Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1540/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Poličić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-1072/2023-17 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-1072/2023-17 od 11. srpnja 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.454,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate, u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.265,45 eura, sa kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, u točki III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik sadržajno žalbu podnosi protiv točke I., II. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF sadržane u sklopljenom Ugovoru o kreditu od 25. listopada 2005.

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu od 25. listopada 2005.

- da je predmetni Ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF,

- da je Ugovorom tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.722,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje osobnog vozila,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da se o spornoj odredbi tj. o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo te da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženik na taj način povrijedio važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima,

-da se učinak naprijed navedene presude donesene u kolektivnom sporu protežu i na konkretni Ugovor o kreditu,

-da je tužitelj tijekom trajanja Ugovora o kreditu, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem radi povećanja tečaja na dan dospijeća pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate kredita platio više iznos od 1.810,71 eur,

- da je bilo razdoblja kada su anuiteti obračunavani po nižem tečaju u odnosu na početni,

- da ako se promatraju pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), da razlika obveza tijekom razdoblja otplate kredita iznosi ukupno 1.454,04 eura ,

- da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen.

8. Prvostupanjski sud slijedom naprijed iznijetih utvrđenja zaključuje da je sporna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu o sadržaju koje se nije pregovaralo nepoštena te posljedično tome ništetna jer da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što da za posljedicu ima djelomičnu ništetnost ugovora u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora primjenjuje na konkretna slučaj. Osim toga ništetnost iste da je utvrđena i pravomoćnom presudom u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača na utvrđenja iz koje presude da se poziva i tužitelja sadržajem kojih utvrđenja u smislu odredbe čl. 502.c. da je vezan sud u ovoj parnici. Slijedom navedenog kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te posljedično tome djelomičnoj ništetnosti Ugovora u smislu odredbe čl. 105. ZOO/91prihvaća kao osnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.454,04 eur kao razliku iznosa pozitivnih i negativnih tečajnih razlika visinu kojeg iznosa utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem čiji nalaz i mišljenje u cijelosti kao objektivan i stručan prihvaća. Zaključuje da je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan te utvrđuje da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od pet godina propisanom odredbom čl. 371. ZOO-a koji je počeo teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. s kojim datumom je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17. kojom je potvrđena naprijed navedena prvostupanjska odluka. Kako je zastarni rok za tužitelju počeo teći 14.lipnja 2018. a tužitelj tužbu podnio 26. kolovoza 2023. to da je zahtjev za isplatu podnesen unutar roka zastare.

9. Protivno žalbenim navodima tuženika u pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi.

10. Isto tako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

11. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora izloživši ga u obrazloženju pobijane presude pa je neosnovano pozivanje tuženika na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Iako se u razlozima pobijane presude prvostupanjski sud izuzev na odredbe ZOO-a nije pozvao na materijalni propis na kojem je utemeljio odluku o meritumu spora glede ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi što bi u smislu odredbe čl. 338.st.4. ZPP-a trebao biti dio obrazloženja pismeno izrađene presude treba navesti da isto nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost iste niti je u donošenju pobijane presude počinjena relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. u svezi s čl. 338.st.4. ZPP-a jer primjenom mjerodavnog materijalnog prava sadržanog u odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03.) treba jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

13. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora izloživši ga u obrazloženju pobijane presude pa je neosnovano pozivanje tuženika na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF o sadržaju koje odredbe ugovora se nije pojedinčano pregovaralo nepoštena te posljedično tome ništetna.

15. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

18. Među strankama sklopljeni Ugovor tipski je ugovor. Da se radi upravo o standardnom, tipskom ugovoru evidentno je iz same isprave o sklopljenom Ugovoru iz koje jasno proizlazi da se radi o tipiziranom ugovoru pripremljenom po tuženiku pa se u smislu odredbe čl. (čl. 81 st. 2 ZZP/03) smatra da se o toj odredbi ugovora nije pregovaralo.

19. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice ležao na istom da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti u postupku predlagao saslušanje svjedoka zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora.

20. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu prema utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda uzrokuju sporna odredba pri čemu tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača vezano uz ugovorenu valutnu klauzulunije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne.

21. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da se je o spornoj odredbi ugovora pregovaralo niti je pružio dokaz da je u konkretnom slučaju postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora po tuženiku kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te nije dokazao da je informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi s sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora tj. nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je ponašanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od onog utvrđenog u tom postupku.

22. Neosnovani su navodi tuženika da se naprijed citirana presuda donijeta u kolektivnom sporu ne primjenjuje na konkretan slučaj jer je parnični sud na temelju članka 502.c ZPP-a vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te su učinci podnošenja tužbe u kolektivnom sporu očito protegnuti po sili članka 502.c ZPP-a i na restitucijske zahtjeve potrošača kao što je zahtjev tužitelja u konkretnom slučaju.

23. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

24. Odredbom članka 502.c ZPP-a koji je bio na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, ta odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

25. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, kao što je ugovor od 25. listopada 2005. ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

26. Valja istaći da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud utvrdio da se o sadržaju sporne odredbe ugovora nije pregovaralo pa kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, samim time ni razumljivost iste, to je evidentno da je prilikom sklapanja ugovora stvorio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenoj te time i ništetnoj ugovornoj odredbi .

27. Tuženik kao trgovac vezano uz sklapanje konkretnog Ugovora o kreditu nije poštovao odredbe, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu važećeg ZZP/03 te je Ugovor sklopio protivno odredbama istog a žalbeni navodi tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora te odabira između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu od odlučnog značenja jer je u konkretnom slučaju u kojem je ugovor sklopljen vezano uz valutu CHF prilikom njegova sklapanja postupljeno protivno odredbama ZZP/03.

28. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, nije zapreka da tužitelj zahtjeva ostvarenje restitucijskog zahtjeva kao posljedicu ništetnosti ugovora a ovo napose s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi kako je to propisano odredbom čl. 110. ZOO-a/91.

29. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud odlučujući o restitucijskom zahtjevu za povrat preplaćenih iznosa kao posljedicu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u okviru tužbenog zahtjeva tužitelja istome dosudio iznos od 1.454,04 eur visinu kojeg je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

30. Kako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora kako je to propisano odredbom čl. 104.st.1. ZOO-a to je pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 210. st.1. ZOO-a obvezao tuženika na naknadu tužitelju preplaćenih iznosa uzimajući u obzir u okviru zahtjeva tužitelja i negativne tečajne razlike te je pravilno tužitelju dosudio iznos od 1.454,04 eura sve prema nalazu i mišljenju vještaka na pravilnost matematičkog izračuna tuženik nije imao primjedbi.

31. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare. Kada je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu stečenog po tuženiku temeljem te ništetne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kaka je presuda u kolektivno sporu kojom je utvrđena ništetenost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 25. kolovoza 2023. to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od pet godina te da je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovan.

32. Nadalje, neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vezi s tijekom zateznih kamata dosuđene mjesečne iznose te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, tuženik kao trgovac, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, bio je svjestan rizika u odnosu na korisnika kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF time da potrošača nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti te valute. Budući da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove nesavjesni je stjecatelj jer odredba nepoštenja podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

33. S obzirom na izloženo pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamata od stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 214. ZOO/91, sada odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

34. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

35. U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki II. i IV. izreke pobijane presude za navesti je da tuženik nije uspio u sporu pa ga je pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju te odlučio kao u točki I. i IV. izreke pobijane presude.

36. Slijedom naprijed iznijetog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom.

38. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 23. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković