REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-405/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika ... [adresa], Slavonska avenija 6 OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetniku iz ... iz [adresa], zbog utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 2219/2019-38 od 9. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika ... odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-2219/2019-38 od 9. veljače 2024., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita] od 3.10.2008., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.022,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 474,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o [broj kredita] od 3.10.2008., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom katu banke, time da korisnik kredita izjavljuje da svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.695,61 € / 20.310,08 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i od 01.01.2023. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 9,53 € / 71,80 kn od 31.12.2008.,

- na iznos od 12,56 € / 94,63 kn od 31.01.2009.,

- na iznos od 13,93 € / 104,95 kn od 28.02.2009.,

- na iznos od 10,15 € / 76,50 kn od 31.03.2009.,

- na iznos od 13,68 € / 103,09 kn od 30.04.2009.,

- na iznos od 7,86 € / 59,21 kn od 31.05.2009.,

- na iznos od 4,48 € / 33,72 kn od 30.06.2009.,

- na iznos od 4,71 € / 35,48 kn od 31.07.2009.,

- na iznos od 6,97 € / 52,51 kn od 31.08.2009.,

- na iznos od 6,77 € / 51,04 kn od 30.09.2009.,

- na iznos od 4,49 € / 33,82 kn od 31.10.2009.

- na iznos od 8,78 € / 66,12 kn od 30.11.2009.,

- na iznos od 12,22 € / 92,04 kn od 31.12.2009.,

- na iznos od 17,11 € / 128,88 kn od 31.01.2010.,

- na iznos od 15,99 € / 120,44 kn od 28.02.2010.,

- na iznos od 22,62 € / 170,46 kn od 31.03.2010.,

- na iznos od 21,36 € / 160,96 kn od 30.04.2010.,

- na iznos od 23,82 € / 179,44 kn od 31.05.2010.,

- na iznos od 45,06 € / 339,49 kn od 30.06.2010.,

- na iznos od 40,68 € / 306,54 kn od 31.07.2010.,

- na iznos od 54,04 € / 407,20 kn od 31.08.2010.,

- na iznos od 49,43 € / 372,42 kn od 30.09.2010.,

- na iznos od 42,00 € / 316,48 kn od 31.10.2010.,

- na iznos od 57,67 € / 434,51 kn od 30.11.2010.,

- na iznos od 77,60 € / 584,66 kn od 31.12.2010.,

- na iznos od 63,49 € / 478,34 kn od 31.01.2011.,

- na iznos od 68,92 € / 519,25 kn od 28.02.2011.,

- na iznos od 62,61 € / 471,77 kn od 31.03.2011.,

- na iznos od 63,76 € / 480,41 kn od 30.04.2011.,

- na iznos od 90,43 € / 681,35 kn od 31.05.2011.,

- na iznos od 93,03 € / 700,93 kn od 30.06.2011.,

- na iznos od 115,31 € / 868,80 kn od 31.07.2011.,

- na iznos od 103,86 € / 782,57 kn od 31.08.2011.,

- na iznos od 91,33 € / 688,16 kn od 30.09.2011.,

- na iznos od 89,99 € / 678,04 kn od 31.10.2011.,

- na iznos od 89,03 € / 670,77 kn od 30.11.2011.,

- na iznos od 95,00 € / 715,80 kn od 31.12.2011.,

- na iznos od 100,21 € / 755,05 kn od 31.01.2012.,

- na iznos od 100,91 € / 760,31 kn od 29.02.2012.,

- na iznos od 97,31 € / 733,15 kn od 31.03.2012.,

- na iznos od 99,74 € / 751,49 kn od 30.04.2012.,

- na iznos od 101,40 € / 764,03 kn od 31.05.2012.,

- na iznos od 98,60 € / 742,92 kn od 30.06.2012.,

- na iznos od 99,34 € / 748,47 kn od 31.07.2012.,

- na iznos od 97,24 € / 732,65 kn od 31.08.2012.,

- na iznos od 92,77 € / 698,95 kn od 30.09.2012.,

- na iznos od 97,60 € / 735,39 kn od 31.10.2012. i

- na iznos od 100,22 € / 755,09 kn od 30.11.2012.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.833,31 € zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, kao i trošak sastava žalbe s PDV-om ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) budući da postoji proturječnost izreke i razloga presude, da o pojedinim odlučnim činjenicama nema razloga, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i tužitelja danim u postupku i samog zapisnika u kojem su sadržane te izjave. Osim navedenog da uopće nije utvrđivao relevantne činjenice u ovom predmetu smatrajući da je vezan za utvrđenja iz spora „Potrošač“ temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZZP/14), iako bio dužan utvrditi sve činjenice i razmotriti sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u ovom konkretnom sporu.

2.2. Tuženik, nadalje, ističe da se prvostupanjski sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora i iz razloga što se ta utvrđenja prema članku 502.c ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnose samo na postupke radi naknade štete, a ne i radi stjecanja bez osnove, kao i zbog toga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26. rujna 2006. prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP) nije sadržavao odredbu članka 138.a Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/09) o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovaj i druge individualne postupke, zatim da uopće nije obrazložio na temelju čega je zaključio da je tuženik nepošten u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), a osobito iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik bio pošten, a da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule dopušteno i u bankarskoj praksi uobičajeno, tako da bi tužitelj u slučaju osnovanosti tužbe imao pravo na zatezne kamate samo od dana podnošenja tužbe.

2.3. Tuženik, također, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje iz razloga što iz iskaza tužitelja, kao i iz iskaza svjedoka FJ, proizlazi kako je tužitelj dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke, da je donošenje iste odgodio kako bi promislio o valuti u kojoj želi ugovoriti predmetni kredit, te da se u konačnici ipak odlučio za onaj u valuti CHF, zatim da je neosnovano odbio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, koji se odnosi na metodu kojom je izvršen izračun, budući da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa da je na taj način vještačeno kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, a da je to u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu, zatim da je vještak pogrešno iskazao samo pozitivne razlike, odnosno da je prvostupanjski sud u svakom slučaju trebao odbiti tzv. negativne razlike od ukupnog zbroja preplate.

2.4. Osporava i primjenu materijalnog prava navodeći da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno temeljem članka 26. ZOO-a i članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), kao i da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. ZOO-a pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, zatim da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik u smislu članka 1115. ZOO-a pošteni stjecatelj pa da tužitelj ima pravo na zatezne kamate samo od dana podnošenja tužbe. Osim navedenog da je pogrešna primjena propisa o zaštiti potrošača, pravila o zastari i primjena prava EU, a obzirom da je prema mišljenju tuženika pogrešno usvojen tužbeni zahtjev smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, kao i zbog toga što prvostupanjski nije dao dostatno obrazloženje zbog čega je za sve radnje priznao tužitelju troškove prema vrijednosti boda od 2 eura, te da je iz tog razloga pogrešno primijenio i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, tako se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi članaka 2., 3., 4. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.695,61 eura (20.310,08 kn) s osnova navedenih ništetnih odredbi.

7. Prije svega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26. rujna 2006. prije nego što je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP) dana 7. kolovoza 2007., budući iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen 3. listopada 2008., dakle nakon stupanja na snagu navedenog zakona, s tim da navedena činjenica tijekom postupka nije niti bila sporna.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iz [adresa], kao davatelj kredita, zaključili su 3. listopada 2008. Ugovor o kreditu broj 216-323/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit za kupovinu novog motornog vozila u iznosu od 20.022,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;

- da je ugovoreni rok otplate kredita 4 godine od dana stavljanja kredita u otplatu, u mjesečnim anuitetima, plativo u kunama i obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja;

- da je ugovorena redovna kamata od 6,50% godišnje, te da se tužitelj obvezao platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke;

- da je kredit otplaćen u cijelosti 30. studenog 2011.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s navedenih osnova i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, tako da se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno pozvao i na odredbu članka 502.c ZPP-a.

11. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, te je saslušao tužitelja i svjedoka FJ, zaposlenika prednika tuženika, iz kojih iskaza, a nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 96. i 97. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 102. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a, a na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Marijana Jovića, kojeg je prihvatio kao stručan i objektivan, pravilno je utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio tuženiku iznos od ukupno 2.695,61 eura (20.310,08 kn), od čega je s osnova ništetne valutne klauzule preplatio iznos od 2.454,59 eura (24.559,10 kn), a s osnova ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 241,02 eura (18.494,12 kn).

15.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužitelja, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu na restitucijske zahtjeve na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije nastupila.

18. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio isplatu iznosa od 2.695,61 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. izreke potvrditi.

19. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su troškovi obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Prvostupanjski sud je, naime, pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 9. veljače 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

20. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

21. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić