Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-793/2023-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RZ, Vrbanovec, [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & & Grošeta d. o. o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika Matea Mandića odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, te sukladno odredbi članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, objave presude dana 23. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužitelju RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.910,90 EUR (preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi: - na
iznos 10,07 eura od 31. ožujak 2009. do isplate,
iznos 20,24 eura od 30. travanj 2009. do isplate,
iznos 20,24 eura od 31. svibanj 2009. do isplate,
iznos 17,59 eura od 30. lipanj 2009. do isplate,
iznos 19,58 eura od 31. srpanj 2009. do isplate,
iznos 16,26 eura od 31. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 17,59 eura od 30. rujan 2009. do isplate,
iznos 16,26 eura od 31. listopad 2009. do isplate,
iznos 19,58 eura od 30. studeni 2009. do isplate,
iznos 17,59 eura od 31. prosinac 2009. do isplate,
iznos 22,90 eura od 31. siječanj 2010. do isplate,
iznos 25,29 Eura od 15. veljača 2010. do isplate,
iznos 28,20 eura od 24. ožujak 2010. do isplate,
iznos 27,94 eura od 26. travanj 2010. do isplate,
iznos 32,58 eura od 14. svibanj 2010. do isplate,
iznos 37,89 eura od 26. lipanj 2010. do isplate,
iznos 42,41 eura od 23. srpanj 2010. do isplate,
iznos 49,97 eura od 30. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 46,12 eura od 29. rujan 2010. do isplate,
iznos 42,80 eura od 25. listopad 2010. do isplate,
iznos 49,44 eura od 29. studeni 2010. do isplate,
iznos 62,18 eura od 29. prosinac 2010. do isplate,
iznos 58,07 eura od 14. siječanj 2011. do isplate,
iznos 53,95 eura od 10. veljača 2011. do isplate,
iznos 57,40 eura od 17. ožujak 2011. do isplate,
iznos 1098,76 eura od 4. travanj 2011. do isplate.
II. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana isplati troškove ovog postupka u iznosu od 3.081,24 EUR (slovima: tri tisuće osamdeset jedan euro i dvadeset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 23. siječnja 2025.godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019. godine radi isplate u kojoj navodi da je sa tuženikom, Raiffeisenbank Austria d. d., kao banka, sklopio Ugovor o kreditu broj: 320--50-3383080 dana 4.4.2006. godine prema kojem se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje kredit u iznosu od 20.650,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, da su mu Kreditna sredstva isplaćena dana 11.4.2006. u kunskoj protuvrijednosti koja su na taj dan iznosila 96.112,00 kn (1 CHF = 4,654334 kn), da je iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio 293,81 CHF, da se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, da je govorena kamatna stopa od 5,20 %, te da je ista promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene, da Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene i da se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da Ugovor nije konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i da je otplaćen u cijelosti dana 4.4.2011. godine, da je kredit otplaćivao redovito, da je kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila oko 1.380,00 kn se popela u pojedinim mjesecima otplate kredita na iznos od oko 1.800,00 kn, da je do znatnog povećanja iznosa kreditne obveze došlo zbog dva povezana faktora iz sklopljenog ugovora o kreditu - nepoštenih ugovornih odredaba o promjeni kamatnih stopa i nepošteno ugovorenih odredaba o valutnoj klauzuli, da dio ugovorne odredbe iz točke 2. stavak 1. Ugovora o kreditu od 4.4.2006. godine je nepošten, time i ništetan i to dio u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tužene, da je kamatna stopa po kreditu tužitelja neosnovano i protuzakonito plaćena po većoj stopi od dopuštene u razdoblju od 30.11.2007. do konačne otplate kredita, da mu je tužena ponudila sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što je ništavo, jer je protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima, da je banka potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora i to o predmetu i cijeni, kamate su cijena, koja ovisi o visini glavnice te o visini kamatne stope koju jednostrano određuje banka, pa je cijena neizvjesna, da banka nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača, da su Ugovornom odredbom iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu povrijeđeni njegovi interesi i prava, da Ugovorna odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu od 4.4.2006. godine u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu je također nepoštena, tj. ništetna, da u vrijeme kad je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF, iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat, da stranke o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale, da ga je tužena propustila informirati i upozoriti na rizike koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, da uslijed navedenog je pristao sklopiti Ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao za 40 %, da su mu Ugovornom odredbom iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu povrijeđeni interesi i prava, te se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013., da je presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj:
Revt-249/14-02 od 9.4.2015. godine, da je pravne stavove sudova izražene u navedenim presudama tužena dužna poštivati, da uslijed ništavosti Ugovora o kreditu postoji preplata kreditnih obveza tužitelja na koje tužitelj ima pravo tražiti i zakonske zatezne kamate, te predlaže da sud donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev i tuženu obvezati na naknadu parničnog troška.
1.1. Tužitelj se u podnesku od 29.7.2020. godine (list 73-159 spisa) očitao na odgovor na tužbu tuženika, posebno na prigovor mjesne nenadležnosti, postupak zaštite kolektivnih interesa, značaj solemnizacije Ugovora o kreditu, valutnoj klauzuli CHF i promjenljivoj kamatnoj stopi, prigovoru zastare potraživanja i visini potraživanja.
1.2. Tužitelj se u podnesku od 1.7.2021. godine (list 221-223 spisa) očitao na podnesak tuženika od 21.10.2020. godine.
1.3. Tužitelj je podneskom od 12.8.2021. godine (list 259-260 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa vještačkim nalazom stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa.
1.4. Tužitelj je podneskom od 31.10.2024. godine (list 338-339 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa dopunom vještačenja od dana 24.9.2024. godine, budući da je u međuvremenu promijenjena službena valuta Republike Hrvatske.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodi da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da u postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, da u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, te ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17, da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, da ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, da ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti, da u tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, da identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodi odluku VTSRH posl. br. Pž-6632/17 i ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, da osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, daje tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj, da to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati i obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, da ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna, da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim, da Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, da pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika, da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, da je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama/13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, da je takvo postupanje tuženika bilo u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva, da je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu, da su navedeni kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011., da Opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope, da sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite, da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom, smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača, predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa, da prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare i predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
2.1. Tuženik se u podnesku od 21.10.2020. godine (list 161-177 spisa) očitao na navode tužitelja iz podneska od 29.7.2020. godine.
2.2. Tuženik se u podnesku od 30.7.2020. godine (list 245258-177 spisa) očitao na nalaz i mišljenje vještaka Vlaste Santo Olđa i dosadašnji tijek postupka.
3. Sud je odlučujući o prigovoru tuženika glede mjesne nenadležnosti donio rješenje poslovni broj: 18 P-1045/2019-8 dana 5.3.2021. godine kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan i odlučio da će se postupak dalje nastaviti pred ovim sudom.
3.1. Tuženik je na odluku suda izjavio žalbu. Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, donio je rješenje poslovni broj: 81 Gž-1474/2021-2 dana 3.5.2021. godine kojim se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-1045/2019-8 od 5.3.2021.
4. Sud je donio presudu poslovni broj: 18 P-1045/2019-24 dana 22.10.2021. godine kojom je djelomično usvojio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
4.1. Tuženik je protiv presude podnio žalbu. Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja rješenjem poslovni broj: 82 Gž-3768/2021-5 od dana 19. rujna 2023. godine ukinuo je presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj: P-1045/2019- 24 od 22.10.2021. u točkama I. i II. izreke i predmet u ukinutom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 13-16 spisa), otplatne tablice (list 17-19 spisa), otplatni plan (list 21-24 i 35-36 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 25-28 spisa),izračun Centra poslovnih analiza d. o . o. Čakovec (list 37-40 spisa) nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa od 14.7.2021. g. (list 227-241 spisa), dopunu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa od 24.9.2024. g. (list 337 spisa) i saslušao tužitelja RZ (list 343-344 spisa).
6. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i isti je usvojio u cijelosti.
7. Tužitelj BZ u svojem iskazu (list 343-344 spisa) naveo je, da je kredit kod tuženika uzeo za kupnju vozila za osobne potrebe, da je vozilo kupio u Autokući Peugeot u [adresa], da je bio zaposleni na friško i da nije bio kreditno sposoban da je zbog toga bio ograničen na način da kredit uzme u francima jer je bila manja kamata, da je pristao na taj uvjet, budući da nije bio u mogućnosti da uzme kredit u EUR koji je bio u to vrijeme puno nepovoljniji u odnosu na franak, da mu je u razgovoru sa bankovnim službenikom rečeno da će možda biti rata nešto minimalno veća ovisno o franku, da kako su godine prolazile da je rata bila sve veća i veća, da je primjerice rata porasla skoro za polovicu od početne, da je kredit otplatio na način da je digao drugi kredit, da se radilo sve kod banke tuženika, da je nakon toga još imao kredit pet godina u eurima, da je znao na početku to što je saznao kasnije da ne bi ni ulazio u tu priču, da nije posebno sa tuženikom pregovarao nego da je doveden pred gotov čin da li to uzeti ili ne, da mu je kasnije bilježnik napomenuo prilikom solemnizacije da li je svjestan da ulazi u kredit i da drugo ništa nije bilo posebno napomenuto glede samog kredita, da što se tiče rasta tečaja odnosno kamata da mu to nije bila neka nepoznanica i da je bio spreman na neku malu razliku 50 kn plus ili minus, ali da je to bilo puno više, da ga nitko nije posebno upozorio na parametre koji se moraju dogoditi da bi došlo do promjene kamatne stope i tečaja valute, da prilikom razgovora u banci nije bilo govora o nikakvim velikim porastima rata glede kamata odnosno tečaja, da se ne sjeća da bi mu netko rekao da HNB štiti tečaj, da je brzinski bilo gotovo oko samoga kredita, da je pročitao ugovor o kreditu a da je tuženiku dostavio sve što je bilo potrebno i da mu je tuženik omogućio ovaj kredit koji je uzeo, cijeli kredit da je sam osobno plaćao.
7.1. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, jer smatra da je tužitelj objektivno, istinito i uvjerljivo dao svoj iskaz, opisujući radnje koje je proveo prije sklapanja kredita sa tuženikom, te posebno dijelu iskaza u kojem tužitelj navodi da nije pregovarao s tuženikom o kamati, odnosno o promjenjivosti kamate, te da mu je tuženik (banka) dao ponudu koju je on prihvatio, bez posebnih pregovaranja i informacija o svim obavijestima i potrebitim parametrima bitnim za donošenje odluke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Za napomenuti je i to da tijekom postupka tuženik nije argumentirano osporio iskaz tužitelja.
8. Između stranaka sporno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pitanje zastare, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te stjecanje bez osnove.
9. Nije sporno da je između kreditora tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. i korisnika kredita RZ sklopljen Ugovor o kreditu broj: 320-50-3383080 dana 4.4.2006. godine po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.650,00 CHF u svrhu kupnje novog motornog vozila Peugeut na rok od 84 mjeseci, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 %, promjenjiva u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u članku 7. Ugovora, da je uz Ugovor o kreditu tuženik tužitelju dao i Otplatni plan, da je Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku KZ iz [adresa] i da je kredit tužitelj u cijelosti otplatio dana 4.4.2011. godine
10. Prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je u ovom parničnom postupku, obzirom na navode iznesene u tužbi i obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz naprijed navedenih presuda, sukladno članku 502.c ZPP vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
11. Tužitelj tužbom od tuženika traži isplatu, smatrajući da je mu je postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž: 7129/13, te odredbu čl. 502.c. ZPP ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4.7.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od dana 13.6.2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj:
Revt-249/2014 od dana 9.4.2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom članka 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
14. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj:
Rev-2221/18 dana 3.9.2019. godine kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF.
16. Presudom Europskog suda pravde broj: C-26/13 od 30.4.2014. godine je određeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
17. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje – ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Tužitelj je tužba sudu podnio dana 12.6.2019. godine, dakle unutar zastarnog roka od pet godina.
18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14.6.2014. godine, a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4.4.2012. godine, a ponovno je počela teći 14.6.2014. godine. Uvrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. godine, tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:
P1401/2012. Odluka Vrhovnog suda broj: Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2922/2018. od dana 20.2.2020godine.
19. Uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu sud utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
20. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje - -ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
21. Prema članku 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
22. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
23. Prema članku 59.ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
24. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano.
25. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora tako što proizlazi.
26. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
27. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.
28. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu).
29. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelja ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
30. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
31. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
32. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. ZOO - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
33. Financijsko knjigovodstveno vještačenje određeno je po stalnom sudskom vještaku Vlasti Santo Olđa na okolnost utvrđivanja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu, koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, te iskazivanje preplate za svaki pojedini anuitet kredita i datuma od kada teče ZZK na svaki anuitet preplate.
34. Stalni sudski vještaku Vlasta Santo Olđa u izradi svog nalaza od dana 14.7.2021. g. (list 227-241 spisa) koristila dokumentaciju u spisu (list 227 spisa) te je donijela zaključak da je dana 4.4.2006. godine zaključen Ugovor o kreditu broj: 320-50-3383080 između Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb i RZ iz [adresa], kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, da je Kredit odobren na iznos od CHF 20.650,00 uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, da je rok otplate kredita 7 godina (84 mjeseca), a da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 293,81 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Vještak je promjene visine kamatnih stopa po kreditu broj 320-50-3383080. prikazao u Tabela 1. (list 235 spisa). Nadalje je naveo, da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platio CHF 850,08 odnosno kuna 3.956,52 i s osnova promjene tečaja CHF više platio kuna 10.441,16. i rekapitulaciju preplate prikazao je u Tabeli 5. (list 235 spisa), da je Tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platio kuna 14.397,68, (točka 5., tabela 5. Nalaza) preplata iznosi kuna 14.397,68, da je izračun duga uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 04.04.2011. godine, tj. do prijevremene otplate kredita. Tužitelju je isplaćen kredit dana 11.04.2006. godine po tečaju 1 CHF = 4,654334 kuna tj. ukupno kuna 96.112,00. Anuitet iznosi CHF 293,81 x tečaj na dan korištenja 4,654334 = kuna 1.367,49. Tužitelj je dana 4.4.2011. godine u cijelosti prijevremeno otplatio kredit, a rekapitulacija je prikazana u Tabela 6. (list 237 spisa). Vještak je naveo da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 04.04.2011. godine, tj. do prijevremene otplate kredita, više uplatio kuna 14.397,68 prikazano u Tabeli 7. (list 237-238 spisa). Vještak je u nalazu sve popratio Tabelama (promjena visine kamatne stope, prikaz otplatnoga plana, razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa, razlika radi promjene tečaja, rekapitulacija preplate)
35. Stalni sudski vještaku Vlasta Santo Olđa dostavila je dana 24.9.2024. g. (list 337 spisa) preračun iznosa iz nalaza i mišljenja od dana 14.7.2021. g. (list 227-241 spisa) u postupaku tužitelja BZ protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, radi isplate, navodeći da je izvršila preračun prema iznosima iz nalaza i mišljenja u valutu EUR i to je prikazala u tabeli.
36. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i dopunu stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa, jer je prema ocjeni i utvrđenju suda Nalaz i dopuna vještaka su dani opširno, uvjerljivo, objektivno, stručno, savjesno i prema pravilima struke, time da je vještak, po utvrđenju suda, odgovorio na sva potrebita pitanja vezana uz ovaj predmet.
37. Tužitelj je na ročištu održanom dana 4.11.2024. godine povukao prijedlog za saslušanje svjedoka UZ, dok je ostao kod prijedloga da se sasluša svjedok KZ, javnog bilježnika.
38. Sud je odbio prijedloge tuženika za saslušanje svjedok KZ, javni bilježnik, smatrajući isti nepotreban. Naime javni bilježnik je u aktu solemnizacije opisao detaljno sve radnje koje je proveo prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu.
39. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.910,90 EUR (14.397,68 HRK, 1EUR=7,53450 HRK), a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - - knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.
40. Tuženik je dužan temeljem odredbe članka 1111. u svezi s članka 323. stavak 1. ZOO vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. travnja 2009. do zaključno 5. travnja 2011. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
41. Odluka o trošku ovog postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud priznao i dosudio tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.081,24 EUR i to troškove za sastav tužbe po odvjetniku u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 14.7.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 2.10.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 30.6.2021. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 1.7.2021. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 12.8.2021. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 17.9.2021. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 29.2.2024. g. u iznosu od 50,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 28.5.2024. g. u iznosu od 50,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 31.10.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 4.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje po odvjetniku na raspravi dana 10.12.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, trošak PDV 25 % u iznosu od 525,00 EUR (na iznos od 2.100,00 EUR), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR (Vlasta Santo Olđa), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 58,07 EUR (JZ) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, a koji troškovi su bili, po mišljenju suda, nužni za vođenje ovog postupka i koji su odmjereni prema važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).
42. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.
Ivanec, 23. siječnja 2025.
Sudac
Draženko Jakopović
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Dostaviti:
1. Bojana Marčelan, odvjetnica iz Varaždina
2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d. o. o. iz Zagreba
.
