Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-47/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ML, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jadranki Čuljak Duvnjak, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-633/2023-8 od 24. studenoga 2023., na sjednici vijeća 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-633/2023-8 od 24. studenoga 2023.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4401560 od 20. rujna 2007. članka 7. u dijelu kojim je ugovoreno da se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita i članka 3. u dijelu kojim je ugovorena naknada od 3,3% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 198-50-4401560 od 20. rujna 2007. članka 1. u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.162,77 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. - potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-4401560 od 20. rujna 2007. zaključenog između tužitelja i tuženice (dalje: ugovor o kredit) u čl. 1. u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.162,77 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, u čl. 7. u dijelu kojim je ugovoreno da se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, te u čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena naknada od 3,3% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.215,46 EUR/ 31.761,38 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa opisanog u toj točki izreke do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.119,83 EUR/8.437,36 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 24. studenoga 2023.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 3. i 7. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i naknadi za obradu kredita.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženica dana 20. rujna 2007. zaključili ugovor o kreditu, kojim je tuženica kao kreditor stavila tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 20.162,77 CHF (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovoren rok otplate 84 mjeseca, da je u čl. 7. ugovora o kreditu ugovoren način otplate kredita na način da se isti isplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužitelj potrošač u ugovornom odnosu,

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je sve vezano za podizanje predmetnog kredita sa bankom dogovorila djelatnica auto kuće u kojoj je kupio automobil, da su ga u auto kući čekali gotovi papiri za kredit, da mu nitko nije ništa objasnio o načinu promjene valute u CHF, da mu je djelatnica auto kuće ponavljala kako je to najpovoljniji kredit, da mu djelatnica auto kuće nije pojasnila da će morati platiti ulaznu naknadu za kredit, već je to naknadno shvatio kada su mu istu obračunali, te da je u trenutku kada je od djelatnice auto kuće preuzeo ugovor o kreditu radi solemniziacije isti već bio potpisan od strane tuženice,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO, te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, pa je tužba od 10. svibnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice i u odnosu na potraživanje s osnova naknade za obradu kredita s dospijećem 30. rujna 2007. jer je ništetnost ugovorne odredbe o toj naknadi utvrđena prvostupanjskom presudom i rok za zastaru će početi teći od dana njezine pravomoćnosti, primjenjujući pri tome pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1. i 7. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Polazeći od utvrđenja da tužitelj i tuženica nisu pregovarali o odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, da je navedena odredba unaprijed formulirana od strane tuženice i uobičajena odredba standardnog ugovora o potrošačkim kreditima na koju tužitelj nije mogao utjecati te da u toj ugovornoj odredbi nije bilo navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, prvostupanjski sud je primjenom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07) utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka i odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu. Obzirom da među strankama visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a) obvezao tuženicu isplatiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 4.215,46 EUR-a na ime tečajne razlike i naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenica te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima jer da je prvostupanjski sud, pozivajući se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, pogrešno zaključio da ugovorne stranke nisu pregovarale o valuti i naknadi o obradi kredita, obzirom su te sporne odredbe tužitelju bile jasne, lako razumljive i uočljive, a na što ukazuje i solemnizacija iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji, u prilog čemu govori i činjenica da tužitelj nikad nije prigovorio niti naplaćenoj naknadi za obradu kredita niti visini anuiteta.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, ovaj sud utvrđuje, a protivno žalbenim navodima tuženice, da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio razloge o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), te nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju konkretizira tuženica u svojoj žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024., odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli donio nakon provedenog sveobuhvatnog dokaznog postupka (proveo je dokaze predložene po tuženici), te je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

10. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 96. ZZP/07 utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Naime, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o toj spornoj ugovornoj odredbi niti je informiran o obvezi plaćanja te naknade, pa kako je tuženica sastavila spornu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita, te imajući u vidu da je ugovorom o kreditu ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, to je sve navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a kao je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.1. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.''

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 20.162,77 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

11.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 99. ZZP/07), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP- a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

12. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. izreke i pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelovima citiranim u izreci ove odluke, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 23.252,86 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

13. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.119,83 EUR-a/8.437,36 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 41. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje: Tarifa), te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

14. Tuženica osporava odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva.

15. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a. Budući je visina troškova postupka pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, to je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrđena odluka o trošku (točka III. izreke).

U Varaždinu 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun