REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-849/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik ABC, odvjetnik u ABC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, [adresa], ..., radi oglašavanja rješenja ništavim, 23. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/23-18/1, URBROJ: 522-4/1-1-1- 23-2 od 1. veljače 2023. te oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2864, URBROJ: 522-04/1-1-13-2 od 28. listopada 2013.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-02/23-18/1, URBROJ: 522- 4/1-1-1-23-2 od 1. veljače 2023., odbija se prijedlog za oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2864, URBROJ: 522-04/1-1-13-2 od 28. listopada 2013. i odbija se prijedlog za poništavanjem istog rješenja.
1.1. Rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562- 02/13-0015/2864, URBROJ: 522-04/1-1-13-2 od 28. listopada 2013., temeljem članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj 140/12), oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/98-26/46, URBROJ: 519-110-98-2 od 23. veljače 1999., a kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida
IV. skupine s 80% oštećenja organizma.
2. Tužitelj u tužbi opisuje kako mu je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Zagreb, KLASA: UP/I- 562-02/98-26/46, URBROJ: 519-110-98-2 od 23. veljače 1999., priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida IV. grupe s 80% oštećenja organizma stalno, kao pripadniku Specijalne postrojbe MORH-a. Predmetno rješenje donijeto je od strane ovlaštenog tijela u zakonitom postupku, na temelju valjane dokumentacije koja je bila propisana tada važećim zakonima. Prvostupanjsko rješenje je također prošlo postupak revizije i dodijeljeno mu je pravo za stalno, a rješenje je konačno, izvršno i pravomoćno.
2.1. Zatim je rješenjem Ministarstva branitelja, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/2864, URBROJ: 522-04/1-4-1-13-2 od 28. listopada 2013., oglašeno ništavim rješenje od 23. veljače 1999. Tvrdi da je punomoćnik tužitelja rješenje od 28. listopada 2013. zaprimio dana 21. lipnja 2022. godine putem podneska Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Građansko upravnog odjela, broj: P-DO-991/2021 od 9. lipnja 2022. te je protiv istoga podnio tužbu ovome sudu, koja je rješenjem poslovni broj: UsI-1866/22-5 od 11. listopada 2022. odbačena kao nepravovremena, uz obrazloženje kako je tužitelju uredno izvršena dostava predmetnog rješenja te tužitelj nije pravovremeno pokrenuo upravni spor.
2.2. U međuvremenu je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 20. prosinca 2022. godine donio odluku broj: U-III-4831/2020 u predmetu HC (za kojeg se pred Upravnim sudom u Rijeci vodio jedan od četiri ogledna spora u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji), kojom odlukom je ukinuta presuda Visokog uspravnog suda RH u tom predmetu, uz obrazloženje kako je postupanje tuženika u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem potonje navedene odredbe protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te suprotno legitimnim očekivanjima stranke, čime je ozbiljno narušen koncept vladavine prava.
2.3. Slijedom navedenoga, tužitelj je tuženiku podnio prijedlog za oglašavanje ništavim, a podredno za poništavanje rješenja od 28. listopada 2013. Tužitelj tvrdi da je u osporavanom rješenju tuženik obrazložio razloge radi kojih ne postoji zakonski osnov za poništavanje navedenog rješenja, no nije obrazložilo zašto predmetno rješenje nije oglasio ništavim s obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH u odluci broj:
U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. Stoga tužitelj smatra da je pobijano rješenje doneseno suprotno osnovnim načelima upravnog postupka. Ističe da je stav tužnog tijela izražen u pobijanom rješenju nezakonit, nedostatno obrazložen, kontradiktoran sadržaju dokaza koji se nalaze u spisu predmeta i suprotan svim stvarnim okolnostima ovog predmeta. Naglašava kako tuženik ima dužnost primjene mjerodavnih materijalnih propisa na svaki predmet koji rješava u upravnom postupku, držeći se osnovnih načela ZUP-a. Tužitelj predlaže sudu da poništi osporeno rješenje i oglasi ništavim rješenje od 28. listopada 2013., uz naknadu troška.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je postupajući po tužbi, uvidom u spis predmeta utvrdio da je dostava rješenja čije se oglašavanje ništavim predlaže, u smislu članka 85. stavaka 2. 3. i 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP) uredno izvršena 8. studenoga 2013., kada je nakon novog pokušaja dostave pismena isto ostavljeno u poštanskom sandučiću (dokaz - dostavnica u spisu predmeta). Iz spisa predmeta je razvidno da tužitelj protiv tog rješenja nije pravovremeno pokrenuo upravni spor, jer je rješenjem Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usl-1866/22-5 od 11. listopada 2022., tužba protiv istoga odbačena kao nepravovremena.
3.1. Tuženik obrazlaže kako je odredbom članka 129. ZUP-a propisana mogućnost poništavanja nezakonitih rješenja kojim je stranka stekla neko pravo, a u odnosu na prijedlog tužitelja za poništenje rješenja od 28. listopada 2013., utvrđeno je da sporno rješenje nije nezakonito, niti je istim stranka stekla neko pravo, pa nema zakonske osnove za poništavanjem istog. U odnosu na prijedlog tužitelja za oglašavanje ništavim predmetnog rješenja, tuženik je utvrdio da je isti neosnovan, budući da za oglašavanje rješenja ništavim ne postoje razlozi iz članka 128. ZUP-a, s obzirom da je rješenje doneseno po službenoj dužnosti u stvari o kojoj se može rješavati u upravnom postupku, a ne radi se o rješenju čije izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, niti isto sadrži nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
3.2. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik napominje kako su legitimna očekivanja pojam o kojem se danas raspravlja u kontekstu načela pravne sigurnosti redovito vezano uz stečena prava. Primjenom načela legitimnih očekivanja može se odgovoriti i na pitanje je li i u kojoj mjeri moguće kasnijom mjerom javnopravnog tijela (koju je ovlašteno poduzeti izričitom zakonskom normom) utjecati na odnose koji su ranije dovršeni pojedinačnim aktom. Tuženik stoga dopušta i priznaje postojanje legitimnih očekivanja tužitelja u upravnom postupku, ali napominje da je legitimno očekivanje usmjereno na daljnje korištenje stečenog prava ili stjecanje prava koje osoba prema zakonu ili drugom propisu ima u trenutku formalnog potraživanja takvoga prava. Međutim, samo postojanje legitimnog očekivanja nužno ne znači kako će ono biti i pravno zaštićeno. Razlog tomu je što se pozornost ne stavlja samo na činjenicu očekuje li pojedinac nešto, već i je li on na takvo očekivanje ovlašten pravom, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, budući da je rješenje tuženika od 1. veljače 2023. pravilno i zakonito, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.
6. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.
7. Odluka Ustavnog suda RH broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., na koju se tužitelj poziva, nije donesena u predmetu tužitelja, nego druge stranke, kao što uostalom i sam tužitelj navodi. Nadalje, ovaj sud je Ustavnom sudu RH 31. siječnja 2014. podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Ustavni sud RH je 19. lipnja 2018. rješenjem broj: U-I-4703/2013 obustavio postupak ocjene ustavnosti, jer je Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u međuvremenu (30. studenoga 2017.) zamijenjen novim zakonom. Dakle, sporna odredba članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i dalje proizvodi pravne učinke u postupcima na koje se primjenjuje ratione temporis (tj. postupci iz doba kada je odredba važila).
8. Primjena te odredbe na konkretan slučaj, što je kod tužitelja učinjeno pravomoćnim rješenjem od 28. listopada 2013., može se osporavati u postupku povodom pravnih lijekova protiv tog rješenja, konkretno podnošenjem tužbe upravnom sudu, a potom i ustavne tužbe. Tužitelj je protiv rješenja od 28. listopada 2013. doista i pokrenuo upravni spor pred ovim sudom te je pravomoćnim rješenjem poslovni broj: Usl-1866/22-5 od 11. listopada 2022. tužba odbačena kao nepravovremena.
9. Tužitelj je potom 20. siječnja 2023. podnio tuženiku predmetni prijedlog za oglašavanje ništavim/poništavanje rješenja od 28. listopada 2013., pozivajući se na odluku Ustavnog suda koja nije donesena u postupku ocjene ustavnosti sporne zakonske odredbe, niti je donesena povodom ustavne tužbe ovdje tužitelja, nego je donesena u pojedinačnom predmetu druge stranke. To što je taj predmet Upravni sud u Rijeci riješio u oglednom sporu, ne mijenja ništa na stvari, jer se presuda donesena u oglednom sporu primjenjuje na prvostupanjske upravne sporove u kojima je predmet tužbe iste pravne i činjenične prirode, dok je tužba tužitelja protiv rješenja od 28. listopada 2013. pravomoćno odbačena.
10. Što se tiče prijedloga za poništavanjem rješenja od 28. listopada 2013., za isto je protekao rok iz članka 131. stavka 2. ZUP-a, budući da je to rješenje tužitelju dostavljeno 8. studenoga 2013., a navedenom odredbom je propisano da se nezakonito rješenje može poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojim slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo.
11. Nadalje, razlozi ništavosti rješenja su izričito zakonom propisani. Tako je člankom 128. stavkom 1. ZUP-a propisano da će se rješenje oglasiti ništavim:
1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,
2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,
4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,
5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,
6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
12. Prema ocjeni suda rješenje od 28. listopada 2013. ne može se podvesti niti pod jednu točku čl. 128. st. 1. ZUP-a, budući da nije doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, nije doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno nemoguće, njegovim izvršenjem se ne čini kazneno djelo, doneseno je u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti (koji postupak se može voditi po službenoj dužnosti), niti sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
13. Tužitelj se u tom smislu poziva na povredu načela ZUP-a, zabranu retroaktivne primjene zakona, načelo legitimnih očekivanja i zaštitu stečenih prava, međutim, povreda navedenih načela nije po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
14. Slijedom navedenoga, sud nema osnove za poništenje osporavanog rješenja tuženika, jer je njime zakonito odbijen prijedlog tužitelja za oglašavanje ništavim/poništavanje rješenja od 28. listopada 2013., budući da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za poništavanje niti oglašavanje ništavim rješenja.
15. Slijedom navedenoga, prigovori tužitelja nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovome sporu te je sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
16. Odluka o trošku temelji se na čl. 147. st. 1. ZUS-a.
U ABC 23. siječnja 2025.
Sutkinja
Lidija Prica
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. [naziv] [naziv], [adresa]
2. [naziv], [adresa]
3. U spis
