupcu '5' nalaza sa stupcem '7' (list spisa 298) dao ukupan iznos od 21.335,15 EUR (=160.749,69 kn) što odgovara iznosu koji se navodi u prijepisu knjigovodstvene kartice. Napominje se da je pored obveza po anuitetima tužitelj platio 188,17 EUR (=1.417,80 kn) po osnovu zateznih kamata na nepravodobno izvršena plaćanja te 207,05 EUR (=1.560,00 kn) po osnovu troškova (opomene i slično), što nije bilo predmet vještačenja niti je predmet spora. Nadalje, iz Tabele 1.(list spisa 298-260) je razvidno da je vještak iskazao stvarne datume podmirenja pojedinog anuiteta (stupac '6') dok je tečaj po kojem je obračunavana vrijednost anuiteta i kojeg je vještak primijenio za izračun sukladno Ugovoru koji navodi da se primjenjuje tečaj na dan dospijeća.

35. Iako je na ročištu 7. ožujka 2024. određeno provođenje novog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 29. svibnja 2024. odustao od istog te uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka Petre Blašković.

36. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u iznosu od 4.851,19 EUR s osnove preplate zbog rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke ove presude.

37. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO-a). Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate na temelju čl. 1115. ZOO- a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

38. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka.

39. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podnesaka od 28.2.2022., 4.4.2022., 25.1.2023. i 29.5.2024. u visini od 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te za podnesak od 21.4.2022. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife). Također, tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 7.4.2022., 17.2.2023., 13.11.2023., 7.3.2024. i 17.12.2024. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju pripada naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od 1025 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 2.562,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 62,85 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi, Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 u vezi s čl. 40. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18). Tužitelju je priznat i trošak predujma za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 199,08 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 2.824,43 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka i to od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

40. S druge strane tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28.2.2022., 4.4.2022. te 19.7.2024. jer isti prema ocjeni ovog suda nisu bili potrebni u ovom postupku. Također, nije bio potreban niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, a niti trošak preliminarnog izračuna budući da isti nije dostavio račun za isti niti je navedeni izračun korišten u ovom postupku.

41. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen te je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U Zagrebu 23. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.