Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-66/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 10. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 23. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 130502110307, sklopljenog između tužiteljice SI i tuženika OTP banka d.d. 2. svibnja 2013., sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,75 % (slovima nulacijelihsedamdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici SI iznos od 75,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 2. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužiteljici SI trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica SI podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je s tuženikom dana 2. svibnja 2013. u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj: 130502110307 na iznos od 10.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 0,75 % (slovima nulacijelihsedamdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 0,75 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je za iznos od 569,21 HRK/75,55 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita , dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Stoga predlaže da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je 26. ožujka 2024. primio tužbu tužitelja uz poziv suda na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Tužitelj tužbom postavlja: deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi djelomično ništetnim odredbe članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 130502110307 od 2. svibnja 2013. godine (dalje u tekstu: „Ugovor“ i/ili „Ugovor o kreditu“) kojom je ugovoreno plaćanje troškova odobravanja kredita, pri čemu tužitelj u svojoj izreci specificira odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora koju smatra ništetnima; kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 75,75 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 75,75 EUR teku od 2. svibnja 2013. do isplate. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata, i predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ugovorna odredba o naknadi za troškove odobravanja kredita nije ništetna. Potraživanja tužitelja iz tužbe su zastarjela. Vrijednost predmeta spora je suviše određena. Tuženik se protivi navodima tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za troškove odobravanja kredita (čl. 6. Ugovora) bila ništetna. Nije točno da bi odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,75 % (slovima nulacijelihsedamdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“ bila suprotna odredbama ZOO/05 i čl. 96., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“). Također, nije točno da bi citirane ugovorne odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj u tužbi za ovakve navode uopće ne daje razloge. Nadalje, tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za troškove obrade kredita. Stoga, tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev potrebno odbiti. Tuženik napominje kako odredba članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07), koji je primjenjiv na predmetni Ugovor o kreditu, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 6. st. 1. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. ZZP/07. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije bilo zabranjeno, pa stoga ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora nije niti nepoštena niti ništetna. Tužitelj u tužbi uopće ne daje razloge zbog kojih navedenu ugovornu odredbu smatra ništetnom, odnosno nepoštenom. Tužitelj nije dokazao niti da bi bio u neravnopravnom položaju niti da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik, stoga, predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj tužbom nije dokazao postojanje pravog interesa na podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite. Tuženik podsjeća kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa. Kad takav pravni interes iz tužbe ne proizlazi, sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tužitelj nije ništa od gore navedenog dokazao u svojoj tužbi. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Tuženik ističe kako nije točan navod tužitelja da bi dio ugovorne odredbe čl. 6. u st. 1. Ugovora o kreditu kojim su se stranke dogovorile da plaćanje naknade u visini od 0,75% bila ništetna. Navedena odredba nije protivna niti moralu društva niti prisilnim zakonima. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao niti da je potrošač, niti je dokazao navode iz svoje tužbe kojima ističe da bi odredba čl. 6. st. 1. Ugovora prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, stoga tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu pravno valjana ugovorna odredba. Tuženik ističe kako odredba čl. 98. ZZP/07 propisuje da je prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje navedene odredbe. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe, pri čemu se ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena samo zato što je dio Ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako odredba članka 99. ZZP/07 i propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 6. st. 1. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. ZZP/07. 20. Osim toga, tuženik ističe da čak i ako bi sud zaključio da je čl. 6. u st. 1. Ugovora ništetan, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare u odnosu na iznos 75,75 EUR, koji tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom. Naime, protekom roka od 5 godina nastupila je zastara za iznos za koji tužitelj tvrdi da ga je navodno uplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, cjelokupno potraživanje iz tužbe je zastarjelo. S obzirom na postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu 75,75 EUR, tuženik ističe kako nije jasno na temelju čega je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.402,77 EUR. S obzirom na suviše visoko označenu vrijednost predmeta spora, tuženik predlaže sudu u skladu s čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91. - 155/23.) odrediti vrijednost predmeta spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, dakle u iznosu od 75,75 EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6- 10 spisa), otplatni plan (str. 11-15 spisa), obračun troška kreditne usluge (str 44 spisa), dopis OTP banke d.d. od 29. 2. 2024. (str. 45 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica SI iskazala je da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu adaptacije stana u kojem je tada živjela. Obratila se tuženiku jer već 40 godina ima otvoren račun u toj banci te joj je ponuđen taj kredit i prilikom dogovaranja u banci oko istog nije bila upoznata sa time da će vezano za podizanje kredita imati kakvu financijsku obvezu. Dakle, djelatnici u banci joj nisu rekli da će morati platiti nekakav trošak obrade kredita. Ističe da je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitala, no može reći da je isti slabo razumjela te j u to vrijeme radila kao kuharica u zatvoru u [adresa]. Ističe da je tek nakon sklapanja ugovora o kreditu, nakon što su joj na kućnu adresu bili dostavljeni papiri vezani za ugovor o kreditu, shvatila da joj je banka naplatila trošak obrade kredita u iznosu od tadašnjih 600,00 kn, što je tada njoj bio znatan iznos, obzirom da joj je plaća bila oko 4.000,00-4.500,00 kn i tada je bila samohrana majka. Ističe da nije mogla utjecati na sadržaj bilo koje odredbe ugovora o kreditu, ugovor o kreditu je sastavljen u banci i ona nije sudjelovala u sastavljanu sadržaja istog. Ističe da se ne sjeća da je od djelatnika u banci zatražila da joj pojasne određene odredbe ugovora o kreditu, obzirom da je od tada prošlo 13 godina. U vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu već je imala podignut stambeni kredit kod OTP banke, koji kredit otplaćuje 22 godine te se ne sjeća da bi ona imala obvezu plaćanja troškova obrade tog kredita.

6. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. 7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 2. 5. 2013. (dalje: Ugovor), broj ugovora 130502110307, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da na temelju odluke banke za odobravanje kredita građanima br. 302240 od 2. 5. 2013. banka odobrava korisniku kredita gotovinski kredit u iznosu od 10.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima u rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim ugovorom o kreditu (čl. 1.1. Ugovora), zatim, da se otplata vrši u 120 mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, (čl. 2.3. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava na rok od 120 mjeseci (čl. 2.3. Ugovora), da je odredbom čl. 3.1.. Ugovora ugovorena kamatna stopa od 9,49 %, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, te da je odredbom čl. 6.1. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,75 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, na najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

8. Iz obračuna troška kreditne usluge tuženika od 3. 5. 2013. proizlazi da za odobravanje po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 130502110307 od 2. 5. 2013., trošak kreditne usluge iznosi 569,21 HRK, a prema podacima iz dopisa tuženika od 29. 2. 2024., naknada za obradu kredita 130502110307 je naplaćena 2. 5. 2013., sukladno čl. .6. Ugovora o kreditu, u iznosu od 569,21 HRK. Ujedno, prema navodima s ročišta održanog 17. 9. 2024. proizlazi da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Dakle, iz Ugovora je utvrđeno da je odredbom čl. 6.1. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku isplati jednokratnu naknadu u visini od 0,75 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a iz prema podacima iz dopisa tuženika od 29. 2. 2024., navedena naknada u iznosu od tadašnjih 569,21 HRK je tužiteljici naplaćena 2. 5. 2013.

10. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

12. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, joj nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 6.1. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 0,75 % od iznosa kredita kojeg je prema podacima tuženika tužiteljica platila 2. 5. 2013., nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita i namjeni kredita, a tuženik, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao suprotno.

17. Nadalje, u odredbi čl. 6.1. Ugovora samo su uopćeno navedeni troškovi odobravanje kredita – troškovi obrade zahtjeva, skrb oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativne i druge radnje dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka niti ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili stvarno nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 6.1. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

18. Dakle, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredba čl. 6.1. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

19. Stoga, mišljenje je je ovog suda da je odredba čl. 3. Ugovora nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 6.1. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (jednokratno 0,75 % od iznosa kredita).

20. Iako je u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik imao pravo na ugovaranje nakade za obradu kreditnog zahtjeva prema odredbama Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02. i 12/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači da takva ugovorna odredba koja je unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, na sadržaj koje tužiteljica nije imala utjecaja, ne može biti predmet preispitivanja poštenosti po čl. 96. ZZP.

21. Nadalje, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, po ocjeni ovog suda, nije predmet Ugovora, niti cijena ("glavni predmet ugovora", čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), pa stoga u konkretnom slučaju nema mjesta niti zaključku o nedopuštenosti ocjene je li odredba čl. 6.1. Ugovora nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

22. Pod ugovornim odredbama koje su obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. treba razumjeti one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takvog, te odredbe koje su akcesornog značaja ne mogu biti obuhvaćene pojmom „glavnog predmeta ugovora”, a kako bi se utvrdilo je li odredba obuhvaćena pojmom „glavnog predmeta ugovora”, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i pravni i činjenični kontekst.

23. U konkretnom se slučaju, naknada ugovorena odredbom čl. 6.1. Ugovora, unatoč tome što ulazi u ukupan trošak kredita za potrošača, ne može se samo zbog toga smatrati bitnom činidbom, iz razloga što ista ne definira bit ugovora odnosno nije činidba koja ga određuje kao takvog te ugovor može opstati i bez nje, pa podliježe i testu poštenosti.

24. Nadalje, prigovor kojim tuženik tužiteljici osporava svojstvo potrošača paušalan je i neutemeljen na izvedenim dokazima. Naime, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je novčani iznos spornog kredita utrošila na adaptaciju stambenog prostora, kao i da je tužiteljica u vrijeme sklapanja istog bila zaposlena na radnom mjestu kuharice, pa stoga sud zaključuje da Ugovor o kreditu od 2. 5. 2013. nije sklopljen u svrhu kakve poslovne djelatnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja, a tuženik ne podnosi dokaze u prilog suprotnom zaključku. Stoga je neutemeljen stav tuženika da tužiteljica u konkretnom slučaju ne bi ulazila u kategoriju potrošača utemeljenu na odredbi čl. 3. st. 1. ZZP dok s druge strane tuženik nije dokazao da je tužiteljici kao korisniku kredita objasnio svrhu naknade ugovorene čl. 6. 1. navedenog ugovora o kreditu.

25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen utuženi iznos od 75,55 eur (569,21 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), visina kojeg iznosa je utvrđena uvidom u obračun troška tuženika od 3. 5. 2013. i podatke tuženika od 29. 2. 2024., i to sa zateznom kamatom od 2. 5. 2013., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također sukladno navedenom kontrolnom ispisu i potvrdi.

27. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

28. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

29. Prigovor visini vrijednosti predmeta spora nije osnovan je se vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi temelji na odredbama čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i čl. 35. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 16. st. 1. ZSP.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela o u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 17. 9. 2024. i 10. 12. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 26. 4. 2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, PDV u iznosu od 225,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur, te na presudu u iznosu od 53,09 eur, ukupno 1.204,64 eur.

31. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 23. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku