Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1597/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Jasne Bratek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. srpnja 2024. poslovni broj:P-1330/23-18, na sjednici vijeća od 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. srpnja 2024. poslovni broj:P-1330/23-18.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 029-50- 2440501 od 12 kolovoza 2004 sklopljenog između tužitelja ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao banke u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i glasi „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetnih promjena kamatnih stopa od 62,94 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos: 2,53 EUR od 24.3.2009. 2,53 EUR od 21.4.2009. 2,53 EUR od 19.5.2009. 2,53 EUR od 23.6.2009. 2,53 EUR od 21.7.2009. 2,53 EUR od 20.8.2009. 2,53 EUR od 27.9.2009. 2,53 EUR od 20.10.2009. 2,53 EUR od 19.11.2009. 2,53 EUR od 23.12.2009. 2,53 EUR od 19.1.2010. 2,53 EUR od 12.2.2010. 2,53 EUR od 26.3.2010. 2,53 EUR od 19.4.2010. 2,53 EUR od 13.5.2010. 2,53 EUR od 15.6.2010. 2,53 EUR od 13.7.2010. 2,53 EUR od 13.8.2010. 17,40 EUR od 18.9.2010. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na naknadu za obradu kredita od 322,83 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama od 24.08.2004 do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnim dio članka 9. Ugovora o kreditu broj 029-50-2440501 od 12 kolovoza 2004 sklopljenog između tužitelja ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao banke u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 52,37 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama od 19.09.2010 do isplate po stopi do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju ZE [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.604,49 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. srpnja 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a u vezi čl. 186.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/9, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2,07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Smatra kako je pobijana presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer sud prvog stupnja nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu glede bankarske naknade, nepoštena i time ništetna. Žalitelj ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj:70/07, 75/09, dalje ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, te da je sud prvog stupnja pogrešno odbio tuženikov prigovor zastare utužene tražbine. Kako je pobijana presuda nepravilna to je posljedično tome pogrešna i nepravilna odluka o parničnim troškovima. Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku, odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje. Tuženik traži trošak žalbe u iznosu od 182,79 Eur-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a). Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čanka 8. ZPP-a, pa je takvu ocjenu dokaza opravdano prihvatio i ovaj sud drugog stupnja.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti, odredaba Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da tužiteljica snosi troškove naknade na ime troška obrade kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 62,94 Eur-a na ime promjenjive kamatne stope, iznosa od 322,83 Eur-a na im naknade za obradu kredita, te iznosa od 52,37 Eur-a na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja u bitnome proizlazi, da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 12. kolovoza 2004. broj 029-50-2440501 (dalje:Ugovor), na iznos od 10.000,00 Eur-a s rokom otplate od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 7,95 % godišnje, te da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada na ime troška obrade kredita u visini od 3,3 % od iznosa kredita i to jednokratno u iznosu od 330,00 Eur-a, te da je naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 54,17 Eur-a, koji iznosi su i postavljeni u tužbi tužiteljice kao tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu, a koje iznose tuženik po visini nije osporavao.

8. Utvrđeno je nadalje, da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Tužiteljica iskazuje da je kredit podigla za kupnju osobnog automobila, i da su joj u auto-kući rekli da imaju dogovor s bankom za kredite i sve je riješila u auto kući, i da nije išla kod javnog bilježnika. Prilikom sklapanja ugovora nitko je nije upozorio na mogućnost da dođe do značajnog povećanja kamatne stope, te da je morala platiti naknadu za obradu kredita i nitko joj nije rekao zbog čemu ta naknada služi. Predmetni kredit je ranije otplatila i za to je morala platiti naknadu, i u tome slučaju nije posebno pregovarali o toj naknadi, jer je takvu odredbu banka unijela u ugovor.

9. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi i nisu joj pojašnjeni kriteriji o određivanju naknade na jasan i razumljiv način, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Zbog navedenog sud drugog stupnja nalazi žalbu tuženika neosnovanom u okviru istaknutog zakonskog žalbenog razloga nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Materijalno je pravo pravilno primijenjeno, kada je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim dio odredbe Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi i to čl. 2. st. 1. Ugovora, te na naknadu i to čl. 9. Ugovora, prema kojem tužiteljica snosi naknadu na ime troškova obrade kredita u visini od 3,30 % od odobrenog kredita, naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredaba. Po ocjeni suda prvog stupnja sporne ugovorene naknade su očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa se te sporne odredbe Ugovora ukazuju nepoštenima prema tužiteljici kao korisnici kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika. Takovo pravno stajalište prihvaća i sud drugog stupnja zbog čega se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i iz istaknutog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu dijela presude suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredaba.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pa je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru, ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su ti troškovi nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 dalje: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade.

15. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnica kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredaba, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati kamatna stopa i visina spornih naknada, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna, tako da je odluka suda prvog stupnja o tome osnovana, a žalba tuženika neosnovana. Uz to je potrebno istaći da je teret dokaza o tome da se pregovarao o spornoj odredbi, na tuženiku, a identično stajalište o istome je zauzeo i Ustavni sud RH u odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

16. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ugovorne naknade za obradu kredita koje su predmet ovog spora.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 62,94 Eur-a, iznosa od 300,00 Eur-a, te iznosa od 52,37 Eur-a koji po visini nisu bili sporni, te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, prihvaćen ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama koje je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor zastare istaknut od tuženika, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

18. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju je sud prvog stupnja donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:138/23 - dalje: Tarifa), tako da je žalba tuženika, koja posebno u pogledu troškova postupka nije ni specificirana, neosnovana i u tom dijelu.

19. U odnosu na preostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koje je isticao u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, na koje je sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje presude suda prvog stupnja.

20. Kako žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude to je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Osijek, 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov