Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-896/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 08. svibnja 2024. poslovni broj: P-1460/2022-26, u sjednici vijeća održanoj dana 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 08. svibnja 2024. poslovni broj: P-1460/2022-26:

- preinačuje pod toč. I. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 44533/06 sklopljenog dana 9. lipnja 2006. godine između tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i HVB Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 52508873833 kao kreditora,

u dijelu čl. 1. st. 1. koji glasi:

„...u iznosu CHF ........“,

u dijelu čl.1. st. 2. koji glasi:

„...u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.“ - potvrđuje pod toč. II. izreke presude

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 08. svibnja 2024. poslovni broj: P-1460/2022-26:

Ukida pod toč. III., IV., V., VI. i VII. izreke i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 44533/06 sklopljenog dana 9. lipnja 2006. godine između tužitelja RR kao korisnika kredita i HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, u dijelu čl. 1. st. 1. koji glasi: „...u iznosu CHF...“ i u dijelu čl. 1. st. 2. koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.“ Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 958,79 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Nadalje toč. III. i toč. V. utvrđene su ništetnim odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 44533/06 koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ i odredba čl. 11. u dijelu koji glasi: „ ... platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora“. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 572,21 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2006. do isplate, dok joj je toč VI. naloženo isplatiti tužitelju iznos od 235,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2009. do isplate. Ujedno je pod toč. VII. izreke tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.514,99 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da naloži tužitelju da joj naknadi troškove parničnog postupka (uključujući i trošak žalbenog postupka), odnosno podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 09. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 31.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,99%. Sud je utvrdio i da je za vrijeme trajanja ugovora došlo do rasta valute CHF, iako je kredit ponuđen tužitelju kao kredit u "sigurnoj valuti“ i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe ništetne sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da je tužitelj ovaj postupak pokrenuo 14. ožujka 2022., dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018. u odnosu na valutu), pa zaključuje da je zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi podnesen unutar zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 125/11. - dalje ZOO).

6. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o., utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od 01. srpnja 2006. do 09. prosinca 2009. od 958,79 EUR. Pored toga, sud iz nalaza vještaka utvrđuje da je tužitelju 12. lipnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3 % u visini od 572,21 EUR i 9. prosinca 2009. naknada za prijevremenu otplatu kredita 2 % u visini od 235,29 EUR.

7. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u iznosu određenom aktom kreditora u slučaju prijevremene otplate kredita.

8. Tuženica u žalbi ističe da je tužbeni zahtjev iz točke I. trebalo odbaciti podredno odbiti jer se obzirom na odluke iz kolektivnog spora na koje se sud pozvao, radi o pravomoćno presuđenoj stvari, pa je u pitanju bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a. Osim toga, tvrdi kako dosuđeni iznos nije umanjen za iznos manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF prema HRK, pa je presuda nezakonita. Nadalje, tuženica ukazuje da je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i da se odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) uopće ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu, a da iz odredbe čl. 502.c ZPP-a jasno proizlazi kako se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete. Osim toga, tuženica ističe da je prema čl. 502.c ZPP-a sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pa kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, sud je bio dužan u ovom predmetu utvrđivati činjenice, što je propustio učiniti. Tvrdi kako je sud trebao utvrditi radi li se o potrošačkom ugovoru o kreditu na koji bi se mogla primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama te jesu li suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, prema ocjeni tuženice sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo iz čl. 1115. i 225. ZOO-a.

9. Polazeći najprije od činjeničnog utvrđenja kako je tuženica kao poslovna banka povrijedila prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, jer je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, koje utvrđenje sud temelji na direktnom učinku presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenih u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je tuženica dužna vratiti vrijednost više plaćenih anuiteta, budući je iste stekla bez osnove. U tom smislu ispravno je i zakonito naložila tuženici vraćanje preplaćenih iznosa anuiteta pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO. Iznijeto stajalište pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat ocjene dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, na koji je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Ovaj sud je stajališta da je saslušanjem tužitelja i provođenjem svih dokaza predloženih po parničnim strankama tijekom postupka prvostupanjski sud pravilno utvrdio da, protivno navodima tuženice, njena prednica prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala tužitelja o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i stoga pravilno zaključio da je takvo njeno postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti odlučne za primjenu čl. 118. st. 1. ZZP/14 (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), kao i čl. 502.c ZPP-a (prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati), i sam proveo sve predložene dokaze, ispravno je i zakonito odlučio o ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

11. Imajući u vidu da je tuženica stekla određenu korist na temelju nepoštene odredbe koju je sama kreirala stavljanjem iste u unaprijed pripremljeni standardni ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na njegov sadržaj, ocjena je i ovog suda da je tuženica nepošteni stjecatelj zbog čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženicu na stečene iznose s osnove nepoštene (ništetne) odredbe platiti zatezne kamate na pojedine zahtijevane mjesečno preplaćene iznose od dana stjecanja do isplate.

12. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica tvrdi da se ovdje radi o presuđenoj stvari nisu osnovane te prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, na koju ukazuje tuženica budući takvu povredu sud čini ako je odlučio o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe, što donošenjem presuda u kolektivnom sporu nije slučaj, jer da bi se moglo govoriti o istovjetnosti dvaju zahtjeva nužno je postojanje njihova subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta, što je u usporednim postupcima izostalo.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da je trebalo uvažiti njene prigovore za razdoblja kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od početno ugovorenog. Naime, iz sadržaja predmeta proizlazi da je tuženica na ročištu od 25. ožujka 2024. istaknula prigovor radi prebijanja te da o njemu izrekom prvostupanjske presude nije odlučeno na način da je utvrđeno (ne)postojanje tražbine tuženice. Isto tako ne proizlazi da je podnesen prijedlog za donošenje dopunske odluke o tom prigovoru tuženice. Kada izrekom u prvostupanjskoj odluci nije odlučeno o njenom prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) tuženica je imala mogućnost predlaganja donošenja dopunske presude, sukladno odredbi čl. 339. st.1. ZPP, a kako to nije učinila, to se u smislu st. 2. ZPP te odredbe smatra da je njen prigovor radi prebijanja povučen (jednako stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3634/2024-2 od 03. rujna 2024).

14. Međutim, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio čl. 1. st. 1. Ugovora koji glasi: „...u iznosu CHF ........“, kao i dio čl. 1. st. 2. Ugovora koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.“

15. Navedenim dijelovima ugovornih odredaba definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je prednica tuženice isplatila tužitelju. Ovi dijelovi ugovornih odredaba ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definiraju obvezu prednice tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi dijelovi čl. 1. st.1. i st.2. Ugovora o kreditu bili ništetni, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim dijelove čl. 1. st.1. i st. 2. Ugovora o kreditu.

16. Slijedom iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II., dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su ništetni dijelovi čl. 1. st.1 i st.2. Ugovora o kreditu i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

17. Ispitujući nadalje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita u iznosu određenom aktom kreditora, s aspekta počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, utvrđeno je da je ista počinjena, jer presuda, obzirom na ovaj dio tužbenog zahtjeva, nema razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ove odredbe Ugovora o kreditu ništetne. Pored toga, prvostupanjski sud nije obrazložio svoje stajalište zbog kojeg smatra neosnovanim prigovor zastare u odnosu na zatraženi povrat ovih naknada. Konačno, nije razjašnjeno niti značenje navoda vještaka da iz dokumentacije u spisu nije moguće utvrditi da li je naknada prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena, kao ni značaj navoda da s obzirom da banka na svojoj kartici nije evidentirala naplatu naknade niti je dostavila dokumentaciju o povratu više plaćenog iznosa u korist tuženice, da bi se iz više plaćenog iznosa mogla naplatiti izlazna naknada u visini koju specificira tužitelj.

18. Naime, stav suda prvog stupnja o primjeni čl. 502.c ZPP-a i zaključak o vezanosti suda u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, u dijelu u kojem odlučuje o ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, nezakonit je i neispravan.

19. Sudovi su u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF, o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., točka 19.1. i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., točka 19.). Iz navedenog proizlazi da je u kolektivnom sporu, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. na temelju tamo izvedenih dokaza, utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, ali nije utvrđeno da bi ništetne i nepoštene bile odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

20. Stoga, u predmetnom slučaju sud nije vezan gore citiranim presudama jer se iste ne odnose na ništetnost ugovornih odredaba o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita. Citirane presude nemaju obvezujući učinak na pojedinačno pokrenute postupke potrošača iz ugovora o kreditima koji su pokrenuti radi povrata tih naknada isplaćenih po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, pa je tužitelj u konkretnom slučaju dužan dokazati radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Utoliko sud prvog stupnja pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502.c ZPP-a.

21. U konkretnom slučaju o ništetnosti spornih odredbi ugovora valjalo je odlučiti primjenom odredaba ZZP/03 koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a što je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio učiniti. Sud zbog pogrešnog pravnog stava o direktnom učinku presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije proveo dokaze na okolnosti utvrđenja potrebnih činjenica za odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva niti je o razlozima usvajanja ovog dijela zahtjeva dao valjane razloge.

22. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 369.st.1. ZPP-a, prihvaćena je žalba tuženice i ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III., IV., V., VI. i VII. izreke i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. Radi otklanjanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP u ponovnom postupku prvostupanjski sud će na novoj glavnoj raspravi provesti sve već provedene dokaze te će sukladno uputama u ovoj odluci samostalno odlučiti da li su u konkretnom Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, u kojim uvjetima su one ugovorene i na koji način je njihovo unošenje u ugovor utjecalo na ravnotežu ugovornih stranaka. Pored toga, potrebno je sa strankama raspraviti i sa stručnom osobom razjasniti da li je tuženica uopće naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu. Novu odluku sud je dužan obrazložiti na način propisan čl. 338. st. 4. ZPP te je dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama na kojima će temeljiti svoju odluku kao i razloge zbog kojih ne prihvaća pojedine prigovore tuženice iznijete tijekom postupka.

24. Prvostupanjski sud ujedno će ponovno odlučiti o troškovima parničnog postupka koja je također ukinuta posljedično ukidanju odluke o glavnoj stvari. Primjenom čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Varaždinu 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun